Hivzija Hasandedic 10
   

                                                                        Čedo Baćović

     
DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.
 

Čedo Baćović, kulturni poslenik iz Nikšića u zadnjih desetak godina javlja se sa nekoliko zanimljivih djela iz crnogorske narodne baštine. I pored najbolje volje nismo uspjeli o piscu naći nikakvih biografskih podataka, no na tome radilmo i nadamo se da će uskoro biti postavljeni na stranici. Do tada objavljujemo nekoliko rečenica koje je , u povodu izlaska drugog djela, o njemu napisao recezent Sait Š. Šabotić:

“Jedan lijep primjer povezanosti prošlosti, sadašnjosti, a zasigurno i budućnosti, jeste nedavno objavljena prava mala enciklopedija narodne mudrosti, životne filozofije i poimanja života od strane Crnogoraca, za čije se priređivanje i objavljivanje postarao uveliko iskusni kulturni poslenik, Čedo Baćović, koji neumorno, već decenijama, kako bi to rekao književnik Ljubiša Rajković Koželjac, "živjeći u narodu i sa narodom", "osluškuje glas sunarodnika", uspijevajući da ga otrgne iz "tmina u kojima se on ne čuje".

Ljubaznošću kolege Bora, administratora stranice www.montenegrina.net/ dobili smo osnovne biografske podatke o autoru. Zahvaljujemo se kolegi na trudu.

BILJEŠKA O AUTORU
Čedo Baćović rođen je 1952. godine na Cetinju. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Vrbasu, Kraljevu i Nikšiću. Završio Pravni fakultet u Podgorici 1976. godine. Objavio je dvadesetak knjiga različitog žanra (poezija, proza, aforizmi, monodrama i dr.). Nagrađivan za kratku priču. Dobitnik književne nagrade ZALOGA (2002). Živi i radi u Nikšiću.

 

        

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         

          

Fair Use Notice: This web site may contain copyrighted material the use of which has not always been specifically authorized by the copyright owner. We are making such material available in our efforts to advance the understanding of humanityąs problems and hopefully to help find solutions for those problems. We believe this constitutes a Śfair use of any such copyrighted material as provided for in section 107 of the US Copyright Law. In accordance with Title 17 U.S.C. Section 107, the material in this web site is distributed without profit to those who have expressed a prior interest in receiving the included information for research and educational purposes. Consistent with this notice you are welcome to make Śfair use of anything you find in this web site. However, if you wish to use copyrighted material from this publication (web site) for purposes of your own that go beyond Śfair use, you must obtain permission from the copyright owner.
 
 

 

Čedo Baćović:

 


          
SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST



 

Čengići su između prvijeg plemića ili odzakovića zakona turskog u Hercegovini i u Bosni. Po našijem narodnijem pjesmama, od njih je bilo alaj-bega i paša. Pjeva se da su imali dvore na Zagorju, ali je Smail-aga sjedio u Gacku u selu Lipniku, gdje mu i sada sjede sinovi. Za ovoga Smail agu mislilo se i govorilo da je između prvijeg junaka u Turskom carstvu. (Vuk Karadzić, 1845.)
 
                             Smail - aga Čengić (crtež Duška Nikolića)





Jedna čuvena porodica


Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Porijeklom su iz Male Azije, odakle su se još u 16. vijeku doselili u Zagorje, iz koga su se raseljavali u Foču, Ustikolinu, Višegrad, a 1800. godine i u Gacko, gdje je Henefri-beg Čengić, u selu Srđevićima, podigao prvu kulu Čengića u tom kraju. Iz ove porodice bilo je mnogo visokih turskih dostojanstvenika, od kojih njih 11 sa titulom paše.
Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašcima, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine. Rano je ostao bez oca zbog čega je imao tegobno djetinjstvo. U mladosti je prešao u Sarajevo. Već 1801. godine spominje se kao zaim Presjenice kraj Sarajeva. Kao vješt i hrabar vojnik istakao se u borbama protiv srpskih ustanika 1809-1813. Gatački muselim postao je 1812. godine, a sjedište mu je bilo u Cernici. Pošto se oženio iz porodice Hasanbegovića iz Avtovca, skućio se i kupio čitluk u selu Lipniku. Bio je štedljiv i djeci iz tri braka ostavio je veliko bogatstvo. Poslije 1820. godine postao je i muselim drobnjački i zakupac harača. S Ali-pašom Rizvanbegovićem išao je u Carigrad krajem 1832, gdje je od sultana, za zasluge u borbi protiv bosanskih ajana, begova i kapetana, dobio titulu paše i carskog kapidzi-baše (nadkomornika) ili rikjabi hamajuna. Ta se čast sastojala u ovome: kad bi car jahao, onda bi rikjabi hamajun išao pored njega pješice i držao uzengije.
Godine 1833 . umirio je pobunjeni Kolašin, ali nije narodu zla činio.
Najviše slave je zadobio 1836. godine u borbi sa Crnogorcima na Grahovu - u Čelinskom potoku, kada je uz nekoliko desetina drugih poginulo i devet Petrovića, među kojima i Njegošev brat Joko i sinovac Stevo. Ovom pobjedom je Smail-aga, pored Ali-paše, postao najistaknutija ličnost u Hercegovini. Zbog toga su mu pridjeli i nadimak „Gazi” (nepobjedivi), a ujedno ga proglasili i za osvetnika Mahmut-paše Bušatlije. Kažu da je tada dao da mu se na sablji urežu ovi stihovi:
„Svijetla sablja age Čengijića
sasiječe sedam Petrovića,
na Grahovu polju širokome,
na sramotu knjazu brđanskome”.
(„Od devet Petrovića, poginulih na Grahovu, pričalo se da je sam Smail-aga posjekao njih sedam, a Mujo Tanović iz Nevesinja dvojicu”).
Kako je mnogo volio gusle, Smail-aga je, vele, često pjevušio pjesmu:

„Silnog pašu Bušatliju
osvetio niko nije,
do li mene seratlije.
Ja ispunih carsku volju:
na Grahovu bojnom polju
ubih devet Petrovića
sokolova i plemića”.


Od bitke na Grahovu 1836. godine priče o Smail-aginom gaziluku dopirale su do najudaljenijih krajeva Turskog carstva. Kao vjerni padišahov podanik, Smail-aga je sa svojim Hercegovcima učestvovao u gušenju pobune u Egiptu protiv čuvenog namjesnika Mehmed Alije, tokom 1838. godine, pronoseći tako širom Carevine slavu imena svoje porodice. Ratni vihori su ga sprječavali da u Drobnjak ne dođe sve do 1840. i prikupi utanačeni harač. U noći 23. septembra 1840. godine ubijen je na Mljetičku, u udruženom napadu Moračana i Drobnjaka, koje su predvodili vojvoda Mina Radović i Novica Cerović.

Šišić o osveti

Hrvatski istoričar Ferdo Šišić je zapisao: „Kako je bila među svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafiz-paše oba sina Smail-agina Muhamed-beg i Dedaga, a njima se još pridruže Selmanović iz Pljevalja (Taslidze), beg Redzepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na Bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. (po nekim dokumentima u prvoj polovini novembra 1840.), došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te je od sada ostao na Cetinju. Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića”.
Još tada je bilo onih koji su govorili da su Drobnjaci (pa i Novica)”, na riječ i tvrdu vjeru”, domamili svog agu, koji ih je ljebom ranio, i na prevaru ubili na svom vaganu.
Mnogo godina kasnije, Safet-beg Bašagić, Smail-agin praunuk, prozvao je organizatore ubistva u stihovima:

„Zar na vjeri biju se junaci (...)
Zar nevjera junaštvo se zove?
Sakrijte se pred svijetlim licem
vitezova zemlje Hercegove!”


(Ta se Bašagićeva pjesma za prve Jugoslavije nije smjela štampati „iz nacionalnih razloga”*).


Pojedini pisci prikazuju Smail-agu u lijepom svijetlu i sa mnogim pozitivnim crtama. Ferdo Šišić kaže za njega da je bio „veoma pravedan i čovekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju tako da je bilo dosta reći: „ja sam iz Smail-agina kadiluka”, pa da te niko nije smio dirnuti”. Slično kaže i Svetozar Tomić, koji sve zlo pripisuje njegovom sinu Rustemu, koji je ocu kvario odnose sa rajom.
Po opisu Radosava Kojića, sina Petra Kojića, koji je dobro poznavao Smail-agu, Smail-aga je bio srednjeg rasta, dobro razvijen, krut i snažan. Imao je lice okruglasto, išarano od krasta (velikih boginja). Oči su mu bile zelene i male, ali žive. Glas mu je bio dubok i zapovjednički. Bradu je šišao okruglo, kao i svi stariji muslimani. Od oružja je uvijek nosio dvije male puške za pojasom i krivu sablju.
Ženio se tri puta i imao je sedam sinova: Rustem-bega (od prve žene), Sulejman-bega (od druge žene) i Dedagu, Kadri-bega, Muhamed-bega (poginuo u Dugi 1861), Sejdi-bega i Hajdar-bega (od treće žene). Od svih su najviše bili oglašeni: Rustem-beg (po zlu i bekrijanju) i Dedaga, poznat i kao Derviš-paša (po vještoj upravi i relativno popustljivom odnosu prema raji).
Smail-aga je stolovao u Lipniku kod Gacka. Njegova čuvena kula bila je ozidana od kamena i pokrivena takođe kamenim pločama. Donji dio, izba, bio je sav u obliku svoda, a na gornjim bojevima bile su sobe. Oko osnovne kule bile su sagrađene još četiri zgrade, i to: haremluk (za žene), musafirhana (za goste), jedna kuća za pandure i jedna za zatvor. Sve je to bilo opasano kamenim zidom, visine četiri metra, a na njemu su bila dvoja vrata; velika dvokrilna kapija, koja je gledala u polje i mala kapija za žene. Unutar zida nalazila se i dzamija sa drvenim munarom. Kasnije su Austrijanci kamen kojim je kula bila zidana odnijeli u Avtovac i upotrijebili za gradnju kasarne.

Čengića sablja ne siječe mučki

Od odlaska Sulejman-paše Skopljaka, pa do 1812. godine, Drobnjak je bio u miru, niti je koga priznavao, niti je kome što plaćao: držao se sa Moračanima i sam sobom upravljao. Za to virjeme se okrijepio, stada umnožio, i na ranije pohare koliko-toliko zaboravio. No, ni dobro nije vazda dobro: travnički vezir prizva k sebi pašu Miljevinu, iz Zagorja, i reče:
- Kome si ostavio Drobnjak? Zar ne znaš da se Vlah osilio - njihove čete haraju po Tari i Kraljevoj Gori, a stada im slobodno pasu po carevoj zemlji! Smiri Drobnjak i pokupi harač, da ga ne kupi paša Selmanović iz Taslidze!
I vojska paše Miljevine udari na Drobnjak. Predvodili su je Turci seratlije - u pasu su im bile srmene kubure, o ramenu izvezene šešane, a u ruci oštre sablje dimiskije. Junaštvom su se oglasili i junaštvom zanosili. A ispred svih, na vrancu, jahao je najveći hercegovački gazija - Smail-aga Čengić iz Lipnika.
- Smail-aga, koliko ćeš posjeći kaura? - zapita ga paša Miljevina.
- Nijednog, čestiti pašo, koji mi poljubi ruku, a sto i jednog koji je odgurne! Čengića sablja ne siječe mučki, no balčak na balčak, i brid na brid!
Istorija kazuje da je Smail-aga baš takav i bio: nemilosrdan prema protivnicima, a milostiv prema pobijeđenima.

