Gacko iz sna 2

Gacko iz sna 3

I sretoše se, baš u Gacku, blještavo bijeli Januar i jarko crveni stari “Nenad”.
Januar - k’o Januar. Goropadan, raspomamljen, onom svojom snježinom pritisnuo sve do čega je mogao doprijeti. Svima na muku udario… Jedino nije djeci i čaršijskom dijelu đaka gatačke Gimnazije: zimski raspust, nezamislivi nerad i ljenstvovanje, skijanje, sankanje i razno-razne đavolije, pokušaji zabadanja noseva u priče, pričice i tračeve odraslih čaršijana, ma, totalna razbibriga. Djeci sa sela baš i ne znači mnogo, ako se izuzme prekid mučnog pješačenja u školu i iz škole, po pet dana u nedjelji – obaveze oko kuće, stoke, imanja su svakodnevne, pa im je skoro svejedno, bio ga januar ili koji drugi… Ipak, svima je drag Januar, jer je to pravo vrijeme za priredbe, seoska sijela…
A , “Nenad”? Nije to neko, obično, ime sa čaršijske džade, nego specijalno i posebno ime, koje sāmo po sebi iz naroda izađe, možda na pijaci, ili nekom sličnom uvaženom čaršijskom mjestu. Tako izvikaše jedan crveni autobus, star, drndav i klimav, u kojem, kad u sve rjeđim prilikama radi, nešto brekće i klopara, zveči udarima metal o metal. Fale mu mnogi šarafi, što mu na okupu drže to gvozdeno biće. Valjda su, vremenom, “stručno” smatrani “viškom”, pa skidani i bacani, ili su kome trebali za “špediter” ili kakvu kućnu zanimaciju… Slabo “Nenadu” pomaže “redovni servis” novooformljene automehaničarske radionice podno Starog Pazara, kao da mu je sve više i više zlo i muka od te redovnosti, pa bi da se drži malo podalje. Zato se stalno parkira tamo kod pijace, ispred uprave gradjevinsko-komunalnog preduzeća “Gat”-Gacko. Da može da govori, ova starina od autobusa, koja je u svom dugom vijeku mnoge puteve prošpartala sada već olinjalim gumama, sigurno bi se požalila, kad bi imala kome, da je u pitanju “nedostatak majstorske kompetencije”. Čisto treba sumnjati da bi priznao kako su ga godine stigle, a evo izgleda i prestigle.

Pored “Nenada” ima i “Predrag”, negdje je tu. Pa já! Eno ga ispod radionice, naslonjen uz gomilu starog, iskomadanog, zarđalog i iskrivljenog gvožđa. Još bi da se plavi, plavom bojom, kojom je davno farban. Samo, nema mu više. Što se plavio – plavio!!! Kroz ohrdano plavilo probila braon-crvena rđa, na mnogo mjesta, skoro ga skolila cijelog, sa svih strana. Svašta-nešto mu fali, pa se ukomadio pred radionicom, za sva vremena, da ga, kažu, više niko ne sastavi. Čak mu i vozač Meko jednostavno okrenuo leđa, pa vozi n’akav veliki kamion na Rudniku.
Od sad će svom “Nenadu”, bratu po šasiji, motoru i sicevima, darivati po koji komad, kako bi mu produžio putničku patnju grbavim gatačkim cestama, sve razlokanijim ćudljivim vremenom-nevremenom, pogotovo s proljeća. Sastave kišurine, jedna za drugom, taman smijene goleme zimske namete nanesene silnim mećavama, što dobrano muče Gačane svake godine bar 4-5 mjeseci.
Mnoge su rupe “Predrag” i “Nenad” u svom dugom vijeku preskakali. Umorne, skoro na izdisaju, dokotrljaše ih Gacku, da posljednjim ostacima snage posluže i Gačane. Kraj im je u Gacku sigurno, vidi se već, ama ‘ajde, pa koliko god mognu…, z’uvarko je.
Otpao “Predrag”, rekoše, definitivno. Dovučen je pred radionicu ispod Starog Pazara i tu kleknuo, na sve četiri proćelave gume. I one će ubrzo biti demontirane i kad bude zatrebalo prebačene na brata “Nenada”. Nema mu više spasa… Jedino neka dvojica kilina bulje u pravim čudom još neizvađene sijalice žmigavaca, dok će ti jedan: “što bi ovo bilo dobro dipsati…”, biva: ukrasti…

* * *

Tog januara, neke e-se šeste, kako je govorila Marica Hrdalo, kad je šila “opravu sve od Siska, preko Križevaca, do Donjeg Vakufa” (zapravo komičarka Nela Eržišnik), ne preostade Studu, direktoru gatačke Gimnazije, ništa drugo nego da prepolovi spisak prijavljenih putnika za Fojnicu, koje će “Nenad” ukrcati i tamo dokotrljati, sa svojim rukovoditeljem, starinom Džemalom Sekićem – Đemom, za volanom. Bezbeli, vrnuti nazad u Gacko, nakon obavljenog zadatka:
Priredba je u Fojnici, u zadružnom Domu kulture:
Đaci gatačke Gimnazije organizuju Priredbu dana tog i tog, u Fojnici, za gradjane mjesta Fojnica i okoline, bogat kulturno-umjetnički program: recital, drama u tri čina, dva skeča, folklor, narodne pjesme, sa početkom u 9 sati uveče (21h), poslije programa narodno sijelo. Ulaznica košta …

Još od podneva je nervoza u zgradi Gimnazije. Svi su čuli da je “Predrag” otpao, da je onih 35 mjesta u “Nenadu” premalo da primi sve izvodjače, a kamo li sve zainteresovane za put u Fojnicu. Za razglas i kulise jedva skrpljene od ostataka dekora raspadnutog KUD Zelengora, za improvizaciju nekakve sobe na bini, biće dovoljno mjesta u bunkerima autobusa, ali izvođači??? Ima ih baš mnogo. Previše, po Studovoj ocjeni.
Svi su se natiskali u hodnik ispred njegove kancelarije. Tajac. Samo se šapuće, ne bi li se čula “diskusija” koju unutra vodi sa dvojicom profesora, zaduženih da budu vođe puta, ali kroz zatvorena vrata dopire samo Studov glas.
Izašli profesori na hodnik, objašnjavaju da je direktor prihvatio da putuje 40 izvođača i niko više. Pet prekobrojnih će sjediti drugima u krilu do Fojnice. Utješno je što u povratku neće biti gužve, jer će ih dosta tamo ostati na spavanju kod rodbine i prijatelja. Eto, zbog takve situacije, čak jedan od njih dvojice odustaje od puta, da se uštedi mjesto za “neophodnog” izvođača programa.
Na hodniku započe golema graja i nadvikivanje, niko ne odustaje dobrovoljno i ne popušta u ocjeni sopstvene važnosti po program.
Vođa folklora se strašno buni na predlog da se na binu umjesto osam parova izvedu samo četiri : pa kakav je to onda folklor, zašta su oni toliko truda i muke uložili tromjesečnim uvježbavanjem svaki drugi dan, svi su dobro uvježbani – koga ne povesti…, dokazali su se već na priredbama u Avtovcu, Kuli, Dulićima…, sve je to uvod i priprema za ono glavno, veliku priredbu u Gacku.
Članovi dramske sekcije jasno kažu da nema šanse da izbace nekog od uvježbanih glumaca, eto, možda, da ne idu oni što su trebali namještati kulise, tu će ulogu glumci sami preuzeti.
Muzička sekcija je otvorena za razgovor: ako neko smatra da treba izbaciti iz programa ikoga od troje pjevača – sretno bilo. A ko će onda pjevati? Pa onaj narod tamo najviše i dolazi da čuje lijepu pjesmu, to je bar svakome jasno. Ili možda da ne ide slijepi Milojica sa harmonikom, pjevači Sala i Bjelan Tatov ili i pjevač i bubnjar Mića? Ne, ne. Jednoglasno je da muzičari i pjevači moraju ići kompletni.
Već odmiče popodne, polako se stišavaju strasti i kristališe putna ekipa. U holu stoje spremljene kulise, još samo da se iz kancelarije direktora uzme harmonika, bubnjevi i razglas.
Razglas??? Užas!!! Da li je neko pitao direktora za dozvolu da se ponese razglas? Svi odmahuju glavom, pa i profesori. Nikome nije hrabrost tolika da stane pred Studa i zatraži da se novo-novcijato “Iskrino” pojačalo nosi drndavim autobusom u Fojnicu, nakon skandala sa razbijanjem jedinog mikrofona na nedavnoj priredbi u Avtovcu i Studovih riječi da nikome više ne padne na pamet da ga za tako nešto ubuduće pita.
Kao po komandi, odjednom svi gledaju samo u Miću, najmladjeg tu. On i svira i pjeva, sa Studom druguje u ribolovu…, ako on ne izmoli, niko i neće. Imaće i dvojicu da ga prate. A ovaj? Razapet izmedju dvije vatre, nema kud. U očima mu stalno treperi dvometraški lik profesora Dake i misao: kad on nije smio da pita za razglas, a kako ću tek onda ja???
Kratko i stidljivo kuckanje u Studova vrata izaziva glas s druge strane: “Udji!” Promaljanjem nosa i oka pored tek odškrinutog krila vrata, postade jasna težina zadatka, jer je Studo svo vrijeme i čekao da vidi ko će to da se odvaži da zatraži instrumente i razglas. Ugledavši Miću na vratima kiselo primjećuje: “A, tebe li su izabrali da išteš zabranjeno”?
Studov se lijevi brk nekako krivi naviše, dlake ispravljaju i kostriješe, a guste crne obrve se spuštaju nadolje, ne sakrivajući netrpeljivi bljesak duboko usadjenih blistavo-crnih i stisnutih očiju, koje magnetski i privlače i odbijaju sagovornika, ujednom... Nekako poraste, uvisinu i uširinu, sad već i visokog profesora Daku nadrastao… Oči bježe u stranu da ne gledaju u nj’… Ipak, ne desi se odmah očekivana grmljavina, samo prigušeno kratko pitanje: “Šta hoćete?”
“Instrumente i razglas”, uslijedi mucavo tihi odgovor.
Jado moj, a iza toga… Kao vihorom ponesen, gromovima razbuđen, poskoči Studo u svojoj stolici i iz poluuspravljenog stava zviznu rukom kroz vazduh, u pravcu vrata, kroz koja oni, već unaprijed zgromljeni i satrveni, samo što su ušli: “Van!!!..., Napolje!!!..., Da vas ne vidim!!!..., Van!!!...”
Dvojica pratilaca izletiše, k’o metak. Za njima krenu i Mića, ali se zavrti u pola koraka i ukopa u mjestu, odjednom suludo riješen da ne izadje bez onoga po što je došao. Pa šta god sada da bude sa njim. Ma, bilo koja kazna, nije važno. Svijest da nema priredbe ako se ne uzmu instrumenti i razglas, da bi bilo samo brukanje izaći pred onoliki svijet, a zna se da će biti puna-puncijata sala, kako je to oduvijek u Fojnici, goni ga da nekako stoički otrpi Studovu ljutnju.
Zvoni kancelarija od goropadnog glasa. Rječit je, nema šta. I ako je jako ljut , svaka mu je na mjestu : o nebrizi đaka, uopšte mlade generacije, o nedopušteno nedostojnom ponašanju na javnim mjestima, ne samo u gatačkoj čaršiji, primijećeno je da učenici Gimnazije idu po sijelima i da se tamo troši alkohol, unaprijed je siguran da će se neki izgred desiti i noćes u Fojnici, sramotan je i za osudu stav mladih prema starijima, a za izgred prethodne subote na priredbi u Avtovcu i lomljenje jedinog mikrofona, koji je na jedvite jade kupljen za školski razglas, još nije donio, ali će donijeti odluku o debelom kažnjavanju.
Ustade sasvim iza stola, prilazi staklenoj vitrini na suprotnom zidu, u kojoj se vidi, položen na polici, veliki filipsov magnetofon. Pruži ruku negdje pored njega, pa otud izvadi neveliku kutiju, tamno-plavim baršunom postavljenu. Otvori je, ne prestajući da govori… A u kutiji nov-novcijat mikrofon, okrugao, gladak, baš kao neka spljoštena zemička, sa cik-cak nanizanim priključnim gajtanom pored. Blješti perfektno uglancanim zlatno-metalnim okvirom. Baš je lijep, ovako na oči, u kvalitet da se ni ne sumnja.
“Znaš li ti šta je ovo, a? Neznaš? E, to ti je kristalni mikrofon, neki dan sam ga donio iz Dubrovnika. Posljednja je riječ tehnike. A i plaćen je debelo. Eto, to je to… I šta bi ti sad? Da ti ja ovo dam? Da ovo nosiš u Fojnicu? Ma, molim te, što si fin?!? A, ne, ne! Ne-dam!!!”
Uprije prstom Mići u čelo i kaže: “Kako si došao, tako možeš da se vratiš, kroz ta ista vrata. Završena je priča! Zovi one tvoje, neka pokupe harmoniku i bubnjeve. To jedino ponesite. Razglas vam i onako ništa ne znači bez mikrofona, nema potrebe da ga nosite. Tako je to, kad ne znate da čuvate…”
Pođe Studo svojoj stolici. Taman da sjedne, naglo se okrenu i upita: “A kad bih vam, kao slučajno, dao ovaj mikrofon, a nedam – rekao sam, ko bi se onda brinuo za njega, da se ne provede kao onaj što sada slomljen leži dolje u najdonjoj ladici mog stola?”
Ha!!! Tanka, slabašna nada da će ipak sve ispasti dobro odjednom se razbukta. Iznenađeno pogleda direktora, pa neočekivano čvrstim glasom izjavi da će on lično i niko drugi rukovati mikrofonom i paziti na njega, da ga iz ruke svoje neće ispuštati ni za moment, da će ga, eto tu (pokaza na svoja prsa) svo vrijeme držati.
Zabulji isčekujući pogled u Studa, koji je sada već sjedio u stolici, zagledan nekud kroz prozor, u slobodu zimske bjeline, tamo sa druge strane stakala. Grč usta i skvrčeni luk nakostriješenog lijevog brka nestajahu. Obrve se lako podigoše i mršavo, produhovljeno lice dobi blagi i prijateljski izraz, a savijeni kažiprst pozivaše Miću da priđe stolu. Svečano, kao najveću svetinju, uruči mu tamno-plavi baršunasti paketić sa mikrofonom. Bez riječi, čak ni očekivano upozorenje da pazi…
I opet nastavi da gleda kroz onaj prozor, preko krova Katinkine štale, put njiva i stadiona, Glavice sa Partizanskim grobljem, na vrhu posutim ogoljelim mladim granama, sve dalje niz zacakljeno Polje, umireno i glatko, bez ograda i mrginja. Da razmislja kako kod Andrića postoje mostovi: da spajaju, mire i umiruju. Svačija srca i strasti. A mi? Imamo naše mrginje, koji oduvijek razdvajaju i umiruju samo jedno srce i jednu strast: onoga čiji su. Za sve druge su opomena: ne prelazi, nije tvoje!!! Srećom, sada je svaki mrginj, drveno kolje u njega zabodeno i povezano bodljikavom žicom, svaki kamen-međaš, debeo snijeg prekrio, pa je Polje slobodno, svačije podjednako, ko ga kako i koliko poželi…
Dan i jeste bio vedar, sunčan , prava januarska anticiklonska vedrina, prepun sniježnog blještavila, kad se skoro potpuno izgube sjenke zbog prelamanja, odbijanja i raspipanja sunčevih zraka po zacakljenoj površici dubokog snijega, napadalog, stari bi rekli: do-za-vrat.
Ali, kakva je tek svjetlost bljesnula u Mićinoj ruci, iz onog baršuna? Samo mu je prostrujalo kroz mozak da treba zahvaliti Studu, što nekako učini, smušeno i na brzinu, a onda je izletio na hodnik medju okupljeno društvo, koje je u mrtvoj tišini isčekivalo ... Podignutom rukom uvis, sa baršunskom kutijom u njoj, da je svi vide, bez glasa je odgovorio na jedino a neizrečeno pitanje, što se čitalo sa svakih usana: može se ući kod direktora i pokupiti i instrumenti i razglas, dao je dozvolu da se nose u Fojnicu. Oduševljena cika i vriska gomile…

