





|
|
Gacko iz sna 2
SEOSKE FILMADŽIJE
Već
skoro dva mjeseca ovako, od sela do sela, svakoj
suboti potrošimo popodne i uveče. Nakon Avtovca i
Fojnice, vrtimo se po Stepenu, Vrbi, Kuli, Brljevu,
evo smo dogovorili da to ovaj put budu Dulići.
Nije
nam teško, naprotiv. Svaki put, pred polazak, nešto
srećno zaigra nam u grudima, ponese uzbudjenje od
susreta sa ljudima tamo, gledajući im izraz lica kad
sve prodje, kad se završi i upale svjetla. Već smo
navikli na gomilu glasnih uzdaha svijeta, od onog
sto su upravo vidili i svaki na svoj način osjetili.
Pa kad se, polako ustajući sa svojih mjesta, ljudi
protežu rukama, zdraveći se sa komšijama i
prijateljima, navlačeći na ramena duge kapute,
bunde, gumirane kabanice, raznih krojeva i oblika;
žene se ubradjuju rupcima i maramama, vrteći glavama
u potrazi za zalutalom djecom, što se k'o mala jarad
razaspu po sali, još prije poćetka. A i one, po neka,
ogrću dugačke debele kapute. Najviše su braon boje.
Samo po neki crni, od nevolje.
Sve je
dogovoreno sa Rizom, plaćeno unaprijed, da nas vozi
i vrati, sa svojom volgom, jedinim taksijem u
gatačkoj Vali. Ima Rizo pod kućom jos jednu
kompletnu i još jedan očerupani kostur. Ovu koju
vozi kupio je od Opštine, za neke sitne pare. Njima
nije valjala "nije mogla maknuti", kako su
objašnjavali opštinari, a evo kod Riza ide li, ide.
K'o bijesna. Neće kamion onuda kuda će ona. Kiša,
blato, snijeg, nebitno je: volga gura li, gura.
Smiješno izgleda onolika volga i onolišni Rizo.
Kad sjedne na sic, nema šanse da se vidi iza
volana, ako ne poturi debeli jastuk podase.
Prije
podne je u radioni, kuca čivijice u stare cipele,
udara fleke na pocijepane čizme i "batine" opanke,
rjedje krpi šlaufe kamionskih ili traktorskih guma,
a popodne je najčešće na donjem avtovačkom mostu u
kafani "Rog", odakle uvijek ima mušterija, čas za
Brljevo, čas za Miholjače ili Gacko, ili preko Polja
ka Zbornoj Gomili i Stepenu. Sam veli da su mu
najbolje ture kad pokupi gatačke bekrije, sto se u
Rogu dobro podnakite, pa propuste sve autobuse i
onda mu dolaze kući pod prozore, zovući ga da ih
vozi u Gacko. Tada se ne pogadjaju za cijenu,
prihvataju koju im odrapi. A njemu, rodjenom
Avtovčaninu, slatko je "oderati" Gačane.
Još u
prošlu subotu, pošto je pazarni dan, plakate su date
učitelju škole u Dulićima da ih pokaže djacima,
kako bi obavijestili svoje kod kuće, da jedan zakuca
na školska vrata. Na Kafani u Gacku okačen je isti
takav, da ga mogu viditi seljaci iz svih sela i
zaselaka oko Dulića: od Gareve, do Kazanaca i Danića.
Ono, kad je neki dogadjaj u pitanju, dovoljno je
reći dvojici-trojici, pa začas svi znaju, ali, nek'
se i plakatira, nije zgoreg.
U
subotu u tri sata popodne parkirana je volga ispred
Kino sale, Rizo otvorio sva vrata i podig'o poklopac
gepeka, a isto tako i haubu motora, te nešto čačka
oko nekih crijeva i kablova. Čupo, Eka, Sčačalo i ja
silazimo iz kino-kabine niz basamake i dolje
iznosimo opremu: projektor, zvučnike, kablove,
kutiju sa rezervnim lampama i kaiševima, rolne
filmske trake u pljosnatim limenim okruglim kutijama
sa filmom "Bitka na Neretvi".
Dobar
je snijeg napadao ovih dana, bilo je i mećave i
velikih nameta po putevima, ali Putarska radi dobro.
Onaj njihov fap "duplak", što na njuški ima
zakačen nož grne, kad se zaleti samo šiša cestom, a
snijeg pršti pored i iza njega, odbacivan daleko u
stranu - ostaje ravna cesta, ravnija n'o ljeti, kako
kažu šoferi, a Rizo potvrdjuje.
Sa
avtovačke ćuprije put se zabija pod Bjelogrlića
voćnjak, ogradjen dobro našpanovanom visokom žicanom
mrežom, ni napadali snijeg joj nije ni do polovine.
Lijevo se račva za Mulja I Lipnik, a pogledu prijete
kasnim suncem izazvane, jos za malo izdužene, tamne
sjenke u "ustima" Strugova i golim kamenim liticama
sa kojih je vjetrina omela sav snijeg. Desni krak
zaobilazi voćnjak a onda udara u pravac, kao
strijela, poput onog za Zbornu gomilu, prema školi u
Brljevu.
Prodjosmo školu, zatvorenih vrata na kojim visi
podebeli lokot. Žuti se. Nov. Odudara od ove
svekolike bjeline. Pravac prestaje, počinju uzbrdice
I krivine podno Gareve, a sa desna Gat sve bliži,
svijetli pod snijegom I ne izgleda namrčen, kao sto
je inače. Napadalo i gore na tvrdjavi, sjeverni zid
čist, ometen, vidi se kamenje u njemu. Još malo
uzbrdice i nekoliko krivina, ukaza se udesno škola u
Dulićima, podaleko od glavne ceste, kojom smo dotad
išli, a koja vodi za Kazance, Krstac i dalje ka
Nikšiću.
Na
odvojku puta za Duliće grna je napravila proširenje,
Rizo reče da samo dotle vozi, jedino se tu i može
okrenuti u rikverc. Čekaće nas noćes u ponoć, za
povratak. Da ne kasnimo, studena je noć. Ne vrijedi
nam ubjedjivanje da vozi bar još malo prema školi,
eto i tamo je čist put, vidi se utaban trag saonica
i špeditera, imamo dosta opreme i priličito je teška.
Samo odmahuje glavom i veli da volgu ne vuku konji
nego motor - dovezao nas je kako smo se ranije
dogovorili i naše je da ispoštujemo i ono vrijeme
oko ponoći. Da dobro upamtimo da nas nece dugo
čekati na cesti.
Nema
drugo: hvataj u ruke svaki po nešto, najteži je
projektor, pa ćemo se usput smjenjivati u nošenju.
Pravo ispred nas je velika
prodo,
sa čije je druge strane škola. Put bježi udesno i
baš mnogo zaobilazi, iskilavićemo se budemo li išli
njim. Dogovorismo da je najbolje udariti prečac
preko one prodoli. Pažljivo preskačemo preko ograde
od bodljikave žice, čiji se samo gornji, zadnji
struk vidi iz snijega. Drži nas površica, brzo
savladasmo žicu i počesmo silaziti niza stranu.
Prisojna, k'o sto i jes', uhvatila dosta sunca danas,
na ovom dijelu površica popusti i počesmo upadati u
snijeg do pasa. Teško ono u rukama, teško vaditi
noge iz onog snijega, znoj frca sa naših lica, k'o
da se kupamo. Jedva dobasekasmo do one naspramne
strane prodoli. Osojna, cvrsta površica, koračamo
kao po cesti, još i obodreni, jer je škola sve bliže,
tu na vrhu. Kad smo izbili na vrh strane, školskom
širokom dvorištu, vidje nas učitelj i priskoči,
prihvati projektor u ruke, koje olakšanje.
Ubacismo sve u salu, prihvatamo po čašicu rakije
Sčačalo i ja, Eka neće (antialkoholik). Dok polako
pijuckamo, zadihani, k'o da su nas kamdžijom gonili,
rukavima brišemo lica od onog silnog znoja i umora,
jedva klimajući glavama na učiteljev nasmijani
pozdrav.
Sala
nije velika, vidi se da je pregradjena. Pola je u
školu pretvoreno , a drugo pola je ostala sala. Bina
je velika, nedirana. Visoka kao i ona u Gacku,
Avtovcu, Fojnici, Stepenu., tu ćemo postaviti
projektor i jedan zvučnik, a drugi ćemo žicama
razvesti na dno sale I zakačiti na poveliki klin
visoko u zidu. Baš na taj zid, prvo, kačimo bijelo
platno, zapravo dva uzduž zašivena čaršafa, kao
ekran. Onda kačimo zvučnik i razvukosmo žice sve do
bine. Eka nišani aparaturu projektora, učitelj mu
donio podebelu knjigu da podbaci pod prednju nogaru,
kako bi dovoljno podigao svjetlosni snop, a nas
dvojica montiramo pribor za premotavanje filma na
jedan stari sto, tu, pored, stavljajući na ploču i
pribor za lijepljenje trake (ako pukne) i kutiju sa
rezervnim lampama za sliku I ton . Eka ušnjira prvu
rolnu u projektor, provuče blank do praznog točka za
namotavanje.
Sve je
pripremljeno. Gledamo po sali, stolice iz škole su
fino rasporedjene u redovima, sve do ispod samog
platna. To je učitelj jos juče sa djecom napravio.
Jedna klupa i stolica je pored ulaznih vrata, tu
ćemo prodavati karte. Učitelj kaže da će biti dupke
puna sala, ali da nema veze što mjesta i karte nisu
numerisane. Zna se ko će sjediti, a ko mora stajati,
da ne beremo brigu oko toga.
Haj'mo
sad kod djeda Pera kući, rekoh, pa se samo preko
jedne glavice prebacismo tamo. Vidio nas je i čeka
pred kućom, poznade i pozdravi se. Gledam u nj',
onako čvrsta, jos stasita. Prav u ledjima. Vječito
nasmiješeni djed sipa oko sebe neku radost, što
odmah i na nas prelazi, kao da se odslikava. Na licu
mu dva teška bijela, bijela brka, savijena uviše pri
krajevima, na njih je mnogo ponosan djed (cini mi
se da sam, baš zbog njegovih brkova i njegovog
vjecitog osmijeha uvijek išao u Duliće, ali uvijek
ljeti, kad je trava do pasa). Žeravičaste oči nas
mjere s glave do dolje, rukom prebačenom meni oko
ramena, a drugom pokazuje da udjemo. Lupamo
bakandžama o prag, otresajući snijeg, ulazimo u
prostranu sobu. Ispod prozora je široka klupa, a
pred njom dugački astal i četiri stolice. Na drugom
zidu, po sredini , izdužio se šporet "fijaker" sa
širom otvorenim poklopcem rerne (da je toplije,
objasni Mileva), dok u njemu puckaju razgorena drva
(nesto cvrči, mora da je neko još sirovo ubačeno, da
"drži" vatru).
Mileva
čvrsta i okretna, učini nam se da koraknu samo
dvaput tamo i 'vamo, na stolu već i boca rakije i
čaše, za tren i vruća večera. Dok jedemo djed polako
ispituje šta ima novo u Čaršiji, zima je velika,
nije za njega da se bez nevolje sada lomata.
Pričamo mu, a i sam zna da nemamo nešto posebno
kazati o mrtvoj Čarsiji u kojoj se godinama ništa
novo ne dogadja. Po neko se dijete rodi, starije
čeljade umre. Eto. Radi se, djaci u školi,
službenici u Odboru ili Komunalnom ili Zadruzi.
Putarska jedino sada dok je ovo snijega ima puno
posla. Pita još nešto oko Zadruge, iako vidi da baš
nismo vješti u priči o tome. Isprati nas do pred
kuću nasmijani djed, veli da će odmah za nama,
sigurno će u sali biti prije osam. Dok se vraćamo,
Sčačalo za djeda reče, kad mu kazah koliko ima
godina, da je silan.
Tiha
je noć. Bez mjesečine. Hladno, kori se snijeg, biće
debela površica kad se budemo vraćali, tvrda ko
cesta. Izašli smo napolje i gledamo odsjaje
svjetiljki što sa raznih strana, kud god se okrenemo,
polako
miculjaju školi.
Jedna-dvije, po negdje i nekoliko u grupi.
Ocjenjujemo da će ih dosta i prije osam stići, neki
mozda I malo okasniti, a zbog njih nećemo ni početi
bas tačno u osam, može i pola devet. Sve nam je na
vrijeme. Na ulazu pozdravljamo, dobro veče nam
odzdravljaju i ulaze ljudi i žene, ima i djece.
Smjenjuju se u rukama pare i karte, biraju stolice,
preklapaju kaputi preko susjednih naslona, umjesto
rezervacija. Puni se sala, brzo. Ulazi i djed Pero,
sjeda u sredinu -izabrao je podalje od platna, dobro
mu je za oči. Pitamo učitelja šta misli da li da
počnemo, jer je već pola devet, a kad on reče da
može, gasimo svjetla, Eka startova aparaturu.
Zabijeli bijelom svjetlošću ekran, protrčaše brzo
slova i brojevi, a onda glasan zvuk muzike i na
ekranu ispisano "Bitka na Neretvi" - počeo je film.
U sali tišina.
Prva
rolna filma je istekla, dok namještamo drugu, odmah
prvu premotavamo, takav je red. Da film u kutiju
bude spakovan kako treba, uvijek spreman za
prikazivanje. Ponovo se gasi svjetlo, "protrčava"
blank i film se nastavlja. Sa Sčačalom sjedim na
ivici bine, nogama landarajući niz nju. Krajem oka
posmatram tiho zujanje aparature, film mogu pratiti
zavezanih očiju. Znam već napamet svaku scenu, svaku
izgovorenu riječ, u mislima ponavljam tekst zajedno
sa glumcima.
Tek
što smo počeli sa trećom rolnom, postade mi jasno da
neće sve teći glatko kao što smo se ponadali. Prvo
nam je, u kratkim razmacima, dva puta pukla traka.
Priskačemo Eki, brzo žiletom rediramo ivice i
nanosimo razredjivač, pritisak mašinicom za spajanje,
nazad u projektor, gašenje svjetla i film opet teče.
Baš smo uvježbani.
Odjednom nestade tona. Tražimo da upale svjetlo u
sali, provjeravamo kontakte za zvučnike, sve je u
redu. Znači: tonska lampica. U priboru ih ima četiri.
Stavljamo jednu, start mašine - ništa. Onda drugu,
pa treću, pa četvrtu.
Ništa.
Eka na kraju kaže da smo greškom ponijeli
krive lampice, one stare i neispravne, a da
su nove ostale kod Čupa.
Vidi se da je otprilike prošlo pola treće
rolne. Znači prikazali smo oko dvije trećine
filma. Brzo se sašaptavamo šta da uradimo.
Nemamo rešenje. Nikakvo. Vidim djeda Pera,
ustao i pita me šta se dešava. Iskreno
objašnjavam, a onda mi odjednom sinu misao :
sav tekst znam napamet, do najsitnijeg
detalja. Kažem djedu da mi možemo i da smo
spremni ponoviti cijeli film ispočetka, eto,
ako treba, odmah sljedeće nedelje, kupljene
karte će da važe, to nije problem. Jedino mi
je žao svog ovog naroda koji je iz tolike
daljine pješke prošao kroz ovakav snijeg,
samo da ovo vidi. Zato, ako se slažu ljudi,
mi ćemo pustiti film, a ja ću glasno pričati
sve ono što glumci kažu. Znam sav film
napamet. Ostala je jos samo jedna rolna,
bolje bi bilo da je prikažemo sada.
|
 |
U sali
žamor, mnogi se okreću meni, pa učitelju, pa djedu
Peru . A on podiže ruku i reče neka nastavimo.