Građa

U radu na ovom rukopisu korišćena je bogata i raznovrsna građa, od narodnih zapamćenja, kazivanja pojedinaca i beletristike, do naučno zasnovanih radova:
Obrena Blagojevića, Grigorija Božovića, Obrada Višnjića, Bora Vujačića, Marka Vujačića, vojvode Anta Dakovića, Živka A. Đurkovića, Adila Zulfikarpašića, Iva Žanića, Milovana Lučića, ljetopisca P. Čokorila, J. Pamučine i S. Skenderove, Jevta M. Milovića, Radosava Medenice, Nikole Prvog Petrovića-Njegoša, Mirka S. Radoičića, Svetozara Tomića, Danila Tunguz-Perovića, Kosta Hermana, Stojana Cerovića, Saita Š. Šabotića, Anice Šaulić i Novice Šaulića.


Prepao se Mutapa


Jednom prilikom okupe se kod Smail-age srpski kneževi i turski muktari. Smail aga je bio raspoložen i pričao o bojevima i megdanima. Tanović ga zapita:
"Jesi li se ikad, čestiti aga prepao koga od Vlaha?"
A on odgovori:
"Jesam turske mi vjere, jednom od Mutapa (srpski vojvoda Lazar Mutap). Naša vojska bijaše prešla Drinu i ulogorila na jednoj bari u Mačvi. Vojsak se raskomotila i serbez počiva. Ja, pođto dobro ručah, legoh pod šator da zaspim. Probudi me nekakva vika i graja. Skočih i ugrabih oružje, jer čuh đe neko zavika: - Vlasi! istčim pred šator, kad tri bijesna Vlaha na tri silna konja, isukali sablje i sve što im se na putu trevi - pregaze ili posijeku. Neko reče: - Ovo je Mutap na doratu! Turske mi vjere, prepadoh se, jer ga pravac vođaše prema mom šatoru. Malo se izmakoh i srećom skrenuh u bandu, a oni zdravo i veselo protjeraše kroz ordiju. Da mi bi konj pri ruci, ćah mu stati na put, a pješke, dina mi, ne smjedoh",
završi Smail-aga.

Od nemila do nedraga

Negdje oko 1830. godine, jedno srpsko momče iz Površi nevesinjske. iz siromašne kuće, najmi se u bogata muslimana Hamze Muovića iz kule Fazlagića u Gacku. Služio ga je tri godine. Niti se Hamza sjetio da mu plati niti se siromah usudio da mu traži. Jedan Hamzin komšija i rođak, takođe bogat domaćin, nagovori ovoga da zatražio od Hamze da mu isplati najam i da pređe kod njega. Obeća mu da če ga više i redovnije isplaćivati.
Nevesinjac jedne večeri zatraži od Hamze zarađeni najam da mu isplati pa da ide kući.
"Nemoj me, čoječe, ostavljati još zimus, jer si mi potreban, pa ću ti o proleću sve ispaltiti i onda ajde".
Ovaj to odbije i zatraži isplatu. Hamza silan i obijesan, potegne čibuk i zbrekne se na njega: "Sikter, krmak ti vlašku majku gonio, ne dam ti išta"!
Siromah Nevesinjac se prepade, pobježe kod komšije Hamzina koji ga je nagovorio na ovo i sve mu ispriča kako je bilo. Ovaj ga posavjetova da sjutra ide u Lipovik kod Smail-age i da mu se požali na Hamzin postupak. "Smail-aga mrzi Hamzu kao krmka, on će ti to napaltiti i vrati se da ostaneš zimus kod mene".
Kad Nevesinjac dođe kod Smail-age i požali mu se na Hamzu, Smail-aga reče: "Krmak je Hamza, znam ja njega dobro, nego ostani ti zimus kod mene, dobro ću te platiti i od onog krmka naplatiću ti sve", našto ovaj pristade. Ostade kod Smail-age pune tri godine. Nit se godio niti mu je Smail-aga što plaćao, a takođe i u Hamze što naplaćivao.
Jednog jesenjeg dana, dođu tri građanina (tako su zvali nikšićke Turke) i donesu "knjigu" Čengiću od Mušovića. Zanoće u kulu Čengića i u razgovoru sa Nevesinjcem doznadu njegovu sudbinu, kod Čengića i Muovića. Nikšićani mu predlože da pođe s njima u Nikšić da će ga primiti jedan dobar čovjek i domaćin zvani Jusa Ferizović, najbogatiji građanin stokom, koji rani po pet stotina ovaca, a skoro je tražio da najmi dobra čobana. Plaćaće ga dobro i pošteno, a ne kao krmci gatački. Nevesinjac odmah pristane i čim svane ode s građanima u Nikšić. Jusa ga rado primi i pogleda da mu čuva ovce.
Kod Juse je stajao dvije godine, i pokaže se kao dobar čoban, tačan, vjeran i poslušan. Kao takvog Jusa ga zavoli i držao ga je kao člana svoje familije.
Tih godina građani i Pješivci imali su međusobni mir i osnovali su zajednički pazar u mjestu Podkraj u dnu Slivlja.
Turci su donosili žito, razne namirnice kao kavu, šećer robu i drugo, a Pješivci stoku i voće.
Jusa je šiljao po Nevesinjcu svoju robu na zakazani pazar, jer je u njega bio stekao potpuno povjerenje. On se na pazaru upozna sa nekim Pješivcima, kaže da je "Srbin" iz Nevesinja i jednoga dana nekolicini ispričao svoju sudbinu i poptucanje od nemila do nedraga.
Jedan stari Pješivac, kad ga sasluša, reče mu:
"Ajde jadove da te oženim. Ima kod nas jedna đevojka, te divna i od dobroga, nema nikoga, ima dvadeset koza, krmaču i magaricu, kolibu đe stanuje, jedan te dobar savardak, može u svoje užnjeti sto bremena viša i ubrati svake godine po sto pedeset bremena zanoveti. Da se okućiš da živiš kao čovjek u slobodi, da se ne potucaš po tuđije kuća i da ne muzeš krave bulama".

Nevesinjac u Pješivcima

Nevesinjac na ovo omeča. Narednog pazara dođe i đevojka, vide se i begenišu. Novac, konja i sve drugo što je pazario, pošalje po građanima Jusi a Pješivci pjevajući i pušketajući, odvedu Nevesinjca i ožene.
Hercegovac se među Pješivcima ostani i pokaže kao pošten domaćin i komšija.
Druge godine zakupi sve u Pješivcima, naljeze godina nerodna, sunce i jara sve sprži da ni zelene smokve nije bilo. Jedne noći, početkom avgusta, okupe se nekoliko komšija kod Nevesinjca na razgovor. On im je pričao o bogatstvu gatačkih "Srba" i Turaka, koliko im rađa žita , koliko imaju stoke, konja, volova i druge nafake. Komšije su ga pažljivo slušale. Na to će jedan stari Pješivac reći:
"Bi li ti Ercegovče, bastalo povesti nekoliko vrijednih momaka do u to Gacko ne bi li u te njihove planine zakučili od toga Muovića, ili koga drugog Turčina, ja krdo goveda, ja krdo brava, ne bi li se na ovo zlo što pomogli, jer se živo ne ostaje a bogu fala poznaješ te njihove planine kuda si čuvao stoku".
"Ja poznajem svaki klanac, svaki bogaz i prolaz u planini Bjelasici, kuda stoka iz kule Fazlagića, Muovića i drugih turska ide , samo kad bi bilo vrijedne družine".
"Imamo vrijednije samo ako ćeš ti pred nama, da nam kalauziš".
Nevesinjac rado pristade da ih povede i odmah se organizuje desetak momaka. Rano ujutro krene četa na čelu sa Ercegovcom ispod Budoša i pokraj polja nikšićkog, pređu u Zlu Goru, a odatle preko Njegoša i Somine drugi dan stignu u Bjelasicu gdje zadane. Preko dana 50 buljuka stoke iz Kule Fazlagića izjavi na Bjelasicu na pašu, kao i stoka Hamze Muovića. U tim godinama krstarile su crnogorske čete kroz Hercegovinu i gonile plijen, pa su stoku čuvali većinom odrasli ljudi pod oružjem, a hranili su i dobre ovčarske pse koji su im mnogo pomagali i od vuka i od hajduka.
Bjelasicom se razležu zvona i čaktari, čobani se dozivaju, pucaju i pjevaju, a jadni Pješivci s Nevesinjcem sve to slušaju i gledaju ali nikako nijesu smjeli urizikati da udare čobanima. Drugi dan isto se ponovi, ne ukaza im se prilika ni da jedan brac skuče da izjedu, jer im je nestalo hrane, a o plijenu ni govora nema.
Pred samu veče drugog dana, jedan iz družine predloži da se spušte u Polje čim smrkne i da idu na kolibu Muovića u prvi mrak kad nema nikoga u kolibi nebili što zgrabili da pojedu pošto ih Nevesinjac umije dovesti do kolibe.
Bilo je doba vršidbe u Gacku. Tor Muovića od kolibe bio je udaljen i Ercegovac je znao da je prvi sat mraka najpogodniji za krađu jer su sva čeljad i odrasli zapošljeni oko stoke i guvna. Čim se mrak povuče, spušte se u Polje i pravo na Hamzinu kolibu. Tu ih posluži sreća. Nađu kolibu samu a još puna mrsa i svake navake. Brzo uzmu pola mješine sira, a tako skorupa i nekoliko hljeba za puta, a u tom trenu zaplače malo dijete koje prije nijesu primjetili a koje je ostalo spavajući kad mu je majka otišla na strugu. Otkrije ga i vide đetića od tri godine, koji je drhtao od straha od neoznatih ljudi. Jedan iz čete htjede odmah da ga zakolje, ali Nevesinjac ne dade.
"Ja sam u ovoj kući jeo so ljeb tri godine i preko mene živa ne dam da se ovaj tić kolje".
No drugi predložiše da ga ugrabe i nose pravo u Pješivce pa da ga daju na otkup. Tako i učine. Zamotaju mu usta nekom maramom i klizu preko polja, pored Sarića greda, sela Pržina, i dovate se tvrde ajdučke Somine. Drugi dan stignu u Pješivce i donesu malog Deda (tako mu je bilo ime). Odamh napišu pismo - preko Mušovića u Nikšiću na Čengića u Gacko da se dijete - unuče Hamze Muovića - nalazi u Pješivcima, da ga je ugrabio i odnio taj i taj "Srbin", rodom Nevesinjac za dug od najma, što mu Hamza nije platio, i da će ga dati na otkup.
Kad se čeljad Muovića iskupe na večeru, od toga i s guvna-bula, majka malog Deda - pošto se smiri, podigne guber da malom da da jede, ali ga ne nađe. Skoče sva čeljad da ga traže i kod tora i oko guvna i oko kolibe, misleći da je dijete nekuda odbavrljalo, ali ga nigdje ne nađu. Podignu čitavo selo i svu tu noć i sjutradan sve preberu: kolibe, kuće, štale, telečare, kokošare, čuvalice, potoke, ali od djeteta ni traga ni glasa. Najposlije stari stanu razgovarati jadnu majku da su sami melaići (anđeli) sašli s neba i odnijeli ga kao pravu dušu i predali proroku; da je ona sretna majka, jer joj se dijete nalazi među hurijama u dženetu. Treći dan stigne pismo Čengiću da se dijete nalazi u Pješivcima. Čengić odmah pozove Muovića i na nj čini skrlet što nije plaćao najamnika, a Pješivcima odgovori da će se dijete otkupiti pa treba da odgovore šta i koliko traže z nj.