* * *

Ne čekajući rasplet okršaja sa Studom, oni koji su odavno posumnjali da će naći mjesta u “Nenadu”, a neizostavno su riješili da se domognu Fojnice i priredbe te noći, razletiše se po čarsiji u potrazi za nekim prevozom. Nekolicina će biciklima, “mostarski” u jedan je već otišao, dupke pun…
Pravi spas ponudi Miro Macun. Upregnuće, veli, Zeku i Zekana u špediter, može poći, sigurno, dva’estero sa njim. Nešto malo da se skupi kao prilog, tek da se njegovom starom zamažu oči, inače ne bi dao da se konji prežu bez veze i bez ozbiljnog razloga (a koji je to pa “ozbiljan” razlog odlazak na priredbu?!?!).
Ideja je prihvaćena sa oduševljenjem. Macun je već otrčao da “zbari” starog, jer se ne smije čekati. Da ne prođe pravo vrijeme. Konjima i špediteru do Fojnice treba najmanje 3 sata puta. Da se za vidjela bar približe Fojnici…, nezgodno je voziti po mraku, makar da je po dobro raščišćenom putu, a i studen naglo raste sa dolaskom noći. Grna je jutros prošla i od visokih sniježnih nameta očistila cestu. Jutrošnji đaci iz Fojnice i Nadanića vele da liči na pistu za avione, toliko je ravno. Nema onih rupa i rupetina na, u ostalim periodima godine, uobičajeno razlokanoj cesti. Sve je to snijeg popunio, a grna zaravnila. “Mostarska pruga”, autobus iz Mostara, je jedini tuda dvaput prošao danas, otuda i nazad. I šofer je potvrdio da je put odličan, bolji n’o ikad. Neće biti ni truckanja , a i ono malo što bude neće se ni osjetiti , jer će Macun sigurno dosta sijena navaliti na pod špeditera. Pa, uživancija, k’o na federima. Ljepota jedna.

Uvjerivši se da je društvo na okupu, Macun se važno zaokrenu na svom sjedištu, podiže jednu ruku sa kandžijom uvis, drugom prikupi kajase i samo reče: Ajmo, Zeka!
Fina životinja napnu mišiće na sapima, cimnu i Zekan sa njom. Štrange se podigoše uvis, zategoše i špediter kliznu kroz čaršiju pored pošte , prema Bloku i Bolnici, na mostarsku cestu – testu, kako je i sada po neko u narodu zove. Započe ujednačeni konjski topot dobro uparenih i utreniranih konja po ugaženom snijegu i kloparanje zuba vinte na zadnjim točkovima. Macun visoko iznad glava ispucava kandžijom i, pokazujući na Zeku, veli nekome, neodredjenom: “Vidi je! Ej, s njom možes pričat’, nju kandžija nikad dohvatila nije, ona sve razumije što joj kažem”. Kao u potvrdu, lijepa bedevija samo ponosno izvi glavu u stranu i nastavi da kaska.
Odmah poslije Bloka počinje nizbrdica, pored Suljova voćnjaka, sve do Bolnice. Špediter samo kliznu, a konji, oslobodjeni tereta, počeše brži kas, skoro da će u galop, ama Macun prikupi i zateže kajase, drugom rukom brzo okrećući vintu: “Lakše Zeka! Hooo”!
Društvo gore na špediteru, zavaljeno u sijeno, kao da se začudilo onim što ih je snašlo. Niko ništa ne govori, jedino se još poneko gurka sa onim do njega, tražeći, valjda, bolju poziciju za smještaj sopstvenih noga i cijenjene pozadine u onom sijenu. U tom meškoljenju i podbadanju, već priđoše voćnjaku ispod Male Gračanice, odnosno onome što se od njega može viditi. Samo vire gole grane krošnji, nigdje stabala – zapretana su snijegom.
Dolje, na dnu voćnjaka, presijava se voda Gračanice, ali jedino na ulazima u virove Velike Kuhinje i Popovca, dok je sve ostalo zaravnjeno bjelinom. Iza krivine je Pekova kuća sa jedne i niz kamenih skakala dolje u rijeci sa druge strane, do drvenog mosta preko rijeke, kojim se, iz oštre krivine, direktno ulazi u Veliku Gračanicu, pored kafane, odmah tu, s desna. Pade nekoliko predloga da se nakratko stane pred kafanom, da se popije nešto, za “sretna puta”, ama Macun ne pristaje, svjestan da su, zapravo, tek pošli na put. Lako cimnu kajasima i Zeka i Zekan bodrije zakoračiše ka uzbrdici iza Konjevoda, što odvaja Veliku Gračanicu od Rudog Polja.
Sunce blješti sa vedrog neba, ploveći iznad Bjelasnice ka Zapadu. Ivanu će, kao i uvijek, koji sat kasnije, sjesti na sam vrh i odatle poslati posljednje zalazeće zrake na umireno Gatačko polje. Nema Gačanina, ili skoro nema, koji bar jednom u svom vijeku nije vidio divlju ljepotu Polja u sunčevom zimskom zalasku, kad se bjelina u žareći bakar pretapa...
Sa vrha uzbrdice lijepo se, pod iskošenim zracima, vidi ta ravna ploha, ledenom površicom zacakljena. Puca vidik na istok do Gata, pa i iza njega, Manitoj Gori i Somini, na svako uzvišenje i lanac brda na jugu, sada pokrivenih i zaobljenih debelom sniježnom naslagom, a na sjeveru, sa vrha Laništa, nad Gackom nadnesenom tamnom kapom borove šume. Poljem, po sredini, razvučen vijugavi red ogoljelih vrbovih grana i lužina, sa kojih je vjetar odnio sav snijeg, pokazuje tok rijeke Mušnice, sa druge strane Medanićkog potoka, koji udruženo zamiču velikom viru Ćulumašu, Srđevićima i Bjelasnici. Bjelasnici, koja se bjelasa, k’o da još jedno sunce na vrh nje stoji. Eno Sarajlijama njihova nek se bjelaša, pa nek je do mile volje zovu Bjelašnica. Gatačka će se uvijek bjelasati i zvati Bjelasnica.

* * *

Prolazeći u brzom kasu pored odvojka puta za Srđeviće , ispod Veljine kuće, direktora Osmogodišnje, nekako se špediter začas nađe u Nadanićima. Tu je Macunovo komandovanje i odlučnost došlo na ispit. Nekoliko autoritativnih glasova zatraži da se stane pred prodavnicom i kafanom i popije piće, tek da se malo zagriju. Kazao bi nešto Macun, ali ga pogled na Ninu, Meksa, Draga, Pipu i nekoliko ostalih odvrati od govorništva. Nemajući kud, povuče kajase i reče konjima: E-ha! Zeka i Zekan istog trenutka zategoše oglave, vagiri padoše na snijeg, olabaviše štrange i špediter stade pred samim vratima kafane.
Nastade strka i skakanje u onaj snijeg, te naglavačke uguravanje u kafanu gdje, okruglom trbušinom oslonjen na šank, stajaše Rade. Konobar i gazda svega unutra: velike plitke pletene korpe pune kuvanih jaja na ćošku šanka, pored nje jedna manja činija sa torotanom, a iza njegovih leđa visoki regal sa policama na kojima je 7-8 boca Zvečevo konjaka i lozovače , isto toliko Brka – stare prepečenice, vlahovca i bijelog i crnog vina, a podno dolje, od debelog stakla, sa špricaljkama, mnoštvo boca sode nabavljenih od sodadžije Bogosava, te nekoliko gajbi Nikšićkog u ćošku. Opremljen je Rade, nema šta.
Zapljuštaše porudžbine, stopiše se u jedan uzvik: Piće! Onako debele i nabrekle, Radove se ruke razletiše. U svakoj drži po pet čaša, prstima zabodenim u njih, da mu ne poispadaju na pod, koje rasprostire po stolovima, pa se vraća po drugu turu. Zatim prihvati konjak i ljutu, pa čas sipa jedno, čas drugo, prema željama. Oni koji hoće nesto drugo malo će sačekati, sekundicu, objašnjava Rade.
U zdravlje i na zdravlje bijaše izrečeno, ruke sunuše uvis, istrese se piće u grla bijela i opet uzvik: Piće, Rade!
U tom Macun uđe unutra, pošto se napolju malo zadržao oko konja i zategao vintu. Sa vrata snimi situaciju, ocijeni da nije dobra, jer će se društvo zahuktati u neplaniranom pravcu. Priđe Nini, zna on ko je tu glavni, pa mu, ne sjedajući za sto, s noga, nešto šapnu na uvo. Nina ustade. Podiže ruku, okrenu se oko sebe da se uvjeri da ga svi gledaju i razložno reče: mora se ići dalje, do Fojnice je još daleko, može se kod Rada kupiti neka boca i ponijeti „za usput“, a i u Fojnici ima kafana, kao što svi znaju.
Nevoljno, društvo se raziđe i poče pentrati na špediter, zauzimajući pređašnje busije. Niko se ne usudi da prigovori, a oni zadnji što su izlazili iz kafane nosili su po bocu u ruci. To će ih grijati do Fojnice. Špediter krenu, a svi koji su prije držali noge sa strane sada ih podigoše i potkupiše poda se, toplije je tako, zbijajući se ka sredini i navlačeći preko sebe konjske pokrovce i n’akve gunjeve, što ih je oprezni Macun, za svaki slučaj, ponio od kuće.
Malo odmoreni konji podjoše opet kasom, ravnicom pa nizbrdicom ka Lukovicama. Kad prođu Lukovice i odvojak puta za uspon na Bjelasnicu, zna Macun, počinje ravnica kojom krivuda rijeka Zalomka, a njene krivine prati cesta. Sve tako, do Fojnice. Staće još jedino na Muharu, kod onog kamenog mosta, da samo na pet minuta odmori konje, a onda pravo do fojničkog Zadružnog doma. Bez ikakvog više zaustavljanja.