Ugasi se svjetlo, Eka startova projektor, slike lete,
smjenjuju se kadrovi i glumci. Moj glas instinktivno
prati čas muške čas ženske likove, usta se prebrzo
suše, nemam vremena da se nakašljem… Završi se
treća rolna!
Priprema se četvrta, a ja samo tražim da pored mene
stave bocu sa vodom. Donesoše jednu, voda hladna kao
led, reže grlom. Opet se svjetlo gasi, projektor
zuji, a ja gledam usne glumaca i pričam za njima. U
sali nema drugog zvuka. Ni kašljanje, čak ni disanje.
Jednom sam podigao ruku, Eka zaustavio projektor, a
sve se glave meni okrenule. Samo sam prihvatio onu
bocu, pin’o malo vode i mahn’o rukom Eki da nastavi.
Potpuno skoncentrisan nisam ni osjećao kako se grlo
suši, glas počinje da bude sve grublji, škripav.
Taman kad sam pomislio da ne mogu više, ni minut,
stigao je kraj, učitelj je pored mene, zagrlio me i
zahvaljuje, mnogo ljudi u sali viče "bravo", a djed
Pero kaza: "živio sinko".
Stegnutog grla pitam trebamo li dolaziti drugi put
da prikažemo film iz početka, sa tonom - niko ne
reče da treba. Pakujemo stvari. Ljudi izlaze.
Nekoliko momaka nam pomaže da snesemo aparaturu I
opremu dolje na cestu, na kojoj nestrpljiva volga
već blica farovima. Odgovaramo prekidima škiljavog
svjetla iz naše baterije (jos jedna greška: nismo
kupili ni nove uloške u Gacku). Kad pridjosmo Rizu
kaže da je i tako škiljave signale srećom primijetio,
umalo da ode.
U
toploj volgi (u Čarsiji govore: Rus pravio tenk pa
ispala volga), neosjetno prodjosmo avtovačku ćupriju,
Rudnik i Crnoglav, uzbrdo uz Silos uletismo u
Čarsiju. Brzo izbacivanje opreme iz volge, unošenje
u kino-salu, pozdrav sa Rizom, trkom svak svojoj
kući na spavanje…
Povučen zivotom više nikad nisam bio u Dulićima. Ni
sreo djeda Pera. Ali i sad često "vidim" ona dva
široka bijela, bijela brka. I vječito nasmiješene
oči.
Prisjetim se filmova …
M.J.
|
|

Gacko iz sna 3
I sretoše se, baš u Gacku,
blještavo bijeli Januar i jarko crveni stari “Nenad”.
Januar - k’o Januar. Goropadan, raspomamljen, onom svojom snježinom
pritisnuo sve do čega je mogao doprijeti. Svima na muku udario…
Jedino nije djeci i čaršijskom dijelu đaka gatačke Gimnazije: zimski
raspust, nezamislivi nerad i ljenstvovanje, skijanje, sankanje i
razno-razne đavolije, pokušaji zabadanja noseva u priče, pričice i
tračeve odraslih čaršijana, ma, totalna razbibriga. Djeci sa sela
baš i ne znači mnogo, ako se izuzme prekid mučnog pješačenja u školu
i iz škole, po pet dana u nedjelji – obaveze oko kuće, stoke, imanja
su svakodnevne, pa im je skoro svejedno, bio ga januar ili koji
drugi… Ipak, svima je drag Januar, jer je to pravo vrijeme za
priredbe, seoska sijela…
A , “Nenad”? Nije to neko, obično, ime sa čaršijske džade, nego
specijalno i posebno ime, koje sāmo po sebi iz naroda izađe, možda
na pijaci, ili nekom sličnom uvaženom čaršijskom mjestu. Tako
izvikaše jedan crveni autobus, star, drndav i klimav, u kojem, kad u
sve rjeđim prilikama radi, nešto brekće i klopara, zveči udarima
metal o metal. Fale mu mnogi šarafi, što mu na okupu drže to
gvozdeno biće. Valjda su, vremenom, “stručno” smatrani “viškom”, pa
skidani i bacani, ili su kome trebali za “špediter” ili kakvu kućnu
zanimaciju… Slabo “Nenadu” pomaže “redovni servis” novooformljene
automehaničarske radionice podno Starog Pazara, kao da mu je sve
više i više zlo i muka od te redovnosti, pa bi da se drži malo
podalje. Zato se stalno parkira tamo kod pijace, ispred uprave
gradjevinsko-komunalnog preduzeća “Gat”-Gacko. Da može da govori,
ova starina od autobusa, koja je u svom dugom vijeku mnoge puteve
prošpartala sada već olinjalim gumama, sigurno bi se požalila, kad
bi imala kome, da je u pitanju “nedostatak majstorske kompetencije”.
Čisto treba sumnjati da bi priznao kako su ga godine stigle, a evo
izgleda i prestigle.
Pored “Nenada” ima i “Predrag”, negdje je tu. Pa já! Eno ga ispod
radionice, naslonjen uz gomilu starog, iskomadanog, zarđalog i
iskrivljenog gvožđa. Još bi da se plavi, plavom bojom, kojom je
davno farban. Samo, nema mu više. Što se plavio – plavio!!! Kroz
ohrdano plavilo probila braon-crvena rđa, na mnogo mjesta, skoro ga
skolila cijelog, sa svih strana. Svašta-nešto mu fali, pa se
ukomadio pred radionicom, za sva vremena, da ga, kažu, više niko ne
sastavi. Čak mu i vozač Meko jednostavno okrenuo leđa, pa vozi
n’akav veliki kamion na Rudniku.
Od sad će svom “Nenadu”, bratu po šasiji, motoru i sicevima,
darivati po koji komad, kako bi mu produžio putničku patnju grbavim
gatačkim cestama, sve razlokanijim ćudljivim vremenom-nevremenom,
pogotovo s proljeća. Sastave kišurine, jedna za drugom, taman
smijene goleme zimske namete nanesene silnim mećavama, što dobrano
muče Gačane svake godine bar 4-5 mjeseci.
Mnoge su rupe “Predrag” i “Nenad” u svom dugom vijeku preskakali.
Umorne, skoro na izdisaju, dokotrljaše ih Gacku, da posljednjim
ostacima snage posluže i Gačane. Kraj im je u Gacku sigurno, vidi se
već, ama ‘ajde, pa koliko god mognu…, z’uvarko je.
Otpao “Predrag”, rekoše, definitivno. Dovučen je pred radionicu
ispod Starog Pazara i tu kleknuo, na sve četiri proćelave gume. I
one će ubrzo biti demontirane i kad bude zatrebalo prebačene na
brata “Nenada”. Nema mu više spasa… Jedino neka dvojica kilina bulje
u pravim čudom još neizvađene sijalice žmigavaca, dok će ti jedan:
“što bi ovo bilo dobro dipsati…”, biva: ukrasti…
* * *
Tog januara, neke e-se šeste, kako je govorila Marica Hrdalo, kad je
šila “opravu sve od Siska, preko Križevaca, do Donjeg Vakufa” (zapravo
komičarka Nela Eržišnik), ne preostade Studu, direktoru gatačke
Gimnazije, ništa drugo nego da prepolovi spisak prijavljenih putnika
za Fojnicu, koje će “Nenad” ukrcati i tamo dokotrljati, sa svojim
rukovoditeljem, starinom Džemalom Sekićem – Đemom, za volanom.
Bezbeli, vrnuti nazad u Gacko, nakon obavljenog zadatka:
Priredba je u Fojnici, u zadružnom Domu kulture:
Đaci gatačke Gimnazije organizuju Priredbu dana tog i tog, u Fojnici,
za gradjane mjesta Fojnica i okoline, bogat kulturno-umjetnički
program: recital, drama u tri čina, dva skeča, folklor, narodne
pjesme, sa početkom u 9 sati uveče (21h), poslije programa narodno
sijelo. Ulaznica košta …
Još od podneva je nervoza u zgradi Gimnazije. Svi su čuli da je
“Predrag” otpao, da je onih 35 mjesta u “Nenadu” premalo da primi
sve izvodjače, a kamo li sve zainteresovane za put u Fojnicu. Za
razglas i kulise jedva skrpljene od ostataka dekora raspadnutog KUD
Zelengora, za improvizaciju nekakve sobe na bini, biće dovoljno
mjesta u bunkerima autobusa, ali izvođači??? Ima ih baš mnogo.
Previše, po Studovoj ocjeni.
Svi su se natiskali u hodnik ispred njegove kancelarije. Tajac. Samo
se šapuće, ne bi li se čula “diskusija” koju unutra vodi sa dvojicom
profesora, zaduženih da budu vođe puta, ali kroz zatvorena vrata
dopire samo Studov glas.
Izašli profesori na hodnik, objašnjavaju da je direktor prihvatio da
putuje 40 izvođača i niko više. Pet prekobrojnih će sjediti drugima
u krilu do Fojnice. Utješno je što u povratku neće biti gužve, jer
će ih dosta tamo ostati na spavanju kod rodbine i prijatelja. Eto,
zbog takve situacije, čak jedan od njih dvojice odustaje od puta, da
se uštedi mjesto za “neophodnog” izvođača programa.
Na hodniku započe golema graja i nadvikivanje, niko ne odustaje
dobrovoljno i ne popušta u ocjeni sopstvene važnosti po program.
Vođa folklora se strašno buni na predlog da se na binu umjesto osam
parova izvedu samo četiri : pa kakav je to onda folklor, zašta su
oni toliko truda i muke uložili tromjesečnim uvježbavanjem svaki
drugi dan, svi su dobro uvježbani – koga ne povesti…, dokazali su se
već na priredbama u Avtovcu, Kuli, Dulićima…, sve je to uvod i
priprema za ono glavno, veliku priredbu u Gacku.
Članovi dramske sekcije jasno kažu da nema šanse da izbace nekog od
uvježbanih glumaca, eto, možda, da ne idu oni što su trebali
namještati kulise, tu će ulogu glumci sami preuzeti.
Muzička sekcija je otvorena za razgovor: ako neko smatra da treba
izbaciti iz programa ikoga od troje pjevača – sretno bilo. A ko će
onda pjevati? Pa onaj narod tamo najviše i dolazi da čuje lijepu
pjesmu, to je bar svakome jasno. Ili možda da ne ide slijepi
Milojica sa harmonikom, pjevači Sala i Bjelan Tatov ili i pjevač i
bubnjar Mića? Ne, ne. Jednoglasno je da muzičari i pjevači moraju
ići kompletni.
Već odmiče popodne, polako se stišavaju strasti i kristališe putna
ekipa. U holu stoje spremljene kulise, još samo da se iz kancelarije
direktora uzme harmonika, bubnjevi i razglas.
Razglas??? Užas!!! Da li je neko pitao direktora za dozvolu da se
ponese razglas? Svi odmahuju glavom, pa i profesori. Nikome nije
hrabrost tolika da stane pred Studa i zatraži da se novo-novcijato
“Iskrino” pojačalo nosi drndavim autobusom u Fojnicu, nakon skandala
sa razbijanjem jedinog mikrofona na nedavnoj priredbi u Avtovcu i
Studovih riječi da nikome više ne padne na pamet da ga za tako nešto
ubuduće pita.
Kao po komandi, odjednom svi gledaju samo u Miću, najmladjeg tu. On
i svira i pjeva, sa Studom druguje u ribolovu…, ako on ne izmoli,
niko i neće. Imaće i dvojicu da ga prate. A ovaj? Razapet izmedju
dvije vatre, nema kud. U očima mu stalno treperi dvometraški lik
profesora Dake i misao: kad on nije smio da pita za razglas, a kako
ću tek onda ja???
Kratko i stidljivo kuckanje u Studova vrata izaziva glas s druge
strane: “Udji!” Promaljanjem nosa i oka pored tek odškrinutog krila
vrata, postade jasna težina zadatka, jer je Studo svo vrijeme i
čekao da vidi ko će to da se odvaži da zatraži instrumente i razglas.
Ugledavši Miću na vratima kiselo primjećuje: “A, tebe li su izabrali
da išteš zabranjeno”?
Studov se lijevi brk nekako krivi naviše, dlake ispravljaju i
kostriješe, a guste crne obrve se spuštaju nadolje, ne sakrivajući
netrpeljivi bljesak duboko usadjenih blistavo-crnih i stisnutih
očiju, koje magnetski i privlače i odbijaju sagovornika, ujednom...
Nekako poraste, uvisinu i uširinu, sad već i visokog profesora Daku
nadrastao… Oči bježe u stranu da ne gledaju u nj’… Ipak, ne desi se
odmah očekivana grmljavina, samo prigušeno kratko pitanje: “Šta
hoćete?”
“Instrumente i razglas”, uslijedi mucavo tihi odgovor.
Jado moj, a iza toga… Kao vihorom ponesen, gromovima razbuđen,
poskoči Studo u svojoj stolici i iz poluuspravljenog stava zviznu
rukom kroz vazduh, u pravcu vrata, kroz koja oni, već unaprijed
zgromljeni i satrveni, samo što su ušli: “Van!!!..., Napolje!!!...,
Da vas ne vidim!!!..., Van!!!...”
Dvojica pratilaca izletiše, k’o metak. Za njima krenu i Mića, ali se
zavrti u pola koraka i ukopa u mjestu, odjednom suludo riješen da ne
izadje bez onoga po što je došao. Pa šta god sada da bude sa njim.
Ma, bilo koja kazna, nije važno. Svijest da nema priredbe ako se ne
uzmu instrumenti i razglas, da bi bilo samo brukanje izaći pred
onoliki svijet, a zna se da će biti puna-puncijata sala, kako je to
oduvijek u Fojnici, goni ga da nekako stoički otrpi Studovu ljutnju.
Zvoni kancelarija od goropadnog glasa. Rječit je, nema šta. I ako je
jako ljut , svaka mu je na mjestu : o nebrizi đaka, uopšte mlade
generacije, o nedopušteno nedostojnom ponašanju na javnim mjestima,
ne samo u gatačkoj čaršiji, primijećeno je da učenici Gimnazije idu
po sijelima i da se tamo troši alkohol, unaprijed je siguran da će
se neki izgred desiti i noćes u Fojnici, sramotan je i za osudu stav
mladih prema starijima, a za izgred prethodne subote na priredbi u
Avtovcu i lomljenje jedinog mikrofona, koji je na jedvite jade
kupljen za školski razglas, još nije donio, ali će donijeti odluku o
debelom kažnjavanju.
Ustade sasvim iza stola, prilazi staklenoj vitrini na suprotnom zidu,
u kojoj se vidi, položen na polici, veliki filipsov magnetofon.