Odgovor na pismo


„Muović je bogat, pa neka krmak plaća samo da se jetim ne pušti da ga Vlasi ne zakolju, a još više ne pokaure”.
Kad Pješivci dobiju pismo od Čengića i vide da su Turci voljni dati za maloga koliko hoće i šta hoće, sastane se četa koja je imala pravo na otkup. S njima bijaše i nekoliko starih Pješivaca. Stanu se dogovarati šta i koliko da se traži otkupa. Neko predloži pare, neko stoku, a neki žito kao najpotrebnije. No jedan stari reče:
„Nemote, ljudi, to tražiti, jer će reći gatački Turci da gladni Crnogorci traže samo da iju. No, znaš li ti, Ercegovče, kad si bio tri godine kod Čengića, đe su sve bolji i glavniji Turci iz Gacka dolazili - koji od njih po imenu imaju dobrih zaloga oružja i odijela, pa ako znaš da se to traži”.
„Znam, strikane, bogami, sve Turke po imenu i šta koji ima na glasu od zaloga. Ima Smail-aga Čengić zlatnu saltu koju mu je lično sultan darovao kad se Smail-aga vratio iz Misira kad su vojevali na Mehmed Alića, đe se sa svojim Ercegovcima junački pokazao. Ima u Bešir-age Asanbegovića, šure Smail-agina, dzeverdan u sedefu da ga takvoga nema Vlah ni Turčin u Ercegovini. Ima u Ibraim-age Zvizdića s Krsca ćurak vidrom postaljen kojega mu je poklonio vezir kad je neke godine išao sa Smail-agom u Travnik. Ima u Adem-age Tanovića toke sa zlatnim jelekom i pozlaćenih ploča. Ima u Smail Muljanina-Pašića sablja sa srebrnim koricama,a u balčak tri draga kamena. Ima u Avdije Krvavca dvije srebrne ledenice - arčajlije. Ima u odze Sarića srebrne ćese za višeke. Ima u Karimana Čustovića rahte na sedlu sa srebrnim đinđuvama koje biju po zemlji kad na konja jaše. Ima u Smaja Kutovića u Metoiju andzar kome je balčak i korice sve izvezeno srebrom. Ima u moga nekadašnjeg gazde Amze Muovića, svileni saruk kome su rese okićene srebrnim đinđuvama”.
I još pokaže puno stvari odmanje vrijednosti u pojedinih Turaka. Sve ove zaloge Nevesinjac je lično gledao na pomenutim Turcima koji su dolazili kod Čengića, ili slušao šta ljudi o njima na skupovima prepričavaju, šta ko ima i koliko mu vrijedi. Kad prisutni čuju za ove i ovakve zaloge, svi zagraju:
„To i ništa no to! Da razoružamo i svučemo one begove turske po Gacku”.

Zaloga za roba

Odmah napišu pismo na Čengića - opet preko Mušovića, i upute u Gacko, zakažu i dan u koji će se sresti u Nozdrima, ako su voljni to položiti.
Kad Čengiću stigne pismo od Pješivaca, zadesiše ga jadi kao da je izgubio sina ili brata, ali se nema kud. Odmah pozove sve pomenute Turke da mu obavezno sjutradan dođu na kulu.
Sjutra dan svi se pozvani Turci okupe. Smail-aga im pročita pismo i potom reče:
„Evo viđite šta nas snađe zbog jednog krmka, poganog Amze Muovića, da mi danas ispaštamo i razdvajamo se od onog što nam je najskuplje i najmilije, čim smo se dičili i ponosili. Ali, Turci, nema se kud, mora se oni jetim spašavati iz krvničkih ruku, a zato moramo sve ovo dati. Procijenićemo sve stvari koje se traže, a sve Muovića prodati, pokretno i nepokretno da se ovo isplati - bar unekoliko, a neka pasji sin seli kud zna”. To završi i ijetko skoči, skide zlatnu saltu i baci je na divan.
„Daj, Beširaga, dzeverdan i vi ostali redom mećite ođe što se traži”.
Bešir-aga puši i šuti. Namrštio se i mrko gleda.
„Daj dzeverdan!” - breknu Smail-aga.
Bešir-aga se poispravi a dzeverdan drži uz rame, pa reče:
„A ne dam, turske mi vjere i gospodara boga, dzeverdana, dok mi je glava na ramenima, pa da bi sve Muovića sjutra otišlo pod vlaški nož, ili kad bi se sve pokaurilo”.
„Oćeš li ti, Ibrahim-aga, dati ćurak?” - obrati se Smail-aga Ibrahim-agi Zvizdiću.
„Ne, dok je glava na ramenima, samo mi ga s mene mrtva možeš skinut”!
Uto svi prisutni zagraju:
„Ne damo! Ne damo, živi sa sebe oružja ni odijela”!
Smail-aga se zabavi o čudu. Vidi da su ljudi u pravu, ali zar da on, silni Smail-aga Čengić, pušti turskoga roba da ga Vlasi kolju ili pokaure, a još iz njegova rodnog Gacka. Smail-aga još jednom pokuša da ih nagovori ali Turci, tvrdo riješeni, ostanu pri svome.
Nastade mučni tajac i ćutanje. I oni Smail-agu, i Smail-aga njih u mislima razumiju, znaju da su u pravu i oni i oni, ali da se razdvoje od zaloga, to neće nikako.

Otmica djevojke

U tom mučnom ćutanju ustade Ibrahim-aga Zvizdić s Krsca i reče:
„Ja bih nešto predložio da se olako izvučemo iz ove, po sve nas mučne neprilike”.
„Pričaj!” - reče Smail-aga.
„Ti, pašo” - otpoče mudri Zvizdić - „otpiši Pješivcima da će sve tražene zaloge doći na Nazdre, kroz sedam-osam dana, odredi dan, ali odloži malo dalje. Neka Muović ovđe sad položi 100 dukata i mi ćemo naći vrijedna dva čovjeka, koji će za tih sto dukata u ovom međuvremenu otići u Pješivce i ugrabiti njihova roba pa šta bilo: Čovjeka, ženu, đevojku, dijete, pa ćemo onda mijenjati roba za roba. Tako ćemo spasiti i čast i zaloge”.
„Ta je tvoja zamisao dobra, Ibrahim-aga, ali ko će se od naših Turaka usuditi da ode čak u Crnu Goru i da dovede roba” - reče Smail-aga.
„Daj ti sto dukata od Muovića, odmah će se neko naći”.
Muović položi sto dukata, a Ibrahim-aga reče:
„Da tražimo Mijajla Goranovića i Krsta Uljarevića, tijem basta i više nešto učiniti i učiniće za sto dukata”.
Svi ovo prihvate i odmah pošalju za Krsta u Trnovicu, a Mijajlo je i bio skoro vazda uz Smail-agu. Dadnu im trećega druga, jednoga Arnauta, rodom Skadranina, koji je od krvi pobjegao iz Skadra u Podgoricu. U Podgorici ubije drugoga i uteče u Nikšić. U Nikšiću ubije trećega i uteče kod Smail-age u Gacko.
Smail-aga im odmah dade po deset dukata kao predujam, a ostatak da im se isplati kad dovedu roba.
Ispred zalaska sunca ova trojica krenu od kule Čengića i osvanu na Kličevu, niže grada Nikšića. Tu zadane pokraj samoga puta koji iz Pješivaca vodi u Nikšić, u jednoj gustoj lugovini koja je poput zida okruživala put.
U tome vremenu Nikšić i Pješivci živjeli su u miru, pa su Pješivci slobodno dolazili u grad Nikšić. Baš toga dana oko pedeset roba iz Pješivaca prošlo je tijem putem u grad pored njih radi kupovice - odnosno prodaje raznih namirnica.
Oko velike ićindije naljeze putem ispred njih jedna nevjesta pješivačka. Vraćala se rano kući i hitala je iz grada, jer joj je bilo ostalo malo dijete koje je još dojila. Oni iz lugovine osmotre put. Za njom nema niko, koliko se može viđeti, a tako ni pred njom Sam-sama ide. Mijajlo iz lugovine iskoči preda nju i strogo zaviče:
„Stoj!”
Žena se uplaši, a on je zgrabi za ruke i uvuče u lugovinu. Žena ublijeđela i sva drhti od straha, a
Krsto joj reče.
„Slučaj, nevjesta, nemoj se živa čuti, a dajem ti moju časnu riječ i tvrdu božju vjeru, životu i obrazu neće ti biti ništa, ukoliko staneš vikati svu ćemo te na komade isjeći!”
I za svaku sigurnost povuku se dalje u lugovinu. Nevjesti zavežu usta njenom maramom.
Čim se povuče mrak krenuše, pregaziše vodu pod Studencima i iza Uzdomira prođoše u selo Miločane, pa preko Duge osvanu kod kule Zvizdićana Krscu, a odatle oko podne stigoše kuli Čengića i dovedoše nevjestu iz Pješivaca.
Smail-aga se obraduje ovom plijenu i reče nvjesti:
„Čuješ, Vlajinjo, zadajem ti tvrdu tursku vjeru, i kunem ti se svojim obrazom, čašću i poštenjem, da ti obrazu ni životu neće ništa biti, a brzo ćeš i svojoj kući, samo budi mirna”.
Nevjesta se mučila od mlijeka i prsi pa Smail-aga zapita Miloša Lojovića, svog juzbašu:
„Imaš li, Milošu, u tvoju kuću koju ženu da doji dijete?”
„Imaju dvije, aga”, - reče Miloš. - „Eto ti ove Vlainje, vodi je kući, neka doji tu đecu i evo ti tri zavtije da čuvaju stražu da ne uteče. Ko bi se usudio da joj reče rđavu riječ, turske mi vjere, omastiće konop”. Potom dozove svoju ženu i naredi joj da najljepšu hranu i piće što ima u njihovoj kući spremi po Milošu za Crnogorku, da joj ništa ne smije faliti, kao da je tu glavom sultanija.
Sjutradan napiše pismo Mušoviću u Nikšiću da obavijesti Pješice da se njihova nevjesta nalazi zarobljena kod njega u Lipniku, da su je za dijete Muovića ugrabili Turci, no neka zakažu dan da se nađu u Nozdrima i razmijene roba za roba.


