Lebrsnik
   
Biljeg vremena 2
   

 

 

Dragane Bjelogrliću

 

 

 

                              

 

Gačanine! Kada si krenuo u izvinjenja kreni od djedovine. Kreni od zemlje zvane Gacko.

 

Dakle, Bjela danas hitno sazovi press i reci im:

 

1. da je prije rata u tvom Gacku živjelo 35 posto Bošnjaka, a danas 1 posto.

2. osudi Šešeljevce, Arkanovce i Bele orlove koji su uništili sve Bosnjačko u noći između 29 i 30 aprila 1992.godine kao uvertiru za uništavanje ljudi.

3. osudi pojave koncetracionih logora u tvom Avtovcu, otuda su Bjelogrlići, u Osnovnoj školi “R. Radivojević” u Kalinoviku, a to je blizu Gacka i u Rudniku i termoelektrani Gacko.

4. Zatraži oprost i za kasarnu zvanu Čatrnja u Bileći.

5. izvini se u ime Gačana za silovane žene i DJEVOJČICE, Bjelogrliću Dragane!

6. Fazlagića Kulu ti neću pominjati, bruka je biti Gačanin a ne znati šta se tamo zbilo 17.i 18.juna 1992.godine.

7. Strijeljanje, Bjelogrliću, onih kojima Bjelasnica pomogla nije!

8. Po istraživanjima moje malenkosti i tima istrazivača, u Gacku je u proteklom ratu ubijeno 177 civila, Bjelogrliću Dragane! Civila!!!

9. Kada budeš putovao od Gacka ka Trebinju, baci pogled na lijevu stranu, na VRBICU, rekao bi laik hotel, klaonica Bjelogrliću Dragane.

10. Što prije se izvini, da bi ostao onaj omiljeni Bjela jer si krenuo u proces IZVINJAVANJA!

Dragane Bjelogrliću, neosporno je da si dobar glumac i reditelj, pa i producent bio i za vrijeme Slobe i ostao za vrijeme Borisa.

Imaš muškosti i odvažnosti.

Pa idi do kraja.

Sve što ti napisah, reći ću u kameru, a kada se vidimo na Dorćolu, na najboljoj kafi, da Te i tu pohvalim, doći ću sa više detalja o stradanju tvojih Gačana.

Najmanje što od Tebe očekujem je da sa Vladimirom Vukčevićem kreneš u juriš na neke koji se i danas kriju na 50 kilometara od tebe, a istrijebili su ti Gacko od komšija.

Dragane Bjelogrliću zvani Bjela, ovo ti je i ulaznica za nove festivale gdje će iskreno se nadam za tebe tepih biti uvijek crven.

Poslije ovoga izvinjenja VRATIĆE SE RODE, DRAGANE BJELOGRLIĆU !

Blažo Stevović, 10. mart 2011. godine, Gacko

 

 

 

Izvor originala : http://protest.ba/v2/dragane-bjelogrlicu/

 

 

 

Jedna obrtnička (zanatska) dozvola

 

Zahvaljujući interesovanju  i pažnji gospodina Berislava Sekelja, čije tekstove čitate redovno na ovoj stranici, prezentiramo ovaj lijepo očuvani primjerak obrtničke dozvole, izdate u Gacku 1910. godine. Sam dokument dovoljno govori o tome šta reguliše, a naša je namjera da vas podsjetimo da su to godine , kad je većina službenih akata bila pisana rukom, i kada se lijepo pisanje izučavalo u nekoliko prvih godina osnovne škole. Sa tom praksom je prekinuto 1957. godine, od kada lijepo pisanje ili rukopis, u žargonu česće zovemo - švrakopis.

Iz dokumenta je vildljivo da je dozvola za rad ovoga obrtnika izdata na osnovu akta Zemaljske vlade u Sarajevu što znači da se takva vrsta odluke nije donosila u Gacku, nego se je u njemu, samo izdavao odgovarajući certifikat. Predpostaviti je da je ovaj zanatlija izgradio većinu tadašnjih službenih objekata u Gacku, jer i u kasnijim popisima zanatlija, a i obveznika poreza, ne susrećemo druge zidare. Ostaje nepoznato ko je u Gacku, u tom vremenu izgradio prve objekte, a oni su  Hotel, zgrada Suda (današnja stara opština), te zgrada Žandarmerije i Zadruge.

Pečat na dokumentu je prvi čitljiv trag te administracije , do kojeg smo dosada došli. I kako je vidljivo prati politiku te vlasti o ravnopravnosti jezika i pisama u Monarhiji.

 

      

 

O Gacku je kroz istoriju objavljeno mnogo zapisa. Putopisa, koji samo pominju to mjesto, ali i radova koji se Gackom, istinski bave.Ovaj rad je objavljen u Glasniku Jugoslovenskog profesorskog društva, publikaciji u kojoj su profesori pisalio svom radu i iskustvu, ali i o  svojim zapažanja sa putovanja. Ne znam , ko je autor ovoga teksta. Ime mu prepisah iz publikacije, ali po analogiji, trebao bi biti dakle profesor i Hercegovac.Nepozato mi je takodje odakle je i gdje je živio.

No sve to nije toliko ni bitno, važan nam je njegov pogled putnika i njegove impresije o Gacku, te 1937. godine.

Zbog shvatanja cjeline pisanja, namjerno smo izabrali početak na bilećkoj , a završetak putopisa, na nevesinjskoj teritoriji.

 

Nismo pravili pravopisne intervencije u tekstu, prenesen je kako je i odštampan u pomenutom časopisu

 

 

 

 

ŽIVOPISNA HERCEGOVINA

 

LJEPOTE HERCEGOVINE *

 

-Turistička razmatranja-

 

 

           … Malo sresko mjesto Bileća, lijepo je i veoma čisto.Koće zidane kao tvrđavice, znak nekadašnjeg pograničnog života, puna borbi i preganjanja u prošlosti Hercegovine. Svratišta (hotel Bristol) i konačišta pružaju odmora i okrepe. Pogled k zapadu na plodno Bilećko polje, k istoku na kamenite Banjane, sijelu ustanaka i hajdučkog četovanmja, dočarava burnu prošlost, koja je kao živa istorija vezana za svaki kamen i za svaki klanac. Put preko Plane u sjevernom pravcu vodi prema Gacku, u jugozapadnom pravcu prema Stocu. Bijele Rudnine, kao druga terasa, penju se u škripovima i grebenima, punim paše.Na sve strane prehistorijske gomile i mnoštvo srednjovjekovnih spomenika. Divlja romantika i svaki komad opjevan na guslama pobuđuje naročito interesovanje kod svakog turiste, koji zađe u Gornju Hercegovinu. Divin i Fatnica, ispod nje jezero Liman, zatim široko Dabar-Polje (40 km) sa barama (sjenokošama) ispod brda Trusine, pa strma porodo Suhavića, od koga potječe rijeka Bregava ispod golog i visokog Hrguda kroz Predolje za Stolac (60 km), kraj je pun prirodnih ljepota i romantike.

            Divljina i pitomina niže se naizmjenice kroz vrleti sa ostacima starih šuma i krš što je obrastao grmljem, planinskim ljekovitim i sočnim travama. Bezvodan je kraj, naročito ljeti, gdje se narod snabdijeva vodom iz čatrnja. Narodna mašta je i ovoj pustoj goleti u pjesmi dala rješenje. U tom narod vidi božju kaznu. Devet braće, priča se, obljubiše mladu, a sunce ih je na po vedra neba uhitrilo. Stoga je Golijat planina prokleta, i u njoj nema vode.Kraj je za stočarstvo, ipak , kao stvoren.Sir i kajmak najukusniji, krompir i sitni glavati kupus, janjetina i bravetina ovih krša u najboljoj su cijeni u Hercegovini.Bezbroj stećaka sa reljefima i narodnom ornamentikom svjedoče da su ovi krajevi i prije  bili pitomi i dobro naseljeni. Dva sata od Plane, južno [1] u pravcu prema Crnoj Gori (nekadanji austrijski Kordun) na podnožju golih stijena Vardara (1050 m.) među grmljem i kamenjem, nalazi se golema Nekropola. U Trnovici, pod Bogutovim Dubom, leži groblje, raštrkano u pet grupa. U Radmilovićima isto tako su nadgrobni spomenici oblika kvadera i obrnutog obeliska sa velikoj ploči , opet sa ornamentikom i reljefima mačeva, štitova, igre u kolu, vitezova (turnira) na konju i divljači u bijegu.

            Put s Plane prema Gacku (Metohiji 47 km) vodi kroz jedinstvenu formaciju krša, punu samih kontrasta. Ređaju se stijene oblika kvadera i širokih ploča, grmlje i hrastove šume, iz kojih su Dubrovčani u svoje vrijeme vukli građu za svoje galije. Tu je Vučji Do, mjesto crnogorskih okršaja i pobjeda (1876), krvava Korita i Kobilja Glava, gdje izgiboše Hadžijini svatovi, gdje pogibe i sama mlada. Povrh bezbroj stećaka i grobova epopeje lebde oko svake glavice i “klanca jadikovca”, koje ispunjavaju našu narodnu poeziju. Najveća gomila među preistorijskim spomenicima nosi ime Đurđeva gomila koja je , po narodnom predanju, bila zborište hajduka o Đurđev danu. S uzvisine od 1100 m. u ovom kamenu lijep je pogled na okolna brda. Dolje se stere travna i žitorodna dolina, polje Cernica, na koju se silazi serpentinama.

           Tu je odmah grad Ključ, dvorac i tvrđava Sandalja Hranića, na otsječenoj stijeni, da je prilaz sada gotovo nemoguć. Zidine kula, bedemi sa puškarnicama dižu se poput orlova gnijezda i govore o slavi čuvene  porodice Hranića-Kosača, gospodara Huma i kasnije Hercegovine. U gradu je kamena stolica s koje je “Kralj Sandalj”dijelio pravdu. I danas je uspomeni ovog stanovništva  slava i veličina “Kralja Sandalja”. Pripisuju mu i najčudotvornija djela. Da se odbrani od Turske Sandalj je zatrpao sve ponore, te je Gatačko polje poplivalo [2], samo je njegov grad Ključ junački štrčao iznad tog mora. Pod obroncima Ključa teče potok. Kad se otopi snijeg ili navale kiše, onda potok jače izbija  iz pećine Baba-planine i propadne opet u ponor, koji je udaljen 600 koračaja. Pećina izvor je obrasla mahovinom. Njene strane izgledaju kao prave freske što dolazi od živahnih boja. Sunčani zraci lome se i otsijevaju od vode u mračnoj dubini pećine, a boje se prelijevaju i kamenito ždrijelo čini čarobnim. Jata lastavica i golubova ulijeću i izlijeću iz pećine. Jedna od prirodnih ljepota hercegovačkog krša, koja svakog putnika privuče da prije ulaska u Gatačko polje skrene sa ceste kod Stepena i pogleda ovu divnu sliku prirode.