Pruži ruku negdje pored njega, pa otud izvadi neveliku kutiju,
tamno-plavim baršunom postavljenu. Otvori je, ne prestajući da
govori… A u kutiji nov-novcijat mikrofon, okrugao, gladak, baš kao
neka spljoštena zemička, sa cik-cak nanizanim priključnim gajtanom
pored. Blješti perfektno uglancanim zlatno-metalnim okvirom. Baš je
lijep, ovako na oči, u kvalitet da se ni ne sumnja.
“Znaš li ti šta je ovo, a? Neznaš? E, to ti je kristalni mikrofon,
neki dan sam ga donio iz Dubrovnika. Posljednja je riječ tehnike. A
i plaćen je debelo. Eto, to je to… I šta bi ti sad? Da ti ja ovo
dam? Da ovo nosiš u Fojnicu? Ma, molim te, što si fin?!? A, ne, ne!
Ne-dam!!!”
Uprije prstom Mići u čelo i kaže: “Kako si došao, tako možeš da se
vratiš, kroz ta ista vrata. Završena je priča! Zovi one tvoje, neka
pokupe harmoniku i bubnjeve. To jedino ponesite. Razglas vam i onako
ništa ne znači bez mikrofona, nema potrebe da ga nosite. Tako je to,
kad ne znate da čuvate…”
Pođe Studo svojoj stolici. Taman da sjedne, naglo se okrenu i upita:
“A kad bih vam, kao slučajno, dao ovaj mikrofon, a nedam – rekao sam,
ko bi se onda brinuo za njega, da se ne provede kao onaj što sada
slomljen leži dolje u najdonjoj ladici mog stola?”
Ha!!! Tanka, slabašna nada da će ipak sve ispasti dobro odjednom se
razbukta. Iznenađeno pogleda direktora, pa neočekivano čvrstim
glasom izjavi da će on lično i niko drugi rukovati mikrofonom i
paziti na njega, da ga iz ruke svoje neće ispuštati ni za moment, da
će ga, eto tu (pokaza na svoja prsa) svo vrijeme držati.
Zabulji isčekujući pogled u Studa, koji je sada već sjedio u stolici,
zagledan nekud kroz prozor, u slobodu zimske bjeline, tamo sa druge
strane stakala. Grč usta i skvrčeni luk nakostriješenog lijevog brka
nestajahu. Obrve se lako podigoše i mršavo, produhovljeno lice dobi
blagi i prijateljski izraz, a savijeni kažiprst pozivaše Miću da
priđe stolu. Svečano, kao najveću svetinju, uruči mu tamno-plavi
baršunasti paketić sa mikrofonom. Bez riječi, čak ni očekivano
upozorenje da pazi…
I opet nastavi da gleda kroz onaj prozor, preko krova Katinkine
štale, put njiva i stadiona, Glavice sa Partizanskim grobljem, na
vrhu posutim ogoljelim mladim granama, sve dalje niz zacakljeno
Polje, umireno i glatko, bez ograda i mrginja. Da razmislja kako kod
Andrića postoje mostovi: da spajaju, mire i umiruju. Svačija srca i
strasti. A mi? Imamo naše mrginje, koji oduvijek razdvajaju i
umiruju samo jedno srce i jednu strast: onoga čiji su. Za sve druge
su opomena: ne prelazi, nije tvoje!!! Srećom, sada je svaki mrginj,
drveno kolje u njega zabodeno i povezano bodljikavom žicom, svaki
kamen-međaš, debeo snijeg prekrio, pa je Polje slobodno, svačije
podjednako, ko ga kako i koliko poželi…
Dan i jeste bio vedar, sunčan , prava januarska anticiklonska
vedrina, prepun sniježnog blještavila, kad se skoro potpuno izgube
sjenke zbog prelamanja, odbijanja i raspipanja sunčevih zraka po
zacakljenoj površici dubokog snijega, napadalog, stari bi rekli: do-za-vrat.
Ali, kakva je tek svjetlost bljesnula u Mićinoj ruci, iz onog
baršuna? Samo mu je prostrujalo kroz mozak da treba zahvaliti Studu,
što nekako učini, smušeno i na brzinu, a onda je izletio na hodnik
medju okupljeno društvo, koje je u mrtvoj tišini isčekivalo ...
Podignutom rukom uvis, sa baršunskom kutijom u njoj, da je svi vide,
bez glasa je odgovorio na jedino a neizrečeno pitanje, što se čitalo
sa svakih usana: može se ući kod direktora i pokupiti i instrumenti
i razglas, dao je dozvolu da se nose u Fojnicu. Oduševljena cika i
vriska gomile…
* * *
Ne čekajući rasplet okršaja sa Studom, oni koji su odavno posumnjali
da će naći mjesta u “Nenadu”, a neizostavno su riješili da se
domognu Fojnice i priredbe te noći, razletiše se po čarsiji u
potrazi za nekim prevozom. Nekolicina će biciklima, “mostarski” u
jedan je već otišao, dupke pun…
Pravi spas ponudi Miro Macun. Upregnuće, veli, Zeku i Zekana u
špediter, može poći, sigurno, dva’estero sa njim. Nešto malo da se
skupi kao prilog, tek da se njegovom starom zamažu oči, inače ne bi
dao da se konji prežu bez veze i bez ozbiljnog razloga (a koji je to
pa “ozbiljan” razlog odlazak na priredbu?!?!).
Ideja je prihvaćena sa oduševljenjem. Macun je već otrčao da “zbari”
starog, jer se ne smije čekati. Da ne prođe pravo vrijeme. Konjima i
špediteru do Fojnice treba najmanje 3 sata puta. Da se za vidjela
bar približe Fojnici…, nezgodno je voziti po mraku, makar da je po
dobro raščišćenom putu, a i studen naglo raste sa dolaskom noći.
Grna je jutros prošla i od visokih sniježnih nameta očistila cestu.
Jutrošnji đaci iz Fojnice i Nadanića vele da liči na pistu za avione,
toliko je ravno. Nema onih rupa i rupetina na, u ostalim periodima
godine, uobičajeno razlokanoj cesti. Sve je to snijeg popunio, a
grna zaravnila. “Mostarska pruga”, autobus iz Mostara, je jedini
tuda dvaput prošao danas, otuda i nazad. I šofer je potvrdio da je
put odličan, bolji n’o ikad. Neće biti ni truckanja , a i ono malo
što bude neće se ni osjetiti , jer će Macun sigurno dosta sijena
navaliti na pod špeditera. Pa, uživancija, k’o na federima. Ljepota
jedna.
 |
U tri popodne, na zbornom mjestu pred hotelom “Metohija”,
stoji Macunova zaprega i čeka da se još preostala dvojica
nekako umuvaju na krcati špediter. Macun, crnih očiju i kose
kao ugarak, oniži, ali vižljast i okoprčan, podig’o se sa
sjedišta i zapovjednim glasom starješine komanduje onima
pozadi da se malo stisnu i naprave mjesta za još dvojicu,
ama ga slabo ko sluša, svi koji su gore su se već ušuškali u
ono sijeno i ne miče im se ni za pedalj iz zauzete busije. |
Uvjerivši se da je društvo na
okupu, Macun se važno zaokrenu na svom sjedištu, podiže jednu ruku
sa kandžijom uvis, drugom prikupi kajase i samo reče: Ajmo, Zeka!
Fina životinja napnu mišiće na sapima, cimnu i Zekan sa njom.
Štrange se podigoše uvis, zategoše i špediter kliznu kroz čaršiju
pored pošte , prema Bloku i Bolnici, na mostarsku cestu – testu,
kako je i sada po neko u narodu zove. Započe ujednačeni konjski
topot dobro uparenih i utreniranih konja po ugaženom snijegu i
kloparanje zuba vinte na zadnjim točkovima. Macun visoko iznad glava
ispucava kandžijom i, pokazujući na Zeku, veli nekome, neodredjenom:
“Vidi je! Ej, s njom možes pričat’, nju kandžija nikad dohvatila
nije, ona sve razumije što joj kažem”. Kao u potvrdu, lijepa
bedevija samo ponosno izvi glavu u stranu i nastavi da kaska.
Odmah poslije Bloka počinje nizbrdica, pored Suljova voćnjaka, sve
do Bolnice. Špediter samo kliznu, a konji, oslobodjeni tereta,
počeše brži kas, skoro da će u galop, ama Macun prikupi i zateže
kajase, drugom rukom brzo okrećući vintu: “Lakše Zeka! Hooo”!
Društvo gore na špediteru, zavaljeno u sijeno, kao da se začudilo
onim što ih je snašlo. Niko ništa ne govori, jedino se još poneko
gurka sa onim do njega, tražeći, valjda, bolju poziciju za smještaj
sopstvenih noga i cijenjene pozadine u onom sijenu. U tom
meškoljenju i podbadanju, već priđoše voćnjaku ispod Male Gračanice,
odnosno onome što se od njega može viditi. Samo vire gole grane
krošnji, nigdje stabala – zapretana su snijegom.
Dolje, na dnu voćnjaka, presijava se voda Gračanice, ali jedino na
ulazima u virove Velike Kuhinje i Popovca, dok je sve ostalo
zaravnjeno bjelinom. Iza krivine je Pekova kuća sa jedne i niz
kamenih skakala dolje u rijeci sa druge strane, do drvenog mosta
preko rijeke, kojim se, iz oštre krivine, direktno ulazi u Veliku
Gračanicu, pored kafane, odmah tu, s desna. Pade nekoliko predloga
da se nakratko stane pred kafanom, da se popije nešto, za “sretna
puta”, ama Macun ne pristaje, svjestan da su, zapravo, tek pošli na
put. Lako cimnu kajasima i Zeka i Zekan bodrije zakoračiše ka
uzbrdici iza Konjevoda, što odvaja Veliku Gračanicu od Rudog Polja.
Sunce blješti sa vedrog neba, ploveći iznad Bjelasnice ka Zapadu.
Ivanu će, kao i uvijek, koji sat kasnije, sjesti na sam vrh i odatle
poslati posljednje zalazeće zrake na umireno Gatačko polje. Nema
Gačanina, ili skoro nema, koji bar jednom u svom vijeku nije vidio
divlju ljepotu Polja u sunčevom zimskom zalasku, kad se bjelina u
žareći bakar pretapa...
Sa vrha uzbrdice lijepo se, pod iskošenim zracima, vidi ta ravna
ploha, ledenom površicom zacakljena. Puca vidik na istok do Gata, pa
i iza njega, Manitoj Gori i Somini, na svako uzvišenje i lanac brda
na jugu, sada pokrivenih i zaobljenih debelom sniježnom naslagom, a
na sjeveru, sa vrha Laništa, nad Gackom nadnesenom tamnom kapom
borove šume. Poljem, po sredini, razvučen vijugavi red ogoljelih
vrbovih grana i lužina, sa kojih je vjetar odnio sav snijeg,
pokazuje tok rijeke Mušnice, sa druge strane Medanićkog potoka, koji
udruženo zamiču velikom viru Ćulumašu, Srđevićima i Bjelasnici.
Bjelasnici, koja se bjelasa, k’o da još jedno sunce na vrh nje stoji.
Eno Sarajlijama njihova nek se bjelaša, pa nek je do mile volje zovu
Bjelašnica. Gatačka će se uvijek bjelasati i zvati Bjelasnica.
* * *
Prolazeći u brzom kasu pored odvojka puta za Srđeviće , ispod
Veljine kuće, direktora Osmogodišnje, nekako se špediter začas nađe
u Nadanićima. Tu je Macunovo komandovanje i odlučnost došlo na ispit.
Nekoliko autoritativnih glasova zatraži da se stane pred prodavnicom
i kafanom i popije piće, tek da se malo zagriju. Kazao bi nešto
Macun, ali ga pogled na Ninu, Meksa, Draga, Pipu i nekoliko ostalih
odvrati od govorništva. Nemajući kud, povuče kajase i reče konjima:
E-ha! Zeka i Zekan istog trenutka zategoše oglave, vagiri padoše na
snijeg, olabaviše štrange i špediter stade pred samim vratima kafane.
Nastade strka i skakanje u onaj snijeg, te naglavačke uguravanje u
kafanu gdje, okruglom trbušinom oslonjen na šank, stajaše Rade.
Konobar i gazda svega unutra: velike plitke pletene korpe pune
kuvanih jaja na ćošku šanka, pored nje jedna manja činija sa
torotanom, a iza njegovih leđa visoki regal sa policama na kojima je
7-8 boca Zvečevo konjaka i lozovače , isto toliko Brka – stare
prepečenice, vlahovca i bijelog i crnog vina, a podno dolje, od
debelog stakla, sa špricaljkama, mnoštvo boca sode nabavljenih od
sodadžije Bogosava, te nekoliko gajbi Nikšićkog u ćošku. Opremljen
je Rade, nema šta.
Zapljuštaše porudžbine, stopiše se u jedan uzvik: Piće! Onako debele
i nabrekle, Radove se ruke razletiše. U svakoj drži po pet čaša,
prstima zabodenim u njih, da mu ne poispadaju na pod, koje
rasprostire po stolovima, pa se vraća po drugu turu. Zatim prihvati
konjak i ljutu, pa čas sipa jedno, čas drugo, prema željama. Oni
koji hoće nesto drugo malo će sačekati, sekundicu, objašnjava Rade.
U zdravlje i na zdravlje bijaše izrečeno, ruke sunuše uvis, istrese
se piće u grla bijela i opet uzvik: Piće, Rade!
U tom Macun uđe unutra, pošto se napolju malo zadržao oko konja i
zategao vintu. Sa vrata snimi situaciju, ocijeni da nije dobra, jer
će se društvo zahuktati u neplaniranom pravcu. Priđe Nini, zna on ko
je tu glavni, pa mu, ne sjedajući za sto, s noga, nešto šapnu na uvo.
Nina ustade. Podiže ruku, okrenu se oko sebe da se uvjeri da ga svi
gledaju i razložno reče: mora se ići dalje, do Fojnice je još daleko,
može se kod Rada kupiti neka boca i ponijeti „za usput“, a i u
Fojnici ima kafana, kao što svi znaju.
Nevoljno, društvo se raziđe i poče pentrati na špediter, zauzimajući
pređašnje busije. Niko se ne usudi da prigovori, a oni zadnji što su
izlazili iz kafane nosili su po bocu u ruci. To će ih grijati do
Fojnice. Špediter krenu, a svi koji su prije držali noge sa strane
sada ih podigoše i potkupiše poda se, toplije je tako, zbijajući se
ka sredini i navlačeći preko sebe konjske pokrovce i n’akve gunjeve,
što ih je oprezni Macun, za svaki slučaj, ponio od kuće.
Malo odmoreni konji podjoše opet kasom, ravnicom pa nizbrdicom ka
Lukovicama. Kad prođu Lukovice i odvojak puta za uspon na Bjelasnicu,
zna Macun, počinje ravnica kojom krivuda rijeka Zalomka, a njene
krivine prati cesta. Sve tako, do Fojnice. Staće još jedino na
Muharu, kod onog kamenog mosta, da samo na pet minuta odmori konje,
a onda pravo do fojničkog Zadružnog doma. Bez ikakvog više
zaustavljanja.
* * *
Napolju, pred Gimnazijom, parkiran „Nenad“. Zbog svoje crvene boje
nekako nakinđureno odudara od snijegom zabijeljene Čaršije. Svečano,
kao da je svjestan da ovaj put vozi dragocjenu i cijenjenu grupu „umjetnika“.