Zdravo ali neveselo


Kad nevjesta ne dođe kući naveče, njezini domaći raspitaju komšije koje su sa njom bile u Nikšiću, a ovi im kažu da je ona otišla iz grada još za velike ićindije i da im je rekla da ih ne može čekati jer će joj dijete skapati od gladi. Njezinijem odmah bude jasno da je s njom neko zlo i da nije možda ni živa. Dignu glas u sva okolna sela. Skupi se stotinu ljudi pod oružjem, na čelu sa kapetanom Pekom Mijuškovićem osvanu pred Arom Mušovića u Nikšiću. Kad Mušović viđe ovoliko Pješivaca spremnih i naoružanih, začudi se i zapita kapetana Peka:
„Šta je to, đe ste navojštili Pješivci”?
„Navojštili pravo na te, kapetane, no kamo ti vjera, ubio te bog i vjera”! „Kažu mu da je nestala njihova nevjesta koja je juče bila u gradu. Mušoviću bi teško, jer mu je bilo do mira s Pješivcima, a bio je zadao i vjeru ka i oni njemu. Odmah se posumnjalo da je nevjesta od strane turaka obesčašćena i obestravljena.
Kapetan odmah okupi sve građane, te zajedno sa Pješivcima preberu cio grad: kuće, štale, ćepenke, kokošare, bunare i sve moguće, ali ništa ne nađu. I od strane Srba i od strane Turaka sumnja pane na bratstvo Ferizovića koji su bili skloni da učine sličnu stvar i Turcima, a ne Srbima. Bratstvo Ferizovića po broju pušaka bilo je najjače u Nikšiću i oni kao nevini dadu se na oružje da se bore i protivu Srba i protivu Turaka.
Drugi dan stigne pismo od Čengića Mušoviću da se nevjesta pješivačka nalazi kod njega.
Tada se skine veo sa ove tajne, koja je zamalo dovela do poklanja. Sjutradan Pješivci ponesu maloga Deda, a Turci povedu nevjestu i sretu se na Nozdrima te razmijene roba za roba.
Turci se vrate sa malim u Gacko, zdravo i veselo, a i Pješivci zdravo, ali ne veselo, jer im je propala nada, koju su imali gotovu pred nosom.
Kad su naveli nevjestu preko Nikšića, svrati ih kapetan Mušović na kulu i zapita nevjestu ko je odvede - odnosno ugrabi.
„Bila su trojica, onaj što je najprije ispao preda me, na put, nevelika je rasta, malih tankih brčića, rumenih jagodica, jasna i tanka glasa, ima kratak dzeverdar, vas u sedefu”.
„To je Mijajlo Goranović” - reče kapetan.
„Drugi je” - produži nevjesta - „krupniji od onoga, širokih pleći, gustih crnih brkova, krupna glasa i na njemu vezena šišana”.
„To je Krsto Uljarević”.
„A treći je mlađi od njih. Momak visok, dobro viđen, krvavije oči i podmašita vrata. Ne govori dobro naški”.
„To je naš Arnaut” - završi kapetan.

Smail-aga i Golijani

Početkom 19. vijeka sva je Golija bila agaluk gatačkih Turaka, a samo Višnjića Do agaluk nikšićkih Turaka - Ajrovića.
Gatačkim Turcima bilo je krivo što su Nikšićani ugrabili da poharače jedan od najboljih seoskih uduta - Višnjića Do, ali nijesu ništa smjeli preduzimati od Mušovića i Nikšićana sve do dolaska Smail-age Čengića na gatački pašaluk gdje su mu stari i prije pašovali.
Smial-aga je doselio u Gacko 1811. godine. U borbi sa Srbima pokazao je veliko junaštvo. Posjekao je nekakvog bijesnog popa Mačivuka, a po kazivanju i smrtno ranio čuvenog srpskog junaka i vojvodu Cincar Janka, od kojih je rana i umro. Kad je pogubio Mačivuka, uzeo mu je konja zvanog Galeša. Kazivali su stari ljudi da ga je Smail-aga jahao više od dvadeset godina, a kad mu je lipsao, naredio je momcima da ga zakopaju da ga ne bi psi razvlačili kao drugu strvinu.
Gatački Turci, a najviše Ibrahim-aga Zvizdić, s Krsca, odmah predlože Smail-agi da otme Ajrovićima Višnjića Do. Računali su na njegovu moć i veliki glas koji je uživao kod samog sultana.
Smail-aga odmah pozove golijskog kneza Luku Višnjića i predloži mu da odreče Ajrovićima tapiju na zemlju, da bude njegov čivčija i da će ga štititi od svakog zuluma. Luka to odbije, a Smail-aga mu priprijeti da će to učiniti silom, ako neće milom. Poslije toga Smail-aga digne 150 ljudi Srba i Turaka, dođe na Krstac kod Zvizdića i odatle poruči da na Krstac dođe Živko, Lukin brat, ne bi li ga kako slomio na popuštanje. Živko ne htjede poći, nego poruči da će se od toga nasilja i nepravde braniti oružjem. Odmah se Višnjići s komšijama Tomovićima i Delibašićima spreme za odbranu. Svu čeljad smjeste u donji boj (izbu), a muškarci na gornji boj, njih devet u kuću Lukinu, zvanu „šindača” (bila je pokrivena smrčevom šindrom), a cio mal, krupnu i sitnu stoku, zatvore u jednu dolinu, pokraj same kuće. Ujutro Smail-aga osvane s vojskom u Višnjića Do i opkoli selo. Pozove ih na predaju, a oni mu iz kule odgovore vatrom iz pušaka. Smail-aga je bio na konju i zovne Živka na predaju. Živko odgovori dzeferdarom i presiječe mu uzenđi-kaiš i obrani Smail-agu u petu. Opsada je trajala dva dana i dvije noći.
Višnjići doture aber Ajrovićima u Nikšić, a ovi odmah odu kod Mušovića. Mušović hitno mobiliše dvije stotine građana koji osvanu u Dugi. Neko obavijesti Smail-agu, koji je bio zanoćio u Štitarima i on odmah naredi da se odstupi iz Višnjića Dola.
Poslije ovog slučaja Smail-aga nije više pokušavao da prisvoji Višnjića Do, samo je govorio da bi uspio Luku da skloni da Ajrovićima odreče tapiju, da nije bilo Živka, brata Lukina, koga je zvao Pustahija, što znači - razuzdan, tvrdoglav i nepokoran.
Kad je poslije ovog napada, kroz nekoliko godina, Smail-aga došao na konak kod Luke i Živka Višnjića, sa pet-šest zaptija, u razgovoru reče Luki:
- Ti kneže, onda pogriješi što pozva Nikšićane da te brane od mene, jer nije pravo da je sva Golija gatačka, a samo vaše selo nikšićko. Nikšićani su, bolan, otrovi i zlikovci. Mnogo bi vam bilo bolje s nama, Gačanima.
- Vala, pašo, ako su zlikovci, barem su junaci! - odgovori Živko.
- E, doista jesu! turske mi vjere, da ja sa njima komandujem, ne bih se bojao sve Ergecegovine! - reče Smail-aga.
Kad ujutro Smail-aga krene za Krstac kod Zvizdića, rekne knezu Luki da mu dadne dva-tri momka da ga isprate. Luka odredi brata Živka i dva Rada - jednog Dumnića, a drugog Perovića. Kad ih Smail-aga viđe, reče:
- Hm! Odakle baš odabra ova tri koji bi mi, da ih zapadne, radije zavrnuli šiju i odsjekli glavu, no išta na svijetu.
Zatim se obrati Živku i reče:
- Krsta ti, Živko, kad me ono gađa i malo obrani, vođe na Ometinu, jesi li nišanio da me ubiješ?
- Jesam, čestiti pašo, davam ti božju vjeru i da je bog dao da sam te ubio i sami sultan u Stambolu znao bi za mene!
- E, aferim Višnjiću, milo mi je kad si istinu kazao. A evo vidiš kako se vrijeme mijenja - danas me pratiš i čuvaš da me ko drugi ne ubije!
I po tome se rastanu kao najveći prijatelji.

Neka se dijete uči

Kad je Radovan Piper, perjanik, bio poslan od Vladike Rada kod hercegovačkih aga i begova, radi nekih pregovora, bio je pod šatorom sa Smail-agom Čengićem. Naokolo je bio snijeg i Rusto, najstariji sin Smail-agin, gazio je bos po snijegu.
Radovan reče:
- Zašto, aga, puštaš ovo dijete po snijegu, da se pomete?...
A on mu odgovori:
- E, moj dragi dosta (prijatelju), neka se dijete uči zlu iz ranije!...


Razgovor u Biljardi


Sjedi Vladika Rade u svojoj Biljardi, a oko njega Crnogorci, pa se razgovaraju. Počeli razgovaor o tome kako se može čovjek roditi dobar pred očima i kakve su u koga oči.
Vladika reče:
- Vala, Crnogorci, išao sam po Evropi i sa kojim sam gođ čovjekom sjedio u blizini, te smo se pogledali očima, svaki je savio oči zemlji od mojih očiju, osim kad sam otišao u Dubrovnik da se sastanem sa hercegovačkim vezirom. Ali-paša dođe i š njim Smail-aga. Niti sam ja prije vidio Smail-agu, niti Smail-aga mene. Njemu milo viđet mene, a meni milo viđet njega. I čekam da savije oči zemlji, ali Turčin silan i arli, nešće da savije oči, no ja savih prije. I vala pravo bi bilo da je on vezir na svu Bosnu.