* * *

Napolju, pred Gimnazijom, parkiran „Nenad“. Zbog svoje crvene boje nekako nakinđureno odudara od snijegom zabijeljene Čaršije. Svečano, kao da je svjestan da ovaj put vozi dragocjenu i cijenjenu grupu „umjetnika“. Đema je rekao da se ulazi polako i ne lupa po sicevima, zapravo klupama, jer su „ćuješ, nešto malo razlabavljene, stegnuću ih sjutra“. Profesor Daka upućuje muški dio ekipe u „zarazno“, to jest u zadnji dio autobusa, a sam sjeda naprijed, među onaj cvijet od djevojaka.
Kažu da nikad u Gimnaziji nije bilo toliko mnogo i takvih ljepotica, kao u ovoj sadašnjoj generaciji maturanata. Nema zbora, vidi se to odmah, možda sa izuzetkom Nace, onako oniže i debeljuškaste. Mada je vrlo simpatična, ne može se mjeriti sa Šmilom, Slavom, Oljom, tri Ljilje i ostalim, sve vitkijom od vitkije, o čije se obline slamaju muške oči, listom.
Eto, baš skoro, na sred smrknute Čaršije, nenaviknute na javni smijeh, pogotovo ženski, glasno im kikotanje i od nabujalih života pocupkivanje, presretnu jedna i sama nasmiješena starica: „A čije ste vi vižle“, pridodajući: „Poganac vas ne prekin’o“? „I tvoje, bako, i tvoje“, stiže veseli odgovor i cijela grupa promanda dalje...
Djevojke nisu naivne. Svjesne ljepote, dokazane i u razgolićenim kupaćim kostimima ljetos na Korniku, pokupile su od kuća najljepše što se moglo naći za oblačenje, malo se nakinđurile i sijevaju očima, al’ najviše na profesora Daku, kog sa popriličnom ljubomorom prate sve muške oči u autobusu. A jes’ zgodan, visok, stasit! Dasa! Kako li samo igra odbojku i parira vječito nervoznom profesoru Blajni, kome, čim Daku vidi sa druge strane mreže, lopte nekontrolisano fulaju van terena, ništa mu više ne polazi za rukom.
Posjedali su svi. Ne pet, nego dvanes’ prekobrojnih se uglavilo po podu ispred zadnjeg sica. „Tako, tako“, veli Đema, „ćujte, to je dobro, što je veće opterećenje na zadnjim toćkovima, lakše ćemo ići kroz snijeg“.
Zgrabi ljevicom volan, desnom okrenu ključ ispred sebe. Poče drhtanje, pa trešnja motora ispod poda, dok na kraju ne zabrekta ujednačenim ritmom. Đema podiže uvis ruku sa ispruženim kažiprstom, kao da komanduje, znak svima da se pripreme na polazno cimanje, da se pridrže za držače na sicevima, a onda otpusti dugačku polugu ručne kočnice. Motor zabruja jače, cimnu „Nenad“ i pođe, a na prozoru na spratu Gimnazije se ukaza ozbiljno lice direktora Studa, kao da opominje i podsjeća na one riječi da se dobro pazi, jer ovaj put, ako se išta loše desi, neće biti ni opravdanja ni oproštaja.
Ženske se naprijed raskokodakale, sve jedna po jedna prilazi Daki, nutkaju ga nečim što vade iz povelike gomile torbi, smotuljaka i kesa, manita Živana bi im pozavidila na „opremi“. Oni pozadi ne vide šta mu to nude, osim da se, baš bez stida, sve nešto naginju grudima na nj’, kao da kažu: samo reci... Ili to njima, zavidljivcima, samo tako izgleda... Daka dostojanstveno i mirno prihvata promenadu jarko-crveno našminkanih djevojačkih usana ispred svoga lica, neosjetljiv i nedostupan. Jedino, kad mu pridje Dana, da li mu ono kresnuše oči i niz vrat se osu kao neko rumenilo?! A može biti da je od zapare, koja je uveliko zavladala u prepunom i zatvorenom autobusu...
Neko viknu: daj pjesmu! I odmah započe ona zaglušujuća, udarnička. Gurkaju i prozivaju pjevače da se pridruže i pojačaju, ali ovi neće, valja čuvati glas za priredbu, šta ako promuknu usput? Svejedno, društvo je uhvatilo raspoloženje, složno pjevaju, čak im se Đema priključio svojim starim, malo već ošmirglanim glasom.
Vidi se da je nekad to bio glas „za peticu“. A što su mu kćeri pjevale, Mubera, Munevera..., a tek Duda? Čitavu je salu gatačku bez mikrofona pjesmom dizala na noge, najduži aplauz dobijala... Kažu, studira režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu... Osjećaj za umjetnost je crta familije Sekić, urođeni talenti..., Ramiz se pročuo na filmu, s ponosom ga Gačani gledali na ekranu u kino-sali...
Pita Đema one iza sebe znaju li neku, tamo-njegovu, pjesmu, neku iz njegovih vremena i odmah dodaje kako on zna sve ove nove što svakog dana drndaju na radiju, dok, eto, oni ne znaju „ama baš ništa starinsko“. Na to se ono troje pjevača smijuljeći medju’se zgledaju i sašaptavaju, vidi se da znaju, ali su već jasno kazali da neće uopšte pjevati, do priredbe. Tvrdoglavi uncuti nijedni.
Đema je već legenda, oniži rastom, trbušast, a da li skida osmijeh sa lica bar kad spava? Došljak u Gacku, odnekle sa juga neretljanskog, donio je onaj umekšani glas. I kad govori kao da pjeva. Gatačko odsječno i tvrdo Č izgovara kao Ć, ama, nekako milo i umiljato, lijepo ga slušati. Isto tako Dž kao Đ, otud mu ono: Đema. To što je šofer i što se druži sa Ćikom Dulom i ostalim šoferima i često do kasno u noći pjevaju u „Metohiji“, to je njihovo, šofersko. Svi mu priznaju da je stari i iskusan vuk, rasni šofer. Ostali gatački šoferi su mu mahom učenici.

* * *

Pored „Metohije“, na čijem se istočnom zidu, ispod olinjale fasade još mogao pročitati stari naziv “Hotel Gradac“, udarnički složno, da čuje cijelo Gacko ko to sada prolazi čaršijom, umekšavajući ono Č u Ć, kao što Đema čini, ciknu pjesma:
„Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil, Što vozi, što vozi braću Gačane,
Crvenom, crvenom varbom ovarban, Vozi ga, vozi ga Đemo starina...“
Đema širom otvorio usta, pjeva s njima, a onaj jedan zlatan zub baca bljesak sad tamo, sad ’vamo. Gleda u cestu, a svako malo mu nasmijane oči zasjednu u okvir unutrašnjeg retrovizora, voli da zna šta mu je iza leđa... Kratko dade malo gasa, „Nenad“ iza sebe podiže čitav oblak sniježne prašine, zasipajući prozore „Metohije“, Veljka Raštiku i ostale unutra, što nagrnuše da gledaju raspjevane veseljake. Odmah poslije Dunjine trafike i pošte, Đema malo smanji gas pa autobus mirno prođe Blok, bolnicu... Za čas je prošao ćupriju u Gračanici i Rudo polje. U Nadanićima uzalud stoji Rade ispred kafane i maše rukama, u nadi da će se možda tu zaustaviti i donijeti mu kakav ćar. I njega zabijeli snijegom „Nenad“.
Iza Nadanića je kratka ravnica, pa jedan manji brijeg, ispod koga se cesta odvaja za Lukovice, kao da se zabija pod grlo Bjelasnici, u podnožju i po sredini posutoj ogoljelim stablima bukve, graba, cera i drenovog žbunja, dok su pri vrhu jele i borovi, čije je zelenilo u ovo zimsko popodne dobilo taman izgled, skoro crn, na onolikom snijegu. Vrh planine je dugačka zaobljena bjelina, čista kao dlan, osim kockastog lika kućice TV repetitora i antene na vrhu, koji izgledaju kao da joj ni ne pripadaju, više su na nebo oslonjeni.
„Nenad“ žurno protutnja Lukovice, približavajući se kamenoj ćupriji na Muharu, ispred koje se zaustavio Macunov špediter. „Eno ih, naši“ viknu neko, svi priskočiše prozorima, mašući rukama, a i oni dolje, na špediteru, kad spaziše crvenog „Nenada“ đipiše na noge u jedan mah. Vičući, ko zna šta, u autobusu se nije čulo, samo malo uznemiriše Zeku i Zekana. Mahali bi još, ali i njih snijeg ispod zadnjih točkova zasu i poklopi. A Đema, razumno, tek kad ih mimoidje, valjda konje da ne uplaši, stisnu sirenu, dugo, za pozdrav...
Eno se, iza krivine, pomoliše prve kuće fojničke, pa i cijela Fojnica, nanizana lijevo od puta, dok je s desna vrbovim šibljem i lužinama uokvirena i snijegom pritisnuta Zalomka, pa joj se voda uopšte ne vidi. Na samom ulazu Đema ulagani „Nenada“ i savjetova složnu pjesmu, pa opet zagrmi, ovaj put kroz širom otvorene prozore, da se što dalje i bolje čuje, da se dolazak najavi Fojničanima, ono isto: „Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil...“
Dok pjesma odliježe, Đema stiska sirenu ili blica farovima, „Nenad“ usporava, prolazeći pored nekoliko spratnih kuća, pravljenih od lijepo oblikovanih kamenih kocki, u čijem su prizemlju pošta i neki magacini, što se vidi po širokim dvokrilnim metalnim kanatima. Prodavnica je povelika, jasno obilježena tablom iznad vrata, na kojoj piše: Trgovačko preduzeće „Gatačko polje“ Gacko, Prodavnica br..., Fojnica.
 