Đema je rekao da se ulazi polako i ne lupa po sicevima, zapravo
klupama, jer su „ćuješ, nešto malo razlabavljene, stegnuću ih sjutra“.
Profesor Daka upućuje muški dio ekipe u „zarazno“, to jest u zadnji
dio autobusa, a sam sjeda naprijed, među onaj cvijet od djevojaka.
Kažu da nikad u Gimnaziji nije bilo toliko mnogo i takvih ljepotica,
kao u ovoj sadašnjoj generaciji maturanata. Nema zbora, vidi se to
odmah, možda sa izuzetkom Nace, onako oniže i debeljuškaste. Mada je
vrlo simpatična, ne može se mjeriti sa Šmilom, Slavom, Oljom, tri
Ljilje i ostalim, sve vitkijom od vitkije, o čije se obline slamaju
muške oči, listom.
Eto, baš skoro, na sred smrknute Čaršije, nenaviknute na javni
smijeh, pogotovo ženski, glasno im kikotanje i od nabujalih života
pocupkivanje, presretnu jedna i sama nasmiješena starica: „A čije
ste vi vižle“, pridodajući: „Poganac vas ne prekin’o“? „I tvoje,
bako, i tvoje“, stiže veseli odgovor i cijela grupa promanda dalje...
Djevojke nisu naivne. Svjesne ljepote, dokazane i u razgolićenim
kupaćim kostimima ljetos na Korniku, pokupile su od kuća najljepše
što se moglo naći za oblačenje, malo se nakinđurile i sijevaju očima,
al’ najviše na profesora Daku, kog sa popriličnom ljubomorom prate
sve muške oči u autobusu. A jes’ zgodan, visok, stasit! Dasa! Kako
li samo igra odbojku i parira vječito nervoznom profesoru Blajni,
kome, čim Daku vidi sa druge strane mreže, lopte nekontrolisano
fulaju van terena, ništa mu više ne polazi za rukom.
Posjedali su svi. Ne pet, nego dvanes’ prekobrojnih se uglavilo po
podu ispred zadnjeg sica. „Tako, tako“, veli Đema, „ćujte, to je
dobro, što je veće opterećenje na zadnjim toćkovima, lakše ćemo ići
kroz snijeg“.
Zgrabi ljevicom volan, desnom okrenu ključ ispred sebe. Poče
drhtanje, pa trešnja motora ispod poda, dok na kraju ne zabrekta
ujednačenim ritmom. Đema podiže uvis ruku sa ispruženim kažiprstom,
kao da komanduje, znak svima da se pripreme na polazno cimanje, da
se pridrže za držače na sicevima, a onda otpusti dugačku polugu
ručne kočnice. Motor zabruja jače, cimnu „Nenad“ i pođe, a na
prozoru na spratu Gimnazije se ukaza ozbiljno lice direktora Studa,
kao da opominje i podsjeća na one riječi da se dobro pazi, jer ovaj
put, ako se išta loše desi, neće biti ni opravdanja ni oproštaja.
Ženske se naprijed raskokodakale, sve jedna po jedna prilazi Daki,
nutkaju ga nečim što vade iz povelike gomile torbi, smotuljaka i
kesa, manita Živana bi im pozavidila na „opremi“. Oni pozadi ne vide
šta mu to nude, osim da se, baš bez stida, sve nešto naginju grudima
na nj’, kao da kažu: samo reci... Ili to njima, zavidljivcima, samo
tako izgleda... Daka dostojanstveno i mirno prihvata promenadu
jarko-crveno našminkanih djevojačkih usana ispred svoga lica,
neosjetljiv i nedostupan. Jedino, kad mu pridje Dana, da li mu ono
kresnuše oči i niz vrat se osu kao neko rumenilo?! A može biti da je
od zapare, koja je uveliko zavladala u prepunom i zatvorenom
autobusu...
Neko viknu: daj pjesmu! I odmah započe ona zaglušujuća, udarnička.
Gurkaju i prozivaju pjevače da se pridruže i pojačaju, ali ovi neće,
valja čuvati glas za priredbu, šta ako promuknu usput? Svejedno,
društvo je uhvatilo raspoloženje, složno pjevaju, čak im se Đema
priključio svojim starim, malo već ošmirglanim glasom.
Vidi se da je nekad to bio glas „za peticu“. A što su mu kćeri
pjevale, Mubera, Munevera..., a tek Duda? Čitavu je salu gatačku bez
mikrofona pjesmom dizala na noge, najduži aplauz dobijala... Kažu,
studira režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu...
Osjećaj za umjetnost je crta familije Sekić, urođeni talenti...,
Ramiz se pročuo na filmu, s ponosom ga Gačani gledali na ekranu u
kino-sali...
Pita Đema one iza sebe znaju li neku, tamo-njegovu, pjesmu, neku iz
njegovih vremena i odmah dodaje kako on zna sve ove nove što svakog
dana drndaju na radiju, dok, eto, oni ne znaju „ama baš ništa
starinsko“. Na to se ono troje pjevača smijuljeći medju’se zgledaju
i sašaptavaju, vidi se da znaju, ali su već jasno kazali da neće
uopšte pjevati, do priredbe. Tvrdoglavi uncuti nijedni.
Đema je već legenda, oniži rastom, trbušast, a da li skida osmijeh
sa lica bar kad spava? Došljak u Gacku, odnekle sa juga
neretljanskog, donio je onaj umekšani glas. I kad govori kao da
pjeva. Gatačko odsječno i tvrdo Č izgovara kao Ć, ama, nekako milo i
umiljato, lijepo ga slušati. Isto tako Dž kao Đ, otud mu ono: Đema.
To što je šofer i što se druži sa Ćikom Dulom i ostalim šoferima i
često do kasno u noći pjevaju u „Metohiji“, to je njihovo, šofersko.
Svi mu priznaju da je stari i iskusan vuk, rasni šofer. Ostali
gatački šoferi su mu mahom učenici.
* * *
Pored „Metohije“, na čijem se istočnom zidu, ispod olinjale fasade
još mogao pročitati stari naziv “Hotel Gradac“, udarnički složno, da
čuje cijelo Gacko ko to sada prolazi čaršijom, umekšavajući ono Č u
Ć, kao što Đema čini, ciknu pjesma:
„Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil, Što vozi, što vozi braću Gačane,
Crvenom, crvenom varbom ovarban, Vozi ga, vozi ga Đemo starina...“
Đema širom otvorio usta, pjeva s njima, a onaj jedan zlatan zub baca
bljesak sad tamo, sad ’vamo. Gleda u cestu, a svako malo mu
nasmijane oči zasjednu u okvir unutrašnjeg retrovizora, voli da zna
šta mu je iza leđa... Kratko dade malo gasa, „Nenad“ iza sebe podiže
čitav oblak sniježne prašine, zasipajući prozore „Metohije“, Veljka
Raštiku i ostale unutra, što nagrnuše da gledaju raspjevane
veseljake. Odmah poslije Dunjine trafike i pošte, Đema malo smanji
gas pa autobus mirno prođe Blok, bolnicu... Za čas je prošao ćupriju
u Gračanici i Rudo polje. U Nadanićima uzalud stoji Rade ispred
kafane i maše rukama, u nadi da će se možda tu zaustaviti i donijeti
mu kakav ćar. I njega zabijeli snijegom „Nenad“.
Iza Nadanića je kratka ravnica, pa jedan manji brijeg, ispod koga se
cesta odvaja za Lukovice, kao da se zabija pod grlo Bjelasnici, u
podnožju i po sredini posutoj ogoljelim stablima bukve, graba, cera
i drenovog žbunja, dok su pri vrhu jele i borovi, čije je zelenilo u
ovo zimsko popodne dobilo taman izgled, skoro crn, na onolikom
snijegu. Vrh planine je dugačka zaobljena bjelina, čista kao dlan,
osim kockastog lika kućice TV repetitora i antene na vrhu, koji
izgledaju kao da joj ni ne pripadaju, više su na nebo oslonjeni.
„Nenad“ žurno protutnja Lukovice, približavajući se kamenoj ćupriji
na Muharu, ispred koje se zaustavio Macunov špediter. „Eno ih, naši“
viknu neko, svi priskočiše prozorima, mašući rukama, a i oni dolje,
na špediteru, kad spaziše crvenog „Nenada“ đipiše na noge u jedan
mah. Vičući, ko zna šta, u autobusu se nije čulo, samo malo
uznemiriše Zeku i Zekana. Mahali bi još, ali i njih snijeg ispod
zadnjih točkova zasu i poklopi. A Đema, razumno, tek kad ih mimoidje,
valjda konje da ne uplaši, stisnu sirenu, dugo, za pozdrav...
Eno se, iza krivine, pomoliše prve kuće fojničke, pa i cijela
Fojnica, nanizana lijevo od puta, dok je s desna vrbovim šibljem i
lužinama uokvirena i snijegom pritisnuta Zalomka, pa joj se voda
uopšte ne vidi. Na samom ulazu Đema ulagani „Nenada“ i savjetova
složnu pjesmu, pa opet zagrmi, ovaj put kroz širom otvorene prozore,
da se što dalje i bolje čuje, da se dolazak najavi Fojničanima, ono
isto: „Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil...“
Dok pjesma odliježe, Đema stiska sirenu ili blica farovima, „Nenad“
usporava, prolazeći pored nekoliko spratnih kuća, pravljenih od
lijepo oblikovanih kamenih kocki, u čijem su prizemlju pošta i neki
magacini, što se vidi po širokim dvokrilnim metalnim kanatima.
Prodavnica je povelika, jasno obilježena tablom iznad vrata, na
kojoj piše: Trgovačko preduzeće „Gatačko polje“ Gacko, Prodavnica br...,
Fojnica.
Kažu da je za vrijeme Austro-Ugarske u Fojnici bio
smješten veliki vojni garnizon, da je jedna od tih kuća bila
komanda, a, nedaleko od nje, da je bila javna kuća (u Gacku
se može čuti po neki zajedljivi komentar na račun Fojničanki
iz tog vremena, pa i ovdašnjih, kao što, po istom pitanju,
ne štede ni Avtovac). |
 |
* * *
Skoro na izlazu, a prije zgrade škole, smještena je niska dugačka
zgrada Zadruge, a pored nje, sa širokom podinom, ispred i sa desne
strane, zgrada Doma kulture. Po obliku i namjeni ove su zgrade
identične onima u Nadanićima, Gacku, Avtovcu, Stepenu i Dulićima.
Radio ih je visi gradj.tehn. Luka, Šumadinac i logoraš Mathauzena,
najčešće kao zatvorenik gatačkog zatvora, gdje ga je redovno
strpavao „uvaženi sudija“ Radoslav Avdalović-Kika (a sada podvornik
u Osnovnoj školi). U Gacko prisilno doveden poslije rata, morao je,
hoće-neće izvršavati naredjenja, po ko zna čijem nacrtu i željama. I
govorio: „A, bre, seljaci, pravite ove štale, a rušiće se za deset
godina“. Eto, neke su i preživile, kao ove u Fojnici, ali je jedna
od one dvije u Gacku srušena tačno nakon deset godina...
Zaokrenu Đema volanom ulijevo i sa ceste uspuza „Nenada“, pored
Zadruge, pravo pred Dom. Stisnu nožnu, pa ručnu kočnicu – autobus
stade. „Djeco, samo polagano izadjite i ne gurajte u vrata, da se ne
odvale, slaba su“, veli Đema, ali i pored toga nestrpljiva mladost
nagrnu van iz one zapare, zakorači u svjež bijeli cijelac.
Po napravljenoj prtini se vidi da je već neko bio u Domu. Možda
pospremio salu? Uzaludno se ponadaše, jer je po podu potpuno prazne
sale debela prašina, mora se pomesti. Na bini je prepuno klupa i
stolica, prvo nju treba raskrčiti. Sve, onako prašnjavo, snijeti
dolje u salu. To moraju svi zajedno. Ode Daka u kafanu i istjera
otuda nekoliko bjegunaca, što se tamo brže-bolje zavukoše.
U uglu sale, odmah pored vrata, kao da odavno čekaju baš ove
gimnazijalce, prislonjene su neke metle. Brzo otvoriše ogromne
dvokrilne prozore, razmakoše do kraja visoka krila ulaznih vrata, a
kroz nastalu promaju zafijukaše metle, podižući oblake prašine, koja
u gustim mlazevima poče da isplovljava napolje. Malo zatim oformi se
vrsta i s ruke na ruku raščisti se začas bina: sve stolice i klupe
dobiše svoje mjesto u sredini sale, a metle sad prozujaše binom... ,
sve je spremno da se unose stvari.
Ovaj fojnički Dom kulture daje utisak veličine i prostora. Malter je
izvana opao na mnogo mjesta, unutra zidovi prljavi i neokrečeni, ali
je pod i u sali i na bini zdrav i čvrst. Sa obadvije strane su
sačuvane svlačionice, a ne kao u Avtovcu i Nadanićima gdje su
pretvorene u nečije magaze. U Fojnici je to urađeno sa ulaznim holom,
koji je pretvoren u otkupno skladište, pa su dvokrilna drvena vrata
sa desne strane pravi i jedini ulaz u salu. Od vrata do bine je puni
zid bez otvora, sa jednom sijalicom pored same bine, a kod ulaza je
o klin obješen neki fenjer sa prljavim staklom, ko zna kad očišćenim,
pa baca mutno svjetlo. Na suprotnom zidu su četiri visoka dvokrilna
prozora, za čudo, sva su okna zastakljena, ni jedno nije slomljeno (vode
Fojničani računa , izgleda). Na sredini tog zida je još jedna
sijalica. Sa plafona, visokog preko 5 metara, tačno po sredini sale,
vise dvije žice, ostatak od nekog davnog lustera, a toliko su visoko
da u cijeloj Fojnici ne postoje merdevine kojim bi se mogle
dohvatiti, pa nikome ni ne pada na pamet da se o tome brine. One
postojeće tri svjetiljke, od po, otprilike, 40 vati, dovoljne su
svakome ko hoće da gleda i da bude vidjen. A gorštačkim očima ne
treba ni toliko, svikle i kroz mrak da gledaju...
Bina je, izdignuta iznad poda sale za čitav metar, pristupačna samo
preko drvenih stepenica pored desnog zida. Iza stare i prilično
pocijepane crvene plišane zavjese, lijevo i desno se kriju
svlačionice za izvođače, svaka sa svojom posebnom sijalicom, ali tu
je i velika centralna sijalica na samoj bini. Ima bar 150 vati. Ih,
koliko li je to puno svjetla...
Silaze svi iz autobusa. U rukama, ili cegeljajući za sobom, vuku one
torbetine i zavežljaje po snijegu prema sali. Gleda Daka šta rade,
izmaknut malo sa strane. Pored njega stade Naca, upiljena u njegovu
začešljanu kosu, fino izbrijano bljedoliko lice i duboku liniju
kojom mu se čvrsta brada dijeli na dvije polovine. Ne trepće. Daka
je primijeti i iskosa procijedi: A šta ti čekaš? Iznenadjena cura
napravi korak unazad, zape nogom za nešto, dotad nevidljivo u
onolikom snijegu. Tijelo poleti dolje, uglavi se u nekakvo snijegom
skriveno korito, jarak, šta li je... Dugačka široka suknja odskoči
uvis, sve do pojasa. Ukazaše se raširene, u crne čizmice obuvene
noge i pune ruzičaste butine, razdvojene tankim svilenim gaćicama,
čini se bjeljim i od onog snijega. Na drugoj strani, kao dijelovi
nečeg potpuno nezavisnog, osta užasnuto beskrvno lice, razrovašena
ugarak-crna kosa, i dvije ruke u nekontrolisanom mahanju... Sve
ostalo prekri snijeg.