Boj na Grahovu

Ali-paša, hercegovački vezir, poruči godine 1836. Grahovljanima i njihovom knezu Jakovu Dakoviću da mu pošalju harače u Mostar. Pošto oni to odbiju, uzdajući se u pomoć vladike Petra Drugog i Crnogoraca, Ali-paša napiše pismo Smail-agi Čengiću da njegov kadiluk kupi i Turke i raju. Tako isto poruči i Asan-begu Resulbegoviću i ostalim kadilucima u Hercegovini. Pošto prikupi vojsku, paša je pošalje put Grahova, gdje dođu šestoga avgusta iste godine. Knez Jakov se zatvori sa svojom braćom u jednu kulu, koja je bila povezana sa pećinom i otuda je pružao žestok otpor. Turska vojska prvi dan popali svo Grahovo, dok u borbi poginu Jakovov brat Lako i još dva-tri mu rođaka, kao i sin popa Šćepana Kovačevića, jednog od grahovskih prvaka. Narod je sa stokom pobjegao bio u granicu austrijsku.Kad je bilo treći dan, poruči knez Jakov Smail-agi da mu dopusti da pod kuću iznese svoga brata i rođake da ih ukopa. Smail-aga dopusti i još rekne: „Neka ih iznesu iz kuće i ukopaju i neka izađe Jakov da se sastanemo”. Jakov je izašao nedaleko od kuće i s njim se sastao. Taman su počeli razgovarati, kad viđaše crnogorske barjake kako zamiču za jednomjesto zvano Zamaćevo Ždrijelo. Utoliko Smail-aga zaviče:
- Šta je ono Jakove?
On njemu odgovori:
- Ono bogme Crnogorci!
Smail-aga odmah ujzaše na hata pa pođe put Umca, gdje je bio turski logor, prema kuće kneza Jakova. Smail-aga naredi da se pokupi čadorje i pođe uz polje put Nikoljske crkve i put Rijeke grahovske. Kad su to vidjeli Crnogorci, pomisle da Turci bježe, pa zaviču:
„A ko je Crnogorac, uteče Turčin”, te natrče na kuću kneza Jakova, gdje nađu dosta rakije i stanu piti. Pošto ovo vidi Smail-aga, okrene jednu vojsku iz Kurjaja, iza jednog brda, drugu vojsku ostavi kod Nikoljske crkve. Kad su Crnogorci uljegli u polje, udare jedni Turci od polja, a Smail-aga sa konjanicima od brda. Tu nije trajao boj više no jedan sat, i u tom boju pogine oko 40 Crnogoraca, koje Turci sve posijeku. Tu je poginuo brat vladike Rada, po imenu Joko i stric knjaza Nikole, po imenu Stevo, ukupno devet Petrovića.
Pošto vidi knez Jakov da je svaki otpor uzaludan, pošalje Smail-agi popa Šćepana i nekoliko Grahovljana da mole da makne vojsku iz Grahova, jer nedužni narod propade. Oni pođu u turski logor gdje ih prime Smail-aga i Asan-beg Resulbegović, koji ih upitaju:
- Šta tražite, pope Šćepane?
Pop Šćepan odgovori:
- Došli smo od svega naroda da se preklonimo bogu i čestitome gospodaru Ali-paši i vama begovima da maknete vojsku iz Grazova, jer jadni narod propade od žeđi i od svake stvari. A evo nas ođe, pa nas vodite čestitome Ali-paši. Ako smo krivi mi - narod nije ništa.
Smail-aga zapita:
- A, proto, kamo vi Jakov?
- Bogme, beg, eno ga u pećinu.
- Pa šta on misli?
- Bogme, beg, on misli bježati u njemačku zemlju.
Ništa bez Jakova
Opet će Smail-aga:
- Bogme, proto, zaludu ste došli! Prije no vidimo Jakova pred nama, ova se vojska odavle ne miče slobodno. A što narod propada, na dušu onoga ko je ovo uradio! No, hajte, neka dođe Jakov. Čista mu vjera neka se ne boji ništa, dokle ga dovedemo Ali-paši. Proto, vidiš tu Lazara Todorova (jednog grahovskog kneza)?
- Viđu, beg.
- On je odmah nama došao, pa da ste i vi svi odmah došli, ne biste imali rašta bez Jakova, no hajte te ga zovnite, a mi odosmo na Rijeku da nas ne peče sunce ođe.
Pop se Šćepan, sa družinom povrati kod kneza Jakova i kaže mu kako je, te knez pošto se promisli pođe s njima uz polje u turski logor, pa pravo pred čador Smail-agin i Asan-begov, pred kojim su stajale posječene glave. Pod čadorom nađu Smail-agu, Asan-bega, Ljubovića iz Nevesinja i jednog kapetana iz Ljubuškog. Nijedan ne zbori ništa, dok podockan Asan-beg:
- Eto i ti dođe, Jakove, jedva!
- Evo dođoh, beg.
- Vidiš te glave pred čador?
- Viđu beg.
- Koliko je Grahovljana poginulo?
- Četrnaest.
- A Crnogoraca znaš li koliko je poginulo?
- Ja, beg ne znam, tu ima glava svega 52.
- Poznavaš li tu najgornju glavu, te je umivena?
- Ja ne poznavam.
Šćepan Jakovu pop Šćepan: „Ono je glava Steva Petrovića”. Viče Asan-beg:
- Šta zbori proto?
- Proto kaže da poznava čija je glava.
Asan-beg zavika:
- Čija je, proto?
- Stevana Petrovića ovo je glava, rođaka vladičina.
- I mi smo zborili da je nakva gospodičića! A poznavaš li tu glavu te je najviša?
- Ovo je glava, beg, rođaka istoga Jakova.
- Vala, proto, tolike glave nikada vidio nijesam! A posjekoše li tvoga sina proto?
- Ne, beg.
Utoliko Smail-aga reče:
- E, Jakove, o tvojoj duši i onoga vladike crnogorskoga! Bi li bolje, Jakove, bilo da su ti ljudi danas živi? Koliko bi ti dao da ti je rođak živ i vladika za njegova!
Unekoliko prestadoše pa staše zboriti turski. Zavikaše: „Neka dođe čauš”! Kad ovaj dođe, rekoše mu: „Hajde udari u doboš, neka vojska kreće da idemo doma”, i izađoše ispod čadora. Iskupilo se mnogo vojske oko čadora. „Hajte, Turci, nećemo sade posjeći Jakova”. Utoliko Smail-aga reče:
- Imaš li, Jakove, konja?
- Ne, beg. No big te nešto, beg, molio - pa mu pristupi ruci. Nedade se poljubiti.
- Šta bi zborio, Jakove?
- Zborio big, beg, da me puštiš da odem do kuće, da zovnem da mi dovedu konja iz ovije krša i da uzmem što za troška da nijesam gladan, dok me posiječe gospodar Ali-paša i da uzmem što od aljina da se preobučem.
Reče Smail-agi:
- Ne mogu te, Jakove, puštiti, jer nećeš doći, pa ću poginuti od Ali-paše.
- Beg, zadavam ti čistu božu vjeru prevariti te neću, no ću vas stići prije no dođete u Trebinje. A i da big mislio ne doći, ne big zbog popa Šćepana i ovih koji su ođe Graovljana.
Smail-aga se promisli, pa progovori turski sa Asan-begom i reče:
- Hajde, Jakove. Ako ne dođeš, platih ja za tebe Ali-paši.
Knez Jakov kad dođe kući, uzme konja, haljine i 20 dukata. Poljubi se sa svojom braćom i rođacima i tu ga propanu suze. Onda uzjaše na konja i poćera ga brzo, te u dva sata noći dođe u Korjeniće, na Šehovića Glavicu, i tu stigne Asan-bega i Smail-agu. Otole sjutra dan u Trebinje, gdje nađu Ali-pašu. Treći dan i Ali-paša i oni pođu i na konak dođi u Ljubinje, iz Ljubinja u Stolac, iz Stoca u Mostar.


Od sad se dobro čuvajte


Kad dođu u Mostar, Jakova i Grahovljane metnu u an, u jednu odaju. I dođe nekoliko Turska da ih čuvaju, ali ih ne vežu, već im kažu: „Poslao nas je gospodar Ali-paša da sjedimo kod vas, da vas čuvamo. Budite rahat u zdravlje Ali-pašino! Ne bojte se životu ništa slobodno. Nama je naređeno da rečemo ovome handžiji, što zaištete sve da vi dava, Ali-paša će platiti. Ali, što ste pod stražom, nije šala poteći svu Ercegovinu na se!”
Grahovljani se ovom govoru malo obraduju, ali opet stanu primišljati da ih ovo samo kao slobode. Tu su stajali deset dana. Deseti dan dođu dva kavaza pašina:
- Ko je ođe knez Jakov i pop Kovačević? Zove vas gospodar Ali-paša, vas dvojicu.
Oni onda pođu, dok reče pop Šćepan:
- Jakove, ostavi oružje.
- Neću, no ću ga ostaviti pred odaju Ali-pašinu - odgovori Jakov.
Kad dođu na saraje pašine, pred odaju stajaše straža, te Jakov izvadi nož i pušku i preda stražaru, koji im otvori vrata od odaje. Oni uđu unutra. Sva odaja prostrta svitom. Ali-paša sjedi na jednom divanu, te se njih dvojica prekloniše, ruku metnuše na prsi i pođoše da ga cjelivaju. Zavika srdito: „Stojte!” Oni stadoše jedan do drugoga. Kod njega bijahu Smail-aga Čengić, Asan-beg Resulbegović i beg Ljubović. U jedno doba Ali-paša reče:
- Dobro došao, hajduče Jakove!
- Bolje te našli, gospodare.
- Šta će ti, Jakove, da ovoliku vojsku potežeš na Grahovo i da ti Crnogorci pomažu?
- Gospodare, eto naša manita pamet! Što tražili i našli.
- Vala, Jakove, ne moraš platiti šta si zla ovoga puta učinio. Da imaš na sebe dvadeset glava ne bi platio! A tebe, proto, šta ćeš da idiše onome vladici na Cetinje da ti pomaže? Pope, ne misli šta misliš, no ste vi carska raja. Ne damo lasno Ercegovinu. Pope Šćepane, čuo sam da ti je sin poginuo ovoga puta?
- Jest, gospodare.
- A i tebe, Jakove, kažu da ti je brat poginuo?
- Jest, gospodare.
- Na vašu dušu, pope Šćepane, što se god zla učinilo u Graovo. Ne mogu znati, Jakove, šta vi bi, te mi pisaste da carski nijeste?
U tome Jakov reče:
- Gospodare, vidimo da miritamo od tvoje strane da nas izgubiš. To sami poznavamo. Ali je sve to kriv Mamut Agov Šeović iz Korjenića, te si ga poslao da kupi harače u Graovo. Mi imamo tvoju buruntiju: koji ima muško dijete u kolijevku da ne plaća harača. A Mamut Agov, koliko je god bilo malo muške đece u kolijevku, uzeo je cijeli harač od po dvadeset groša, kao da su to muške glave koje rabotaju.
Uto će Ali-paša:
- Dobro, Jakove, nije pravo da Mamut Agov tako uzimlje, ali ste mogli doći pa mene kazati, pa big ja Mamutu zaprijetio da tako ne radi.
Paša poslije ovoga za dugo zaćuta. Ni begovi nijesu ništa zborili, dok paša podockan zovnu:
- Aj Smajo!
Smail-aga odgovori:
- Lebe, gospodare!
- Ja čuk da te malo dovatila puška, kada si hata nagonio na kulu Jakovovu.
- Istina je, da me malo dovatila puška iz kuće Jakovove, malo preko ruke.
- Neka znaš, Smajo, da more biti i Vlah dobar.
Onda se okrenu Jakovu:
- Imaš li Jakove, žita?
- Ne, gospodare ni malo.
Paša onda naredi da mu se da pismo na Mušovića u Nikšić: od carske destine da da Grahovljanima 24 tovara umertina, pa opet upita:
- Pečeš li, Jakove, kave?
- Pekao sam do sada, a od sada nije prilika.
Ali-paša zovnu jednog svoga momka i zapovijedi mu:
- Hajde, kupi Jakovu star kave i star cukra. - I tu im naredi:
- Hajde, Jakove, i pope Šćepane, hajte doma. Do sada što ste zla učinili sve vi prosto, ali se od sad čuvajte. Ako po sada stanu Graovljani četovati, kunem vi se likom božijim, oba ću vas žive na кolac nabiti. I nađite dobrije momčadi 50 da panduraju od Crne Gore. Davaću im na mjesec po мadžariju i oku brašna na dan. I pasaj se, Jakove, Crne Gore i vladike crnogorskoga, e, ako čuk, svu ću ti kuću iskopati. Drugi ti put oprošćenja nema. I hajte zbogom.
Oni se preklone i krenu pro odaje da ga poljube u ruku, ali paša ne dade.
Kad su došli u konak, zapita ih družina kako im bi kod Ali-paše. Zavika pop Šćepan: „Dobro u zdravlje Ali-pašino. Svi idemo danas. Do sada sve nam je oprostio to smo učinili”.
Sjutri dan krenu put Grahova, a Ali-paša poruči u Nikšić Mušoviću, da ide u Grahovo da pokupi harače.