Gatačko polje, 15 km dugo, 5 km široko, golema i plodna ravnica, kroz koju teče ponornica Mušnica, rodi žitom, a naročito sijenom. Zimi padne golem snijeg i zavije čitavu gatačku dolinu. Mnogobrojna stada ovaca, goveda i konja pasu po polju. Dva sata sjeverno od Gacka, podignuta je  u Dušcu [3] , zv. Klinje (1030 m.), dolinska pregrada  koja zaustavlja Mušnicu u umjetnom jezeru od 26 ha površine sa 2 miliona metara kubnih vode u svrhu natapanja polja. Kroz polje vodi cesta preko Avtovca za Gacko. Gacko je mjesto agovanja opjevanog Mažuranićevog junaka, Smajilage Čengića. Razrušeni su njegovi dvori u Lipniku kod Gacka, a Turbe u kom aga počiva, uspomena je krvave prošlosti. Povrh polja leži varošica Gacko na obroncima Zelen-Gore, kojoj sučelice stoji Bjelašnica (1867 m.) sa Babom-Planinom (1773 m.), čiji škripovi i šume su pune divokoza, medvjeda i druge divljači. Gacko, Stara Metohija, s kućama visokih krovova od šimle, ima Stočarsku stanicu u kojoj se odgajaju plemenite pasmine goveda za priplod i pravi poznati gatački sir. Hotel Metohija je turistima poznato svratište već dugi niz godina. Ispod mjesta na livadi nižu se 200 nadgrobnih spomenika, kakovih po planinskim platoima Gacka imade mnogo. Po njihovoj izradi, značajnim figurama i raskošnoj ornamentici, vidi se da je Gatačko Polje bilo prije bogato naselje, jer jedino moćno plemstvo je moglo da podiže ovakove luksuzne nadgrobne spomenike. Za mnoga groblja vežu se priče o pogibiji kakovih svatova ili čitavih  karavana od snježne mećave. Takovih su pune sve planine gorskih srezova hercegovačkih.

            Turistička je atrakcija Čemerno (1329 m.), odakle izvire Mušnica. Špilje i gudure, tjesnaci i pećine, smionog planinara postiču na penjanje po klisurama  u ovoj divljoj romantici. Osamljeno leži selo Vrba u lijepoj okolici na podnožju Lebršnika (1859 m.) čiji je greben posve gô, dolje pošumljen dok niza nj vise strmi travnici. Čim bliže Čemernu, to je dolina ljepša. S obje strane je lisnata i četinarska šuma, u kojima jata pjevica ispunjavaju neobičnu idilu.Preko krševa i klisura, preko kojih mogu samo divokoze da skaču stiže se na Čemerno (Sedlo). Jedinstven je pogled na njegove okomite stijene i stijene Volujaka, koje 10 km. zračne linije strše u oblake, preko duboke provalije Sutjeske. Goleme stijene su obrasle četinarima. Desno se uzdiže Kuk-Planina (1820 m.), a iza nje “Nebeska Soha”, Durmitor, kralj Dinarskih Alpi (2534 m.) sa vječitim snijegom , 30 km. zračne linije daleko. Sutjeskom dolinom  put vodi prema Foči, pun romatike, nepatvorene divlje prirode, koji planinarima pruža najveličanstveniji užitak za oko i za srce. Ovdje je  vrhunac planinarskog sporta u Hercegovini, za koju mnogi neuki i slabi poznavaoci ljepota našeg krša i planine vele: Hercegovina, sama pustoš i goli kamen. Ali valja po planinama hodatii promatrati njihovo prostiranje, približiti se veličanstvu Majke Prirode i osjetiti  njen život. Tada će život i borba hercegovačkog čovjeka shvatljivijom. A to je prava slika života svakog pojedinca, odraz stradanja i savladavanja svih prepreka u borbi za opstanak.

            Na zapad od Gacka 51 km. Vodi put za Nevesinje. Mjesto i kraj narodnih ustanaka i pregalaštva, koje u prošlosti dade toliko puta otpora i potstreka drugim krajevima u borbi za slobodu. Svi obronci, svi klanci posijani su grobovima junaka koji ne prezahu od smrti i stradanja. Srednjovjekovni spomenici s novim pomješani živa su epopeja Gornje Hercegovine, počevši od narodne samostalnosti kroz dugu borbu protiv tuđina do konačnog Oslobođenja. Nigdje gotovo narod ne pozna svoju istoriju tako dobro kao u Gornjoj Hercegovini. Nigdje nije istorija živa u pjesmama i živim prepričavanjima kao ovdje. U tom  i danas narod živi i tim se ponosi. On kad sudi, sudi javno, baš kao i njegovi vladaoci Sandalj i herceg Stjepan. S tim mislima turista ide iz Gacka put Nevesinja. Svuda ljepota kraja, romantična po svojoj prirodi, živa po svojoj predaji. Prema Nevesinju nižu se na obroncima i podnožju brda pitoma sela Gračanica, Nadanići i Fojnica. Ovdje rano već zavije snijeg i vuci kao obični gosti silaze iz gudura i šuma okolnih brda. Opet stećci, vječni pratioci turiste, u kamen urezanu prošlost ovog kraja. U blizini je (u Slivlju [4]) jako „Hercegovo vrelo”, koje nikad ne  presuši, a pored njega Hercegova stolica poput one u Ključu. Tu se herceg uz vrelo odmarao, i narod veli, pravdu krojio.Podalje lijevo preko potoka nalazi se Zalom Palanka, mjesto nekadašnjih borbi I okršaja.

           Cestom povrh rijeke, dubokog, ljeti suhog korita prema Plužinama penju se desno Morine. Ogromno talasasto polje ispod Crvanj planine (1300 m) obraslo travom, u kojoj se encijan modri, prostire se kao pusta melanholična visoravan. Tu i tamo pokoji greben i tamni ponor, nigdje gram ni drveta ni ljudske naseobine. Preko godine vladaju strahovite snježne mećave, koje iznenada dođu sa Crvanj planine i dalekog Volujaka. Prelaz preko Morina nemoguć je i od vukova opasan.Samo u junu, julu i avgustu ovdje je život, što ga daju na hiljade blaga humske Hercegovine, za vrijeme ljetne paše. Jedno je jedino vrelo na “Pašinoj livadi”, gdje se putnik okrijepi i brojno stado poji. Tu je i “Svatovsko groblje“ gdje izgiboše svatovi Omerbega Ljubovića, koje narodna pjesma opjeva i kralj Nikola crnogorski umjetničkom pjesmom ovjekovječi. Sjeverno od Morina leži mjestance Ulog (640 m.) na Neretvi.   ...

 

Salih Baljić

  

·         Objavljeno u : “ Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva juli-avgust 1937. godine

 

 

                 

Literatura:   Asboth Johann, Bosnien un Herzegowina, Reisebilder u. Studien, Wien 1888

                  Hoernes Dr.Moritz, Dinarische Wanderungen,  Eien 1894.

                  Renner Heinrich, Durch Bosnien und Herzegowina kreuz und quer Wanderungen. Berlin 1896.

                  Patsch Dr. Karlo, Zbirke rimskih i grčkih starina u b-h zemaljkskom muzeju, Sarajevo 1915,

                  Naša izletišta i ljetovališta:Hercegovina (preštampano iz „Nove Evrope”, knjiga XXIX) Sarajevo 1915.

                  Truhelka Dr. Ćiro, osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne; Glasnik b-h. muz. Sarajevo 1914.

 


 

[1] Ovo je greška, jer od Plane ka Crnoj Gori, može biti govora samo o istoku, nikako o jugu

[2] I ovo je, očito, nepoznavanje kraja o kojem pisac piše. Legenda (ali  i istraživanja na samom ponoru u Cerničkom polju, gdje su i danas vidljiva mjesta u stijeni nad uvorom, uklesana da bi u njih mogle biti stavljene drvene grede, a preko njih, pretpostavka je - volovske kože, da se voda spriječi da uvire) govori o tome da je  zatvaran uvor tu, a ne u Gatačkom polju. Pa , nije moguće da je Gatačko polje plavljeno, nego šira okolina grada Ključa, uključivo i Cerničko polje.

[3] Dušac - je narodno -pravo, staro i jedino ispravno ime za jezero. U jednom od predhodnih pisanja, napomenuo sam da je naziv Klinje, vjerovatno austrijska izvedenica iz naziva lokalnog stavnovništva za trougao, koji su na terenu, prije gradnje brane i punjenja jezera, pravile tri pritoke, koje su na tom mjestu činile Mušnicu. To uklinjavanje, ili Klini, kako se na austrijskim topografskim mapama može naći, je vjerujem prapočetak toponima Klinje, koji danas egzistira kao ime jezera, ali i šire okoline. Jer Čaršijani bi znali reći da idu na kupanje, ribolov ili večeru na Klinje, podrazumjevajući pod tim imenom šire okruženje samog  jezera.

[4] Ovo je tačno i istovremeno netačno opisivanje mjesta gdje se nalazi stolica. Netačno bi bilo, ako bi se ovo Slivlje, razumjelo kao naziv mjesta Slivlja, koje je odavde udaljeno nekoliko kilometara. No ako se pažljivije prate Fojničani, oni za sastavak  što od sela Slivlja vodu u rijeku Fojnicu (Đeropa je njeno pravo i staro ime), kažu, takodje – Slivlje.Prirodan je naziv, jer se zaista i radi o slivu, slivanju voda, sastavljanju, ulijevanju njihovom (da podsjetim da istoimeni prirodni fenomen, ulijevanje rijeke Jabušnice u Izgorku, nosi naziv sastavak, iz čega je kasnije izvedeno Sastavci. No treba napomenuti da od Hercegove stolice, do sastavka Slivaljskog potoka i rijeke Fojnice, ima valjda pun kilometar rastojanja.

 

Homogeceka

 

 

 

TELEFONSKI IMENIK GACKA 1992. GODINE

 

 

     

 

Telefonski imenici u vremenu u kojem se koriste pričaju o trajanju. Tamo se pored imena i prezimena vlasnika telefona, imena ulica i brojeva kuća, ne može naći , ništa više.

      Kad vrijeme odmakne, kad prođu godine, a posebno kad se kraju dogodi ratna kataklizma, onda telefonski imenici postaju izvor  i drugih vrsta informacija.

      Pričaju, tada, o ljudima, demografiji,procentima razno-raznim. Iz njih se kao opomena šire poruke o neprolaznosti, o uzaludnosti...

      Iz njih i mrtvi svedoci mogu da svjedoče.Jedino u njima maloumni ne nalaze opomene.

      Primjetićete da ulica i kućnih brojeva u ovom imeniku nema. Nije ni čudo, Gačanima to tada nije ni trebalo.Komšija je znao gdje mu komšija, kum i prijatelj živi.

      Danas , u imeniku imaju i ulice i brojevi kuća. Ali, rekoše mi neki dan prijatelji, i pored njih komšije se ne slaze, čak ni na sahrane drugima ne dolaze.Doživješe Čarsijani da im na sahrane najmilijih ne dolazi niko od novo pridošlih stanovnika Gacka. Tada i adrese, ulice i brojevi nemaju nikakvog značaja. Osim onim što pozive sudske nosaju, da kuću ne pogriješe.

      Nekako u jesen 1992. godine, na putu za zapadnu Evropu u splitskoj pošti koristih jedan imenik Jugoslavije. Nakon obavljenih razgovora, poriv istraživača u meni natjera ruku da otvori dio za BiH i iskine iz , tog imenika, stranicu sa gatačkim brojevima.

      Tom porivu zahvaljujem što vam je danas mogu ponuditi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka.

 

Čitao u sjednici Filologičko-historitkoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 11. lipnja 1879.

 PRAVI ČLAN DR. Petar MATKOVIĆ.

 

 

Putovanje B. Kuripešića, L. Nogarola i B. Ramberta.

 

U skraćenom obliku, iz Časopisa Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti 1879. godine, prenosimo, dio čitanja putopisa po Balkanu tokom XVI vijeka. Učinio nam se značajan putopis B. Ramberta, pa smo za vas odvojili samo dio koji se odnosi na područje od Trebinja do Foče. Pored uvoda, koji je neophodan za razumjevanje rada, pomenuti dio smo posebno obojili.

 

 

 

...