Okupljeno društvo groknu u grohotan smijeh. Neki popadaše, neki
čučnuše, neki na koljena, drže stomake... Muško, žensko. Svi...
Smijeh leprša bjelinom..., zaobidje jedino slijepog Milojicu...
Daka se sasvim okrenu, poviše mu se ramena, a pogled upilji u onaj
saten. Osta tako, bez pokreta. Kao spomenik... Cimnu ga, osvijesti i
pokrenu pisak iz snijega: „Mili profesore, pomagaaaj!!!“ Zgrabi one
ruke, povuče uvis i osovi je na noge. A onda se, bijesno, okrenu
smijačima: „Sram vas bilo, da vas sram bude!!!“
Vilice se ujednom sklopiše, učiniše: cak! Muk prekri i sniježnu
podinu i „Nenada“, samo Šmila i Ljilja pritrčaše Naci, spuštajući
joj i poravnavajući suknju, otresajući snijeg sa nje... Žurnim
koracima proletiše kroz vrata u salu...
Iz otvorenih bunkera, ispod autobusa, vadi se oprema i kulise i sve
to nosi unutra. Muzičari vuku instrumente i razglas, ima tu dosta
žica i kablova, sve ih treba provući uokolo ili povješati po
zidovima, oni iz Dramske se nešto muče sa kulisama, započeli spajati
krive stranice, pa će morati sve iz početka, a članovi Folklorne
sekcije vade nošnje iz onih torbetina i kesa i kače ih po čivijama
zabodenim u zidove, umjesto čiviluka, da se istegnu i isprave. Sve
djevojke odlaze u lijevu svlačionicu. Desna je za muškarce, ali će
se, zapravo, odatle ulaziti na scenu. Uostalom, oni i nemaju baš
nekog velikog presvlačenja.
Daka već rasporedjuje : muškarci će, uz pomoć malo tanke žice i
kanapa, pokrpiti pocijepanu dvokrilnu zavjesu od izandjalog crvenog
pliša, a posebno u sali rasporediti u redove ono nekoliko dugih
klupa i mnoštvo drvenih stolica po sredini, tako da sa obje strane
ostane široki prostor za prolaz ka bini. Klupe imaju metalni kostur,
sa drvenim daskama kao sjedišta i istim takvim za naslon. Pravljene
su za Kino-salu u Gacku, ali kad su tamo ugradjene prave bioskopske
stolice, onda su klupe rasporedjene po drugim mjestima. Većina je
prebačena u salu u Avtovcu, a neke od njih, evo ovih osam, u Fojnicu.
Na svakoj treba da sjedi po 6 gledalaca, na naslonima su brojevi,
davno ispisani ali još vidljivi. Po tim brojevima će se prodavati
karte na ulazu, kod širokih dvokrilnih vrata.
Prvi su redovi, zna se, za viđenije Fojničane: Stevana, Toma,
nastavnike i učitelje, sa ženama i pripadajućom familijom. Od
sredine pa do dna sale namijenjena su mjesta onima sa brda, bližih i
daljih sela, a većina njih će, sigurno, svu priredbu prestajati na
nogama, i onako nema dovoljno stolica za sve.
Nagutani prašinčine, svi već pogleduju vani i pitaju kad li će stići
Macunov špediter, da dobiju pomoć u fizikalisanju, ali se ne
ofajdiše. Taman kad sve završiše, metenje i razmještaj inventara, te
prenesoše stvari iz bunkera autobusa, u salu banuše neki sa
špeditera, kao da su znali kad je najbolji trenutak da se pojave.
Daka pita gdje su ostali, iako mu je jasno da su glavačke zaglavili
u kafanu, pa ode da ih pronadje. Odredi da Nina, Drago, Meks, Pipa i
još neki prodaju ulaznice i stražare na ulazu u salu, za to su oni
sasvim pogodni, ali ih i upozorava da moraju biti svjesni
odgovornosti i ne piti puno alkohola, poznati su mu odavno baš po
tome. Meks neka cijepa karte, Nina će skupljati pare i poslije mu
predati pazar (sva dobit ide u prilog za matursku ekskurziju), a
ostali će stajati na vratima ili budno paziti da su prozori dobro
zatvoreni , jer „ilegalaci“ vole tuda da uskaču, sve dok se sala ne
napuni i ne počne program.
Macun je ispregnuo konje i odveo ih pod široku drvenu nastrešnicu,
kao neku polu baraku, odmah desno od sale. Skinuo im je djemove iz
usta, samo oglave privezao za direke ispred, a onda im preko uši
nataknuo zobnice. Sa špeditera skida sve one pokrovce i gunjeve i
baca konjima preko hrbata. Zeka ga prati očima, svaku mu stopu
isprati. Zagrlio je i pomilovao po vratu, govoreći joj da je tu,
blizu, da se ne sekira. Stvarno, gleda ga, kao da razumije šta joj
priča. Baš ga briga šta drugi misle, važno je da on zna da ga je
Zeka sigurno razumila. I to mu je dosta. Još jednom baci pogled i na
konje i okolo, pa se, konačno miran i zadovoljan, uputi u salu.
* * *
Zadružna kafana je već dupke puna. Nema slobodnog mjesta. Tri stola
ispred željeznim rešetkama okovanih prozora, a dva su kod šanka.
Stolnjaci kockasti, plavo-bijeli, prljavi. Od ranije prosipanog pića
u zraku je neki kiselkasti vonj, koji udari po nosu, čim se promoli
na, isto tako, rešetkama oklopljena vrata. Šank je sklepan od raznih
dasaka i komada nekih ploča, loše medjusobno sastavljenih. Nije
mnogo dugačak, ali je neobično širok i visok. Pogled na ono nekoliko
boca na policama na zidu, polupraznih ili sasvim praznih, govori da
se svo piće nalazi baš ispod šanka, što dalje od očiju, ali i
mogućnosti da, u slučaju neplanirane gužve, dodje do velikog loma.
Veliki je špiclov ovaj konobar.
Danju je i poslovodja i jedini radnik Otkupne stanice u Fojnici što
otkupljuje bukvalno sve: kožu, ljekovito bilje, žito..., on je i
zapalio prvu varnicu sukoba. Onako žgoljav i usukan, sa
prevarantskim i podmuklim pogledom, služi gimazijalcima konjak i
lozu uvijek, a kao slučajno, ispod „crte“. Što je još gore:
razvodnjeno, posebno što to ovi odmah uporedjuju sa „originalom“,
preostalim u bocama kupljenim u Nadanićima, iz kojih se krišom ispod
stola dopunjavaju čašice, da bude manji kafanski ceh. Počeše
prigovori: „ti ’vako i na otkupu prikradaš narod, a?“ On se kao
ljuti, poziva za svjedoka svog poštenja jednog grmalja, koji sjedi
za stolom u dnu i za koga kaže da mu je rođak i najbolji prijatelj.
Grmalj, dobro zacaklio očima od dotad popijenog pića, pruža ruke
preda se, pa se polako odgurkuje od stola i ustaje, svjestan svoje
nadmoćne visine i korpulencije, ali ga presiječe i ponovo vrati za
sto strogi glas jednog starijeg krupnog Fojničanina, koji ga upozori
da se ne petlja gdje mu nije mjesto, a okrećući se konobaru suvo
precijedi: „Ispoštuj ovu đecu, k’o što treba“!
Sa druge strane, nije bilo poželjno ni Dragovo podizanje od stola.
Prije nego što ponovo sjede, on i grmalj uputiše jedan drugom
otrovne strijele iz očiju, nagovještaj da će se ipak sresti, tamo
gdje treba...
Grmalj i nekolicina oko njega za onim stolom udariše gangu. Ječi
pjesma, visoko, pod nebo. Od siline udruženih glasova sve cakću
rasklimana i slabo uglavljena prozorska stakla kafane. Taman što
učiniše posljednji izduv iz pluća, vrisnu drugu gangu Drago i ovi
oko njega, k’o uz inat onima..., stvar spasi profesor Daka kad banu
na vrata i objavi da je vrijeme za pripremu i početak programa.
Gimnazijalci i ostali, svi iz čaršije, poustajaše i krenuše u salu,
plaćajući usput onom konobarskom žgoljavku poručeno piće. Drago ne
propusti da ponovo uputi jednu otrovušu od pogleda ka onom grmalju...
Još malo pa će osam sati i debeli je mrak odavno zasjeo na Fojnicu i
svukud oko nje. I od Gacka i od Mostara ka Domu cestom prilaze ljudi,
a preko Zalomke, otuda sa Slivljanskih i ostalih brda, lelujaju
svjetla baterija i fenjera, mnogo ih je. Biće dupke puna sala, dobar
prihod od karata. Kako koja grupa pristiže na vrata Doma, sačekuju
ih Nina i Meks pitanjem koliko ih ima u grupi. Iako ima keca iz
matematike, Nina munjevito konta koliko je to para, prebrojava
primljeno, vraća kusur ako je kakav krupniji, za sitniji kaže da
nema sitno i gura pare u veliki unutrašnji džep debele jakne. Meks
cijepa pred svima nekakve ulaznice i odmah ih poništava i baca na
pod, bez da im ih daje u ruke, tako da niko ne zna koliko je karata
zapravo poništio.
Kako se približava vrijeme početka programa počinje i gužva na
vratima, stvara se podugačak red. Malo prije devet dolaze oni
ugledniji Fojničani, komotnije obučeni od onih s brda, sa ženama bez
marama na glavi, dotjeranih i lakiranih frizura, među njima nekoliko
djece od po desetak godina.
Njima Meks, sa naklonom i servilnošću, svakom domaćinu ponaosob,
uručuje ulaznice u koje su upisani brojevi sjedišta, a to su ona
prva dva reda klupa, na metar od bine. Nina uzima novac, vraća kusur
precizno, „u bobu“, a Pipa im samo malo sa ćoška čekira karte i
vraća u ruke. Drago i još njih nekoliko ih vode na mjesta,
pokazujući njihova sjedišta. Usluga brza i tačna – nema šta!
Sve su stolice odavno zauzete, novopristigli se raspoređuju na
stajanje tamo ispod prozora i uz ovaj zid prema stepenicama za binu,
ostavljajući nekakav prolaz, jedva metar širok.
* * *
U polumraku ispred muške svlačionice je velika gužva, sa te strane
će parovi folklora uskočiti na pozornicu. Djevojke su već obučene i
spremne, a muškarci, zadihani od onog spremanja stolica u sali,
kulisa i opreme, a najviše od „gostovanja“ dolje u kafani kod onog
Žgoljavka, na brzinu navlače posljednje komade nošnje. Vižljasti
Veca je prvi obučen. Provlačeći se uskim prolazom iza paravana od
kulisa, bukvalno naleti na Nadu. Ona posrnu, ali je on brzo ščepa za
ruke i privuče k sebi, da ne padne. Dok se saginjao, majčin zlatni
lanac, koji je jutros uzeo iz obijesti i bez pitanja, izleti mu iz
košulje, privjesak se nađe na Nadinim prsima, zbog studeni ogrnutih
debelim kaputom. Zasvijetliše oči Nadi, sva zatreperi od momkove
blizine, odavno ona njega prati pogledom, ama on stalno nekud vrluda
i gleda druge cure. Sad, kad mu se praktično u naručju nadje, sad je
prilika, pa pokazujući na privjesak, jedno malo srce, sva nasmijana
reče: „Šta će to tebi, Veca? Muški ne nose lančiće, bolje da meni
daš...“ „A šta ćeš ti dati meni?“ – ne osta joj dužan. Ona samo
raskrili kaput i pokaza pod tankom bluzom dvije uzdignute uzdrhtale
lopte: „Ovo.“
Ma, šta je to odjednom u ovom smrznutom zimskom fojničkom mraku,
daleko od rodne gatačke Čarsije, roditelja i njihovih prijatelja i
istomišljenika? Od onog uvriježenog običajnog stida i strogih,
nerijetko silom, sa zeštokim šamarima i bubotcima usadjivanih
pravila ponašanja medju polovima? Kao da je svih stega oslobodjeno,
ovo gimnazijsko klupko i druženje, pogotovo maturantsko, odjednom se
razbija u muško-ženske parove, simpatije i uzdrhtale đačke ljubavi.
Poljupci u polutami, bar držanje za rukice, lelujavi ušećereni
pogledi i osmjesima naduti zajapureni obrazi. Tu pred svima, da svi
vide njihovu sreću, a opet sa uvjerenjem da će oni ostati i nijemi i
slijepi i gluvi, da to što se pred njima sad dogadja ni slučajno
nikad i nigdje pred nekim ne ispričaju, razglase... Poklanjaju svoja
srca u tuđe ruke, pa to i nisu tuđe, nego ruke njihovih drugova i
drugarica sa kojima mogu dan i noć, vijekove provesti... Osjećaju da
će sve ostati tu, u krugu, mrtvom tajnom zakovano. U okviru ove
fojničke sale i dvorišta okolo nje, najdalje na sicevima ostarjelog
„Nenada“ na putu do kuće..., a sjutra će se na čaršiji ponašati kao
da su ti poljupci i silni uzdasi samo, eto tako, odsanjani i da se
uopšte nisu ni desili... Zlo i naopako da se o tome u čistunačkoj
čaršiji samo i zucne, ne treba nikom gora pogibija... E, zato je ove
zaljubljene hladne fojničke noći svak svakome najjači saveznik, pa
onda prijatelj ili bliski rod...
* * *
„Sad smo mi na redu“, reče Ljilja Plava, „a ja, šta ću, nemam se
čime upasati, ost’o mi pās, sigurno, u autobusu“!? Neko joj kaza da
ode do Đeme, eno ga sjedi pored samih vrata i stalno proviruje na
autobus, za svaki slučaj. Neka ode sa njim, sve je to za minut,
imaće svoj pās. Proćuri Ljilja kroz jednu rupu na zavjesi, uvjerivši
se da je tačno što joj rekoše i siđe u salu. Žurnim korakom, pravo
ka Đemi..., ali mora proći blizu stolice na kojoj sjedi onaj Grmalj.
Jedan pored njega reče: „Evo one, što ima dobru guzicu...“ Grmalj se
samo malo nakrivi ka prolazu, ruka mu se kao istegnu u Ljiljinom
pravcu, taman da je zgrabi za ruku, za dupe, za šta li je htjeo?
Više instinktom, nego što je dobro vidila, Ljilja pobježe rukom uvis,
izvi dupe što dalje u stranu, nadajući se da će promaknuti. Osta,
tankom svilenom bluzicom zaogrnuta, nezaštićena slabina, na koju
neplanirano pade Grmaljeva pijana šaka. Prsti se stegnuše. Vrisak,
očajan i bolan...