* * *

Skoro na izlazu, a prije zgrade škole, smještena je niska dugačka zgrada Zadruge, a pored nje, sa širokom podinom, ispred i sa desne strane, zgrada Doma kulture. Po obliku i namjeni ove su zgrade identične onima u Nadanićima, Gacku, Avtovcu, Stepenu i Dulićima. Radio ih je visi gradj.tehn. Luka, Šumadinac i logoraš Mathauzena, najčešće kao zatvorenik gatačkog zatvora, gdje ga je redovno strpavao „uvaženi sudija“ Radoslav Avdalović-Kika (a sada podvornik u Osnovnoj školi). U Gacko prisilno doveden poslije rata, morao je, hoće-neće izvršavati naredjenja, po ko zna čijem nacrtu i željama. I govorio: „A, bre, seljaci, pravite ove štale, a rušiće se za deset godina“. Eto, neke su i preživile, kao ove u Fojnici, ali je jedna od one dvije u Gacku srušena tačno nakon deset godina...
Zaokrenu Đema volanom ulijevo i sa ceste uspuza „Nenada“, pored Zadruge, pravo pred Dom. Stisnu nožnu, pa ručnu kočnicu – autobus stade. „Djeco, samo polagano izadjite i ne gurajte u vrata, da se ne odvale, slaba su“, veli Đema, ali i pored toga nestrpljiva mladost nagrnu van iz one zapare, zakorači u svjež bijeli cijelac.
Po napravljenoj prtini se vidi da je već neko bio u Domu. Možda pospremio salu? Uzaludno se ponadaše, jer je po podu potpuno prazne sale debela prašina, mora se pomesti. Na bini je prepuno klupa i stolica, prvo nju treba raskrčiti. Sve, onako prašnjavo, snijeti dolje u salu. To moraju svi zajedno. Ode Daka u kafanu i istjera otuda nekoliko bjegunaca, što se tamo brže-bolje zavukoše.
U uglu sale, odmah pored vrata, kao da odavno čekaju baš ove gimnazijalce, prislonjene su neke metle. Brzo otvoriše ogromne dvokrilne prozore, razmakoše do kraja visoka krila ulaznih vrata, a kroz nastalu promaju zafijukaše metle, podižući oblake prašine, koja u gustim mlazevima poče da isplovljava napolje. Malo zatim oformi se vrsta i s ruke na ruku raščisti se začas bina: sve stolice i klupe dobiše svoje mjesto u sredini sale, a metle sad prozujaše binom... , sve je spremno da se unose stvari.
Ovaj fojnički Dom kulture daje utisak veličine i prostora. Malter je izvana opao na mnogo mjesta, unutra zidovi prljavi i neokrečeni, ali je pod i u sali i na bini zdrav i čvrst. Sa obadvije strane su sačuvane svlačionice, a ne kao u Avtovcu i Nadanićima gdje su pretvorene u nečije magaze. U Fojnici je to urađeno sa ulaznim holom, koji je pretvoren u otkupno skladište, pa su dvokrilna drvena vrata sa desne strane pravi i jedini ulaz u salu. Od vrata do bine je puni zid bez otvora, sa jednom sijalicom pored same bine, a kod ulaza je o klin obješen neki fenjer sa prljavim staklom, ko zna kad očišćenim, pa baca mutno svjetlo. Na suprotnom zidu su četiri visoka dvokrilna prozora, za čudo, sva su okna zastakljena, ni jedno nije slomljeno (vode Fojničani računa , izgleda). Na sredini tog zida je još jedna sijalica. Sa plafona, visokog preko 5 metara, tačno po sredini sale, vise dvije žice, ostatak od nekog davnog lustera, a toliko su visoko da u cijeloj Fojnici ne postoje merdevine kojim bi se mogle dohvatiti, pa nikome ni ne pada na pamet da se o tome brine. One postojeće tri svjetiljke, od po, otprilike, 40 vati, dovoljne su svakome ko hoće da gleda i da bude vidjen. A gorštačkim očima ne treba ni toliko, svikle i kroz mrak da gledaju...
Bina je, izdignuta iznad poda sale za čitav metar, pristupačna samo preko drvenih stepenica pored desnog zida. Iza stare i prilično pocijepane crvene plišane zavjese, lijevo i desno se kriju svlačionice za izvođače, svaka sa svojom posebnom sijalicom, ali tu je i velika centralna sijalica na samoj bini. Ima bar 150 vati. Ih, koliko li je to puno svjetla...
Silaze svi iz autobusa. U rukama, ili cegeljajući za sobom, vuku one torbetine i zavežljaje po snijegu prema sali. Gleda Daka šta rade, izmaknut malo sa strane. Pored njega stade Naca, upiljena u njegovu začešljanu kosu, fino izbrijano bljedoliko lice i duboku liniju kojom mu se čvrsta brada dijeli na dvije polovine. Ne trepće. Daka je primijeti i iskosa procijedi: A šta ti čekaš? Iznenadjena cura napravi korak unazad, zape nogom za nešto, dotad nevidljivo u onolikom snijegu. Tijelo poleti dolje, uglavi se u nekakvo snijegom skriveno korito, jarak, šta li je... Dugačka široka suknja odskoči uvis, sve do pojasa. Ukazaše se raširene, u crne čizmice obuvene noge i pune ruzičaste butine, razdvojene tankim svilenim gaćicama, čini se bjeljim i od onog snijega. Na drugoj strani, kao dijelovi nečeg potpuno nezavisnog, osta užasnuto beskrvno lice, razrovašena ugarak-crna kosa, i dvije ruke u nekontrolisanom mahanju... Sve ostalo prekri snijeg.
Okupljeno društvo groknu u grohotan smijeh. Neki popadaše, neki čučnuše, neki na koljena, drže stomake... Muško, žensko. Svi... Smijeh leprša bjelinom..., zaobidje jedino slijepog Milojicu...
Daka se sasvim okrenu, poviše mu se ramena, a pogled upilji u onaj saten. Osta tako, bez pokreta. Kao spomenik... Cimnu ga, osvijesti i pokrenu pisak iz snijega: „Mili profesore, pomagaaaj!!!“ Zgrabi one ruke, povuče uvis i osovi je na noge. A onda se, bijesno, okrenu smijačima: „Sram vas bilo, da vas sram bude!!!“
Vilice se ujednom sklopiše, učiniše: cak! Muk prekri i sniježnu podinu i „Nenada“, samo Šmila i Ljilja pritrčaše Naci, spuštajući joj i poravnavajući suknju, otresajući snijeg sa nje... Žurnim koracima proletiše kroz vrata u salu...
Iz otvorenih bunkera, ispod autobusa, vadi se oprema i kulise i sve to nosi unutra. Muzičari vuku instrumente i razglas, ima tu dosta žica i kablova, sve ih treba provući uokolo ili povješati po zidovima, oni iz Dramske se nešto muče sa kulisama, započeli spajati krive stranice, pa će morati sve iz početka, a članovi Folklorne sekcije vade nošnje iz onih torbetina i kesa i kače ih po čivijama zabodenim u zidove, umjesto čiviluka, da se istegnu i isprave. Sve djevojke odlaze u lijevu svlačionicu. Desna je za muškarce, ali će se, zapravo, odatle ulaziti na scenu. Uostalom, oni i nemaju baš nekog velikog presvlačenja.
Daka već rasporedjuje : muškarci će, uz pomoć malo tanke žice i kanapa, pokrpiti pocijepanu dvokrilnu zavjesu od izandjalog crvenog pliša, a posebno u sali rasporediti u redove ono nekoliko dugih klupa i mnoštvo drvenih stolica po sredini, tako da sa obje strane ostane široki prostor za prolaz ka bini. Klupe imaju metalni kostur, sa drvenim daskama kao sjedišta i istim takvim za naslon. Pravljene su za Kino-salu u Gacku, ali kad su tamo ugradjene prave bioskopske stolice, onda su klupe rasporedjene po drugim mjestima. Većina je prebačena u salu u Avtovcu, a neke od njih, evo ovih osam, u Fojnicu. Na svakoj treba da sjedi po 6 gledalaca, na naslonima su brojevi, davno ispisani ali još vidljivi. Po tim brojevima će se prodavati karte na ulazu, kod širokih dvokrilnih vrata.
Prvi su redovi, zna se, za viđenije Fojničane: Stevana, Toma, nastavnike i učitelje, sa ženama i pripadajućom familijom. Od sredine pa do dna sale namijenjena su mjesta onima sa brda, bližih i daljih sela, a većina njih će, sigurno, svu priredbu prestajati na nogama, i onako nema dovoljno stolica za sve.
Nagutani prašinčine, svi već pogleduju vani i pitaju kad li će stići Macunov špediter, da dobiju pomoć u fizikalisanju, ali se ne ofajdiše. Taman kad sve završiše, metenje i razmještaj inventara, te prenesoše stvari iz bunkera autobusa, u salu banuše neki sa špeditera, kao da su znali kad je najbolji trenutak da se pojave. Daka pita gdje su ostali, iako mu je jasno da su glavačke zaglavili u kafanu, pa ode da ih pronadje. Odredi da Nina, Drago, Meks, Pipa i još neki prodaju ulaznice i stražare na ulazu u salu, za to su oni sasvim pogodni, ali ih i upozorava da moraju biti svjesni odgovornosti i ne piti puno alkohola, poznati su mu odavno baš po tome. Meks neka cijepa karte, Nina će skupljati pare i poslije mu predati pazar (sva dobit ide u prilog za matursku ekskurziju), a ostali će stajati na vratima ili budno paziti da su prozori dobro zatvoreni , jer „ilegalaci“ vole tuda da uskaču, sve dok se sala ne napuni i ne počne program.
Macun je ispregnuo konje i odveo ih pod široku drvenu nastrešnicu, kao neku polu baraku, odmah desno od sale. Skinuo im je djemove iz usta, samo oglave privezao za direke ispred, a onda im preko uši nataknuo zobnice. Sa špeditera skida sve one pokrovce i gunjeve i baca konjima preko hrbata. Zeka ga prati očima, svaku mu stopu isprati. Zagrlio je i pomilovao po vratu, govoreći joj da je tu, blizu, da se ne sekira. Stvarno, gleda ga, kao da razumije šta joj priča. Baš ga briga šta drugi misle, važno je da on zna da ga je Zeka sigurno razumila. I to mu je dosta. Još jednom baci pogled i na konje i okolo, pa se, konačno miran i zadovoljan, uputi u salu.

* * *

Zadružna kafana je već dupke puna. Nema slobodnog mjesta. Tri stola ispred željeznim rešetkama okovanih prozora, a dva su kod šanka. Stolnjaci kockasti, plavo-bijeli, prljavi. Od ranije prosipanog pića u zraku je neki kiselkasti vonj, koji udari po nosu, čim se promoli na, isto tako, rešetkama oklopljena vrata. Šank je sklepan od raznih dasaka i komada nekih ploča, loše medjusobno sastavljenih. Nije mnogo dugačak, ali je neobično širok i visok. Pogled na ono nekoliko boca na policama na zidu, polupraznih ili sasvim praznih, govori da se svo piće nalazi baš ispod šanka, što dalje od očiju, ali i mogućnosti da, u slučaju neplanirane gužve, dodje do velikog loma. Veliki je špiclov ovaj konobar.
Danju je i poslovodja i jedini radnik Otkupne stanice u Fojnici što otkupljuje bukvalno sve: kožu, ljekovito bilje, žito..., on je i zapalio prvu varnicu sukoba. Onako žgoljav i usukan, sa prevarantskim i podmuklim pogledom, služi gimazijalcima konjak i lozu uvijek, a kao slučajno, ispod „crte“. Što je još gore: razvodnjeno, posebno što to ovi odmah uporedjuju sa „originalom“, preostalim u bocama kupljenim u Nadanićima, iz kojih se krišom ispod stola dopunjavaju čašice, da bude manji kafanski ceh. Počeše prigovori: „ti ’vako i na otkupu prikradaš narod, a?“ On se kao ljuti, poziva za svjedoka svog poštenja jednog grmalja, koji sjedi za stolom u dnu i za koga kaže da mu je rođak i najbolji prijatelj. Grmalj, dobro zacaklio očima od dotad popijenog pića, pruža ruke preda se, pa se polako odgurkuje od stola i ustaje, svjestan svoje nadmoćne visine i korpulencije, ali ga presiječe i ponovo vrati za sto strogi glas jednog starijeg krupnog Fojničanina, koji ga upozori da se ne petlja gdje mu nije mjesto, a okrećući se konobaru suvo precijedi: „Ispoštuj ovu đecu, k’o što treba“!
Sa druge strane, nije bilo poželjno ni Dragovo podizanje od stola. Prije nego što ponovo sjede, on i grmalj uputiše jedan drugom otrovne strijele iz očiju, nagovještaj da će se ipak sresti, tamo gdje treba...
Grmalj i nekolicina oko njega za onim stolom udariše gangu. Ječi pjesma, visoko, pod nebo. Od siline udruženih glasova sve cakću rasklimana i slabo uglavljena prozorska stakla kafane. Taman što učiniše posljednji izduv iz pluća, vrisnu drugu gangu Drago i ovi oko njega, k’o uz inat onima..., stvar spasi profesor Daka kad banu na vrata i objavi da je vrijeme za pripremu i početak programa. Gimnazijalci i ostali, svi iz čaršije, poustajaše i krenuše u salu, plaćajući usput onom konobarskom žgoljavku poručeno piće. Drago ne propusti da ponovo uputi jednu otrovušu od pogleda ka onom grmalju...