Uznemirujuć berberski gusari neko vrieme Sredozemno more, pratijaše Kanale, upravljatelj (proveditore) mletačke vojske, godine 1533 sigurnoga brodarenja radi s 12 galija njekoje trgovačke brodove, koji u poslovih trgovačkih plovljahu u Siriju i Aleksandriju. Brodeć mletački brodovi svi zajedno k otoku Kandiji, pristaše blizu kopna, gdje im je bilo najsgodnije pristanište. Zapadom sunca na dan Svih Svetih spaziše straže s daleka k njim ploveće brodove, za koje držahu, da su gusarski, bijahu pako sultanovi, na broju 12, a zapoviedaše jira sin Mora Alesandrinskoga, ploveći na stražu u Berberiju. Upravljatelj mletački uzdajuć se u jakost svojih galija i svoje dalmatinske mornarice, udari na turske brodove, koje sa strane, koje s traga. Tim se zametne poguban boj, u kojem bi Moro težko ranjen i zasužnjen, dvie turske galije potopljene, a četiri ulovljene. Ovaj poraz turskih brodova uzradova narod i vojsku na Kandiji; ali vlasti žalijahu taj sukob, znajuć, da su ono sultanovi brodovi. Pobojase se, pošto je tim prekršen mir, da bi Sulejman iz osvete mogao udariti na mletačke posjede. Cim je viest o toj sgodi stigla u Mletke, zabrinu se vieće, tim više, sto je one godine radi nerodice izgledalo dovoz žita iz Iztoka; a bojalo se, da bi porta, uvriedjena porazom njezinih brodova, mogla zatvoriti svoje luke Mletčanom. Njekoji predlagahu: da bi se Kanale lišio časti i tim dala porti zadovoljština; drugi pako, braneći kapetana sa vojničkih razloga, dokazivahu, da bi ga valjalo za to nagraditi. Medjutim zavlada odluka u senatu, da se odašalje u Carigrad Daniel de' Ludo vici 1,  tajnik umoljena vieća (Pregadi), muž pametan

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

       1. Ludovici piše Ramberti, drugi Ludovisi, a Paruta de' Federici (!).

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

i izkusan, da ustmcno opravda kod samoga sultana zbivše se stvari, i da Sulejmanu dokaže, kako je mletačke brodove nagnala potreba, buduć se turski brodovi mletačkim odveć približiše, pa što je bila noć, i dr.1. Ludovicija pratijaše na tom putovanju u Carigrad rodjeni mu bratučed Benedetto Ramberti, koj prilično na tanko opisa putovanje Ludovicejeva poslanstva, dočim Ludovici o svojem putovanju u izvještaju, čitanu u senatu 3. lipnja 1534, o ničem drugom negovori 2., već samo o rezultatih svojega poslanstva, o gospodstvu i sili turskoj.

Benedetto Ramberti, tajnik vlade mletačke, bijaše učen pisac XVI stoljeća i veliki sakupljač nadpisa. Kao takova spominje ga Cicogna često u svojem učenom djelu 3. , a Agostini mu na tanko opisa život i radnju. 4. Da se pobliže upoznamo s našim putopiscem, priobćujem po Agostinu nacrt Eambertova životopisa, iz kojega će se razabrati, da naš putopisac bijaše svojega vieka jedan od najodličnijih učenjaka i najotmenijib muževa mletačkih, a prema tomu valjat će nam omjeriti i njegov putopis. B. Ramberti rodio se 1503 godine, učiteljem mu bijaše Antun Tilesio Consentino, koj učaše na javne troškove u humanističkih znanostih gradjanske mladiće, odredjene za državnu službu. Ramberti slušaše dobrovoljno Triffona Gabrielli, nazvana u svoje vrieme radi velike učenosti i moralnoga života „novim Sokratom".5. Medju svojimi drugovi toli se odlikova Ramberti znanjem i umom, da ga vrlo štovahu prvi talijanski književnici, primivši ga za člana akademije aldine, koja je ispravljala i izdavala tekstove starih pisaca. Ramberti posta u 22. godini svoje dobe činovnikom „vieća desetorice". Kada je car Karlo V. u Augsburgu držao sabor u poslovih državnih i vjerskih, odasla i mletačka vlada onamo svojega poslanika, Nikolu Tiepolu, a za tajnika mu dodieli našega Ramberta.6. Iza toga bijaše naš putopisac preko dvie godine mletačkim poslanikom kod Karla V., te je uz cara živio koje u Njemačkoj, koje u Italiji i Francezkoj.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. P. Parnta, Degl' istorici dele cose Veneziane, i quali banno scritto per publico decreto. Venezia 1718, tom. III, p. 620- 623. Relazioni degli Ambaschiatori Veneti, Ser. III, vol. I, p. 2.

2. Relazioni, ser. III, vol. I, p. 3—32.

    3. Cicogna, Inscrizioni Veneziano, t. I, 20, II, 327, IV, 51 eto.

4. Giovani degli Agostini: Notizie istorieo-critiche intorno la vita, e le opere degli Scrittori Veneziani. Venezia 1754, vol. II, p. 556—573.

5. Odnošaj izmedju učitelja i učenika pokazuju latinska pisma, koja priobći Agostini, op. c. 556 i 557.

6. Rambertova pisma iz Augsburga u Agostina, op. c. p. 560.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

O tom opaža Ramberti u jednom od svojih pisama 1. „buduć da je u onih zemljan tolika mjesta vidio, mnogih ljudi i naroda život i navade motrio, te je na tih putovanjih ne samo veliku slast uživao, nego i odatle izdašnu korist crpio: stao je promišljavati, kako bi Grčku proputovao, i otomanski dvor, najsjajniji cieloga svieta, vidio, njegovu snagu i njegova bogatstva omjerio, da uzmogne prosuditi one sgode, koje se svaki dan pojavljahu i koje u vladanje državno ponajviše zahvatahu." Dakle ne toliko želja, da vidi klasičnu Grčku, Carigrad i krasote sultanova dvora, koliko zamašne sgode, koje se dnevice na iztoku radjahu, bijahu Rambertu poticalom, što ga nukaše na putovanje u Carigrad, da na izvoru prouči snagu i narav Turčina, jer temeljito poznavanje državnih odnošaja turskih bješe mu kao činovniku republike od prieke potrebe, a na to ga upućivahu odnošaji republike prema Iztoku i njegovi svagdanji službeni poslovi. Povrativši se Ramberti koncem prosinca 1532 u domovinu, imenovan bi tajnikom vfeća (Segretario del Senato) i jedva je službu nastupio, pruži mu se žudjena prilika putovati u Carigrad. Buduć je Ludovici imao što prije krenuti na put, odluči Ramberti pratiti svojega bratučeda te zamoli u tu svrhu dopust od dužde i senata. Govoreći Ramberti u jednom od svojih latinskih pisama 2. o povodu svojega putovanja, kaže: „da se mir i prijateljstvo, što se medju Sulejmanom i Mletci mnoge godine gojilo, onom činjenicom (porazom turskih brodova) nepogazi i sultan neuvriedi, odluči vieće odaslati u Carigrad odlična i razborita muža, Daniela Ludovici, ako je ona stvar Sulejmana uvriedila, da ranjenu njegovu dušu svojom molbom ozdravi. Ovu prigodu", primjećuje putopisac, „nehtjedoh propustiti da nevidim toli silnoga vladaoca, i pridružih se s dozvoljom dužde i voljom vieća kao pratilac svojemu bratučedu." Ludovicijevo poslanstvo putovaše od Mletaka do Dubrovnika morem, a dalje do Carigrada kopnom. Iza obavljena puta navodi se Ramberti sve do 1539 godine kao tajnik vieća. Medjutim odaslav republika mletačka na kongres u Nizzu godine 1538 njekoje svoje poslanike, Nikolu Tiepolo i Mark-Antonia Kornaro, dopita jim Ramberta kao tajnika. Imenovavši papa Pavao III kardinalom učenoga Petra Bemba, povjereno bi mjesto čuvara knjižnice Nicene ili današnje Marciane našemu putopiscu, koj i u toj službi, osobito za knjigu, velikih zasluga steče, znamenito podpo-

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. Agostini, op.c.p.  562.

2. Agostini, op.c.p.  563.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

mažući publikacije djela, koja izdavanu baštinici Aldovi u Mletcih. Ramberti prestavi se a ovoga svieta 1547 godine. Ovo bi bile glavne crte Rambertova života, koje ga prikazuju kao humanistički uzobražena učenjaka, izkusna i umna državnika. Ramberti je ostavio osim putopisa još drugih plodova svojega uma, napisanih slogom elegantnim, koje latinski, koje talijanski, a pobilježeni su i u izvodih priobćeai kod pomenutih pisaca.1. Pavao Manuzio, da proslavi Ramberta. posveti mu djelo Ciceronovo de ofjiciis s učenim pismom, u kojem crta književne zasluge našega putopisca ter iztiče njegovo duboko poznavanje latinskoga jezika.

B. Ramberta putopis prvi je put naštampan kod Alda u Mlecih 1539 godine pod naslovom: Libri tre delle cose dei Tttrchi. (In Venetia MDXXXIX, in časa dei figlivoli d' Aldo) Ova riedka knjižica ima 40 listića u osmini. U prvoj knjizi opisuje se put od Mletaka u Carigrad; u drugoj opisuje se porta ili dvor sultana Sulejmana; a u trećoj govori se o vladavini i o stanju sultanova carstva. Rambertov je putopis pod istim naslovom drugi put naštampan 1541 godine u Mlecih (in časa di maestro Bernardin Milanese, in 16°, carte 37). 2. Ovo je izdanje toli riedko, da ga ni Marciana u Mletcih neima. Po treći put je preštampan Rambertov putopis u Mletcih 1545 godine u čuvenom zborniku Viaggi da Venezia alla Tana (p. 109—143). Buduć da nijedno od ovih izdanja nenosi imena piščeva, dopitivahu ga pozniji pisci drugim putnikom (Jacopo Malipiero), dok nedokazaše Marko Foskarini, i G. Agostini, da je upitni putopis Rambertov.3. Osim štampanih izdanja poznata su još dva rukopisa Rambertova putopisa pod naslovom: Viaggio di Benedetto Ramberti veneto a Constantinpoli dei 1533 con una minuta descrizione die quel paese, governo etc.; jedan je rukopis u knjižnici ambrozijanskoj u Milanu (MSC. O. 69), a drugi u muzeju „Correr u Mletcih (MSC. LXXVII, n. 2625); oba su rukopisa sadržajem i naslovom posve jednaka; ambrozijanski je rukopis iz XVI vieka, suvremen piscu i štampanim izdanjem; mletački pako je mladji, možda priepis ambrozijnskoga (?). Još prije no što poznavah pomenuto Agostinovo djelo, čitao sam u knjizi Studj bibliografici e biografici sulla storia della geografia in Italia

------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. Agostini, op. c. 556—573. Cicogna, Inscrizioni, 1. c.