Otrgnu se djevojka i potrča nazad, a krupne suze bola i poniženosti
potekoše niz lijepo lice. Prihvatiše je ruke sa bine i izvukoše
gore. Sama izvuče bluzu iz nošnje, zavrnu uvis, do pod grudi, a na
mjestu Grmaljevog stiska pojavi se pulsirajuća oteklina, u sredini
debeli krvavi podliv, okolo, u prstenovima, jedno za drugim, modro,
plavo, zeleno i žuto – sve dugine boje. Ljilja Crna i Slava je
zagrlile, a ona glasno plače u njihovim njedrima...
Prvi je skočio Drago. Skočili su i ostali, kao jedan, ali je Dragova
bila šaka koja je stigla Grmalja u sljepoočnicu, prekidajući mu
keženje i pijani hvalospjev. Samo se preturio unazad, u krilo svom
drugaru, sa kojim je pio dolje u kafani, a onda su obojica, lomeći
stolice pod sobom, tresnula na pod.
Sva je sala na nogama. Naši i njihovi, njihovi protiv naših, šake
fijuču, Nina je dobio jednu za vrat, Meks u lice, u jabučicu...,
Neko upali rasvjetu u sali. Stariji Fojničani poskakaše sa klupa i
sa povicima krenuše ka borcima u namjeri da ih razvade, ali ih
preduhitri i zrakom zaokoli ručetina sa crnom i od česte upotrebe
uglačanom, gumiranom „vaspitnom“ palicom - pendrekom. Narodna vlast,
u liku milicajaca Živka Papka i još jednog, mlađeg, iz nekog mraka
uleti u centar. Živko Papak, vođen teškom stomačinom sa razvaljenom
košuljom, bez polovice dugmadi na njoj, i debelim i širokim brkovima
na zategnutom, okruglom licu, onu palicu fijuknu pravo, odozgo, na
glavu Grmalja, koji se baš počeo pridizati poslije Dragovog udarca.
Samo jedno neartikulisano: „Hek“ i složi se Grmalj nazad na pod.
Palica napravi krug, da je svi vide, i malopređašnje guranje ka
centru dobi obrnuti smjer, svi su se povlačili pred licem strašno
razjarenog Živka, koji iz džepa izvuče lisice, uz škljocavi zvuk ih
namače Grmalju na ruke, cimajući ga da ustane: „A šta hoćes ti, a?
Smradu!!!“ Povuče ga za sobom, van iz sale, palicu uperi put Draga:
„Nadoćeš mi i ti“... Raširi se široki prolaz pred njima, nikog nema
ni blizu kod izlaza..., malo zatim, dolje, iz pravca kafane,
utihnulo gledalište začu zvuk tupih udaraca i glasno ječanje, a onda
zavlada potpuna tisina...
Prvi se snadje predsjednik Mjesnog odbora Fojnice Stevan. Visok i
mršav, ispe se na binu: „Ljudi, ’vamo gledajte! Svi! Ovo što je bilo
- bilo, dajte da se nastavi sa programom. Gimnazija je i moja i vaša
i sva su ova đeca naša... I oni su došli da nas uvesele i da nam
prikažu šta su sve spremili... Sjednite na svoja mjesta, da
nastavimo...“
Salom krenu žamor i sašaptavanje. Oni viđeniji Fojničani stadoše
ispravljati prevrnute klupe prvih redova i posjedaše. Njihovim
primjerom pođe sredina sale, na kraju i oni na dnu.
Na otvorenoj bini, odgrnutih zavjesa, svi su okupljeni oko profesora
Dake. Nestalo je onog ženskog koketiranja, uplašene oči pitaju šta
dalje da se radi. Daka, gledajući ih sve, onako sa visine, pa i
čitavu publiku koja se smiruje i traži mjesto za sjedenje, odnosno
stajanje tamo pored prozora, mahnu rukom Stevanu i reče da će
program biti nastavljen za minut, samo da se pripremi scena za komad.
Zatvori se zavjesa, užurbano namještanje kulisa i pribora. Oglasiše
se tonovi pjesme sa razglasa, a među učesnicima programa opet krenu
umjetničko uzbuđenje i svi su na nogama. Jedino Ljilja Plava sjedi
na nekoj torbi, punoj folklorne garderobe, tiho jecajući, glave
zaronjene u Slavino krilo. „Prostačka seljačka džukela, krkanski
krkan“, veli Slava, a Ljilja klimnu glavom: „O’kle je taj idiot“?
Neko reče da je negdje, otud, od Slivalja. Podsjeti na stih:
„Vuci kolju što ne valja, počeli su od Slivalja...“
Stevan je otišao kod Ljilje Plave, izvinjava se u ime cijele Fojnice.
Ljilji uminuo prvi bol i konačno se opet nasmijala onom svojom
niskom bijelih zuba, kao biseri. Svima kao da je laknulo, eto,
igraće i ona folklor, po planu ipak teče sve.
* * *
Poče aplauz. Ohrabrenja. Publika pokazuje da je spremna za nastavak
priredbe, konferansijei Miloš i Safija izađose pred zavjesu. Na
Safijino: „Poštovana publiko, glumci Dramske sekcije Gimnazije
spremili su komad u tri čina, koji će vam sada prikazati“, Miloš
dodaje: „ Da znate, ovo je prvo izvođenje ove predstave, samo za
vas“.
Aplauz se prolomi i ugasi se svjetlo u sali ! (Stvarno je istina ono
što se priča da Fojničani imaju tradiciju i drže do nje, da znaju
šta je dobra predstava i dobro izvođenje, da za one ružnoće od
maločas ni malo nisu krivi i da im je žao.)
Razmicanjem zavjesa, ukazuje se osvijetljena bina na kojoj kulise
dočaravaju neku prostoriju, u centru jedan sto sa dvije stolice,
zavučene poda’nj (sto je uzet iz kafane, a stolice su iz sale).
Začuđuje to kako one sklepane kulise, gledane iz daljine, izgledaju
bolje i prirodnije, baš lijepo. Sufler je nevidljiv, zavučen u svoju
rupu pod binom, sa sveskom teksta u ruci, kad zapnu glumci da ih
podsjeti.
Rahma i Šmila imaju glavne uloge, Veca i Oman su njihovi sinovi, sa
svojim ženama koje glume Slava i Ljilja Crna. Tu su im još i djeca.
Posebno je dobra Šmila sa starinskom kotulom i ovčijim kožunom bez
rukava u ulozi babe, zna cijeli tekst napamet, fino se kreće
pozornicom, smiješna je scena kad đeda gađa prećepkom (nije dobro
bacila pa zamalo, stvarno, da mu glavu razbije). Publika se smije...
I ostali su dobri, dobro nose svoje uloge. Jedino Veca prečesto
bulji ka mjestu gdje je sufler – zaboravlja tekst pa traži da mu
ovaj došapne, a publika to primijetila, neki se tamo smijulje.
Ipak, niko nije ni blizu Rahmi i njegovom igranju starog đeda.
Zgrbiti se (potpomognuto krpenim umetkom na ledjima ispod starog
širokog otrcanog kaputa), zapinjati u hodu oslanjajući se na jednu
čvornovu i krivu šukaru, a posebno svom govoru dati taj prozukli
izraz starosti, može samo profesionalac. A, eto, može i on, Rahma.
Sa svojih 19 godina?! Da, čisti talenat, izvorni! (Za sebe govori
kako će poslije mature u Učiteljsku... Ne pada mu na pamet nekakvo
glumatanje. Ovo sada, to on onako, iz zadovoljstva... Koje li štete
ovakvog talenta, nepodijeljeno je mišljenje svih ostalih.)
Glumci izgovoriše posljednje dijelove teksta, zavjesa se žurno
navlači, a publika skače sa mjesta i aplaudira. Sve jače i jače.
Zavjesa se opet otvara, glumci poredani na bini prave naklon, a
tapšanje dlanova ne prestaje. Konferansa jedva najavi da će sljedeće
biti pjesme, pa folklor iza toga.
Smjenju se pjevači, folklor je podigao gledaoce opet na noge (ali i
dosta prašine na bini), pa pjevači opet... Ninin glas iz sredine
sale proziva slijepog Milojicu da pjeva „onu“ pjesmu. Milojica ne
bi, baš, ali ni Ninu ne može da odbije, njegov mu glas zvuči i kao
molba i kao naredba. Započe:
„Duni tihi vjetre, sa Avale jače, te obriši suze djevojci što plače.
Suze moje vrele, tecite k’o Dunav, umrla je skoro moja prva ljubav...“
Niz Milojicino rošavo lice, prepuno rupa od nekih ranijih bubuljica
ili čireva, sve dok svira i pjeva, teku dvije linije suza. Kao da su
dva mala potočića, toliko su krupne. Jedna drugu sustiže. Izlaze iz
onih slijepih duplji, vječito prekrivenih kapcima, cijedeći se kroz
dugačke trepavice. Niko ne zna zašto Milojica plače kad god svira i
pjeva ovu pjesmu, ali samo nju kad pjeva, nikom se nije povjerio,
niti će ikad. Gledalište je zatečeno, i pjesmom i suzama i
Milojicinim dugačkim licem bez zjenica..., aplauz slama dlanove...
Uz toliko puno aplauza, koji teško da će se ponoviti na ovim daskama
Fojnice, okončan je program. Konferansa najavi da počinje narodno
sijelo. U sali su upaljena svjetla. Mada nedovoljna da osvijetle
onoliki prostor, neće se na to žaliti oni što će se hvatati u kolo.
Gimnazijalci pakuju kulise i ostalo što su donijeli sa sobom:
posebno se pažljivo instrumenti i razglas sa zvučnicima nose vani,
gdje Đema čeka pored otvorenih bunkera i vrata autobusa.
* * *
Gomila ruka grabi klupe i stolice podižući ih i slažući na binu, a
prva ganga krenu u centru, pa se odjednom stvori krug koji se sve
više i više širi. Muške su ruke prebačene preko ramena, a ženske se,
kao stidljivo, drže dlan za dlan, dok se tijela pokreću stalno u
desno, korak nazad- dva naprijed, a u sredini đipaju djevojka i
momak..., on što god može više, da se istakne, da ga zapaze cure iz
kola.
Od silnog đipanja škripe stare daske u sali, a izmedju njih se
pomalja sve gušća i teža prašina, štipa nozdrve igrača i posmatrača
podjednako, ali kolo ne prestaje ni zaglušujuća ganga. Prepjevavaju
se momci sa djevojkama. Na svaku, grubim i teškim glasovima
otpjevanu „mušku“ strofu:
„Mala moja, divan stvoru, Hoću li ti doći toru?“
u odgovor odmah stižu udruženi visoki ženski glasovi, odgovarajući
na napad i uzvraćajući istom mjerom, ta nisu im oni gospodari :
„Dođi dragi, sunce s neba, Za tora mi Šarov treba!“
Fojničanin Tomo komentariše da se ova igra zove „đipa“, a ne, kako
se pogrešno misli, crnogorsko oro, mada je, uostalom, pola Crne Gore
zapravo Hercegovina. Odnijela je, eto, „đipa“ prevagu nad starinskom
igrom„prolete“, koja se u Fojnici i okolini, ali urijetko, najčešće
u vrijeme plastidbe, još tu i tamo zaigra. Igra „prolete“ je kad na
nekoj livadi, ili kakvoj ravnoj luci pored rijeke, u red stanu
djevojke, a naspram njih red momaka, pa poskakujući visoko prolijeću
jedni između drugih, baš kao kad bi se zupci češlja provlačili
između zubaca drugog češlja. Važno je da momak ocijeni na kojem je
mjestu djevojka koja mu se sviđa, pa da i on u svom redu zauzme isto
mjesto, jer se onda nađu na sredini u parovima, pjevaju pjesme i
drže za ruke. Jedna od pjesama, veli Tomo, ide ovako:
Igra dvoje i dvoje, Po tavanu zgodno je.
Nit je led, nit je med, Nego štice lučeve,
Zuluma nam ne čine.
Sad nam Rade divno igra, A Vida nam ne umije,
Neka ide nek se krije, Kad igrati ne umije...
A na pitanje kako to da se igra po tavanu, Tomo objašnjava da je
donji boj svake kuće nekad bio izba za stoku, pa je tavan izbe,
zapravo, ono što danas zovemo pod od gornjeg boja kuće gdje žive
ljudi. A štica je stari narodni izraz za dasku.
U krugu kola smjenju se djevojke i momci. Dana je ušla, a Daka odmah
za njom. Skače vrlo visoko, oko nje, uperio joj pogled pravo u oči,
a i ona u njegove, nasmiješena. Ovdje se nešto dešava, nisu čista
posla, prodje šapat gomilom neigrača, mahom potpuno prestarjelih
udavača, koje sa strane prate i ocjenjuju i uspješne i neuspješne
igrače. Od njih će sigurno sjutra poteći: E, moja..., samo da si
vidila bruku, ne bi svojim očima vjerovala: bila ti je sinoć, ta i
ta, sa tim i tim... E, kako li ona, ’naka, ufati ’nakog momka...
* * *
Malo poslije ponoći, Macun reče da će da ide i ko hoće sa njim neka
se spremi. Šestorica se prijaviše i odoše pod nastrešnicu da mu
pomognu upregnuti konje. Ubrzo se pozdraviše i špediter krenu nazad,
u Gacko. Taman da stignu, otprilike, kad i autobus.
Dok u sali đipa grije tijela, mnogi dušu razgaljuju u kafani
konjakom i lozom rakijom. Kuva Žgoljavko i vino na malom rešou, sa
otvorenom spiralom, dodajući po koji karanfilić unutra.
Gimnazijalci sastavili stolove, skoro su jedini gosti kafane, samo
sada sjedi više cura nego momaka. Pa i razgovor je drukčiji,
pristojniji. Nema psovanja i teških izraza, svi paze šta govore.
Ulazi Dana, a samo malo iza nje i Daka. Zarumenjeni. Vidi se da su
se negdje dobro naujeli studeni, iako objašnjavaju da su „sad iz
sale“. Društvo se pravi nevješto, kao prihvata za istinu ovu očitu
lagariju, a ni Dana ni Daka nisu svjesni da im oči neprekidno
počivaju jedno na drugom, da to i slijepac može primijetiti. Iako su
sjeli na suprotne strane stola, tačno se osjeća silna struja kako
teče medju njima.
Šta li će im reći u Gacku, kad je ona još učenica a on profesor? Ne,
za ovo niko živ ne smije saznati. Krićemo ih do zadnjeg, zajednički
je nijemi zaključak. Cure, koje su, do prije samo nekoliko, listom
žudile da ih Daka bar pogleda, sad su fer i uvlače svoje kandže i
udice, prijateljski.
Stolu prilazi Đema: „Ćuješ profesore, ako je da se ide , onda da se
ide. Evo je skoro tri po ponoći i vrijeme je. Ne govorim ja zbog
mene, nego što je zima i što je noć, pa je pametno...“ Daka sluša
šta Đema govori, zna da je starina sasvim u pravu, ali mu se još
sjedi, rijetka je ovo prilika da je pored Dane i da mu to niko neće
natovariti na vrat, ali isto tako dobro zna da je on po zaduženju
ovdje komandant parade i da mora presijeći. Pozva ove za stolovima
da se spreme za polazak, da idu u salu i pozovu ostale.