Još malo pa će osam sati i debeli je mrak odavno zasjeo na Fojnicu i svukud oko nje. I od Gacka i od Mostara ka Domu cestom prilaze ljudi, a preko Zalomke, otuda sa Slivljanskih i ostalih brda, lelujaju svjetla baterija i fenjera, mnogo ih je. Biće dupke puna sala, dobar prihod od karata. Kako koja grupa pristiže na vrata Doma, sačekuju ih Nina i Meks pitanjem koliko ih ima u grupi. Iako ima keca iz matematike, Nina munjevito konta koliko je to para, prebrojava primljeno, vraća kusur ako je kakav krupniji, za sitniji kaže da nema sitno i gura pare u veliki unutrašnji džep debele jakne. Meks cijepa pred svima nekakve ulaznice i odmah ih poništava i baca na pod, bez da im ih daje u ruke, tako da niko ne zna koliko je karata zapravo poništio.
Kako se približava vrijeme početka programa počinje i gužva na vratima, stvara se podugačak red. Malo prije devet dolaze oni ugledniji Fojničani, komotnije obučeni od onih s brda, sa ženama bez marama na glavi, dotjeranih i lakiranih frizura, među njima nekoliko djece od po desetak godina.
Njima Meks, sa naklonom i servilnošću, svakom domaćinu ponaosob, uručuje ulaznice u koje su upisani brojevi sjedišta, a to su ona prva dva reda klupa, na metar od bine. Nina uzima novac, vraća kusur precizno, „u bobu“, a Pipa im samo malo sa ćoška čekira karte i vraća u ruke. Drago i još njih nekoliko ih vode na mjesta, pokazujući njihova sjedišta. Usluga brza i tačna – nema šta!
Sve su stolice odavno zauzete, novopristigli se raspoređuju na stajanje tamo ispod prozora i uz ovaj zid prema stepenicama za binu, ostavljajući nekakav prolaz, jedva metar širok.

* * *

U polumraku ispred muške svlačionice je velika gužva, sa te strane će parovi folklora uskočiti na pozornicu. Djevojke su već obučene i spremne, a muškarci, zadihani od onog spremanja stolica u sali, kulisa i opreme, a najviše od „gostovanja“ dolje u kafani kod onog Žgoljavka, na brzinu navlače posljednje komade nošnje. Vižljasti Veca je prvi obučen. Provlačeći se uskim prolazom iza paravana od kulisa, bukvalno naleti na Nadu. Ona posrnu, ali je on brzo ščepa za ruke i privuče k sebi, da ne padne. Dok se saginjao, majčin zlatni lanac, koji je jutros uzeo iz obijesti i bez pitanja, izleti mu iz košulje, privjesak se nađe na Nadinim prsima, zbog studeni ogrnutih debelim kaputom. Zasvijetliše oči Nadi, sva zatreperi od momkove blizine, odavno ona njega prati pogledom, ama on stalno nekud vrluda i gleda druge cure. Sad, kad mu se praktično u naručju nadje, sad je prilika, pa pokazujući na privjesak, jedno malo srce, sva nasmijana reče: „Šta će to tebi, Veca? Muški ne nose lančiće, bolje da meni daš...“ „A šta ćeš ti dati meni?“ – ne osta joj dužan. Ona samo raskrili kaput i pokaza pod tankom bluzom dvije uzdignute uzdrhtale lopte: „Ovo.“
Ma, šta je to odjednom u ovom smrznutom zimskom fojničkom mraku, daleko od rodne gatačke Čarsije, roditelja i njihovih prijatelja i istomišljenika? Od onog uvriježenog običajnog stida i strogih, nerijetko silom, sa zeštokim šamarima i bubotcima usadjivanih pravila ponašanja medju polovima? Kao da je svih stega oslobodjeno, ovo gimnazijsko klupko i druženje, pogotovo maturantsko, odjednom se razbija u muško-ženske parove, simpatije i uzdrhtale đačke ljubavi. Poljupci u polutami, bar držanje za rukice, lelujavi ušećereni pogledi i osmjesima naduti zajapureni obrazi. Tu pred svima, da svi vide njihovu sreću, a opet sa uvjerenjem da će oni ostati i nijemi i slijepi i gluvi, da to što se pred njima sad dogadja ni slučajno nikad i nigdje pred nekim ne ispričaju, razglase... Poklanjaju svoja srca u tuđe ruke, pa to i nisu tuđe, nego ruke njihovih drugova i drugarica sa kojima mogu dan i noć, vijekove provesti... Osjećaju da će sve ostati tu, u krugu, mrtvom tajnom zakovano. U okviru ove fojničke sale i dvorišta okolo nje, najdalje na sicevima ostarjelog „Nenada“ na putu do kuće..., a sjutra će se na čaršiji ponašati kao da su ti poljupci i silni uzdasi samo, eto tako, odsanjani i da se uopšte nisu ni desili... Zlo i naopako da se o tome u čistunačkoj čaršiji samo i zucne, ne treba nikom gora pogibija... E, zato je ove zaljubljene hladne fojničke noći svak svakome najjači saveznik, pa onda prijatelj ili bliski rod...

* * *

„Sad smo mi na redu“, reče Ljilja Plava, „a ja, šta ću, nemam se čime upasati, ost’o mi pās, sigurno, u autobusu“!? Neko joj kaza da ode do Đeme, eno ga sjedi pored samih vrata i stalno proviruje na autobus, za svaki slučaj. Neka ode sa njim, sve je to za minut, imaće svoj pās. Proćuri Ljilja kroz jednu rupu na zavjesi, uvjerivši se da je tačno što joj rekoše i siđe u salu. Žurnim korakom, pravo ka Đemi..., ali mora proći blizu stolice na kojoj sjedi onaj Grmalj.
Jedan pored njega reče: „Evo one, što ima dobru guzicu...“ Grmalj se samo malo nakrivi ka prolazu, ruka mu se kao istegnu u Ljiljinom pravcu, taman da je zgrabi za ruku, za dupe, za šta li je htjeo? Više instinktom, nego što je dobro vidila, Ljilja pobježe rukom uvis, izvi dupe što dalje u stranu, nadajući se da će promaknuti. Osta, tankom svilenom bluzicom zaogrnuta, nezaštićena slabina, na koju neplanirano pade Grmaljeva pijana šaka. Prsti se stegnuše. Vrisak, očajan i bolan...
Otrgnu se djevojka i potrča nazad, a krupne suze bola i poniženosti potekoše niz lijepo lice. Prihvatiše je ruke sa bine i izvukoše gore. Sama izvuče bluzu iz nošnje, zavrnu uvis, do pod grudi, a na mjestu Grmaljevog stiska pojavi se pulsirajuća oteklina, u sredini debeli krvavi podliv, okolo, u prstenovima, jedno za drugim, modro, plavo, zeleno i žuto – sve dugine boje. Ljilja Crna i Slava je zagrlile, a ona glasno plače u njihovim njedrima...
Prvi je skočio Drago. Skočili su i ostali, kao jedan, ali je Dragova bila šaka koja je stigla Grmalja u sljepoočnicu, prekidajući mu keženje i pijani hvalospjev. Samo se preturio unazad, u krilo svom drugaru, sa kojim je pio dolje u kafani, a onda su obojica, lomeći stolice pod sobom, tresnula na pod.
Sva je sala na nogama. Naši i njihovi, njihovi protiv naših, šake fijuču, Nina je dobio jednu za vrat, Meks u lice, u jabučicu..., Neko upali rasvjetu u sali. Stariji Fojničani poskakaše sa klupa i sa povicima krenuše ka borcima u namjeri da ih razvade, ali ih preduhitri i zrakom zaokoli ručetina sa crnom i od česte upotrebe uglačanom, gumiranom „vaspitnom“ palicom - pendrekom. Narodna vlast, u liku milicajaca Živka Papka i još jednog, mlađeg, iz nekog mraka uleti u centar. Živko Papak, vođen teškom stomačinom sa razvaljenom košuljom, bez polovice dugmadi na njoj, i debelim i širokim brkovima na zategnutom, okruglom licu, onu palicu fijuknu pravo, odozgo, na glavu Grmalja, koji se baš počeo pridizati poslije Dragovog udarca. Samo jedno neartikulisano: „Hek“ i složi se Grmalj nazad na pod.
Palica napravi krug, da je svi vide, i malopređašnje guranje ka centru dobi obrnuti smjer, svi su se povlačili pred licem strašno razjarenog Živka, koji iz džepa izvuče lisice, uz škljocavi zvuk ih namače Grmalju na ruke, cimajući ga da ustane: „A šta hoćes ti, a? Smradu!!!“ Povuče ga za sobom, van iz sale, palicu uperi put Draga: „Nadoćeš mi i ti“... Raširi se široki prolaz pred njima, nikog nema ni blizu kod izlaza..., malo zatim, dolje, iz pravca kafane, utihnulo gledalište začu zvuk tupih udaraca i glasno ječanje, a onda zavlada potpuna tisina...
Prvi se snadje predsjednik Mjesnog odbora Fojnice Stevan. Visok i mršav, ispe se na binu: „Ljudi, ’vamo gledajte! Svi! Ovo što je bilo - bilo, dajte da se nastavi sa programom. Gimnazija je i moja i vaša i sva su ova đeca naša... I oni su došli da nas uvesele i da nam prikažu šta su sve spremili... Sjednite na svoja mjesta, da nastavimo...“
Salom krenu žamor i sašaptavanje. Oni viđeniji Fojničani stadoše ispravljati prevrnute klupe prvih redova i posjedaše. Njihovim primjerom pođe sredina sale, na kraju i oni na dnu.
Na otvorenoj bini, odgrnutih zavjesa, svi su okupljeni oko profesora Dake. Nestalo je onog ženskog koketiranja, uplašene oči pitaju šta dalje da se radi. Daka, gledajući ih sve, onako sa visine, pa i čitavu publiku koja se smiruje i traži mjesto za sjedenje, odnosno stajanje tamo pored prozora, mahnu rukom Stevanu i reče da će program biti nastavljen za minut, samo da se pripremi scena za komad.
Zatvori se zavjesa, užurbano namještanje kulisa i pribora. Oglasiše se tonovi pjesme sa razglasa, a među učesnicima programa opet krenu umjetničko uzbuđenje i svi su na nogama. Jedino Ljilja Plava sjedi na nekoj torbi, punoj folklorne garderobe, tiho jecajući, glave zaronjene u Slavino krilo. „Prostačka seljačka džukela, krkanski krkan“, veli Slava, a Ljilja klimnu glavom: „O’kle je taj idiot“? Neko reče da je negdje, otud, od Slivalja. Podsjeti na stih:
„Vuci kolju što ne valja, počeli su od Slivalja...“
Stevan je otišao kod Ljilje Plave, izvinjava se u ime cijele Fojnice. Ljilji uminuo prvi bol i konačno se opet nasmijala onom svojom niskom bijelih zuba, kao biseri. Svima kao da je laknulo, eto, igraće i ona folklor, po planu ipak teče sve.