RADOVAN PIPER PRIČA VLADICI O POGIBIJI Petrovića

Godine 1836. bio je na Grahovu sa Petrovićima i još nekoliko druga i vladičin vjerni perjanik Radovan Piper. Tada je bilo uglavljeno neko primirje između turske i crnogorske vojske. No, na predstražama se izradi sukob i Turci razbiju prva crnogorska odjeljenja. A jedan Crnogorac prođe kroz grupu u kojoj su bili Radovan i Petrovići i ne kaže im ništa. Najedanput, sa svih strana, opkoli ih turska konjica i skoro sve pobije.
Vojska je turska bila smiješana i kako je Radovan imao odijelo slično turskom, sa fesom i tuniškom kitom, Turci ga držeći za svoga nijesu ubili, već je s njima naporedo išao do polja odakle je utekao. Turci zapucaju, ali on nepovrijeđen stigne kod vladike Rada (koji bijaše s vojskom na Grahovo) u samu noć.
Vladika je bio izviješten da je i Radovan poginuo i jako ga je žalio, te se njegovom dolasku mnogo obradovao: „Bogu hvala kad i ti ne pogibe, jer sam čuo da su te Turci posjekli”. Radovan mu odgovori: „Kamo sreće da se ni ja nijesam vraćao, kad ovo od nas učinješe”. I kako je bio umoran, prilegne pod šator i zatraži vode. Naslonio se bio glavom na vladičino koljeno i od umora zaspao. Kad vodu doniješe, vladika ga probudi i kaza mu: „Digni se, evo vode”. Pa pošto su se prisutni razišli, stane ga vladika propitivati o pogibiji svojih rođaka i samoj borbi. I dok je Radovan pričao vladika plakaše.

Smail-aga Čengić od stvarnosti do mita

Pljevaljski paša Selmanović, uviđajući da teško može voditi nadzor nad čitlucima u Drobnjaku i da od njih gotovo nema koristi, prodade ih Smail-agi Čengiću, koji u to vrijeme postade muteselim i carski kapidžibaša i dobi na upravu Gacko, Pivu, Kolašin i Drobnjak. On pozva drobnjačke knezove i postavi za obor-kneza Đoka Malovića s Duži.
Đoko se, doduše, borio uz Karađorđa kada je Smail-aga uz Skopljak-pašu vojevao protiv njega. Ali otada je prošlo dosta, a „sa Vlasima je ipak valjalo živjeti”. Odabravši Đoka za obor-kneza, Smail-aga mu je stavio u dužnost da vodi nadzor nad radom ostalih knezova, kako se lakše skupljao harač i razašiljale naredbe. Knez Đoko mu se učinio najpogodniji za taj položaj: bio je najstariji, trezven, promišljen. Za učešće u ustanku je platio u mostarskoj tamnici, poslije toga se nije bunio protiv Turaka. Sagradio je na Dužima novu kulu, imao silnu stoku, mnogobrojne buljuke ovaca, trgovao sa Trebinjem i Dubrovnikom, a kao knez bio uvijek strog i na vrijeme odašiljao harač.
Istu pokornost kao u svojoj kući Đoko je zahtijevao i od knezova. „Spremite harač na vrijeme da sami pošaljemo agi, pa vam neće doći haračije. To su Turci, ne čekajte da vam pišu molbenice. Ako ne pošaljete, doći će i uzeće vam više, pa ćete ih još morati dvoriti i braniti od njih žene i đevojke”.
Kneževi su ga se pribojavali i zato nijesu marili za njega.
Đoko nije bio po volji ni vladici Radu, jer je smetao ostvarenju njegovog plana da prisajedini hercegovačka plemena Crnoj Gori.
Kada je smislio da zakneži prije vremena Novicu Cerovića, Đoko je smatrao da će ga tako obavezati. Ostali knezovi se nijesu time protivili - bio je to sin čuvenoga popa Milutina, te su mu svi već bili naklonjeni. Novicu je uzdizalo iznad drugih što je bio pismen. Počeše ga prizivati na svoje sastanke. Mladić je slušao pažljivo šta stariji govore i odgovarao, kad bi ga pitali, razumni i zrelo.
Kada knezovi pođoše u Gacko, Đoko predloži da povedu i Novicu. Pošto iziđoše pred Smail-agu, on ih upita:
„Čiji je ovo đetić?”
„Ovo je sin popa Milutina te je posječen u Pljevljima”, odgovori Amza Tomić.
„A što je došao taj đetićak?”
„Čestiti aga, mi smo ga postavili knezom”.
„A znate li, rajo da je carska rabota velika? Priđi bliže, đetiću. Kako ti je ime i koliko ti je godina?”


Mladost Novice Cerovića


Smail-aga je odmjeravao Novicu svojim oštrim pogledom pred kojim su ljudi obarali oči. Dobro razvijen i zdrav dječak mu se dopade. On slobodno stade pred agu: „Ime mije Novica, a napunio sam petnaest”. Dječak nije spuštao pogled, gledao je ozbiljno i otvoreno.
„A znate, rajo”, obrati se Smail-aga knezovima, „kako je car hranio u svojoj velikoj štali mnoge atove, a došlo jedno malo ždrijebe i išćeralo ih sve napolje i samo se raširilo po jaslama. Turske mi vjere, ovaj će đetić ovim plemenom zapovijedati koliko poznajem neke nišane (oznake) na njemu. I ja mu potvrđujem kneštvo i srećno mu bilo!”
Tako je Novica sa petnaest godina počeo vršiti poslove koje i drugi knezovi: ubirao je harač, potvrđivao presude i ugovore, određivao potre i umir, oglašavao naredbe agine i vezirove. Bio je u svemu tačan i Smail-aga je bio njime više zadovoljan nego nekim drugim starijim knezovima. „Čuo sam da nije bilo boljeg Vlaha od tvog oca i čini mi se da ga nećeš pokriti”, rekao mu je.
Smaila-aga je želio da Novici zaliječi ranu koju su mu Selmanovići zadali, pogubivši mu oca, te je u želji da ga zadobije, postupao vrlo pažljivo, jer je osjetio kod njega čvrstu volju i sposobnost da izvrši što preduzmem.
„Šta bi radio, tako ti vjere”, upitao je jednom Novicu, „da ti zapadne, kao ovo mene, da imaš vlast?”
Novica odgovori: „Srbin, Turčin, Latinin, samo pošten čovjek ako je, čuvao bi ga za poštena i dobra; ko bi bio trunjav i ništavan, bi’ ga gonio da je moj sin”.
„Aferim, Vlaše, poznajem ti svaki tvoj nišan; doći će u tvome vijeku da mnogima budeš starješina”.
U to vrijeme u Hercegovini se pripremala velika svečanost. Ali-paša je carskim fermanom proglašen za hercegovačkog vezira, te je trebalo da pređe iz Stoca u Mostar. Na svečanost su pošli hercegovački muteselimi: Resulbegović trebinjski, Redžepašić nevesinjski i Smail-aga pivski, gatački i drobnjački. Svi su oni poveli sobom kneževe i vojvode, predstavnike raje. U pratnji Smail-aginoj uz Đoka Malovića, Šuja Karadžića, Amzu Tomića, Arsenija Tadića bio je i mladi knez Novica. U svojoj skromnoj domaćoj nošnji od bijelog valjanog sukna, i džamadanima i fermenima sa pucima, sa bogato ukrašenim oružjem za pasom, u dokoljenicama, čarapama i bječvama optočenim crvenom čojom i u domaćim opancima od opute isticali su se Drobnjaci i Pivljani svojim rastom. Najviši od svih njih bio je Pivljanin knez Arsenije Tadić. Pokazujući ga svom tastu iz Ljubuškog, Smail-aga upita:
„Ima li u tvome vilajetu ovakvih Vlaha?
„Šteta bi ih bilo držati, odgovori mu tast mrgodno.
„Ne zbori tako”, reče mu Smail-aga. „Ovaj Tadić je snažan da bi se s međedom mogao pojakati. Sa ovakvima ja branim krajinu”.
Ljudi su bili zadovoljni Novičinom upravom, ali su ga žene, i to baš iz njegova bratstva, tužile jednom Smail-agi kada je došao u Drobnjak. One čija je muška loza u porodici izumrla, „istražila se”, polagale su pravo na nasljedstvo.
„Čestiti aga”, potužile su one Smail-agi, „knez Novica nam ne da očinstvo, pa nas straši nekakvijem fermanom”.
Smail-aga pozove Novicu i upita ga:
„Zašto, Vlaše, ne daš ovijem vlahinjama očinstvo”?
„Zato, čestiti aga, što mi tako naređuje ferman koji mi je prađed donio iz Stambola”.
Bio je to onaj ferman u kome je knezu Nikolici Ceroviću sultan potvrdio da ženska djeca nemaju pravo na zemlju u slučaju da muška loza izumre.
„Donesi ferman da ga vidim”, naredi aga. Novica donese ferman pisan zlatom i zapečaćen carskim murom. Odmah se aga i Turci
koji su bili sa njime digoše i pokloniše fermanu. Slušao je aga pažljivo dok ga je kadija čitao i kada dovrši čitanje, ponovo se svi Turci pokloniše fermanu. I dok su se tužilje zgledale pitajući se šta će da bude, aga se udari po koljenu i reće: „Aman, čestiti sa’ibijo (vlasniče), ovoga nema u carstvu Otmanovića”. I okrenu se ženema koje su očekivale od njega pomoć i objasni im: Ajte, Vlahinje, ovi je utvrdio, ne more ni grom razbiti!”
Tako je ferman koji je knez Nikolica dobio u sedamnaestom i vijeku i dalje ostao na snazi sve dok se Drobnjak nije oslobodio i spojio sa Crnom Gorom.
Već tridesetih godina Novica je pokušao da odmetne Drobnjak, ali je ubrzo uvidio da sam ne može ništa sprovesti i poslije godinu dana opet je priznao tursku vlast.
Kao što su Drobnjaci pratili Smail-agu u Mostar na svečanost ustoličenja hercegovačkog vezira, tako su ga morali pratiti u pohodu na Bosnu protiv Huseina Gradaščevića kada se ovaj pobunio protiv sultanovih reformi. Tada Smail-aga nije ni naoružao sve Drobnjake; nekima je i кolac služio kao koplje. Hrabrio ih je Smail-aga: „Đe gođ u ’vatiš koga od Bošnjaka, kad ubiješ, ti skini. Sve je tvoje!”
Neki Drobnjaci su se istakli u toj borbi: Memedović i Mijat Ćupić, Vasilj Kandić, Đoko Malović, Đurđić iz Komarnice i Obren Jakšić ugonili su konje među Bosance. Za Obrena su govorili oni koji su bili pod Beogradom: „Nagoni ga kao Mutap na Vračaru”.
Obilazeći vojsku Smail-aga viđe nekolicinu Drobnjaka, kako raspravljaju o borbi.
„Šta mislite, kad se dvije vojske udare, ko dobija?”
„Ko ima jaču snagu, aga, taj će i dobiti”, odgovori Novica.
„Nije tako, Vlaše, no gledaj”. Aga pruži ruku i steže.
„Ko ovako dobro stisne te izdrži, onoga je megdan. A nemoj misliti da nije strah i jednu stranu i drugu”.
Novica se borio uz Smail-agu po dužnosti, ali ga je ličnost mladog Husein-paše snažno privlačila; u vojsci se naveliko pričalo o junaštvu „Zmaja od Bosne” i o tome da ništa više na sebe ne troši nego svaki njegov prost vojnik...