2. Studii bibliografici e biografici sulla storia della geografia in Italia. Roma 1875. p. 152.

     3. Marco Foscarini, Della Letteratura veneziana lib. IV, p. 465, 466. G. Agostini, op. c. p. 568.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(Roma 1875, p. 451), da se rukopis Rambertova putopisa čuva u ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Na mojem putovanju u praznicih god. 1878 potražih rukopis, koji sam svestrano proučio i s prvim štampanim izdanjem poredio. Prema ovomu rukopisu prvo je izdanje dosta vjerno i tačno naštampano. Ali se pristup Rambertova putopisa u štampanih izdanjih, od pristupa u rukopisu bitno razlikuje. Početak pristupa u rukopisu ambrozijanskom, izostavljen je u štampanom izdanju, a onaj pristup u rukopisu vrlo je znamenit; jer odkriva ime pisca i sgodu njegova putovanja u Carigrad, što je uprav povod dalo raznim konjekturam o piscu našega putopisa. Buduć da je izostavljeni pristup ambrozijanskoga rukopisa s putopisom ne samo u najtjesnijoj svezi, nego i znamenit, zato ga ovdje do rieči priobćujemo: rD' el mille cinque cento e trenta tre a di tre Genaro, io Benecletto Bamberti, mi parti di Venetia per il viaggio di Constantinopoli insieme con il magnifico Daniele dei Ludovici mio german cugino, il qual era mandato dal excellentis simo conseglio di Pregadi a sultan Sulezman imperator di Turchi, perche se gli persuadesse, che il caso seguito pocho inanti, tra il proveditor dell' armata veneta, et il capitano dell' armata turchesca, in che fu rotto et ferito a morte il capitano, non era stato di mente dell illustrissima Signoria, ma era stato a caso non si conoscendo, perche era notte 1' un 1' altro". U ovom dakle uvodu govori sam pisac, u prvoj osobi, netajeć svoga imena i prezimena, na kratko o sgodi svojega putovanja u Carigrad, kao što se čita u jednom od njegovih pisama 1. i kao što Paruta u pomenutom svojem djelu obširno pripovieda. 2. Da ne bi bio ambrozijanski putopis suvremen, lasno bi se moglo pomisliti, da je njeka poznija ruka ovaj dio pristupa podmetnula, sastavivši ga iz Rambertova pisma. Ali ova pisma izneo je na sviet tek Agostini u svojem navedenom djelu, štampanom 1754 godine, iz kojega se pisma jasno vidi, da je Ludovicijev suputnik bio Ramberti, te daje njegov putopis s Ludicijevom relacijom u tiesnoj svezi. Da se za ambrozijanski rukopis i Rambertova pisma prije znalo, nego što su štampana pomenuta djela Agostina i Foskarina, nebi se bio putopis drugim piscem dopitivao, a Paruta, nješto stariji pisac od Agostina, a svojem navedenom djelu, štampanom u Mletcih g. 1718, bio bi vjerovatno spomenuo onom prilikom, gdje govori o Ludovicijevu

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

     1. Agostini, op. c. p. 563.

     2. P. Paruta, Degli istorici etc. p. 620—624.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

poslanstvu, i suputnika mu Ramberta i njegov putopis; tim prije, što Ramberti u historiji mletačkoj svojega doba, kao književnik i kao državnik dično mjesto zauzimlje, pa jedva se da vjerovati, da Paruta, kao Mletčanin i odličan historik, ne bi poznavao jednoga od štampanih Rambertovih putopisa. Čini se, da i izdavaoci mletačkih relacija Rambertova putopisa nisu poznavali, jer bi bili onaj pristup rukopisa kod relacije Daniela de' Ludovici 1. upotriebili i koješta bolje razjasnili.

Buduć da su sva tri izdanja Rambertova putopisa štampana za putopiščcva života, mislimo, da je sam Ramberti početak pristupa u ambrozijanskom rukopisu skromnosti radi u štampanom izdanju izostavio, te umjesto ovoga, napisao drugi obširniji pristup, u kojem nigdje svojega imena nespominje, a ona se skromnost dosta jasno iztiče. U pristupu štampanoga izdanja pripovieda putopisac, kako mu se želja izpunila, te je vidio dvor i veličinu Turske. 2.  Pošto se od mučnoga puta oporavio, hoće da opiše sve one stvari, koje su vriedne, da se u uspomeni sačuvaju. Jer ako bi se sgodilo. da Turska propane, kao što su tolike velike stare i nove države, za to će opisati navade, sile, vladavinu i zakone onoga naroda, da to saznaju i oni, koji toga nisu vidjeli, i želi, da mu bude pripoviedanje nesamo ugodno no i koristno svakomu, koj žive medju obrazovanimi narodi; ujedno hoće, da mu to bude spomenica njegova putovanja. Putopisac neće da obširno pripovieda, kako je otomanska obitelj postala moguća i jaka, jer si to za drugu priliku pridržaje, već hoće da opiše državu i njezino stanje, kakovu je 1534 godine našao, njezinu vladavinu, pa kako žive vladalac i njegovi narodi, te dieli svoje djelo, na tri poznate česti. Pripoviedanje pako, primjećuje putopisac, da će mu biti sasvime popularno; da neće birati liepih rieči, ni sloga kititi, jer piše sebi i svojim prijateljem, od kojih neizčekuje, da će mu osuditi slog, jer ga odveć ljube, nit netraži pohvale, jer su mu takovi prijatelji, koji neizčekuju od drugud poticala da ga pohvale, gdje ga pohvaliti treba. Ostalo što sliedi, gdje počimlje pravi putopis, u ambrozijanskom je rukopisu i u štampanom izdanju posve jednako.

Putopis je glede forme putni dnevnik, kao što su obrazovani putnici, na rjedjih i većih putovanjih, kamo svakako spadaše i putovanje kopnom u Carigrad, za onda voditi običavali. Svakim danom navode se znatnija mjesta, kroz koja su putnici prošli, i gdje su noćivali

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. Relazioni, Ser. III. vol. I, p. 2.

2. Sr. Rambertovo pismo kod Agostina, op. c. p. 562.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

označujuo ujedno na kratko narav i daljinu onoga dana provaljena puta- Daljina izmedju znatnijih mjesta naznačena je i u Ramberta u miljah, vjerovatno talijanskih, dočim su mnogi pozniji putnici često na ure računali; ali matematičnu tačnost netreba u onih oznakah tražiti, jer daljine su vjerovatno označivane po vremenu, što se trebalo od jednoga do drugoga mjesta, to je osobito visilo o naravi puta, po kojem se sad lasnije, sad tegotnije jašuć putovalo.

Prelazeć na putopis, sliedim prvo naštampano izdanje H obzirom na ambrozijanski rukopis.

Krenuvši poslanstvo 3. siečnja 1533 (1534) 1. , iz Mletaka putovalo je po moru do Dubrovnika, a na tom putu opisuje B. Ramberti sva ona mjesta i njihovu okolinu, gdje je poslanstvo vjetra radi i drugi potrieba pristajalo. Ta su mjesta istarske i dalmatinske luke, koli na kopnu, toli na otocih. Buduć da obsežnijih i savršenijih opisa onih mjesta imamo iz istoga stoljeća 2. za to jih tu mimoilazimo, pošto oni opisi i onako ništa osobita nepružaju. Kao što svaki sličan putopis, stariji i mladji, opisujući od Mletaka put morem u Iztok, tako i ovaj opisuje medju svimi primorskimi mjesti najobsežnije Dubrovnik, njegov položaj, na podnožju vrletnoga Srgja, njegovu vladu i život naroda, a opisi su s malimi razlikami i riedkimi iznimkami stereotipni. Od Dubrovnika pako dalje putovalo je poslanstvo kopnom na konjih u Carigrad, kojim putem često putovahu dubrovački i mletački poslanici XVI i XVII stoljeća k sultanovu dvoru. Krenuv poslanstvo 9. veljače iz Dubrovnika, odputi se današnjim putem, koj ide sa dubrovačkih vrata „Ploče" te vodi obronkom kamenita Srgja k Brgatu napram Carini, dalje pustom kamenitom gorom u plodnu dolinu Trebinjšćice, te je dospjelo iza 16 milja puta u Trebinje (Trebing). Potonje mjesto poznata je bizantinska Tsp^ouvta, Dukljauinova Tribunija, njegda stolica župana; spominje se (Trjebinije) u srbskih spomenicih već u XIV, a u dubrovačkih tek u XVI vieku. 3. „Put je vrlo

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. Buduć je nova godina začimala 1. ožujka, dakle 1534 godine.

2. Itinerario di G. B. Giustiniano, 1553. Ljubić, Commissiones et relationes »renetae, II, 190—271.

3. Daničić, Rječnik, III, 318, 319. Novaković oblasti srbske, pus. ot. p. 19—23. Jireček, Die Handelsstrassen, p 12, 22, 24, 75. Klaio, Bosna, str. 207 — 209. Misli se, da je rimski Ad Zidio ili Assidio, Tomašek, op. c. p. 553.

B. J. A. LVI. 14

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

zločest i pogibeljan, preko vrletnih i provaljenih gora, za to se ide više pješke negoli na konju". To je onaj isti put, koj još i danas od Dubrovnika u Trebinje vodi, koj se po Roskiewiczu  1. za šest ura jašuć prevali: veoma je mučan i vrletan, osobito medju Carinom i Drienom, pogibeljna putanja, koja vodi uz tri pune ure preko krševita atienja, vijugajući se izmedju Srgja i neprohodnih, golih i vrletnih bočina Konavlja. Trebinje je Rambertu s ove strane „prvo mjesto Srbije, koja se zvala u starom vitku gornjom Mvsioin ili Moesia, za da se razluči od azijske pokrajine Mvsie". Srbija pako zaprema mu i Bugarsku (sic!), a medje su joj: sa zapada Dalmacija, s iztoka dielomice Tracija, s juga Makedonija, a sa sjevera Dacija, na onoj strani prema Dunavu". Tu je putopisac negdašnje medje „stare Moesije", koje mu nisu posve tačne, prenio na pozniju Srbiju, a onako se od prilike označujn medje Moesiji u izdanjih Ptolomeja iz XVI stoljeća. 2. „Sva pako ta zemlja bješe mu njegda vojvode Stjepana Hercega, otca Ivanova, koj je za onda u Mletcih živio. 3. „Tu (naime kod Trebinja) se ide preko rieke Trebinjšćice (Trebing), od koje je i mjesto primilo ime. Od Trebinja, za 20 milja dodjoše u Budine ; prevalivši dielomice porušeni gradić Cluaz, dospjeli su u selište Curita, koje je 28 milja udaljeno. Prošavši Crnicu (Cemice) dodjoše za 25 milja u Vrbu (Verba). Dalje vodi put za 24 m. u Priedio; prevalivši gorsko ždrielo (gola di montagna), na kojem se s obje strane dižu dvie tvrdjice, od kojih je jedna porušena, a druga se iztiče nad stienom i zove se Vratac. Tu je držao već Stjepan Herceg straže, jer putnici, koji nemogahu drugim putem nego ovim, plaćahu prolazninu. Tvrdjice su sječene i zidane na samoj gori, a k njim se dolazi stazom, samo jednoj osobi pristupnom, a moglo bi je dvadeset ljudi lasno braniti kamenjem proti kakovoj mu drago vojsci. Pod njimi teče rukav vode, po imenu Drine (Drina), koja

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

 1. Pouqueville, III, 178. Roskiewicz, Studien tlber Bosnien, p. 109. Blau, Reisen, p. 57, 58. — Točan opis puta od Dubrovnika u Trebinje, kao i geografijski opis potonjega mjesta na stjecištu različitih putova, podaje djelo „Occupation Bosnieus u. Hercegovina's ini J. 1878." 8. 742—44.

     2. Ptolomaeus Angeli Vadii, Vineenciae 1475. I. Moletii, Ven. 1562, p. 85, i dr.

 3. Kao što je putopisac pomiešao medje Srbije tako i Hercegovine0 medjah države Stjepanove gl. K. Jireček, Dio Handelsstrassen, p. 40. Ivan pako nije sin Stjepanov, nego vjerovatuo unuk, naime sin Vlatkov, dakle Ivan Vlatković. Ljubić, Ogledalo, I. p. 272.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

nedaleko izvire, pa se prelazi i druge vode, koje se stičuć tvore veliku rieku, koja kao vrlo liepa k Foči (Cozza) teče. Dalje dospjeli su za 29 milja u Orach, pa u Foču (Cozza), selo veliko, gdje je mnogo dućana i trgovaca. Tu je stolica sandžaka Hercegovine, a ovud vele, da prolaze sve trgovine, koje idu od Dubrovnika na Carigrad, kao i one, koje natrag idu u Dubrovnik.