* * *

Poče aplauz. Ohrabrenja. Publika pokazuje da je spremna za nastavak priredbe, konferansijei Miloš i Safija izađose pred zavjesu. Na Safijino: „Poštovana publiko, glumci Dramske sekcije Gimnazije spremili su komad u tri čina, koji će vam sada prikazati“, Miloš dodaje: „ Da znate, ovo je prvo izvođenje ove predstave, samo za vas“.
Aplauz se prolomi i ugasi se svjetlo u sali ! (Stvarno je istina ono što se priča da Fojničani imaju tradiciju i drže do nje, da znaju šta je dobra predstava i dobro izvođenje, da za one ružnoće od maločas ni malo nisu krivi i da im je žao.)
Razmicanjem zavjesa, ukazuje se osvijetljena bina na kojoj kulise dočaravaju neku prostoriju, u centru jedan sto sa dvije stolice, zavučene poda’nj (sto je uzet iz kafane, a stolice su iz sale). Začuđuje to kako one sklepane kulise, gledane iz daljine, izgledaju bolje i prirodnije, baš lijepo. Sufler je nevidljiv, zavučen u svoju rupu pod binom, sa sveskom teksta u ruci, kad zapnu glumci da ih podsjeti.
Rahma i Šmila imaju glavne uloge, Veca i Oman su njihovi sinovi, sa svojim ženama koje glume Slava i Ljilja Crna. Tu su im još i djeca. Posebno je dobra Šmila sa starinskom kotulom i ovčijim kožunom bez rukava u ulozi babe, zna cijeli tekst napamet, fino se kreće pozornicom, smiješna je scena kad đeda gađa prećepkom (nije dobro bacila pa zamalo, stvarno, da mu glavu razbije). Publika se smije...
I ostali su dobri, dobro nose svoje uloge. Jedino Veca prečesto bulji ka mjestu gdje je sufler – zaboravlja tekst pa traži da mu ovaj došapne, a publika to primijetila, neki se tamo smijulje.
Ipak, niko nije ni blizu Rahmi i njegovom igranju starog đeda. Zgrbiti se (potpomognuto krpenim umetkom na ledjima ispod starog širokog otrcanog kaputa), zapinjati u hodu oslanjajući se na jednu čvornovu i krivu šukaru, a posebno svom govoru dati taj prozukli izraz starosti, može samo profesionalac. A, eto, može i on, Rahma. Sa svojih 19 godina?! Da, čisti talenat, izvorni! (Za sebe govori kako će poslije mature u Učiteljsku... Ne pada mu na pamet nekakvo glumatanje. Ovo sada, to on onako, iz zadovoljstva... Koje li štete ovakvog talenta, nepodijeljeno je mišljenje svih ostalih.)
Glumci izgovoriše posljednje dijelove teksta, zavjesa se žurno navlači, a publika skače sa mjesta i aplaudira. Sve jače i jače. Zavjesa se opet otvara, glumci poredani na bini prave naklon, a tapšanje dlanova ne prestaje. Konferansa jedva najavi da će sljedeće biti pjesme, pa folklor iza toga.
Smjenju se pjevači, folklor je podigao gledaoce opet na noge (ali i dosta prašine na bini), pa pjevači opet... Ninin glas iz sredine sale proziva slijepog Milojicu da pjeva „onu“ pjesmu. Milojica ne bi, baš, ali ni Ninu ne može da odbije, njegov mu glas zvuči i kao molba i kao naredba. Započe:
„Duni tihi vjetre, sa Avale jače, te obriši suze djevojci što plače.
Suze moje vrele, tecite k’o Dunav, umrla je skoro moja prva ljubav...“
Niz Milojicino rošavo lice, prepuno rupa od nekih ranijih bubuljica ili čireva, sve dok svira i pjeva, teku dvije linije suza. Kao da su dva mala potočića, toliko su krupne. Jedna drugu sustiže. Izlaze iz onih slijepih duplji, vječito prekrivenih kapcima, cijedeći se kroz dugačke trepavice. Niko ne zna zašto Milojica plače kad god svira i pjeva ovu pjesmu, ali samo nju kad pjeva, nikom se nije povjerio, niti će ikad. Gledalište je zatečeno, i pjesmom i suzama i Milojicinim dugačkim licem bez zjenica..., aplauz slama dlanove...
Uz toliko puno aplauza, koji teško da će se ponoviti na ovim daskama Fojnice, okončan je program. Konferansa najavi da počinje narodno sijelo. U sali su upaljena svjetla. Mada nedovoljna da osvijetle onoliki prostor, neće se na to žaliti oni što će se hvatati u kolo. Gimnazijalci pakuju kulise i ostalo što su donijeli sa sobom: posebno se pažljivo instrumenti i razglas sa zvučnicima nose vani, gdje Đema čeka pored otvorenih bunkera i vrata autobusa.

* * *

Gomila ruka grabi klupe i stolice podižući ih i slažući na binu, a prva ganga krenu u centru, pa se odjednom stvori krug koji se sve više i više širi. Muške su ruke prebačene preko ramena, a ženske se, kao stidljivo, drže dlan za dlan, dok se tijela pokreću stalno u desno, korak nazad- dva naprijed, a u sredini đipaju djevojka i momak..., on što god može više, da se istakne, da ga zapaze cure iz kola.
Od silnog đipanja škripe stare daske u sali, a izmedju njih se pomalja sve gušća i teža prašina, štipa nozdrve igrača i posmatrača podjednako, ali kolo ne prestaje ni zaglušujuća ganga. Prepjevavaju se momci sa djevojkama. Na svaku, grubim i teškim glasovima otpjevanu „mušku“ strofu:
„Mala moja, divan stvoru, Hoću li ti doći toru?“
u odgovor odmah stižu udruženi visoki ženski glasovi, odgovarajući na napad i uzvraćajući istom mjerom, ta nisu im oni gospodari :
„Dođi dragi, sunce s neba, Za tora mi Šarov treba!“
Fojničanin Tomo komentariše da se ova igra zove „đipa“, a ne, kako se pogrešno misli, crnogorsko oro, mada je, uostalom, pola Crne Gore zapravo Hercegovina. Odnijela je, eto, „đipa“ prevagu nad starinskom igrom„prolete“, koja se u Fojnici i okolini, ali urijetko, najčešće u vrijeme plastidbe, još tu i tamo zaigra. Igra „prolete“ je kad na nekoj livadi, ili kakvoj ravnoj luci pored rijeke, u red stanu djevojke, a naspram njih red momaka, pa poskakujući visoko prolijeću jedni između drugih, baš kao kad bi se zupci češlja provlačili između zubaca drugog češlja. Važno je da momak ocijeni na kojem je mjestu djevojka koja mu se sviđa, pa da i on u svom redu zauzme isto mjesto, jer se onda nađu na sredini u parovima, pjevaju pjesme i drže za ruke. Jedna od pjesama, veli Tomo, ide ovako:
Igra dvoje i dvoje, Po tavanu zgodno je.
Nit je led, nit je med, Nego štice lučeve,
Zuluma nam ne čine.
Sad nam Rade divno igra, A Vida nam ne umije,
Neka ide nek se krije, Kad igrati ne umije...
A na pitanje kako to da se igra po tavanu, Tomo objašnjava da je donji boj svake kuće nekad bio izba za stoku, pa je tavan izbe, zapravo, ono što danas zovemo pod od gornjeg boja kuće gdje žive ljudi. A štica je stari narodni izraz za dasku.
U krugu kola smjenju se djevojke i momci. Dana je ušla, a Daka odmah za njom. Skače vrlo visoko, oko nje, uperio joj pogled pravo u oči, a i ona u njegove, nasmiješena. Ovdje se nešto dešava, nisu čista posla, prodje šapat gomilom neigrača, mahom potpuno prestarjelih udavača, koje sa strane prate i ocjenjuju i uspješne i neuspješne igrače. Od njih će sigurno sjutra poteći: E, moja..., samo da si vidila bruku, ne bi svojim očima vjerovala: bila ti je sinoć, ta i ta, sa tim i tim... E, kako li ona, ’naka, ufati ’nakog momka...

* * *

Malo poslije ponoći, Macun reče da će da ide i ko hoće sa njim neka se spremi. Šestorica se prijaviše i odoše pod nastrešnicu da mu pomognu upregnuti konje. Ubrzo se pozdraviše i špediter krenu nazad, u Gacko. Taman da stignu, otprilike, kad i autobus.
Dok u sali đipa grije tijela, mnogi dušu razgaljuju u kafani konjakom i lozom rakijom. Kuva Žgoljavko i vino na malom rešou, sa otvorenom spiralom, dodajući po koji karanfilić unutra.
Gimnazijalci sastavili stolove, skoro su jedini gosti kafane, samo sada sjedi više cura nego momaka. Pa i razgovor je drukčiji, pristojniji. Nema psovanja i teških izraza, svi paze šta govore. Ulazi Dana, a samo malo iza nje i Daka. Zarumenjeni. Vidi se da su se negdje dobro naujeli studeni, iako objašnjavaju da su „sad iz sale“. Društvo se pravi nevješto, kao prihvata za istinu ovu očitu lagariju, a ni Dana ni Daka nisu svjesni da im oči neprekidno počivaju jedno na drugom, da to i slijepac može primijetiti. Iako su sjeli na suprotne strane stola, tačno se osjeća silna struja kako teče medju njima.
Šta li će im reći u Gacku, kad je ona još učenica a on profesor? Ne, za ovo niko živ ne smije saznati. Krićemo ih do zadnjeg, zajednički je nijemi zaključak. Cure, koje su, do prije samo nekoliko, listom žudile da ih Daka bar pogleda, sad su fer i uvlače svoje kandže i udice, prijateljski.
Stolu prilazi Đema: „Ćuješ profesore, ako je da se ide , onda da se ide. Evo je skoro tri po ponoći i vrijeme je. Ne govorim ja zbog mene, nego što je zima i što je noć, pa je pametno...“ Daka sluša šta Đema govori, zna da je starina sasvim u pravu, ali mu se još sjedi, rijetka je ovo prilika da je pored Dane i da mu to niko neće natovariti na vrat, ali isto tako dobro zna da je on po zaduženju ovdje komandant parade i da mora presijeći. Pozva ove za stolovima da se spreme za polazak, da idu u salu i pozovu ostale.
Nina priđe Žgoljavku i reče da on plaća svo piće koje su gimnazijalci popili. Izvadi gomilu zgužvanog novca, plati, a sve preostalo dade Daki sa mangupskim osmijehom i napomenom da je to „dobrovoljni prilog od zaradjenog bakšiša“ na ulaznicama.
Daka primi novac, jednim brzim pogledom okrznu Danu i izađe van. Počeše i đaci da izlaze, samo Dana ne ode za njima u salu, nego negdje tamo prema autobusu, pa još iza njega, gdje je dvije ruke i usne željno dočekaše, a ona još željnije prihvati. Ne vidješe u onom mrklom mraku Vecu i Nadu, samo pet koraka od njih, ha? Zato su oni dobro vidili njih, pa se pritajili...

* * *

Gimnazijalci se polako okupljaju bliže izlazu. Već im je dosta i priredbe i sijela, onim mlađima se baš vidi umor na licu. Fojnička rodbina prilazi, odvaja one koji će noćes ostati tu na spavanju, uzimajući im iz ruka torbe i zavežljaje i spremajući se da idu kućama. Počinje pozdravljanje: - Sjutra ćemo se viditi na čaršiji, doćemo mostarskim u jedan’es..., javljajući se Daki da zna ko ostaje u Fojnici.
Dolje kod kafane parkirani „Nenad“ , ugrijanog motora, čeka putnike. Sad već svi ulaze i sjedaju kako se kome, gdje i sa kim sviđa. Daka se naslonio na unutrašnju haubu motora, pored Đeme (Dana je odmah tu, iza), prebrojava prstom po sicevima i pita da li su tu svi koji se vraćaju za Gacko. Neki rekoše da fali Šmila, drugi kažu da tu nije ni Drago, opet, neki vele da nema Nade i Veca, a možda su zaostali u sali. Taman što je Daka odredio dvojicu da otrče i dobro provjere, ulaze prvo Nada pa Veca, a za njima se u autobus penje Šmila, dok joj Drago otresa nekakav snijeg sa ledja na kaputu: „Pala u snijeg“ veli. Društvo se smijulji, svi pretpostavljajuju zašto je i kako to ona ’pala’. „Jesu li sad svi tu?“, Daka će, a u horu odgovor: „Jesu!“ Đema, kao i pri polasku iz Gacka, ubacuje u brzinu, otpušta ručnu i podiže značajno kaziprst uvis: Polazaaak!
Kroz šoferšajbnu „Nenada“, obasjana jakim farovima, blješti površica naokolo. Ispred utabana, skoro zaleđena, cesta. Cimnu stari autobus, malo zaškripa, polako smota udesno i izađe na cestu. „Omladino,bili ste fantastićni većeras, ćasna rijeć“, reče Đema, iz poluokreta, jednim okom nišaneći cestu, a drugim, veselim i nasmijanim, pogledajući na već sasvim opušteno društvo iza sebe. Vidi se da je svima drago, da im je posebno stalo do te Đemine pohvale. Kao da su samo to čekali, pa započe žagor i nadvikivanje, utrkivanje ko će više i ljepše da nahvali Đemu i njegov šoferski majstorluk. A njemu draagooo..., iiih.