Junaka je lako prekoriti

Drobnjački vojvoda Novica Cerović, ni u jednu od borbi nije išao iz želje za plijenom. Ni iz jednog pohoda nije uzeo ništa sem oružja i ponekad konja. Nikada iz turskih kuća ćilimi i serdžade nijesu prešli u njegovu, ženski nakit ili ma kakav znak raskoši. Iz vremena kad su mu preci ratovali protiv Turaka bila je u kući ogromna demirlija bakarna (veliki poslužavnik) ukrašena rezbarijama i arapskim slovima. Kada je u Novičinoj mladosti Smail-aga dolazio u Tušinju, on se zalagao u tu tursku stvar u kući Cerovića i rekao: „Bir li sjedoh, bir poznadoh demirliju Malinovića s Grdijevića”.
Novici bi teško što se u njegovoj kući zateče nešto opljačkano. Kad aga ode, naredi: „Bacite tu stvar”, te žene brže-bolje ukloniše demirliju ispred njegovih očiju.

Smail-aga u Pivskom manastiru

Kažu da su Pivski manastir podigli veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i njegov bratanić patrijarh Savatije.
U Manastiru kod južnih vrata (upravo okolo njih) postoje jasne freske ovako: jedan Turčin u prirodnoj veličini, sa kaukom na glavi, pod sijedom okruglom bradom, u svilenoj anteriji, opasanoj nevelikih svilenim pasom, u ćurku postavljenom krznom (lisičina ili samurovina), sa rukavima do lakata, sa smjerno položenom na prsa lijevom rukom, desnom dodaje nacrt crkve ove patrijarhu, krupnu plavu čovjeku u skerletnoj patrijarškoj mantiji (svečani ogrtač), a ovaj takav isti plan pruža Bogorodici na prijestolu. Nažalost natpis iznad Turčina i patrijarha je brisan i nečitak. Uvjeravaju da je jedno vezi Mehmed Sokolović, a drugo njegov bratanić patrijarh Savatije. Prema tome vezir je glavni ktitor, jer ga u hrišćanskom hramu ne bi inače živopisali.
Uveo jednom u crkvu arhimandrit Sočica silnog Smail-agu Čengića, koji je prema manastiru imao vazda puno obzira i pažnje:
- Ko je ovo, duhovniče? - zapitao spazivši ovu fresku.
- Sadriazem Mehmed Sokolović.
- A?!... Pa kamo i njenu kandilo i svijetnjak, crna Vlašino? A znaš li da je on veći svetac vaš no ovaj patrika (patrijarh), kad vam je ovako lijepu i veliku crkvu načinio.
I ončas naredio silni Čengić te mu donijeli serdžadu, i tu crkvi, pred freskom Mehmed-paše otklanjao namaz!... Osjetio ljepotu pašina čina i njegovu ljubav prema rodnoj grudi i poklonio se.


Proročanstvo Mata Glušca


Smail-aga pođe u Drobnjak, da kupi arače, sa sto i šest konjanika iz Gacka.
Udariše u Ravno; ne prođe ni pola sata dođe im Mato Glušac iz Korita Gatačkije; pa ga zavika Smail-aga:
- Anu, Mato, milo mi je što te sretoh! Evo mi došla knjiga od kuma Đoka Malovića da se nešto bune drobnjački knezovi, pa da mi kažeš kako će mi biti na putu, ti đavola vrtariš nekoga!
- Pitaš li ti mene, aga, da ti kažem šta znam?
- A da za šta te pitam no za šta znaš!
- E, ovako da učinom aga, što ti kažem, ako ti što slažem (ne pogodim), posijeci me!...
Milo mu bi:
- E, ajde zbori, pomozi Bože!... (A nije šala-sto šest konjanika oko Smail-age).
- „Vala, aga, ovoga ćeš puta glavom na Cetinje sići; konji će ti poigrati na Cetinju i napiti se vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, boga mi ti kazat ne umijem (esapa tome nema!)...
- Mato, dako Bog da!... Poteže dukat i talijer, te ga darova. No, tek što se krenuše, zavika Ferat-aga (Tanović sa Stepena, Smail-agi najmiliji):
- A kako nešto zaboravismo?
- A kao za Boga? - reče Smail-aga.
- Kako ne upitasmo Mata, oće li biti kavge do na Cetinje!
Danu, zovnite ga.
Konjici polećeše, ali Mata niđe. Vele da je bio vilen i da je za sat mogao u Stambol. I još vele da je imao šest stotina kumova. Kome je goj naudila zla duša, zvao ga je na kumstvo i trava je pomogla.

Smail-Aga i jedan Drobnjak

Došao Smail-aga u Drobnjak da kupi arač. Jedan Drobnjak čuo da je Smail-aga dobar lovac pa mu dovede jednu dobru bizu, kako bi njome podmirio arač, koji nije bio platio nekolike godine.
Vidjeći Smail-aga Drobnjaka s bizom, upitaće:
- Što si doveo tu popadiju danas?
- Čestiti ago, čuo sam da je muftija ostao udovac, pa sam je zbog toga doveo.
Smail-aga se grohotom nasmija i oslobodi Drobnjaka arača za pet godina.
Kud si pošao, kume?
Kad je Smail-aga išao na Mljetičak, prošao je pokraj kule Tomića na Previšu, ali u nju nije htio svratiti. Stara ugledna sveštenička kuća i kula, koju Turci nikad ne zapališe, ostala je bila na jedincu Tešu, koga je udovica - popadija Simuna poslala u Mostar i školu; a ona živjela sama sa ćerkom Dunjom. Otresita i uredna žena, popadija je dosta godina ranije sklopila kumstvo sa Smail-agom, kakvo su hrišćani sklapali sa Turcima: iznijela je pred agu kada je naišao na Previš maloga sina da ga prvi put šiša.
Popadija je držala i kuću i sebe uredno i čisto. „Sa dlana vode da joj pineš”, govorio je sam aga o njoj. Kod nje se nije spavalo na daskama i sijenu, no na pravim dušecima kao usred Mostara, kuda je išla kada je odvela svoga sina Teša na školovanje. Smail-aga se najradije i najbolje odmarao kod nje kad je bio na Previšu.
Ona se iznenadila kad je vidjela ovoga puta da aga obilazi njenu kuću, pa je pohitala pravo pred njega:
- Kud si pošao, kume i čestiti aga, na zli put? Vrni se dok ti je zdravo glava na ramenima!
Aga se zacrvenio od ljutine. Popadija je bila poznata sa svoje smjelosti, ali njemu je bilo krivo što je jedna žena pokušala da vrati s puta njega, Smail-agu, koji nikad nije ustuknuo ni pred kakvim dušmaninom. „Sikter”, doviknuo je s konja i projahao mimo nju naglo. Vojska na atovima je obišla za tili čas.
Tako je silni Čengić odjahao u susret svojoj kobnoj sudbini koja ga je i srela na Mljetičku te daleke 1840. godine.
Već se zašlo duboko u jesen a Smail-aga ne stiže u Drobnjak. Oborknez drobnjački Đoko Malović mu je pisao: „Dobro bi bilo aga, da pohitaš, jer se živo i mrs sada prodaju, pa bi najlakše mogao naplatiti harač. Pogovara se da ne smiješ da dođeš zbog Grahova”. Znao je da će ga time namamiti da dođe. Kao i svaki junak, Smail-aga je mogao naslućivati da mu prijeti opasnost, ali je suzbijao svaku pomisao na nju. Da primami agu u Drobnjak, to je bilo jedino što je Đoko, razmislivši dobro, riješio da učini mladima. Neka se oni poslije razračunava s njime kako znaju. U to on neće da se miješa. „Dosta sam muke podnio”, razmišljao je, „još dok se oni nijesu rodili. Oću da na miru umrem i da sačuvam mlađima ono što sam u pošljednje vrijeme stekao”.
Narod se već bio ohrabrio da aga te jeseni neće ni doći, pa da ni te godine neće morati dati harač. Novica je strijepio da Smail-aga ne odgodi dolazak. Teško mu je bilo čekati ostvarenje onoga što već mjesecima nosi u glavi smišljeno i utvrđeno. Ako aga ogodi dolazak za iduću godinu, sve što je dotle urađeno osuđeno je na propast. Smail-aga se zadržao oko Hafis-bega, Ali-pašinog sina, koji mu je tih dana došao. Teško mu je bilo odvojiti se od miloga gosta i lijepoga „eglena”, ali je znao, ako ne ode odmah pa udari nevrijeme, neće ni te godine skupiti harač po besputnom Drobnjaku. Hafis-beg mu je nudio da pođe s njime i da povede svoju pratnju, no Smail-aga odabra iz nje samo nekoliko najboljih Mostaraca i Stočana, a Hafis-begu reče: „Nije vrijeme. Izać’ ćemo jednom ljeti u Komarnicu na čardak. Sjedi tu, s Rustom, Muhamedom i Dervišem, veselite se i pijte medovinu. Idite u lov, ujesen je divljač pitoimija... i čuvajte mi kuću da mi raja iza leđa ne udari. Vratiću se brzo. Idem samo da pokupim harač i uteftešim (smirim) raju; četiri godine ne odoh, pa je harač zastao a knezovi su se ušućudili pa ga ne šalju, valja im popriteći uzde”.
Aga je razmišljao o predlogu kneza Đoka da ne povede mnogo vojske, da se raja ne uplaši i ne razbjegne. On je često cijenio Đokovo mišljenje i volio je „Marijana” - tako je zvao Đoka-više od drugih Drobnjaka. „Ali Vla’ je Vla’, mislio je aga i riješio da povede poveću pratnju, sve junake i zlice, da uplaši raju te da mu preda sav harač. Poručio je Ahmetu Bauku u Nikšić da dovede na Prošćenje dvije stotine „građana”, kako su tada zvali nikšićke muslimane...
Krenuo je ujutru rano. Skupio je da povede Gačane, Mostarce, Nevesinjce, Trebinjane. Vojska u bogatom odijelu, na divnim hatovima...
Zelenih očiju, čiji je pogled probadao kao mač, riđokos i crven u licu, kratko podšišane brade, Smail-aga nije bio lijep ni u mladosti. Srednjeg rasta, ali temeljan, vrlo širokih ramena i podužeg trupa, on je na svome brnjašu izgledao mnogo viši nego što je ustvari bio. Sav u novoj čohi, sa srebrnim i pozlaćenim kuburama, hadzarom za pojasom i sabljom sa srebrnim balčakom... Smail-aginica otvori prozor, stavi na njega maloga Hajdara i, čvrsto ga pridržavajući, a sama skrivena, reče: „Zovi baba!”
„Babo, babo”, vikalo je dijete, ali ga Smail-aga nije čuo. On je projurio na Brnjašu, a sa njime sinovi i Hafis-beg koji su pošli da ga isprate. Za njima prolaze delije na hatovima sa dzeferdarima, sa sabljama, miždracima i hadzarima.
Udariše zurle i borije. Potrčaše konjanici poljem gatačkim u punome kasu. Zadivljeno su ih gledale žene sa kule na Lipniku. „Kao da ih vile nose”, pomisli Smail-aginica i obrati se snahama:
„Međer nema niđe takvije’ junaka kao što su Turci Hercegovci”.
„Niđe, majko”, prošapta stidljivo skoro dovedena žena Muhamedova, sva u vatri od silnoga uzbuđenja.
„Baš vala niđe”, prihvati krupnim glasom mršava i muškobanjasta Rustem-begovica, koju Rustem nikako nije volio, ali koju mu je otac odabrao zbog njenih silnih čitluka u okolini Sarajeva.
Smail-aga je ubrzo prešao u Pivu i stao odabirati taoce: Antonija i Vuka Blečića, Sima Sekulovića, Đorđija Glomazića i druge, da mu Pivljani ne bi udarili s leđa. Brzo se raširi glas da je aga u Pivi i da uzima taoce. Ljudi su se sklanjali i bježali, a žene mirno ostajahu jer je Smail-aga bio poznat po poštenju i vjernosti svojoj ženi. Znalo se da nije htio dovesti drugu ni kada je Samil-aginica počela stariti. „Samo kad nije Rustem”, šaputale su mlade žene.
Prvi konak odredio je aga u Pivskom manastiru, drugi u rudicama, a treći dan pade na Bezuje, kod kneza Petra Gagovića, koji je - kako mu je bilo naručeno - spremio dobar ručak za agu i ugledne Turke, a vojska se raziđe po kućama.
Istoga dana uz lupu doboša, vojska krenu preko Dragalja, koji dijeli Pivu od Drobnjaka i prije večeri stiže na duži gdje se zaustaviše pred kulom oborkneza Malovića.
Aga i drobnjački glavari