Nina priđe Žgoljavku i reče da on plaća svo piće koje su
gimnazijalci popili. Izvadi gomilu zgužvanog novca, plati, a sve
preostalo dade Daki sa mangupskim osmijehom i napomenom da je to „dobrovoljni
prilog od zaradjenog bakšiša“ na ulaznicama.
Daka primi novac, jednim brzim pogledom okrznu Danu i izađe van.
Počeše i đaci da izlaze, samo Dana ne ode za njima u salu, nego
negdje tamo prema autobusu, pa još iza njega, gdje je dvije ruke i
usne željno dočekaše, a ona još željnije prihvati. Ne vidješe u onom
mrklom mraku Vecu i Nadu, samo pet koraka od njih, ha? Zato su oni
dobro vidili njih, pa se pritajili...
* * *
Gimnazijalci se polako okupljaju bliže izlazu. Već im je dosta i
priredbe i sijela, onim mlađima se baš vidi umor na licu. Fojnička
rodbina prilazi, odvaja one koji će noćes ostati tu na spavanju,
uzimajući im iz ruka torbe i zavežljaje i spremajući se da idu
kućama. Počinje pozdravljanje: - Sjutra ćemo se viditi na čaršiji,
doćemo mostarskim u jedan’es..., javljajući se Daki da zna ko ostaje
u Fojnici.
Dolje kod kafane parkirani „Nenad“ , ugrijanog motora, čeka putnike.
Sad već svi ulaze i sjedaju kako se kome, gdje i sa kim sviđa. Daka
se naslonio na unutrašnju haubu motora, pored Đeme (Dana je odmah tu,
iza), prebrojava prstom po sicevima i pita da li su tu svi koji se
vraćaju za Gacko. Neki rekoše da fali Šmila, drugi kažu da tu nije
ni Drago, opet, neki vele da nema Nade i Veca, a možda su zaostali u
sali. Taman što je Daka odredio dvojicu da otrče i dobro provjere,
ulaze prvo Nada pa Veca, a za njima se u autobus penje Šmila, dok
joj Drago otresa nekakav snijeg sa ledja na kaputu: „Pala u snijeg“
veli. Društvo se smijulji, svi pretpostavljajuju zašto je i kako to
ona ’pala’. „Jesu li sad svi tu?“, Daka će, a u horu odgovor: „Jesu!“
Đema, kao i pri polasku iz Gacka, ubacuje u brzinu, otpušta ručnu i
podiže značajno kaziprst uvis: Polazaaak!
Kroz šoferšajbnu „Nenada“, obasjana jakim farovima, blješti površica
naokolo. Ispred utabana, skoro zaleđena, cesta. Cimnu stari autobus,
malo zaškripa, polako smota udesno i izađe na cestu. „Omladino,bili
ste fantastićni većeras, ćasna rijeć“, reče Đema, iz poluokreta,
jednim okom nišaneći cestu, a drugim, veselim i nasmijanim,
pogledajući na već sasvim opušteno društvo iza sebe. Vidi se da je
svima drago, da im je posebno stalo do te Đemine pohvale. Kao da su
samo to čekali, pa započe žagor i nadvikivanje, utrkivanje ko će
više i ljepše da nahvali Đemu i njegov šoferski majstorluk. A njemu
draagooo..., iiih.
* * *
Zaobilazeći one što pješke idu fojničkim kućama, „Nenad“ minu jedinu
uličnu sijalicu u Fojnici, onu kod prodavnice, kad nešto kvrcnu pred
Đeminim očima i ujednom nesta svjetla, potpuno. Đema nešto
promrndžolja, stisnu kočnicu. „Nenad“ malo prokliza i stade. Đema
pita ko ima bateriju - pružaju mu nekoliko. Osvijetli neke žice i
osigurače, tamo kod volana, čačka nešto. Onda otvori vrata i izađe
van, pa se vrti oko jednog pa onda oko drugog fara..., oni naprijed
što sjede najahaše na šoferšajbnu, kao da će time nešto pomoći,
ohrabriti „Nenada“ da opet svjetlo dobije!?!?
Vrati se Đema u autobus, nekako zgureniji, pope se unutra, zabrinuto
vrteći glavom, pa opet poče da čačka po onim žicama. Za kratko se
pojavi neko slabo svjetlo, pa i ono nestade, a sa njim i tek
probudjena nada putnika. Đema othuknu u ozeble dlanove, okrenu se
autobusu i reče da je ono maloprije bilo samo poziciono, da je kabal
glavnog svjetla izgorio i da se sad nikako ne može popraviti, da se
mora spavati u Fojnici... Nema noćes ništa od putovanja...
Uzdahnu svekoliki autobus. Šta, gdje i kako sad? Ma, treba ići kući,
pa makar i pješke ovih 22 kilometra, mišljenja su jedni. Neki
pametnjakovići vele da će gurati autobus do Gacka, ako treba, Đema
se češka po glavi, pogledajući čas jedne čas druge, neodlučan i, kao
ni Daka, ne zna šta bi rekao. Otvoriše se vrata autobusa i unutra
proviriše Stevan i Tomo sa pitanjem šta to bi i Đeminim odgovorom da
je crklo svjetlo, pa ne može voziti za Gacko.
Konačno, Tomo reče da u radnji (prodavnici) ima jedan posebno veliki
i jak fenjer, jedino što sigurno može davati neko svjetlo. Kad se
napuni gazom, garant će svijetliti do Gacka, pa i dalje ako treba,
bez problema.
„Ama, kako ću, ćovjeće, vozit’ autobus sa fenjerom“, čudi se Đema, „ko
je to ikad u vijeku radio?“
„Vedra je noć, mirna, nema ni daška vjetra, svejedno što nema
mjesečine, put se priličito vidi, još sa fenjerom i biće taman“,
uvjeren je Tomo da ima pravu ideju. Iz autobusa grakću i navijaju da
se ide, najviše i najgrlatije oni što se, sa svojim tu noć osvojenim
damama, u parovima rasporediše po najmračnijim „Nenadovim“ sicevima,
u namjeri da što više osjećaja i romantike, u predstojećoj laganoj
vožnji, izmijene jedno sa drugim.
„More biti, more biti“, odgovara Đema, klimajući glavom, kao da mu
ni samom nije jasno gdje je i na šta to on pristaje..., a Tomo
otključa kanate dućana i otud izvadi fenjer, stvarno velikog
cilindra, sa dubokom posudom za gaz (po Tomu - po’litra gaza staje u
nju). Toliko veliki fenjer još nikad nije viđen. Neko pita je li to
taj cilinder broj 9, misleći, valjda, na onu podrugljivu gangu:
„Mala moja lijepoga kroja, k’o cilinder devetoga broja“...
Dok Stevan pridržava fenjer, Tomo odvrće šaraf na posudi i iz jedne
boce sipa gaz, baš stade dosta, vidi se. Zavrnu ručicu uvis, odiže
se cilinder, točkićem izvuče još malo fitilj, a iz džepa izvadi
škljocavac, onaj benzinski upaljač „Prvi Partizan“, škljocnu i upali
fenjer. Narikta plamen i spusti cilindar, a okolo se, baš dosta
daleko, dobro zasvijetli po onoj bjelini.
Izašao Đema napolje, gleda niz put, pa u onaj fenjer, pa opet niz
put. Vrti glavom tamo-vamo, dunu kratko u pravcu fenjera, plamen ni
ne zadrhta... Onda ga zgrabi i komadom žice veza po sred nosa
autobusa, malo ispod šoferšajbne, da mu odsjaj ne bije u oči kad
bude vozio. Ruku pruži Stevanu i Tomu, uđe i zatvori vrata za sobom,
stisnu volan i podiže kažiprst. Autobusom pljusnu aplauz. Dok su
mahanjem ruka otpozdravljali Tomu i Stevanu, koji ostaše na sred
ceste, đaci opet viknuše, Fojnici u pozdrav:
„Ćiji je, ćiji je ono to-no-bil, što vozi, što vozi braću Gačane...“
Bulji u ono svjetlo na cesti pred sobom Đema, sad mu se već i samom
čini da će moći polaganom vožnjom do Gacka. Sigurno, izgleda da će
fenjer poslužiti!
A zaprepašćeni „Nenad“, koji u svom dugom vijeku prošao sve i svašta,
ali nikad još nije išao “po fenjeru“, evo ga Gačani i na to
natjeraše, sasvim oprezno okreće svoje točkove, pa onda malo brže i
još brže. Ostavi iza leđa zadnje fojničke kuće, približava se
velikoj desnoj krivini sa onim ogoljelim kamenim kiljanom pored same
ceste. Ama, samo što mu priđe, nesta fojničke zavjetrine, a iz
korita Zalomke ga s prijeda zveknu u nos na’akav vjetar , baš po
onom fenjeru... i utrnu ga..., Đema cimnu obje kočnice!!! I nožnu i
ručnu.
Pjesma o tonobilu i braći Gačanima puče po polovini, smijeni je muk.
Otvorenim dlanovima pljesnu Đema, kao aplauz da napravi. Prvo
pomisli da opsuje, pa da kaže sebi da je magarac i avetinja što
sluša grđe od sebe. Ma, jok, samo kiselo odmahnu rukom, kao da se
brani dosadnih mušica, jer mu od kose niz vrat, pa dolje niz ledja
pođoše trnci od pomisli na scenu koju će mu, sto-posto, prirediti
šoferi, na čelu sa Ćikom Dulom, u hotelu Metohija: „... ooo, kako li
ću saćekat’, preživit’, kad me ona hotelska céka sjutra uveće ufati
na trehu..., oni kopiljani nijedni, da-bi-li kopiljani, a skoro sve
sam ih ućio volanu, šta je medjugas, mjenjać i rućna..., zašto
autobus naprijed ima dvije a pozadi ćetiri gume..., samo u pjesmu da
me ne ture, dugo traje, teško se zaboravlja...“ I već mu se čini da
mu u ušima bruje riječi pjesme: O, Mjeseče, što te noćes nema, Da
obasjaš čudo istinito? Za volanom sjedi stari Đema, Zbog fenjera „Nenad“
pomahnito ...
Onako, ofrlje, komandova da dvojica izađu van, sa baterijama u
rukama i da mu svijetle pozadi, kako bi se rikvercom vratio u
Fojnicu. Mic-po-mic i parkira „Nenada“ na ono proširenje pred
prodavnicom, pod onu jedinu sijalicu, gdje su Tomo i Stevan još
stajali i sve vidili, šta i kako se zbi... Skinuše fenjer...
Noćilo se po sobama i hodnicima mnogih fojničkih kuća...
Kao epilog:
Ne naljuti se Studo na svoje gimnazijalce!!! Za divno čudo i za jade
ljute!!! Pa, ili je profesor uljepšano prepričao događaj, ili je u
Komitetu vidio zvanični izvještaj Živka Papka (ako ga je ovaj uopšte
i umio napisati)? Možda je samo bio sretan što mu je opet u
kancelariji baršunska kutija sa zdravim mikrofonom..., ko to zna?
Biće, ipak, da mu je, čaršijom zbubana još u rano jutro, oštricu
srdžbe otupila, a u brkove natjerala osmijeh, priča o januarskom
fenjerisanju...
M.J.
Gacko iz sna 4
REPETITOR*
Pooogle', pogle'! E, pustog li i mrtvog, manitog, Gacka! Baš pašhje
mjesto! Ođe samo manit' more živit'! Pa, vidiš li: ’a' prođi ljeto i
evo ovo malo lijepe jeseni, eto ti kišurina i snježine, dozavrat. I
ku'ćeš onda? A? Samo u kuću, k'o pustinjak, niđe drugo. U njemu,
manitom, niđe ništa - do ono kino. Eto ti! Dok drugi svijet ima
svašta! Eno Bileća više od dvije godine ima televiziju, Nevesinje
isto, o Trebinju ni pričat' – pravi je, pravcijati, grad. Jā, jā,
baš Trebinje! - dvije žene, ondje, kod Dunjine trafike pred Poštom,
pričaju, mjereći očima cijeli prazan trg, od Hotela do Šestice i
udesno pored Odbora, sve tamo, Miliciji. Jedna bi da napomene da se,
eto, od ljetos i na Bjelasnici pravi televizijski toranj i da će
brzo televizija i u Gacko, eno se lijepo, desno od Troglava, vidi i
kućica repetitora i antena. Ona druga maše glavom: Ne lipši kenjče
do zelene, lijepo ti ja zborim da u pašhjem nema ništa...
S Bloka na Blok, oivičen mladim drvoredom nevelikih lipa s južne i
već iždjikljalih topola i starih bagremova sa sjeverne strane, još
se, skoro stavljen, crni asfalt, prelazeći polako u sivilo. Isto
takav je i od Veterinarske do Šestice, ali je tuda isflekan
razlitanim kravljim balegama i konjskim krkalama, što ih svako
popodne ostavlja stoka penjući se iz Polja u Gornju čaršiju, ili
ostaje iza konjskih kola i špeditera, što okasniše ljetos da izvuku
sijena na guvna pred kućama.
I u ovo podne upinje se sunce da zabije svoje zrake u taj asfalt i
ono malo trotoara oko njega, sada lakše probijajući sjenke već
braonkastih ili sasvim žutih,a dobro razrijedjenih lipovih i
bagremovih grana, što su čitavo ljeto debelim krošnjama
natkriljavale glavnu džadu od Hotela do Milicije, kao tunelski svod,
pa bi se noćna javna rasvjeta jedva kroz njih provlačila.
Mirna Čaršija, k'o da ne diše, zaspala. Jedini neobičan zvuk, sat
prije, bijaše zvrndanje motora mostarske "pruge", mostarskog
autobusa , u jedanes'. Ono studenata i gatačke rodbine, što je još
bilo tu, do neki dan, ode svojim poslom, kao i svake godine. Sve
isto... Čemu li se samo, tu kod Pošte, naglas smiju Dunja pred
trafikom, okružena tek poredanim današnjim novinama i Biser Coto,
što je ispred nje razvrn'o poveliku torbu i prebrojava štos lozova
najnovije lutrije („Igraj novu igru Loto – prodaje je Biser Coto“)?
Gacko je baš opustilo. Pusto je ono i inače, ama sad se čini da je
još i više..., što li to???
Pa, jā! Neobično je, jer ovih dana nema vreve i cike otud od
Gimnazije, sva se preselila na Bjelasnicu...
* * *
Prođe svečano i ovaj Prvi septembar, veliki praznik u Čaršiji - Dan
oslobođenja Gacka '44-te. Dvadeseti po redu. Gatačkoj mladosti, u
ovaj topli dan, neuobičajeno produžene ljetnje žege, opet je počela
škola. Raspoređivanje po odeljenjima, priča se o knjigama i priboru,
a najviše o proizvodnom radu... Ama, biće vremena i za nauku. Da se
prvo proizvodni završi. Petnaest dana...
Kažu po čaršiji da će đaci, da bi zaradili pare za ekskurziju
maturantima (gdje uvijek i odlaze samo maturanti, za ostale nikad
nema para), ove godine ne samo pošumljavati, nego i prokopavati
kanale za postavljanje uzemljenja oko one nove kućicet gore na vrh
Bjelasnice, za TV repetitor, što je ljetos ozidana. I da je tamo
skoro goli kamen, velika 'tvrdja', više će trebati macola i špic,
te da će raditi i mine (dubinsko) i mine-blatarice za (površinsko)
razbijanje kamena, ali, svakako i krampa i lopata. Svukud naokolo,
pa i oko kućice, smjenjuju se ispucali i oštro zubati kameni krševi
sa visinskom livadom, prepunom mirisne i guste trave, koja je sad,
na izmaku ljeta, najbujnija, mekana - na tamno zeleni tepih liči. I
tako zelena neće stići ni da se sasuši ni da uvene, preduhitriće je
i prekriti prvi snijeg koji padne, vjerovatno za manje od mjeseca,
da je drži zagrljenu u svoju bjelinu sve tamo do maja.