* * *

Zaobilazeći one što pješke idu fojničkim kućama, „Nenad“ minu jedinu uličnu sijalicu u Fojnici, onu kod prodavnice, kad nešto kvrcnu pred Đeminim očima i ujednom nesta svjetla, potpuno. Đema nešto promrndžolja, stisnu kočnicu. „Nenad“ malo prokliza i stade. Đema pita ko ima bateriju - pružaju mu nekoliko. Osvijetli neke žice i osigurače, tamo kod volana, čačka nešto. Onda otvori vrata i izađe van, pa se vrti oko jednog pa onda oko drugog fara..., oni naprijed što sjede najahaše na šoferšajbnu, kao da će time nešto pomoći, ohrabriti „Nenada“ da opet svjetlo dobije!?!?
Vrati se Đema u autobus, nekako zgureniji, pope se unutra, zabrinuto vrteći glavom, pa opet poče da čačka po onim žicama. Za kratko se pojavi neko slabo svjetlo, pa i ono nestade, a sa njim i tek probudjena nada putnika. Đema othuknu u ozeble dlanove, okrenu se autobusu i reče da je ono maloprije bilo samo poziciono, da je kabal glavnog svjetla izgorio i da se sad nikako ne može popraviti, da se mora spavati u Fojnici... Nema noćes ništa od putovanja...
Uzdahnu svekoliki autobus. Šta, gdje i kako sad? Ma, treba ići kući, pa makar i pješke ovih 22 kilometra, mišljenja su jedni. Neki pametnjakovići vele da će gurati autobus do Gacka, ako treba, Đema se češka po glavi, pogledajući čas jedne čas druge, neodlučan i, kao ni Daka, ne zna šta bi rekao. Otvoriše se vrata autobusa i unutra proviriše Stevan i Tomo sa pitanjem šta to bi i Đeminim odgovorom da je crklo svjetlo, pa ne može voziti za Gacko.
Konačno, Tomo reče da u radnji (prodavnici) ima jedan posebno veliki i jak fenjer, jedino što sigurno može davati neko svjetlo. Kad se napuni gazom, garant će svijetliti do Gacka, pa i dalje ako treba, bez problema.
„Ama, kako ću, ćovjeće, vozit’ autobus sa fenjerom“, čudi se Đema, „ko je to ikad u vijeku radio?“
„Vedra je noć, mirna, nema ni daška vjetra, svejedno što nema mjesečine, put se priličito vidi, još sa fenjerom i biće taman“, uvjeren je Tomo da ima pravu ideju. Iz autobusa grakću i navijaju da se ide, najviše i najgrlatije oni što se, sa svojim tu noć osvojenim damama, u parovima rasporediše po najmračnijim „Nenadovim“ sicevima, u namjeri da što više osjećaja i romantike, u predstojećoj laganoj vožnji, izmijene jedno sa drugim.
„More biti, more biti“, odgovara Đema, klimajući glavom, kao da mu ni samom nije jasno gdje je i na šta to on pristaje..., a Tomo otključa kanate dućana i otud izvadi fenjer, stvarno velikog cilindra, sa dubokom posudom za gaz (po Tomu - po’litra gaza staje u nju). Toliko veliki fenjer još nikad nije viđen. Neko pita je li to taj cilinder broj 9, misleći, valjda, na onu podrugljivu gangu:
„Mala moja lijepoga kroja, k’o cilinder devetoga broja“...
Dok Stevan pridržava fenjer, Tomo odvrće šaraf na posudi i iz jedne boce sipa gaz, baš stade dosta, vidi se. Zavrnu ručicu uvis, odiže se cilinder, točkićem izvuče još malo fitilj, a iz džepa izvadi škljocavac, onaj benzinski upaljač „Prvi Partizan“, škljocnu i upali fenjer. Narikta plamen i spusti cilindar, a okolo se, baš dosta daleko, dobro zasvijetli po onoj bjelini.
Izašao Đema napolje, gleda niz put, pa u onaj fenjer, pa opet niz put. Vrti glavom tamo-vamo, dunu kratko u pravcu fenjera, plamen ni ne zadrhta... Onda ga zgrabi i komadom žice veza po sred nosa autobusa, malo ispod šoferšajbne, da mu odsjaj ne bije u oči kad bude vozio. Ruku pruži Stevanu i Tomu, uđe i zatvori vrata za sobom, stisnu volan i podiže kažiprst. Autobusom pljusnu aplauz. Dok su mahanjem ruka otpozdravljali Tomu i Stevanu, koji ostaše na sred ceste, đaci opet viknuše, Fojnici u pozdrav:
„Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil, što vozi, što vozi braću Gačane...“
Bulji u ono svjetlo na cesti pred sobom Đema, sad mu se već i samom čini da će moći polaganom vožnjom do Gacka. Sigurno, izgleda da će fenjer poslužiti!
A zaprepašćeni „Nenad“, koji u svom dugom vijeku prošao sve i svašta, ali nikad još nije išao “po fenjeru“, evo ga Gačani i na to natjeraše, sasvim oprezno okreće svoje točkove, pa onda malo brže i još brže. Ostavi iza leđa zadnje fojničke kuće, približava se velikoj desnoj krivini sa onim ogoljelim kamenim kiljanom pored same ceste. Ama, samo što mu priđe, nesta fojničke zavjetrine, a iz korita Zalomke ga s prijeda zveknu u nos na’akav vjetar , baš po onom fenjeru... i utrnu ga..., Đema cimnu obje kočnice!!! I nožnu i ručnu.
Pjesma o tonobilu i braći Gačanima puče po polovini, smijeni je muk. Otvorenim dlanovima pljesnu Đema, kao aplauz da napravi. Prvo pomisli da opsuje, pa da kaže sebi da je magarac i avetinja što sluša grđe od sebe. Ma, jok, samo kiselo odmahnu rukom, kao da se brani dosadnih mušica, jer mu od kose niz vrat, pa dolje niz ledja pođoše trnci od pomisli na scenu koju će mu, sto-posto, prirediti šoferi, na čelu sa Ćikom Dulom, u hotelu Metohija: „... ooo, kako li ću saćekat’, preživit’, kad me ona hotelska céka sjutra uveće ufati na trehu..., oni kopiljani nijedni, da-bi-li kopiljani, a skoro sve sam ih ućio volanu, šta je medjugas, mjenjać i rućna..., zašto autobus naprijed ima dvije a pozadi ćetiri gume..., samo u pjesmu da me ne ture, dugo traje, teško se zaboravlja...“ I već mu se čini da mu u ušima bruje riječi pjesme: O, Mjeseče, što te noćes nema, Da obasjaš čudo istinito? Za volanom sjedi stari Đema, Zbog fenjera „Nenad“ pomahnito ...
Onako, ofrlje, komandova da dvojica izađu van, sa baterijama u rukama i da mu svijetle pozadi, kako bi se rikvercom vratio u Fojnicu. Mic-po-mic i parkira „Nenada“ na ono proširenje pred prodavnicom, pod onu jedinu sijalicu, gdje su Tomo i Stevan još stajali i sve vidili, šta i kako se zbi... Skinuše fenjer...
Noćilo se po sobama i hodnicima mnogih fojničkih kuća...

Kao epilog:

Ne naljuti se Studo na svoje gimnazijalce!!! Za divno čudo i za jade ljute!!! Pa, ili je profesor uljepšano prepričao događaj, ili je u Komitetu vidio zvanični izvještaj Živka Papka (ako ga je ovaj uopšte i umio napisati)? Možda je samo bio sretan što mu je opet u kancelariji baršunska kutija sa zdravim mikrofonom..., ko to zna?
Biće, ipak, da mu je, čaršijom zbubana još u rano jutro, oštricu srdžbe otupila, a u brkove natjerala osmijeh, priča o januarskom fenjerisanju...

M.J.

Gacko iz sna 4

                               REPETITOR*

 
Pooogle', pogle'! E, pustog li i mrtvog, manitog, Gacka! Baš pašhje mjesto! Ođe samo manit' more živit'! Pa, vidiš li: ’a' prođi ljeto i evo ovo malo lijepe jeseni, eto ti kišurina i snježine, dozavrat. I ku'ćeš onda? A? Samo u kuću, k'o pustinjak, niđe drugo.  U njemu, manitom, niđe ništa - do ono kino. Eto ti! Dok drugi svijet ima svašta! Eno Bileća više od dvije godine ima televiziju, Nevesinje isto, o Trebinju ni pričat' – pravi je, pravcijati, grad. Jā, jā, baš Trebinje! - dvije žene, ondje, kod Dunjine trafike pred Poštom, pričaju, mjereći očima cijeli prazan trg, od Hotela do Šestice i udesno pored Odbora, sve tamo, Miliciji. Jedna bi da napomene da se, eto, od ljetos  i na Bjelasnici pravi televizijski toranj i da će brzo televizija i u Gacko, eno se lijepo, desno od Troglava, vidi i kućica repetitora i antena. Ona druga maše glavom: Ne lipši kenjče do zelene, lijepo ti ja zborim da u pašhjem nema ništa...
S Bloka na Blok, oivičen mladim drvoredom nevelikih lipa s južne i već iždjikljalih topola i starih bagremova sa sjeverne strane, još se, skoro stavljen,  crni asfalt, prelazeći polako u sivilo. Isto takav je i od Veterinarske do Šestice, ali je tuda isflekan razlitanim kravljim balegama i konjskim krkalama, što ih svako popodne ostavlja stoka penjući se iz Polja u Gornju čaršiju, ili ostaje iza konjskih kola i špeditera, što okasniše ljetos da izvuku sijena na guvna pred kućama.
I u ovo podne upinje se sunce da zabije svoje zrake u taj asfalt i ono malo trotoara oko njega, sada lakše probijajući sjenke već braonkastih ili sasvim žutih,a dobro razrijedjenih lipovih i bagremovih grana, što su čitavo ljeto debelim krošnjama natkriljavale glavnu džadu od Hotela do Milicije, kao tunelski svod, pa bi se noćna javna rasvjeta jedva kroz njih provlačila.
Mirna Čaršija, k'o da ne diše, zaspala. Jedini neobičan zvuk, sat prije,  bijaše zvrndanje motora  mostarske "pruge", mostarskog autobusa , u jedanes'. Ono studenata i gatačke rodbine, što je još  bilo tu,  do neki dan, ode svojim poslom, kao i svake godine. Sve isto... Čemu li se samo, tu kod Pošte, naglas  smiju Dunja pred trafikom, okružena tek poredanim današnjim novinama  i Biser Coto, što je ispred nje razvrn'o poveliku torbu i prebrojava štos  lozova najnovije lutrije („Igraj novu igru Loto – prodaje je Biser Coto“)?
Gacko je baš opustilo. Pusto je ono i inače, ama sad se čini  da je još i više..., što li to???
 Pa, jā! Neobično je, jer ovih dana nema vreve i cike otud od Gimnazije, sva se preselila na Bjelasnicu...
 
                                                                      *     *     *
Prođe svečano i ovaj Prvi septembar, veliki praznik u Čaršiji - Dan oslobođenja Gacka  '44-te. Dvadeseti po redu. Gatačkoj mladosti,  u ovaj topli dan, neuobičajeno produžene ljetnje žege, opet  je počela škola. Raspoređivanje po odeljenjima, priča se o knjigama i priboru, a najviše o proizvodnom radu... Ama, biće vremena i za nauku. Da se prvo proizvodni  završi. Petnaest dana...
Kažu po čaršiji da će đaci, da bi zaradili pare za ekskurziju maturantima (gdje uvijek i odlaze  samo maturanti, za ostale nikad nema para), ove godine ne samo  pošumljavati, nego i prokopavati kanale za postavljanje uzemljenja oko one nove kućicet gore na vrh Bjelasnice, za TV repetitor, što je ljetos ozidana. I da je tamo skoro goli kamen,  velika 'tvrdja', više će trebati macola i špic, te da će raditi i mine (dubinsko)  i mine-blatarice za (površinsko) razbijanje kamena, ali, svakako i krampa i lopata. Svukud naokolo, pa i oko kućice, smjenjuju se ispucali i oštro zubati kameni krševi sa visinskom livadom, prepunom mirisne i guste trave, koja je sad, na izmaku ljeta, najbujnija, mekana - na tamno zeleni tepih liči. I tako zelena neće stići ni da se sasuši ni da uvene, preduhitriće je i prekriti prvi snijeg koji padne, vjerovatno za manje od mjeseca, da je drži zagrljenu u svoju bjelinu sve tamo do maja.
Kao i ranijih dana, stigli još prije sedam sati i upaljenih motora, ispred Gimnazije stoje Fapovi-sandučari i tovare đake, baš k'o ja'njad kad se utovara dolje na Stočnoj: na one visoke karoserije malo se ko sam popenje, bez pomoći drugih, pa tačno kao utovar izgleda. Svih 330 đaka.  Opet idu pod Bjelasnicu, u Lukovice, odatle će pješke uz planinu do novo-napravljenog televizijskog repetitora i antenskog tornja, na samom vrhu, čitav mu se obris lijepo vidi iz Gacka.