Ovaj putopiščev put dakle je dubrovačko-carigradska cesta trgovačka, kojom su obično išli i poslanici dubrovački, noseći danak k sultanovu dvoru 1. a spominje se i u dubrovačkih spisih. Put vodio je istim smjerom, kojim i danas ide 2. na ime „od Trebinja " preko Glive brda na Jasen, Mosko do Bileća, dalje kroz Rudine na Korita, preko Kamenoga brda u Crnicu, dalje preko polja Gatačkoga na Lipnik, gdje je Cengić kula, pa na Županj potok uz Pastinu (brdo) i na Ulinje; odkuda jedan put ide na Pleće, Čemerno i Trnovu luku; drugi put pako, kojim je i naš putopisac putovao, ide na han u Vrbi, pa kroz Prosječenicu, a izlazi na Čemerno i sastaje se s prvim putem, te se ide dalje kroz Sutjesku do Drine i preko nje u Foču. 3. Mjesta pako, koja Ramb. na tom putu navodi, ponajviše i danas postoje, spominju se često u starih spomenicih i spisih dubrovačkih. Rudine, još danas priedjel, njegda znamenit, a i mjesto toga imena se još navodi. 4. Za tim spominje porušenu tvrdjicu Ključ (Cluaz) koja je dalje na sjeveru, sat niže Crnice, s lieva od puta na brdu: bješe često stolica Sandaljeva, Stjepana Hercega i njegovih sinova, a spominje se i u ugovoru ugarsko-turskoga mira, od 1519 godine. 5. Curita današnje mjesto Korita, na putu od Bileća u Gacko. 6. Na istom su putu i mjesta Crnica i Verba, koja

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

 1. J. Gevderus, De imperio ottomanico evertendo et bello contra Turcas prospere gerendo. Francofurti 1601, p. 80. Jaketa Palmotić, Dubrovnik ponovljen (g. 1668), izdanje St. Skurle, u Dubrovniku 1875, str. 168—93, 207, 228, 241.

2. Opis puta u Roskiewicza (Bosnien, p. 110—12) i Blau-a (Reisen, p. 57—60).

3. Oznaku potanju ovoga puta imam zahvaliti poštovanomu prijatelju, bibliotekaru i arhimandriti g. N. Dučiću, koj bi nauci veliku učinio uslugu, kad bi opisao i Hercegovinu, kao što je Crnugoru.

4. Kaznačić, Bosna, Hercegovina. Žara 1862, p. 96. Jireček, Hanđelsstrassen, p. 23. Novakovie, srpske oblasti, p. 26. Jukić, Bosna, p. 59. Statistika mjesta, p. 107.

5. Luccari, Annali, p. 19. Theiner, Monumenta Hungariae, II, 626. Jireček, Handelsstrassen, p. 40, 41, 75. Statistika mjesta, p. 113.

6 Statistika mjesta, p. 107.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

još i danas postoje.1. Crnica se često spominje u spisih dubrovačkih i u putopisaca kao stara carinara, glavna stanica medju Trebinjem i Fočom, a za to tu i bješe veliki karavanseraj. 2. Priedio, po daljini sudeć odgovaralo bi današnjemu mjestu Priedelj u občini Curevo, u kotaru fočanskom: obična stanica na putu u Foču. 3. Opis puta od Vrbe do Foče toli je znatan i tačan, da se podpunoma slaže s novinu opisi. Onaj klanac (sutjeska) je osobiti, tvori ga Čemerno i Pleće, a put je vrletan i mučan. To je priedjel divne ljepote: okomite stiene (s obje strane kao niz dolomitnih piramida) Volujaka i Sedla 4. dižu se nebu pod oblake te se čini, kao da put zatvaraju. „Čemerno sedlo", opaža Roskievvicz (Bosnien p. 113), „divna je tačka veličanstvene tamošnje prirode". Sa klanca pako vrietno put pada u dolinu Sutjeske. One dvie tvrdjice biti će ondje ležale, gdje se stiene Sutjeskine doline na 50 stopa primiču, gdje se još danas vide tragovi, na desnom briegu Sutjeske, na uzvišenom pećinastom ravanku, stare su ruševine (Gradina na karti) 5. o kojih se priča, da su posljednji ostanci gradića kr. Stjepana, a naproti, na kuku Sedla, da je njegda bila crkvica (Crkvina na karti), a oboje da je bilo mostom skopčano. 6.  Ta je pako tačka danas poznata po imenu Prosječenice 7. a Ramberti sačuva ime Vrataz, one razorene Stjepanove tvrdjice, koja se po imenu Vratar (Vratar in Sutischa) spominje i u dubrovačkih spisih. 8. Izvrstan opis ovoga puta, naime od Graba do Foče, priobći nam gosp.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

1. Statistika mjesta, p. 113, 114.

2. Lettere e Comissioni di Levante sec. XIV, XV i đr. Luccari, p. 12, 19, 185. Šematizain biskupije dubrovačke, p. 70. Jireček, Handelsstrassen, p 75. Crnica i Vrba spominju se u J. Palmotića, p. 173.

3. Triedio, Rossacio, viaggio, Venezia 1598. Priedjel, statistika mjesta, p. 110, a na karti ga neima. „Prijedio je s lieve strane puta prema Izgori donjemu (selo srpsko), dalje Grab (karaula, gdje je sada austrijska straža), 8 desne je strane Volujak planina, s lijeve Zelengora i Tovarnik." Dučlćeva oznaka.

4. Sedlo (gora) zove se dole niže (u Dučića) Zclengorom. Sva je prilika da je Roskiewicz „sedlo" (prielaz) za ime gore uzeo.

5. A. Bone (Rec. d'itin., II, 191 — 204) opisujuć put od Foče u Dubrovnik, zove ruševine „Pirlitor", kojemu imenu neima ondje spomena (Roskiewicz, p. 113), ali Vuk ga u Rječniku spominje kao stare zidine gradića Monieilova.

6. Blizu utoka Tare i Pive, niže Crkvice, misli se, da je bila starorimska Bissua. 01. Tomaschek, op.     c. p. 559.

7. Roskiewicz, Bosnien, p. 114. Blau, Reiseu, p. 59.

8. Jireček, Uandelsstrassen, p. 75, 79.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

              

 

            Čemerno, početkom XX vijeka

N. Dučić, koji doslovce sa zahvalnošću ovdje priobćujemo. „Sutjeska (klanac) počimlje od Trnove luke. Od Graba do Tjentišta tri su sata rastojanja. Na riječici, koja teče kroz suatjesku i zove se Sutjeska, a teče u Drinu kod Bastaja, imaju tri mosta u prostoru izmedju Graba i Tjentišta; četvrti je Popov most niže Tjentišta jedan sat dalek. — Izpod Tjentišta je razkršće u Foču: jedan put vodi na Bastaje, drugi na desno na Mješajske luke, treći na Luće (planina visoka i strmenita), preko Luea izlazi se na skelu (prijevoz preko Drine); tu se vide ostatci staro-rimskoga mosta. Ulaz u klanac Sutjeske, od Graba jedan sat niže, zove se Vratac i vide se na desnoj strani na planini pod Volujakom razvaline tvrdjice Hercega Stjepana, sproću nje srušena crkvica na lievoj strani na rebru Zelengore. Tu je sutjeska najuža, izgleda, kao da će ove dvije planine i razvaline rukovati. Priča se, da su tu bili pripeti gvozdeni lanci od tvrdjice do crkvice, u koju je Herceg prelazio na službu. Tu se za njegova vremena plaćala prolaznina". I ovaj se opis puta kroz Prosječenicu slaže u bitnosti s opisom našega putopisca. Onaj pako rukav putopišćeve Drine, rieka je Sutjeska 1. koja si u istinu pod starimi ruševinami lomi dolinu sutjeskami, i ne odveć daleko od ovud svoje vrelo ima. Mjestu Orach neima ondje u današnjih knjigah i kartah spomena. 2. Cozza, „Hotča u Drinje" staro-srbskih spomenika, današnja je Foča, od njegda znatno tržište na desnom briegu Drine, na ušću Cehotine 3. Nepušta se, pripovieda dalje, „proći rieku ni jedan konj, koj bi bio skuplji od 20 dukata: ako bi tko ipak takova doveo do simo, bio bi prinukau darovati ga, ili platiti bi više miljarine, nego što ga je konj stajao, ili prodati ga po što po to".

Krenuv iz Foče dospješe za 25 milja k prvoj straži, po imenu Braccha, žalostno mjesto, na vrhu planine, nazvane Covatz (montagna di fabro), gdje raste mnogo žita. Prevalivši drugu (Vuista) i treću (Pontravincome) stražu, dospjeli su za 34 m. u Pljevlje(Plievie)…

                                     

 

 

 

                            

Deva u Gacku

 

Zabasala odnekuda deva u Gacko, pa je sa ćefenka jednog dućana ugledali: Mulago Tanović, Mulabeg Hasanbegović i Hajdarbeg Čengić.

-         Vid’te, ljudi, - reći će Hajdarbeg, - šta je ono?

-         Ču, šta je, - Mulago će na to, - Ta vidiš da je sahat kula.

-          Ešedu billa, - Mulabeg će reći, - nije nego banjica.

-         Na to će Hajdarbeg, da se načini kao da sam sve zna:

-         Hajte, hajte, šta zalud govorite? Ta vidite da je zec od hiljadu godina.

                                 (Po pričanju S. bega Bašagića zabilježio A. N.)

 

Riječnik manje poznatih riječi:

Ćefenek; ispred dućana lijepo oblikovana daska na kojoj se moglo sjediti i kahva ispijati;

Dućan, prodavnica; Banjica; malo kupatilo;

Zabasati; zalutati

 

Izvor originala: http://vrazici.blogger.ba/arhiva/?start=739

 

 

 

 

 

 

 

ZADNJI RIBOLOV SA OCEM * 

     

   

 

Posla mi prijatelj nedavno neke fotografije.        

Vraća dug – reče.

Slike sam mu, ne pamtim, dao polovinom osamdesetih u Gacku.

I jos reče da bijasmo u mom stanu, sjedismo, mezetismo i bezbeli pismo. Lozovaču.

I priče davne pričasmo.

On , bjelosvjetski putnik, čovjek koji po ambasadama jugoslovenskim, dijaspori pasoše dijeli i razne konzularne poslove svidja…, ja, što u onoj gatačkoj vali ostadoh.

Rijetko je dolazio u rodni grad, a kad bi došao navika mu bješe da se Vranjači vrati, da Strugove obiđe. Da “Mepsovom “ nulom provjeri, je li još ona mjerna pastrmka tu živi i koliko je tu u toj ljepoti ostade. 

Ne bi kamena što ga, u mezetluku i akšamluku, ne izvrnusmo. Malo nas u Gacku ostalo iz generacije, pa više zborismo o onima što se za Beograd, Sarajevo, Mostar i ine gradove “zalijepiše.”

Da ne dužim, ja se nisam mogao sjetiti, on reče da mu dadoh seriju fotografija Gacka – da duge trenutke sjete za Gackom u dalekim zemljama skrati. Neke od njih sam snimio sam, a neke bjehu poklon mog sarajevskog prijatelja Dragana Ressnera.

 

Gledam sad u te skenirane fotografije. Jedna se svojom autentičnošću, izdvaja. (I inače fotografija može, osim sjećanja na, sada nepostojeći krajolik, da evocira uspomene na što-šta. Mene podsjeti na neko vrijeme sa početka šezdesetih godina prošlog vijeka.)                                       

 

Pogled je Draganov, kroz objektiv” Hasselblad” fotografskog aparata, sa kojih stotinjak metara istočno od sadašnje pozicije brane “Vrba”, pa pravo na zapad. Snimljena prije izgradnje brane, sa pogledom na riječnu dolinu, što je danas pod vodom jezera Vrba, ima nesumnjivu istorijsku težinu.

Prošao sam bezbroj puta tim kamenim pločama, što se strmo spuštahu niz padinu ka koritu Vrbske pritoke. I od Klinja ka Ulinju i Vrbi, a i iz pravca Vrbe, preko Kažinica vira, ka Klinju.

Mala rijeka, koja je prolazila kroz prelijepe kosanice i pašnjake, ostala je u mojim sjećanjima kao rijeka jedne srećne mladosti.

Rekoh srećne, mada je objektivno bila nesrećna.Ja sam tada mogao da mjerim moj osjećaj sreće, ali ne i očev. A on  je dva ljeta bezuspješno kucao na vrata Biroa rada u Gacku, u potrazi za poslom. Meni se takva činila, jer sam bio obuzet neizmjernom srećnom mogućnosti stalnog druženja sa njim

 

                                                                                              

 

MOLBU NEĆU VIŠE NIKAD, NIKOM!