Kao i ranijih dana, stigli još prije sedam sati i upaljenih motora,
ispred Gimnazije stoje Fapovi-sandučari i tovare đake, baš k'o
ja'njad kad se utovara dolje na Stočnoj: na one visoke karoserije
malo se ko sam popenje, bez pomoći drugih, pa tačno kao utovar
izgleda. Svih 330 đaka. Opet idu pod Bjelasnicu, u Lukovice, odatle
će pješke uz planinu do novo-napravljenog televizijskog repetitora i
antenskog tornja, na samom vrhu, čitav mu se obris lijepo vidi iz
Gacka.
U Lukovicama je istovar, opet k'o ja'njad... Na onu
široku livadu pod planinom, što sa desna ima novu
trafostanicu. Od nje, pravo uz strminu planine, je rasječena
šuma i po njoj rasporedjene bandere i razapete žice od
struje, sve do skoro samog vrha, do one goleti. Kažu, zbog
gromova, ta će se golet do kućice repetitora 'premostiti'
podzemnim kablom. |
 |
U lijevoj strani livade su dvije podugačke i poširoke barake, vidi
se da su privremeno sklepane, od onih okoraka sa pilane, što
preostanu kad se iz balvana sijeku grede i daske. U jednoj žive
Bosanci, što po planini sijeku šumu, a u drugoj su im smješteni
konji. Ogromni. Kažu da su Štajerci. Bezbeli nisu naši brdski
konjići, a i kako bi bili kad im je samo jedno kopito veliko taman
k'o tri kopita onih naših konja, da se o rastu i visini ni ne govori...
Neki dan je jedan Bosanac sa ponosom pokazivao svoj par konja, kad
su zacapinjeno bukovo deblo iz planine izvlačili k'o čačkalicu, k'o
od šale. Sila, moj brate!!! Najbolji par konja u gatačkoj vali, ona
dva divna zelenka u Aziza Poška, pred ovim bi se konjima samo
zastidio...
Jutros neki jad! Ispred barake, na kamenu, zavaljen na one drvene
otkorke, sjedi baš onaj isti Bosanac i plače! Suza suzu ne stiže!
Čovjek u godinama, a plače, sav se trese. Ruke mu drhte k'o na
vibraciju da ih je bacio... Neki priupitaše šta mu je, a jedan od
onih Bosanaca procijedi kroza zube da mu je noćes strad'o onaj
najveći konj! Ma, kako? Čifto se, vele, sa drugim konjem, udario u
direk, slomio ga, a onda se ozgo odvalila greda koju je onaj direk
držao, pala mu na ledja i slomila mu kičmu. Morali su ga ubiti da mu
prekrate muke. Upucali ga u čelo!
Čovjek sjedi i dalje, zatvorenih očiju, trese se i plače!!! Kuka iz
svega mozga, čuje se samo ono 'Putko, o Putko, moj Putko'! Tako mu
se zvao konj...
Stužila se svim gimnazijalcima jadna slika one tuge i onog gubitka...
Ma, nikome nije svejedno, ali ih presijeca Slavov glas i vraća u
stvarnost. Onome zašto su tu, u ravnim Lukovicama.
Jedanaesti je dan "proizvodnog rada", kako se to đačko argatovanje
zove. Septembarski, sunčan i topao, kao avgustu da pripada i ljetu
koje je još u kosi, majicama kratkih rukava, trofrtaljnim
pantalonama i suknjama samo malo preko koljena, iskaišanim sandalama.
Jedino pogled na prozlaćenu i šarenu Bjelasnicu uvjerava da je
jesen, da se ono lišće spremilo na pozdrav i odlazak.
Na zemlji je ispružen kabal, okrugao i podebeo, obmotan u sjajnu
crnu plastiku. U prečniku ima deset cenata. I ovako, na pogled, vidi
se da je jako težak. Neki ga ljudi tamo premjeravaju i na svakih
pola metra ocrtavaju bijelom kredom recku, crticu.
Đake pod kontrolom drži profesor Slavo, za glavu viši i od najvišeg
uokolo, a pored njega su električari iz Električnog Malkan, Stevo,i
Mumo i još neki, oni će povezati kablom dalekovod iz Lukovica i
kućicu repetitora.
Slavo prvo postroji sve đake u jednu vrstu, pa izabra najvisočije i
najjače, odredi većini mjesto na čelo, na početak kabla, onda bira
one srednje, pa ih izmiješa sa manjima, sve jednog po jednog
rasporedjujući duž kabla, sve do kraja. Okruglo trista, na svakih
pola metra po jedan. Onih tridesetak "prekobrojnih", najsitnijih i
slabašnih ostavi sa strane, neka se sami penju za kolonom. Zadatak
je da svaka desna ruka uhvati za kabal baš tamo gdje je ona crtica
obilježena i da se odatle ne smije pomjeriti sve dok se ne izadje na
vrh, ili bude komanda za kratki predah.
Svakom je jasno da moraju kabal na jedan znak podići uvis i
nasloniti na rame, a isto tako na znak krenuti uz planinu, posebno
da se ne smije samovoljno stati, a kamo li pustiti iz ruka, jer bi
preskupi kabal mogao da pukne na mjestu naglog savijanja. Slavov je
glas grmeći, zastrašujući, iz dubine dvometarskog tijela grgolja i
niko nema ni pomisao ni to srce da ga ne posluša:
Diži uvis! Kreni! Drži korak!
Kolona se zmijoliko na cik-cak, već dobro poznatom stazom, penje uz
planinu. Korak laganiji, ujednačen, a pogled uprt u onog ispred sebe
i kamenje pod sobom, nema načina da se bira oslonac stopalu, kao što
se moglo ranijih dana kad su se peli gore radi kopanja kanala za
uzmeljenje, pa kad je svak išao po svojoj volji i gazio kuda misli
da mu je bolje i lakše. Sad noga mora da kroči tamo gdje je
prethodno bila noga onoga ispred njega. Kabal odredjuje pravac. Ne
predstavlja neku teško izdržljivu težinu, osim kad se nadješ na
samom "laktu" krivine, pomisliš da hoće da te izbaci sa staze i
smandrlja u ono mračno klupko zamršene šume, odmah pored. Muka je
što tih "laktova" ima mnogo do vrha.
 |
Pogled preko nadanićke crkve na Repetitor
(ime autora ove fotografije ne zabilježih,
a nadjoh je objavljenu na Internetu)
Slavo i oni električari stalno se pomiču gore-dolje pored djačke
vrste, budno pazeći posebno na mjesta savijanja kabla, pomažući
fizički slabijim da se održe na nogama. Dva puta je komandovan
predah, kabal je spuštan na zemlju. Svak je mogao da sjedne, ili
čučne, ali samo kod mjesta držanja kabla, ni slučajno da se udalji
od njega. To je Slavo posebno naglasio, rekao da najstrožije
zabranjuje udaljavanje. Kad se po treći put, na jasnu komandu,
ponovo ustoličio na djačkim ramenima, a nošen posebnim elanom jer se
cilj već vidio, za čas je kabal iznesen na vrh pa, iz pokreta,
položen u iskopani kanal.
Tek je onda postalo jasno da su umorne i ruke i noge, da su bolna
ledja. Svi su odmah morali sjesti i odmoriti, tamo gdje su se
zatekli, tako je kazao Slavo. A onda se vrsta počela razbijati,
odvajati po razredima, pa po odeljenjima, te na male grupice. Vade
se raznovrsne đakonije iz zavežljaja, torbaka i džepova i slažu po
onoj zagasito zelenoj travi. Halapljivo rade vilice, kao da nikad
prije nisu obavljale taj posao, svima je u stomacima jedna velikačka
rupetina...
Odmah ispod kape one goleti gore, jedno sto pedeset metara pod
repetitorom, gusta je šuma, koja očima - niti suncu - ne dopušta da
zavire u velike i duboke rupčage. Jame. Iz nekoliko njih vire
ogoljela jelova stabla, bez kore, sa kratko potkresanim granama,
niz koje se silazi dolje kao po stepenicama. Snježanice! I sad pune
u led pretvorenog snijega, prepunog providno-žućkastih crva sa
braon-crnim glavama, što se po njemu uvijaju i rove (šta li traže i
jedu u onom ledu - ko ga zna - sami sebe?). Snježanice su jedina
voda na Bjelasnici, osim one što je po neko nosi u starinskim
vojničkim čuturicama, a neko u termos-bocama, malo ko je ponio
staklenu flašu - lako se razbije na onome kršu. Današnja plastika
još je spavala u mislima za budućnost .
Nema ni dvadeset koraka od repetitora, pukla je planina iskrivudanom
pukotinom, dugom isto toliko, a širokom ne više od trideset
centimetara. I nije jedina, ima ih tamo malo dalje još nekoliko.
Bezdana je... Ču', bezdana? - neki sumnjaju, drugi ih zovu da
provjere. Na stomake liježu pored pukotine, kriveći vratove i
nadnoseći ušima nad nju, a jedan donosi velike 'ripe tek iskopanog
kamenja, velike skoro kao rascjep, možda koji cenat uže, taman da
mogu prominuti ivice, pa ih pušta da padaju u ono crnilo... Ništa,
ni zuuu, baš nikakav zvuk, čekaju i po 10-15 minuta, po pola sata,
provjeravaju satove, nema zvuka. Eto, je li sad jasno da je bezdan?
Da je jama dublja od visine planine? Niko više ni ne sumnja.
Juče je Slavo survao ogromnu kamenu gromadu dolje, niz planinu.
Nagađalo se koliko je teška, neki govorili da je sigurno mnogo teža
od jedne tone, drugi da ima i dvije... Bila je, kao namjerno,
nacentrirana tačno na mjestu gdje je trebalo prokopati kanal za
kabal. Eto, nikakvi joj vjetrovi ni snjegovi, gromovi ni oluje do
sad nisu mogli ništa. Mada je skoro okrugla, ni desetina đaka, što
složno upriješe da je gurnu u ambis, nije uspjela ni da je bar malo
pomjeri iz ležišta. Zovu minere da postave mine-blatarice.
Gledao ih Slavo kako se muče, bez efekta : "Ho, ho, pomak'te se,
malo!" Razgrnuo ih onim svojim ogromnim rukama (neko reče da su k'o
rudarske šobule), pa čučnuo pod stijenu. Podavro ramenima poda-nju,
a petama upro u ono kamenje pred sobom. I samo se ispravio, istegao...,
stijena zaroktala nizbrdo, tutnjeći i kršeći šumu pod sobom... A
zadivljenoj i zblanutoj gomili đaka i onih radnika oteo se
jednoglasni dugački uzdah, zgromljeni saznanjem o ogromnoj količini
snage u tom čovjeku. Nevjerica, pored rodjenih očiju...
Kućica repetitora je kvadratna u osnovi, ravna betonska ploča kao
krov, nema prozora, samo jedna metalna vrata. Širom otvorena. Unutra
su neki ljudi, kažu inžinjeri i tehničari iz sarajevske televizije.
Stoje ispred nekakve aparature, koja podsjeća na gimnazijski "Iskrin"
razglas, samo nekoliko puta umnožen. Mnogo dijelova i kutija sa
nekim lampicama raznih boja. Kažu da će zasvijetliti kad se prikopča
kabal što je onako herojski izvučen uz planinu, a tad će Gacko
konačno dobiti TV signal. Cijela vala, dokle oko dopire, u krug. Za
nekoliko dana, možda već za tri...
Slavo je zabranio lutanje planinom. Ipak je dozvolio šetnju u
širokom krugu po onoj goleti, a sam posmatra razbaškareno Polje
dolje u nizini, ponovo zeleno, pod mladom otavom. Sva sela i zaseoke
ukrug. Vidi jasno gatačku čaršiju i njene kuće što sa ove visine i
daljine liče na kockice, kao da ih je neko nepravilno, kao žito iz
ruke kad se sije, razastro ispod Laništa, Brgata i Skokove strane.
Pogleda pravo ispod sebe u Lukovice. Na livadi odakle su jutros
krenuli ponovo stoje parkirani Fapovi. To ga podsjeti da je vrijeme
za povratak, pozva sve da se okupe tu, na proplanku pored repetitora,
čestita gimnazijalcima izvanredno obavljen zadatak iz proizvodnog
rada, a onda komandova trku niz Bjelasnicu.
Ja, ljudi!!! Nikad čudnije trke, vratolomnije. Pravo niz strminu
planine, ej... Noge su više letile zrakom, odskačući s kamena na
kamen, nego što su dodirivale stazu. Vjetar je šibao po licu, čas
hladan čas vreo, zavisno da li se trčalo šumom ili preko ogoljelih
mjesta, a pluća su upijala skoro čisti kiseonik, otvorena i raširena,
kao što vlažan veš upija sunce ispružen na konopu za sušenje...
Prvi do štala u Lukovicama stiže Mića i drugopristiglom Matu Pićiću
pokaza na ručni sat, ruski Kirovski, sa jarko crvenom "sekundarom" (
ljetos dobijen na poklon od ujaka): Tri minuta i dvadeset četiri!!!
Sekunde, zna se. Za toliko je bio brži od Pićića. Uh, to je bila
brzina!!! Kakva trka, letenje... Slavo je stigao šesti, u grupi od
njih desetak. Glavnina đaka je stizala mnogo, mnogo kasnije. Pola
sata, neki i više...
* * *
Hoće li Gacko ikud i ikad
naprijed? K’o sav ostali pametni svijet što radi !
Ili će vazda udarati mimo svih, k'o niđ'-i-niko? Eto, izgleda, sad
je neki korak i zakoraknulo, da ne ciči stalno iz Hotela ona ganga,
i ne samo pazarnim petkom, a 'Zvečevo' konjakom potkovana:
Oj Gačani, zapjevajmo gange, eto voza preko dvije štange…
M.J.
*
- Prvi repetitor za prenos TV signala sa Veleža,
za područje Gacka, sagradjen je 1964.godine, na jednom od vrhova
Bjelasnice, poviše sela Lukovice.
- Pokazao se kao loše rješenje jer je dobar
dio godine nedostupan zbog snijega, a i dalekovod koji ga je napajao
nije bio pouzdan, tako da je Gacko često bilo bez TV signala. Uz to,
pokrivao je samo dio teritorije Opštine.
- Osamdesetih godina je napravljen sadašnji repetitor na Jovanovom
brdu, pored sela Miholjače, a TV i radio signal prima sa Leotara,
jer sa te pozicije sa Veležom ne postoji optička vidljivost.
Postirano decembra 12.2010. godine
Prezentirani(e) tekst(ove) objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga
koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti
na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja,
te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi
način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.
Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi
budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi
ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice
koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog prava
zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj
stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom
nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim
činjenjem. |
Predhodna srtanica
naredna stranica
|
|