U lijevoj strani livade su dvije podugačke i poširoke barake, vidi se da su privremeno sklepane, od onih okoraka sa pilane, što preostanu kad se iz balvana sijeku grede i daske. U jednoj žive Bosanci, što po planini sijeku šumu, a u drugoj su im smješteni konji. Ogromni. Kažu da su Štajerci. Bezbeli nisu naši brdski konjići, a i kako bi bili kad im je samo jedno kopito veliko taman k'o tri kopita onih naših konja, da se o rastu i visini ni ne govori... Neki dan je jedan Bosanac sa ponosom pokazivao svoj par konja, kad su zacapinjeno bukovo deblo iz planine izvlačili k'o čačkalicu, k'o od šale. Sila, moj brate!!! Najbolji par konja u gatačkoj vali, ona dva divna zelenka u Aziza Poška, pred ovim bi se konjima samo zastidio...
Jutros neki jad! Ispred barake, na kamenu, zavaljen na one drvene otkorke, sjedi baš onaj isti Bosanac i plače! Suza suzu ne stiže! Čovjek u godinama, a plače, sav se trese. Ruke mu drhte k'o na vibraciju da ih je bacio... Neki priupitaše šta mu je, a jedan od onih Bosanaca procijedi kroza zube da mu je noćes strad'o onaj najveći konj! Ma, kako? Čifto se, vele, sa drugim konjem, udario u direk, slomio ga, a onda se ozgo odvalila greda koju je onaj direk držao, pala mu na ledja i slomila mu kičmu. Morali su ga ubiti da mu prekrate muke. Upucali ga u čelo!  
Čovjek sjedi i dalje, zatvorenih očiju, trese se i plače!!! Kuka iz svega mozga, čuje se samo ono 'Putko, o Putko, moj Putko'! Tako mu se zvao konj...
Stužila se svim gimnazijalcima jadna slika one tuge i onog gubitka... Ma, nikome nije svejedno, ali ih presijeca Slavov glas i vraća u stvarnost. Onome zašto su tu, u ravnim Lukovicama.
Jedanaesti je dan "proizvodnog rada", kako se to đačko argatovanje zove. Septembarski, sunčan i topao, kao avgustu da pripada i ljetu koje je još u kosi, majicama kratkih rukava, trofrtaljnim pantalonama i suknjama samo malo preko koljena, iskaišanim sandalama. Jedino  pogled na prozlaćenu i šarenu Bjelasnicu uvjerava da je jesen, da se ono lišće spremilo na pozdrav i odlazak.
Na zemlji je ispružen kabal, okrugao i podebeo, obmotan u sjajnu crnu plastiku. U prečniku ima deset cenata. I ovako, na pogled, vidi se da je jako težak. Neki ga ljudi tamo premjeravaju i na svakih pola metra ocrtavaju bijelom kredom recku, crticu.
Đake pod kontrolom drži profesor Slavo, za glavu viši i od najvišeg uokolo, a pored njega su električari iz Električnog Malkan, Stevo,i Mumo i još neki, oni će povezati kablom dalekovod iz Lukovica i kućicu repetitora.
Slavo prvo postroji sve đake u jednu vrstu, pa izabra najvisočije i najjače, odredi većini mjesto na čelo, na početak kabla, onda bira one srednje, pa ih izmiješa sa manjima, sve jednog po jednog rasporedjujući duž kabla, sve do kraja. Okruglo trista, na svakih pola metra po jedan.  Onih tridesetak "prekobrojnih", najsitnijih i slabašnih ostavi sa strane, neka se sami penju za kolonom. Zadatak je da svaka desna ruka uhvati za kabal baš tamo gdje je ona crtica obilježena i da se odatle ne smije pomjeriti sve dok se ne izadje na vrh, ili bude komanda za kratki predah.
Svakom je jasno da moraju kabal na jedan znak podići uvis i nasloniti na rame, a isto tako na znak krenuti uz planinu, posebno da se ne smije samovoljno stati, a kamo li pustiti iz ruka,  jer bi preskupi kabal mogao da pukne na mjestu naglog savijanja. Slavov je glas grmeći, zastrašujući, iz dubine dvometarskog tijela grgolja i niko nema ni pomisao ni to srce da ga ne posluša:

Diži uvis! Kreni! Drži korak!

Kolona se zmijoliko na cik-cak, već dobro poznatom  stazom, penje uz planinu. Korak laganiji, ujednačen, a pogled uprt u onog ispred sebe i kamenje pod sobom, nema načina da se bira oslonac stopalu, kao što se moglo ranijih dana kad su se peli gore radi kopanja kanala za uzmeljenje, pa kad je svak išao po svojoj volji i gazio kuda misli da mu je bolje i lakše.  Sad noga mora da kroči tamo gdje je prethodno bila noga onoga ispred njega.  Kabal odredjuje pravac. Ne predstavlja neku teško izdržljivu težinu, osim kad se nadješ na samom "laktu" krivine, pomisliš da hoće da te izbaci sa staze i smandrlja u ono mračno klupko zamršene šume, odmah pored. Muka je što tih "laktova" ima mnogo do vrha.

Pogled preko nadanićke crkve na Repetitor (ime autora ove fotografije ne zabilježih, a nadjoh je objavljenu na Internetu)

Slavo i oni električari stalno se pomiču gore-dolje pored djačke vrste, budno pazeći posebno na mjesta savijanja kabla, pomažući fizički slabijim da se održe na nogama. Dva puta je komandovan predah, kabal je spuštan na zemlju. Svak je mogao da sjedne, ili čučne, ali samo kod mjesta držanja kabla, ni slučajno da se udalji od njega. To je Slavo posebno naglasio, rekao da najstrožije zabranjuje udaljavanje. Kad se po treći put, na jasnu komandu, ponovo ustoličio na djačkim ramenima, a nošen posebnim elanom jer se cilj već vidio, za čas je kabal iznesen na vrh pa,  iz pokreta, položen u iskopani kanal.
Tek je onda postalo jasno da su umorne i ruke i noge, da su bolna ledja. Svi su odmah morali sjesti i odmoriti, tamo gdje su se zatekli, tako je kazao Slavo. A onda se vrsta počela razbijati, odvajati  po razredima, pa po odeljenjima, te  na male grupice. Vade se raznovrsne đakonije iz zavežljaja, torbaka i džepova i slažu po onoj zagasito zelenoj travi. Halapljivo rade  vilice, kao da nikad prije nisu obavljale taj posao, svima je u stomacima jedna velikačka rupetina...
Odmah ispod kape one goleti gore, jedno sto pedeset metara pod repetitorom, gusta je šuma, koja očima - niti suncu -  ne dopušta da zavire u velike i duboke rupčage.  Jame.  Iz nekoliko njih vire ogoljela jelova stabla, bez kore, sa kratko potkresanim granama,  niz koje se silazi dolje kao po stepenicama. Snježanice!  I sad pune u led pretvorenog snijega, prepunog providno-žućkastih crva sa braon-crnim glavama, što se po njemu uvijaju i rove (šta li traže i jedu u onom ledu - ko ga zna - sami sebe?).  Snježanice su jedina voda na Bjelasnici, osim one što je po neko nosi u starinskim vojničkim čuturicama, a neko u termos-bocama,  malo ko je ponio staklenu flašu - lako se razbije na onome kršu. Današnja plastika još je spavala u mislima za budućnost .
Nema ni dvadeset koraka od repetitora, pukla je planina iskrivudanom pukotinom, dugom isto toliko, a širokom ne više od trideset centimetara. I nije jedina, ima ih tamo malo dalje još nekoliko. Bezdana je...  Ču', bezdana? - neki sumnjaju, drugi ih zovu da provjere. Na stomake liježu pored pukotine, kriveći vratove i nadnoseći ušima nad nju, a jedan donosi velike  'ripe tek iskopanog kamenja, velike skoro kao rascjep, možda koji cenat uže, taman da mogu prominuti ivice, pa ih pušta da padaju u ono crnilo... Ništa, ni zuuu, baš nikakav zvuk, čekaju  i  po 10-15 minuta, po pola sata, provjeravaju satove, nema zvuka. Eto, je li sad jasno da je bezdan?  Da je jama dublja od visine planine? Niko više ni ne sumnja.
Juče je Slavo survao ogromnu kamenu gromadu dolje, niz planinu. Nagađalo se koliko je teška, neki govorili da je sigurno mnogo teža od jedne tone, drugi da ima i dvije... Bila je, kao namjerno, nacentrirana  tačno na mjestu gdje je trebalo prokopati kanal za kabal. Eto, nikakvi joj vjetrovi ni snjegovi, gromovi ni oluje do sad nisu mogli ništa. Mada je skoro okrugla, ni desetina đaka, što složno upriješe da je gurnu u ambis, nije uspjela ni da je bar malo pomjeri iz ležišta. Zovu minere da postave mine-blatarice.
Gledao ih Slavo kako se muče, bez efekta : "Ho, ho, pomak'te se, malo!" Razgrnuo ih onim svojim ogromnim rukama (neko reče da su k'o rudarske šobule), pa čučnuo pod stijenu. Podavro ramenima poda-nju, a petama upro u ono kamenje pred sobom. I samo se ispravio, istegao..., stijena zaroktala nizbrdo, tutnjeći i kršeći šumu pod sobom... A zadivljenoj i zblanutoj gomili đaka i onih radnika oteo se jednoglasni dugački uzdah, zgromljeni saznanjem o ogromnoj količini snage u tom čovjeku. Nevjerica, pored rodjenih očiju...
Kućica repetitora je kvadratna u osnovi, ravna betonska ploča kao krov, nema prozora, samo jedna metalna vrata. Širom otvorena. Unutra su neki ljudi, kažu inžinjeri i tehničari iz sarajevske televizije. Stoje ispred nekakve aparature, koja podsjeća na gimnazijski "Iskrin" razglas, samo nekoliko puta umnožen. Mnogo dijelova i kutija sa nekim lampicama raznih boja. Kažu da će zasvijetliti kad se prikopča kabal što je onako herojski izvučen uz planinu, a tad će Gacko konačno dobiti TV signal. Cijela vala, dokle oko dopire, u krug.  Za nekoliko dana, možda već za tri...
Slavo je  zabranio lutanje planinom. Ipak je dozvolio šetnju u širokom krugu po onoj goleti, a sam posmatra razbaškareno Polje dolje u nizini, ponovo zeleno, pod mladom otavom. Sva sela i zaseoke ukrug. Vidi jasno gatačku čaršiju i njene kuće što sa ove visine i daljine liče na kockice, kao da ih je neko nepravilno, kao žito iz ruke kad se sije, razastro ispod Laništa, Brgata i Skokove strane.
Pogleda pravo ispod sebe u Lukovice. Na livadi odakle su jutros krenuli ponovo stoje parkirani Fapovi. To ga podsjeti da je vrijeme za povratak, pozva sve da se okupe tu, na proplanku pored repetitora, čestita gimnazijalcima izvanredno obavljen zadatak iz proizvodnog rada,  a onda komandova trku niz Bjelasnicu.
Ja, ljudi!!! Nikad čudnije trke, vratolomnije. Pravo niz strminu planine, ej... Noge su više letile zrakom, odskačući s kamena na kamen, nego što su dodirivale stazu. Vjetar je šibao po licu, čas hladan čas vreo, zavisno da li se trčalo šumom ili preko ogoljelih mjesta, a pluća su upijala skoro čisti kiseonik, otvorena i raširena,  kao što vlažan veš upija sunce ispružen na konopu za sušenje...
Prvi do štala u Lukovicama stiže Mića i drugopristiglom Matu Pićiću pokaza na ručni sat, ruski Kirovski, sa jarko crvenom "sekundarom" ( ljetos dobijen na poklon od ujaka): Tri minuta i dvadeset četiri!!! Sekunde, zna se. Za toliko je bio brži od Pićića. Uh, to je bila brzina!!! Kakva trka,  letenje... Slavo je stigao šesti, u grupi od njih desetak. Glavnina đaka je stizala mnogo, mnogo kasnije. Pola sata, neki i više...

                                                                    *     *     *
 

Hoće li Gacko ikud i ikad naprijed? K’o sav ostali pametni svijet što radi !
Ili će vazda udarati mimo svih, k'o niđ'-i-niko? Eto, izgleda,  sad je neki  korak i zakoraknulo, da ne ciči stalno iz Hotela ona  ganga, i ne samo pazarnim petkom, a  'Zvečevo'  konjakom potkovana:
 Oj Gačani, zapjevajmo gange, eto voza preko dvije štange…

                                                                                                                                                  

                                                                                                                                              M.J.
 
 
 

*
- Prvi repetitor za prenos TV signala sa Veleža, za područje Gacka, sagradjen je 1964.godine, na jednom od vrhova Bjelasnice, poviše sela Lukovice.
- Pokazao se kao  loše rješenje jer je dobar dio godine nedostupan zbog snijega, a i dalekovod koji ga je napajao nije bio pouzdan, tako da je Gacko često bilo bez TV signala. Uz to, pokrivao je samo dio teritorije Opštine.
-  Osamdesetih godina je napravljen sadašnji repetitor na Jovanovom brdu, pored sela Miholjače, a TV i radio signal prima sa Leotara, jer sa te pozicije sa Veležom ne postoji optička vidljivost.
 





Postirano decembra 12.2010. godine

                            Predhodna srtanica                                                                            naredna stranica