 

Otac je bio duboko nesretan situacijom u kojoj se našao.

Ne svojom krivicom .

Nikada.

Bio je veoma radan čovjek, za ono vrijeme obrazovan. Nakon završene osnovne škole, roditelji ga poslaše na zanat, kod čuvenog majstora Gutića, u Mostaru vodećeg krojača.

Sklonost ka slikanju i muziciranju odvele su ga u KUD “ Abrašević”, tada “crvenu” tvrdjavu  mostarske mladosti.

Pamtiše ga po bugariji na kojoj je svirao, beskrajnom, osmjehu i drugarstvu.

Iz te tvdjave je, uglavnom, popunjavan partizanski Mostarski bataljon, koji je ratovao u sjevernoj Hercegovini, a kasnije širom Jugoslavije.

Slabašnog zdravlja sa problematičnim stomakom, ostavljen je da sa drugovima, u ilegali Mostara, o jadu bavi ustašku vlast i Gestapo, stalnim akcijama, u kojima su glavom plaćali.

Odmah po oslobodjenju poslaše ga u Sarajevo u školu sa medicinske radnike.Tamo, zbog pucanja čira i obilnog krvarenja, jedva preživi.

Po završetku škole, kako tada uobičajeno bi, poslaše ga  u nedođiju, zvanu Gacko.

Ne reče ni riječi i te 1946 nađe se u gatačkoj bolnici.

Ljekar, zarobljenik, Švabo, osta nepune dvije godine. Poslije za dugo ne bi drugog ljekara.

Pamte ga generacije Gačana koje je pelcovao, spašavao od tifusa, izgoneći putnike iz mostarske “pruge” da bolesnik bude transportovan, a da putnici ne dobiju bolest.

Mnogo kasnije ,osamdesetih godina prošlog vijeka, bi nekakav sobet u Kravarevu. Probijen put, mašine završile posao i peče se jagnje. Pozvali goste iz Gacka.

Prilazi nam mještanin i pita se sa ljudima. Pita - ko smo, odakle smo …

Ja objašnjavam da moji nisu iz Gacka, vjerovatno ih ne zna…

A on uporan, kao on zna sve u Gacku.

Opet velim da ako je oca i znao, umro je davno, pa ga je i zaboravio.

Kad mu rekoh ime, kaza mi ovo: "U zimu četeres i sedme, 25 dana , svaki je dan dolazio iz Gacka da mom bratu udari neke ‘njekcije sto su iz Amerike poslane. Grmilo, sijevalo, svaki bogovetni dan je bio ovdje. Kako ga ne bih zapamtio!”

 

Bez njega i njegove harmonike nije mogao niti jedan ples u Gacku, priredba ili program u KUD “Zelengora”. Šalju ga na kurseve za dirigenta, vodju tamburaškog orkestra... Gimnazijalcima u Gacku, u nedostatku kvalifikovanog profesora, objašnjava tajne muziciranja….

Usput, bio je, shodno svojim političkim uvjerenjima, veoma aktivan u Gacku.

Priča mi, nekako koju godinu pred smrt, gatački prvoborac Peko Popović kako su naredili iz Trebinja da neko, iz Gacka, preuzme materijal za izbore. Zima, ljuta, gatačka, snijeg ogroman, a i da ga nema jedini način da se u Trebinje ode - pješačenje.

Kaže Peko: “Partijski sastanak, traže se dobrovoljci. Svi šute, a tvoj otac se javi.

Znam , kako je krhkog zdravlja pa čekam da se javi, još neko… Jok. Niko.

Odosmo nas dva u Trebinje. I nazad, naravno, po toj ljutoj zimi.”

 

Poslije je u Higijenskoj stanici vodio brigu o zdravlju ljudi, obilazio sela, zaprašivao od ušiju, borio se sa pojavom žutice u propoljskim selima, držao predavanja…Eksperimenti mlade komunsitiške vlasti vraćali su ga u novoosnovanu Zanatsku zadrugu, u kojoj mu znanje, a I  zvanje šnajdera duguju deseci Gačana i Gačanki.

Onda je došla kataklizma zvana Informbiro.

Par mjeseci prije, odobriše ponekom u Gacku, da kupi radio-aparat.

I otac bi na spisku.

Sjećam ga se i danas, veliko magično oko, zeleno, na sred ekrana.

Kutija politirana.

Tadašnji upravnik pošte, u tim opskurnim vremenima, prijavi da je nešto što je navodno taj radio objavio, a moj otac prenio -  dovoljno da ga istjeraju iz Partije.

Pa i majku, koja je tada bila, samo djevojka, takodje istjeraše.

Kazna bez suda.

Nisam tada shvatao šta znači kletva upućivana na pominjanje upravnikovog imena : “Dabogda mu zemlja kosti izmetala” .

Ne razumijem ni sada.

No, sada mogu da razumijem nepravdu, pa i smisao ove poruke.

Ne zatvoriše ga.

Biti stranac, svuda je teško. U Gacku teže, nego bilo gdje.

U skladu sa “kaznom“ krenu odmazda,  pa direktive o premještanju sa radnog mjesta na neko drugo učestaše.

Pamtim da je radio u Higijenskoj stanici, bio šef sale u “Metohiji”, pa službenik  u Opštini…

Da, reći će neko, pa bio je šef.

No kazna je bila u činjenici da nikada nisi znao šta će sjutra donijeti. Na stranu da to što radiš nije imalo nikakve veze sa onim za što si školovan.

 

Mnogo godina kasnije pričap mi je Miloš Ignjatović, u ono vrijeme sekretar Komiteta:

“Došao Mostarac iz Centralnog komiteta, završismo razgovore i vodim ga na kafu u ‘Slavljan’. Od Zimonjića kuće ide tvoj otac, prema nama. Poljubiše se njih dva, popričaše nekoliko minuta. Tvoj otac odbi poziv na kafu, zahvali i produži.”

 

Pita me taj Mostarac: “Šta je sa njim, ne mogu ga prepoznati. Nije to onaj čovjek, kojeg iz Mostara znam.”

Ja mu - veli Miloš , kažem, sve šta je  bilo.

On će meni: “Pozovi ga sjutra, i reci mu da sam, ja, rekao neka napiše molbu da ga ponovo primimo u Partiju!”

A ja, pozovem ga.

I kažem mu sve tako.

On će: “Miloše, mogu napisati žalbu kome hoceš, I Maršalatu ponovo žalbu, na koju mi ne odgovoriše.

Molbu neću! Molbu više nikad, nikom!”

I pored beskrajnog strpljenja po kojem ga pamtim, odluci 1960, da prekine agoniju i da sreću potrazi u rodnom Mostaru. Porodica ostade u Gacku. Dvije godine službovase u GP “Majevica”, vojnoj firmi. Završi tečaj za stenografa, postade sekretar preduzeća. No ne uspjede riješiti stambeno pitanje, pa se opet vrati  u Gacko.

Gacko mu se oduži - dvogodišnjim Biroom za nezaposlene, od čijih prinadležnosti ni samac ne bi mogao preživjeti.

Ostao mu krojački zanat. I ribolov. Kao sredstva preživljavanja!

 

 

IGLA I UDICA

Umijeće krojenja i šivenja , u tim vremenima, bi jedini način da se dođe do nove garderobe.Malo ili nimalo,  bi konfekcije u prodaji. Sjećam se  da su ljudi donosili svoja , već iznošena, odijela, sa zahtjevom da se “prevrnu”.

Kvalitet onovremenih materijala, najčešće engleskih kangarna, bio je toliko dobar, da je omogućavao da se vanjska,“izlizana” strana štofa zamjeni sa, novom, unutrašnjom .

Da , danas je to nezamislivo, ali tada bi uobičajeno, da se prvi kaputi za djecu prave od očevih starih sakoa. Ili da se, jednostavno, stari sako raspara i da se unutrašnja strana štofa okrene. I ponovo odijelo zasija novim sjajem .

Tih, šezdesetih godina, dvadesetog vijeka dodje nova moda. Pantalone, koje do tada imadoše ravne nogavice, sada od koljena na dole dobiše zvonast oblik. Tadašnje novine stidljivo donosiše fotografije tog novog modnog talasa. I naravno, sve to u Čaršiji dobi svoje poklonike.

Adem Poškovic-Ziba, jednog jutra dođe do oca , sa zahtjevom da mu  skroji, sašije baš takve pantalone. S tim što je on tražio da se dio pantalona od struka do koljena , striktno prati tijelo, a da se nogavice od koljena pa do cipela šire rapidno, i da na cipelama imaju obim od 60 santimetara.

Kad te bjehu sašivene, krenu onda pomama, cijeli niz lokalnih “jakih momaka” tražio je da I oni imaju , baš takve pantalone.

 

Svako čudo, dva dana - rekli bi u Gacku.

Tako i taj modni hir ne potraja dugo.Možda bi i potrajao da su materijalne prilike Gačana bile bolje.I da iz Italije ne počeše šverc kanalima, stizati najlonske košulje, džins pantalone, popularno zvane "Super rifle" i sva sila drugih odjevnih predmeta , satovi "Darvil"....


Čaršija tada imade ne više od 2800 stanovnika.
Rekoh ranije da je otac zanatu naučio dosta krojača. Uz njih bi mnogo samoukih. "Singer" šivaća mašina između dva svjetska rata, bi prestiž, nerijetko djevojačko ruho.

Koliko je mašina zaista bilo u Čaršiji, ne znam, ali znam da je porodica Jeftanovića, tridesetih godina prošlog vijeka, u gornjoj čaršiji držala specijalizovanu radnju, da je u njoj prodavala "Singer" mašine, dijelove za nju i krojački pribor i materijal.

Šezdesetih godina poče proizvodnja i prodaja "Bagat" šivaćih mašina.

 


-----------------------------------------------


Jedne jeseni iz Trgovačkog preduzeca naručiše ceradu za novi kamion.

Cerada ogromna, materijal polivinilski, težak za manipulaciju, a i za šivenje. Cijela jedna soba u stanu je ispražnjena da bi se cerada mogla sašiti.

I kad hoće djavo!

Nije ni trećina cerade sašivena očeva Singerica, velika mašina za profesionalce,crče. Ne mogu se sjetiti šta je pokvareno, ali posao dođe u pitanje. Jer otac obeća da će cerada biti gotova za sedmicu dana. Do servisa u Sarajevu ili Zagrebu, ne sjećam se više, bi predaleko.

Otac, koji je znao, valjda, svaku kuću u kojoj je postojala "Singer" mašina, pođe da posudi mašinu. Jer posao mora biti gotov.
Pričao mi je prvo je išao kod onih što im je hljeb šnajderski dao u ruke. I svi su imali nekakav razlog da mašinu ne mogu dati.

A od njih se nadao razumjevanju.

Od drugih nije puno ni očekivao.

I kad je , skoro, bio odustao da traži i spremao se da ide u Sarajevo, banu na vrata komšinica Jela.

Čula za nevolju, i nudi svoju "Singericu". Veli: "Komšije smo, pa..."

Cerada bi gotova u roku. I Jelina stopica na mašini puče pod teretom onog rogobatnog materijala. I bi donesena iz servisa i zamijenjena. A mašina uredno vraćena.

Otac je bio dirnut Jelinom pažnjom, ali jos više majčinim pričanjem :
Pitao neko Jelu da nešto porubi na šivaćoj mašini a ona kazala da je mašinu posudila.
A na pitanje zašto je dala dogovori: jer mora nahraniti onu nejač, studeno je , kiše liju i ne može više u ribu da ide .
------------------------------------------------



U maloj čaršiji, sa mnogo mašina i krojača, posla za profesionalnog krojača nije bilo mnogo.

A time ni mogućnosti da se od toga preživljava.
Ostade ribolov, kao jedina mogućnost dopune, ionako siromašnog kućnog budžeta.

 

I tako, u nesreci bi sreća za mene.

U dugim danima beskrajnih odlazaka na Vrbu i druge ribolovne revire, pričah sa ocem o svemu što me interesovaše. I slušah odgovore, čiju kompletnu poruku, samo danas mogu do kraja razumjeti.

Onda u svojoj, dječijoj, mašti život zamišljah drugačije. I pitanja su drugačije postavljana.

No odgovori bijahu za pamćenje.

Toj sreći, u nesreći, dugujem i ove redove.    

 

 

ODLAZAK U RIBOLOV

 

Čim bi kraj juna označio i kraj školskih obaveza, stekli bi se uslovi da sa ocem idem  u ribolov.Čar tih ranih budjenja, dugih pješačenja do vode, ljepote koju je nesebično pružala rijeka. I njeno okruženje, kupanje, pripremanje hrane u tim skautskim uslovima i mnogo toga  još, očaravalo me je.

 

Ruta je obično počinjala sa prvim zracima svjetlosti.

Naveče bi se pripremala dva ruksaka. Jedan, očev, veliki i moj nešto manji. Nisam volio da ga zove mali. Unutra,mala šerpa, jedna bočica ulja, nešto soli i pola hljeba.Voda. Kao i sve potrebno za ribolov.

A pola hljeba, značilo je pola onog porodičnog pleha, što je svaki dan pravljen i, naravno, istog dana, pojeden. Njega spremaše majka, koja je i brinula da sve u ruksacima bude na svom mjestu.

Ponekad, jednom sedmično, otac je za svog bolesnog prijatelja Obrada Babića, prvoborca, kupovao novine. Nije mu bilo teško da ga, kad prolazimo kroz Vrbu, posjeti i sa njim ostane sat-dva, popriča, ispriča mu vijesti… ''

 

Kroz Čarsiju, pored Slavljana, pa ravno uz Omerovu stranu, pored kuće Kurtovića, prolazismo. Lijevo, ispod nas, ostajale su Drljevića kuće i taj veličanstveni pogled na Polje i Čarsiju, što još nije počinjala da se budi.Obično nikoga ne bismo sretali u to vrijeme. Samo su pijevci u Potoku najavljivali novi dan.

Izmedju Fortice i Mucovica (Mućevića) stijena, put nas je vodio na Ponikve.

Ravne Ponikve, govorili su oni što tuda hodiše.

       

 

Izlazak na Ponikve je bio pješacki i konjski put  što se, poslije Mucovica stijena i Fortice,  priključuje putu koji iz Demira bašče vodi istim smjerom. Na desnoj strani, za kojih desetak minuta hoda, pojavljuje se kota Gradina, a sa lijeve trigonometar 1112, iza kojeg se vidi Klačina.

Jos naprijed, sa desne strane je Šamac, a lijevo vrh zvani Petrovac. Odatle se kaldrmisani put odvajao na istok prema Golom brdu, raskrsnicom presijecao saobraćajnicu Gacko-Tjentište, dalje ka jezeru Klinje.

Naš put sjevero-istočno prolazi pored Trumine jame i presijeca istočne obode Rajkove grede. Sasvim ulijevo ostaje vodopojilište Blace i štale za stoku, koje su na Ponikvama izgradili Austrijanci. Sa Rajkove grede put strmo obara na Luke, a nedaleko odatle, čim se pređe asfalt za Tjentište, je Kažinica vir. Jedan kraj puta koji sa Rajkove grede, prije Vasilice, vodi na istok, bio je  put za Ulinje i Dramešinu.

Dugačkom strmom stranom, što je padala u borovima pošumljeni potok , koji je dolazio sa Dražljeva, polako smo se spuštali rijeci. Nekako, odmah iza krivine što je od tog potoka izlazila na sjever, ukazao bi se veliki dvodjelni razljev Kažinica vira.

Legenda, da li istinita, govoraše da se tu , nekada u neznano vrijeme, uduši neki Kažinic. (Da je o sretnom dogadjaju riječ, razmislio bih o istinosti, ovako, znajući tradiciju kraja, sklon sam da joj se priklonim.)

 

           

Kažinića vir je bio na krivini, skoro okrugao, više izdužen. Bilo je dobre ribe u njemu, Samo je jednim širokim razljevom i dugačkim bukom bio odvojen od vira iznad njega, koji je sa desne strane, gledano uzvodno, imao dugačku špic stijenu, u dnu podlokanu sa priličnom dubinom vode.

 

Negdje u ovim jezerkim dubinama ostalo je sjećanje na Kažinića vir

 

On, taj vir, bijaše početna tačka.Uvijek. Na kraju našeg puta od Gacka do rijeke. Ili na početku naših povrataka kući. Od njega je vodio najkraći put.

Bio je, a to nije zanemarljivo, najbolja lokacija za ribolov, sve od Klinja, pa do vodopada pod padinama Lebršnika, koji bijaše ribolovna granica. Dalje, odatle uzvodno, ribe nema. Pastrmka nije mogla savladati tu visoku prirodnu barijeru.

Na tom viru bi odahnuli, nerijetko se i kafa napravila, a onda uzvodno loveći kretali bi ka Vrbi.

 

Volio sam tih julskih dana, posebno na južnom razlivu Vira, napuhati svoj šlauf, za plivanje, pa na njemu “osvajati” Vir. Moje snalaženje u vodi ne bi tada najbolje, pa je šlauf predstavljao sastavni dio opreme što je nosih s sobom.

Pitam jednom oca: Mogu li da, sa šlaufom oko sebe, skočim sa kamena u Vir.

On reče, možes, ali ti ne bih preporučio.

Ja insistiram, a on kaže: - Pa dobro, skoči.

Voda je do pasa, to znam, pa nekako siguran u sebe, skočim.

Glava i tijelo odu pod vodu, a noge iznad koljena ostanu u šlaufu.Iznad vode. I kako god probam da glavu izvadim van, šlauf sa blokiranim nogama na površini je vraća u vodu. Otac me oslobodi šlaufa. Nagutah se, dobro, vode i naučih da se savjeti poštovati moraju.

 

 

VRBI U POHODE

Dug je dan ljetnji. Bilo je vremena da se loveci ribu ode uzvodno do padina Čemerna, Lebršnika, da se istim putem vrati nazad do Vira, često  nizvodno do ulaza u Klinje. Ponekad ako riba nije "išla", znali smo onim, ljeti suhim , strmim pločama klinjskog vodopada, sići u korito Mušnice i  loviti, spustajući se kilometar nizvodno.

Ipak, najčešće bi se u sumrak, loveći,vraćali do Vira, a odatle uz Ponikve ka Gacku.

U najtoplijim satima, kad prižeže sunce, u hladovini vrba i lužina se sprema rucak, ali i slatko odrijema mirni san.

Vrijeme sam prekraćivao igrajući lopte sa čobanima ulinjskim, najčešće mojim školskim drugovima. Bila je to brojna generacija Pušara, što kasnije svoj radni i životni put nastavi u Beogradu, a dijelom odseli u Gacko.

Ledine oko Vira, ili kosanice ispod sela, bijahu naša igrališta. Oni imađahu obavezu da pripaze na krave i ovce, no u toj beskrajnoj ljepoti ni to ne bi neki težak zadatak. Tek kad se neko june zaobada, prekidasmo beskrajno jurcanje za loptom. I kad bi vrućinu bilo nemoguće izdržati, pa bi se rashlađivali u rijeci.

Otac je, s obzirom na prilično tešku materijalnu situaciju, nastojao da svakodnevno uhvati ribe.

Najveći njen dio se konzumirao u kući, dio zamjenjivao za hranu, a manji dio odlazio na poklon, prijateljima, a cesto i bolesnicima,

To mu je polazilo za rukom, jer ta je rijeka, zaista, bila pravi rudnik pastrmke potočare. Ispod lužina, što su svojim granama počesto prekrivale cijeli tok vode,  u podlokanim prljagama, matica je izvrtila bezbrojna sigurna skoništa. Riječnih rakova, insekata I  larvi svih vrsta… bilo je u izobilju. Jedna vrsta larve, majske mušice, koju smo u žargonu zvali kamenjarom, bila je poslastica pastrmki.

Ta se larva razvijala se u junu i julu.Od sitnih kamenčića veličine jednog  milimetra, pravila je kućicu  ovalnog oblika, dužine do 2 cm i obima 5-6 milimetara.Oklop od slijepljenog pijeska je dobro štitio larvu, ali je njena izrazito žuta boja i miris bila neodoljiv mamac ribi.Velike kamene ploče u plitkoj vodi su , sa donje strane, bile staništa ovih larvi. Kad riba nije grizla, kada nije, kako smo govorili, “udarala”, čak i kada je , nakon jakih ljetnih kiša Vrba tekla žuta kao rivina, larve nataknute na vještačke mušice, koje smo vukli po dnu vodotoka su bile “pencilin” za pastrmku.

Postojalo je pravilo, da uhvaćeni primjerak pastrmke ne smije biti kraći od 24 cm.

Pravilo, kao i svako drugo, a pravila su, na Balkanu - da se ne poštuju.

Otac se držao pravila. Na način da je, uvijek, u ruksaku završavala riba duža od propisane veličine. Kad bi se pravio ručak ( a on je načešće bio ta pržena pastrmka) u šerpi bi, obično, završavali manji, uhvaćeni, komadi pastrmke.

I to bi bio izuzetak.

U tom  I u još jednom slučaju.

Zadnjih nekoliko sati, pred polazak, ja bih u istočnom dijelu Vira, razgrtao rijekom naneseni pijesak i u njemu pravio bazen veličine 2 puta 3 metra.Dubina mu je bila oko pola metra. I kompletan bi bio pod vodom, s tim da bi, od pijeska i kamenja, do Vira, načinio pregradu koja je nadvisivala vodu. Otac je ulovljenu ribu, umjesto u ruksak, ubacivao u taj bazen. Znalo se u njemu naći za par sati  i po nekoliko desetina komada pastrmke.

U to vrijeme, iz Gacka bi, biciklima, pješke ili motorima, na ove revire dolazili na mušičarenje ribolovci, nakon radnog vremena. Najsladje vrijeme, kad pastrmka počinje da se u svom elegantnom letu baca za mušicama, Vir bi bio popunjen do zadnjeg mjesta.

Bazen je, kako rekoh bio na njegovoj istočnoj strani, na kojoj nije bilo interesantnih revira, pa je ostajao izvan domašaja očiju radoznalaca.

Tako bi u predvečerje ekipa, do u sumrak, bacala svoje mušice pod gredu što se pod putem savijala.

Fućo, Đorđo, Ćoro, Coto, Huso, Milinko, Obro …

I sa manje ili više uspjeha punila ribolovačke torbe.

Jednom, kad riba baš “nije išla”, kaže otac jednom od “stručnjaka”:

   - Šta je Ćoro, ne ide danas?

            -  Ma pusti, ne zajebavaj!

            - Ja sam izvukao jedno 20 komada.

            - Ehh. Hajde ne maslaj.

            - Hajde kod intendanta, pa uzmi koliko ti treba.

I tako ja, u intedantskoj ulozi, napunih prvo korpe svima njima, a onda dopunih ruksake.

Bi, podosta ribe što, kad sruših onu branu ka Viru, mirno kliznu u dubinu.

Ostah medju njima Intendant.

 

 

 

VRIJEME KAD ČOVJEK ČOVJEKU, BI - ČOVJEK

 

Strah i trepet bi lovočuvar, Rade Mastilović.

On jedan - ribolovaca stotine. Uz to, zadužen da vodi računa o ribogojilištu, izgrađenom na lijevoj obali Gračanice, nizvodno od Dilića mlina, što ga Džanovim mlinom prozvaše. Po mlinaru Džanu Krvavcu. A i da se Dilića ime zaboravi.

Rade, okretan, pravedan, vispren, bivši pripadnik OZNE, no pošten čovjek s ljudskom mjerom. Mnogo je anegdota vezanih za ovog ribočuvara i ova priča ih , svakako, sve obuhvatiti ne može.

Po pravilu, ribolovac je mogao, u jednoj sezoni, izaći "na vodu" najviše trideset (katkada četrdeset ) puta. Dozvola je imala tačno toliko listova. Uz obavezu da se kod svakog izlaska popuni datum izlaska i naziv revira. Kad čuvar nadje ribolovca na vodi, otkine kupon za taj, popunjeni, dan. Ako ga i ne nadje, popunjeni kupon je  svakako propao. Oni vještiji, kupon su popunjavali tek kad vide Rada. I prolazila je ta doskočica, uz Radovu “ljutnju”. Ko nije “djavola tražio” kod Rada ga nije niti nalazio. Bio je on ribočuvar, koji je tražio onu srednju liniju, da posao bude završen, a da se “voda ne talasa”.

 

Kako smo otac i ja svakodnevno bili “na vodi”, šanse da nas Rade nadje bile su zaista velike. Ja sam tada imao “šesto čulo” za opasnost. Kao dijete sam odlično zapažao svaki pokret u brdima oko nas. Moj dio zadatka je bio da ocu signaliziram to. Imali smo odlično razradjen sistem signala, bez riječi , a za ostatak svijeta – nerazumljivih poruka. Kad bih bio siguran da je ribočuvar, zaista u blizini, na unaprijed dogovoreni način bi mu  to saopštavao. Otac bi, tada, brzo ispunjavao listić ribolovne dozvole, pa je svaka provjera ribočuvara prolazila bez problema.

Sa nekom čudnom smirenošću otac je reagovao na Radov dolazak. Pozdravljali su se kao stari znanci, dobri prijatelji. Razmijenili nekoliko rečenica, Rade bi zatražio dozvolu na uvid i to bi bilo sve. Nije bilo pitanja o ulovu.

 S vremena na vrijeme, otac bi pozvao Rada da pojede sa nama ribu.

Kako je u ruksaku bila ona riba iznad pravilima propisane dužine, u koprivu ušuškana, da je cijeli dan održi svježom, otac bi počeo da vadi baš tu iz ruksaka, a Rade rece:

“Neka, nemoj tu, neka mali izvadi onu. “

Pa prstom pokaza na bazen što sam ga prije sat vremena napravio, da u njega ubacujemo uhvaćenu ribu i za nas, a i za “društvo” što će pred noć na mušičarenje doći.

Otac, ga pogleda, šutke vrati onu ribu u ruksak, a meni migom pokaza da donesem ribu iz bazena.

Sjede njih dvojica i čekaju dok ja pržim ribu, otac odnekud izvadi malu bocu loze.

Rade veli:

“Sjedim ja, ondje na gredi, gledam vas, ima sat i po. Vadiš je, brate, znalački.”

Šta je ostalo od nekadašnjeg toka Vrbe...       Konjski vir ovog ljeta

 

 

Znao sam i tada za njegove sposobnosti. Pričalo se da je u kanjonu Vranjače, znao silaziti niz litice, u koje se sakrio neki Pero Vukajlović iz Gračanice - šef UDBE u Gacku, uljuljkan u sigurnost te nedođije. Korak po korak, satima. Dok nije sjeo na Perovo mjesto u stijeni, kad je ovaj ustao da zabaci u vir, pod sobom. Pa kad je pošao  da sjedne, sjeo je Radu u krilo….

Rade ga je morao čvrsto držati da ne “omakne” niz stiijenu, u vodu od straha.

 

Ili kad se sa Radom, “sporječkao” Nezir Fazlagić, pa mu rekao: “Tvoje je da čuvaš, a moje da griješim”.

I bacao glistu Nezir, na Husnijinom viru, odmah ispod Zadružnog voćnjaka u Gračanici.

Bacao i sve se okretao da vidi, ne ide li odnekud Rade. U mislima mu neprekidno Radovo obećanje da će ga uhvatiti u krivolovu.

A Rade obukao žensku kotulu, ubradio se u crnu maramu, kao kakva stara udovica, pa niz brazdu oranice u voćnjaku trijebio kamen, od puta do Husnijinog vira, dok Nezir nije “pao”.

I  Đudu je natjerao da viče “ Bucaj Tajo”.

I mnoge je druge u suru ućerao.

Hitre noge Lazara Bogonje strugale su Vranjačom - nedovoljno brzo.

Ćelonja je, na koljenima, u suzama molio oproštaj.

"Vukovi" Huso i Esad - koji taj nadimak zaradiše pričom da "uvijek mogu uloviti ribe koliko žele i mogu ponijeti", pred Radom su bili pitomi zečići, pod prijetnjom da moraju sažvakati zabranjene gliste, koje su upravo skinuli sa udica.

Rašo i Andrija su skakali kroz lužine, u blato.
Railo je svojim rukama polomio svoj tek nabavljeni skupi štap.

Skoro da nije postojala osoba, koje je i samo pomišljala da učestvuje u ribolovu, a da nije strepila od susreta sa njim.

Pa i neki predsjednici Udruženja ribolovaca, birani kao visokomoralni i časni, morali su pred Radom objašnjavati zašto je i čast ponekad rastegljiv pojam.

Kojo, sudija za prekršaje, danima je zasmijavao čitavu kafanu pričama o suđenjima za krivolov i smiješnim događajima, u kojima je Rade, iz neobjašnjivog rqzloga, na samom kraju svjedočio da "nije baš dobro vidio o kome se radi", pa da zbog toga sud nije mogao izreći presudu o kažnjavanju, jedino je pribor za krivolov završavao u 'apsu.

Ozbiljno se Rade ljutio na one što posegoše za lov mrežama ili potrovaše rijeke divizmom, pa i njima opraštajući, pri pomisli da bi zbog nepromišljenosti i zatvorske kazne nečija nejač mogla gladovati.

Jedino nije propuštao priliku da krivca učini smiješnim i preda ga na milost i nemilost uvijek tračevima raspoloženoj Čarsiji.

 

Godinama kasnije pričao mi je kolega kako  su Radu, tih godina , ozbiljno zamjerali što otac izlazi svaki dan u ribolov. Mala čarsija sve se zna. I šef mu je prigovarao, a on je odvraćao ovako:

“Čim ga zaposlite, kontrolisaću ga svaki dan”.

Tako zapamtih Rada Mastilovića, ribočuvara gatačkog, čovjeka i humanistu.

 

 

Mnogo kasnije, decenijama iza vremena što ih opisujem, na slavlju nekom, pričao sam sa Radom. Sjetio se teškog vremena kad su bandu, škripare, “trijebili”.

Kaže : “Odrede nas u trojke, jedan je uvijek puškomitraljezac,  po mraku se privučemo u selo.

I cijelu noć- čekaj.

Mrtva straža, nema duvana, nema kretanja.

Ćuti i čekaj.

I zapadne nas trojicu u Dulićima, pored neke kuće, da čekamo.

Hladno, ni ćuk se ne čuje.

Mi pod nekim zidom, što je, taman ispred kuće, ozidan.

U neka doba čujemo vrata se otvaraju, ali ništa ne vidimo, jer pod zidom smo.

I krenu koraci ka nama.

Mi spremni, na gotovs!

Kad iznad nas mlada, pope se na onaj zid, zagrnu kotulu i popiša se.

Mislis da smo se pomjerili.

Jok.”

 

 

Juli se za junom izvuče, avgust do septembra dođe.

Purpurno kafenu boju dobi svela trava Ponikava.

Zarumenješe se šipuri, gloginje, vrijeme je kad među dvjema Gospama lješnik zrene.

I poskok se u krošnju seli.

Uz ribolov sakupljasmo plodove Ponikava.

J malo pa će i škola.

Pocrnio od boravaka u prirodi, na suncu, kupajući se svakodnevno, ojačao od beskrajnih daljina, što pod nogama ostaju.

Pred zadnjom riječnom krivinom, pod brdom što, neodoljivo, na kamenolom podsjeća, na zapadnoj strani, prekoputa sela Ulinja, tražim kamenjare, Prevrćem ploče u plitkoj vodi, sa njih kupim larve u kamenim kućicama i stavljam u vlažnu krpu. Sačuvani u toj mokroj krpi, narednih dana biće dobro iskorišteni u donjem toku Mušnice.

Još koji dan i zadnje će larve izletjeti na radost hiljada pastrmki koje će u predvečerje za njima proključati vodu u razlivima izmedju virova.

 

 

Odjednom kreštanje negdje iza mene. Zvuk ne mogu razaznati, a ni odrediti odakle dolazi.

Kroz vodu polako krenem ka tom pravcu. I u kraju vode, bjelouška, uhvatila žabu i guta je . Žaba je iz reda onih što ih prepoznavasmo  i zvasmo  krastačama. Ogromna. Glava joj je veća od zmijinog usnog otvora.

Gledam udaljen  tu igru prirode. Nebrojeno puta sam gledao kako bjelouška guta žabu puno veću od sebe. No ova je zaista ogromna. Podjoh bliže, no. Mojom pojavom zmija napusti plijen i pobježe pod prljagu. Ona krastača ostade , ukočena na istom mjestu. 

Podjoh  ka ostavljenim stvarima pod lijeskom. Gledam, krava sa apetitom jede moju potkošulju

 

A u sumrak, kretali bi kući.

Od Vira, onim potokom, pa ravno uz stranu ka jugu.

U sami mrak bi prošli klanac ispod Fortice.

A onda preko Kurtovića njiva, pa na Skokovu stranu.

Ukoso, pored Batinića voćnjaka.

Ne bi u tom vremenu na Skokovoj strani ni jedne kuće. Prva koja niknu bi Osmanagića. Sjećam se da su Gačani sa čudjenjem komentarisali tu odluku.

Bi to baš, nekako,daleko izvan Čarsije.

Kraj avgusta označi kraj odlazaka sa ocem u ribolov. Oktobar bi početak lovostaja, ali je septembar bio početak škole.

I kraj moje ljetne idile. I  odlazaka sa ocem u ribolov

Ja tužan zbog toga, a on veseliji, raspoloženiji – nedavno je dobio obećanje da će konačno imati taj toliko, dugo, čekani posao. Zaista, u oktobru je počeo da radi. 

 

U decembru se razbolje.

Pamtim da su kući gdje je ležao, neposredno pred Novu godinu, dolazile kolege iz lokalnog orkestra da ga potaknu da svira sa njima, u Hotelu.

Nije mogao.

Par noći, kasnije, zapade me da, nešto iza ponoći,  pješke odem do Bolnice, da nadjem Faima da ga vozi u Mostar u bolnicu.

Od kuće do Bloka bilo je ne više od pet uličnih svjetiljki.

Dalje do Bolnice mrkli mrak.

Početkom januara naredne godine, sahranismo oca.

To ljeto pamtim kao nestalo ljeto. Kao zadnji ribolov sa ocem.

 

Home
Up
Munib Maglajlic
Novak Kilibarda
Biljeg vremena 2
TE Gacko
Biljeg vremena Fenjer

 

Homogeceka

 

 

 

*Zahvaljujem se kolegi M.J na pomoći  na pripremi ovog teksta.Njegovo dobro sjecanje zaista mi je pomoglo da neke od likova, ljudi koje pominjem , prikažem realno i istinito.

Zahvalan sam mom prijatelju S. Milosevicu, na pomoći da ove  i naredne fotografije Gacka, Čemerna, Polja i Ponikava ugledaju svjetlo dana.

 

Fotografije: Dragan Ressner i Homogeceka

 

 

 

Prezentirani(e) tekst(ove) objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

 

 

                            Predhodna srtanica                                                                            naredna stranica

 

 

Home Munib Maglajlic Novak Kilibarda Biljeg vremena 2 TE Gacko Biljeg vremena Fenjer

This site was last updated 03/14/11