Velika je i prostrana Đokova kamena kula; u njoj nekoliko soba i gostinska odaja. Pred njom stepenik sa ogromnim pločama strmo usađenim.
Smail-aga se obradovao što će vidjeti starog oborkneza. S njime je mogao lijepo i iskreno-tako je bar aga mislio-porazgovarati. Cijenio je Đoka ne samo zbog pametnog razgovora nego i zbog gospodskog načina života. Kada je dolazio na Duži Đoku, nije morao naređivati da mu momci izvade serdzade i ibrike iz Gacka; u Đokovoj kući kafa se pripremala dobro kao i na Lipniku.
Starac-domaćin mu je izišao ususret, njegovi sinovi i momci prihvatiše konje pod uglednijim Turcima koji će sa agom zajedno prenoćiti na njihovoj kuli.
„Dobarveče, Marijane”, pozdravi aga sjahavši.
„Dobra ti sreća, aga i dobro nam došao!”
Đoko uvede gosta u kulu, u odaju naročito za njega pripremljenu. Na dvorištu tutanj. Raspoređuju se za prenoćište, dovršava se bogata večera. Vrte se jaganjci na ražnju, u neke pozabadan bijeli luk, opapreno meso posuto kukuruznim brašnom, kako aga voli. Peku se pite sirnjače i skorupače, urmašice i baklave. Žena Đokova sa dvijema starijim snahama, jednom od kuće Gagovića i drugom od vojvode Mine Radovića, kao glavne domaćice trude se da večera bude prema gostu i prema ugledu kuće.
Ispod kule promiču momčad noseći sijeno i vodu za konje. U sobi zastrtoj ćilimima na serdzadi sjedi aga raskomoćen, uprijeko od njega, na samom ćilimu Đoko, pred njima na demirliji (bakrenom velikom poslužavniku) puši se u ibriku vrela kafa. Maločas je upržili pa miriše svježinom. Aga se odmara naslonjen na jastuk i razgovor između njega i staroga kneza teče polako. Nepravo je agi što ga ostali knezovi, viđeni ljudi, ne dočekaše.
„Đe ti je Šujo, đe je Bašović i Novica?” pita aga.
„Ne znam, čestiti aga. Svijem sam poručiv’o, nako se nijesu noćas nadali. Valjda će sjutra doći. Otpočni! Nije preše. Dugo nam nijesi dolazio, već smo te se uželjeli”, ljeporječi Đoko.
Aga raspituje za ljetinu, za knezove, slušaju li ga.
„Ostaralo se, moj aga. Ne mogu svuj da stignem; rijetko mi dolaze. Trebalo bi da na moje mjesto postaviš mlađeg čovjeka. Mlađi misle da su pametniji, pa eto im!”
„Čuo sam, Marijane, da im pop s Pošćenja piše knjige onom kaluđeru na Cetinje. Turske mi vjere, sjutra ću ga posjeći”.
„Nemoj, aga, duše ti. Nemamo ođe nadaleko popa, pa bi narod odskočio od tebe, no ako je kriv, ti ga dobro kazni!”

Susret sa Šujom Karadzićem

Ujutro rano došao je vojvoda Šujo. Aga i Đoko poranili i piju kafu. Ljutit što Šujo nije izišao pred njega, aga mu ne htjede pružiti ruku. Đoko ga nudi da sjedne.
Šujo je visokog rasta, snažan, crn u licu, mrka pogleda ispod širokih nakostriješenih vjeđa.
Ćute njih dvojica, ćuti Šajo sa rukom na dzeferdaru. U neke aga progovori:
„Tako ti mene dočekuješ, kurvo vojvodska?”
„Ete, aga, ne znadoh u koje ćeš doba doći, pa zato po’ita rano iz Petnjice. Zašto su ljutit na mene, aga? Ne vjeruj Đoku ako me opada. Narod ga je pomrzio što udara veliku globu, a tebi mami milošte”.
Kad primijeti da Đoko hoće nešto da zausti, preduhitri ga, i мada je inače imao krupan glas, zagrmje još glasnije:
„Poslušaj me, carev kapilija, makni vojsku odavde usred Drobnjaka, svi će doći, životom ti jamčim. Šta ćeš u kamenijim Dužima? Na Pošćenju ti je svaka zgoda, i voda i livada za konje”.
„Nećeš, aga, duše mi, dok ne ručaš kod mene”, reče Đoko. „Ja imam gotov’arač da ti izbrojim, pa volja ti ponesi ga ili ostavi ođe dok se ne vrneš”.
Dogovoriše se da aga po ručku krene na Pošćenje sa Đokom, a Šujo ode naprijed da javi o njegovom dolasku, ustvari da obavijesti zavjerenike kako je uspio da namami agu dublje u Drobnjak.
Kada Šujo ode, Smail-aga reče:
„Marijane, ja ne vjerujem onom usnavom Šuju. Nikada nije nasmijan, a vazda mu je ruka na oružju”. On ispriča Đoku kako je preko Čarkova polja jahao u društvu sa Šujom i Spasojem Jakšićem, pa od šale htjede zbuniti Šuja. „Natjerah konja na njega kao da ću ga posjeći i rekoh: Drži mi se dobor, Šujo! Šujo se izmakne i, zapevši dzeferdar, reče: Odi, aga! - Šujo, bestijo, ja se šalim. - Ja se ne šalim, aga. Kad sijeva oštro gvožđe iza vrata, tu šale nema”.
Ipak je Smail-agi laskalo što mu je došao Šujo. Ranije je redovno izbjegavao sastanak sa njim. „Eto i tvrdi Šujo, tvrd kao bukov panj, omekšao kad je vidio koliku tevabiju povedoh, i još dok vidi Bauka sa građanima, misliko je aga.
Za ručkom on upita Đoka:
„Oli ti poći sa mnom, Marjane?”
„Oću, aga, ja šta!”
Put prema Pošćenju
Po ručku krenuše na Pošćenje. Naprijed je jahao aga sa Đokom. Kako su uporedo jahali, prema dzinovskoj pojavi Đokovoj aga je izgledao manji nego što je ustvari bio.
„Marijane, ja povedoh više vojske no što mi ti pisa”.
„Volja ti je bila aga”, prihvati Đoko.
„Morača je blizu, a papaz sa Cetinja neće mirovati”, nastavi aga glasno svoj tok misli. „Vala, Marijane, da mi nije one pašurine u Stocu, odavno bi mu sišao na Cetinje”.
Aga je mislio na Ali-pašu, sa kojim je Njegoš počeo da razvija dobre odnose.
Stigli su do Cikavca, odakle se lijepo vidio cio pošćenjski kraj, kada ih stiže Đokov momak. Ne želeći da ide sa agom dalje, Đoko se dogovorio sa sinom da pošalje po njega momka.
„Naišli trgovci iz Trebinja”, objašnjavaše on Smail-agi.” „Bojim se, izmamiće mi stoku od one đece. Da svršim s njima trgovinu, aga, pa da se opet vrnem”.
„Meni je, Marijane, neobično noćas bez tebe”.
„Aga, evo me sjutra na Pošćenju ili đe goj budeš”.
„Dobro, Marijane. No nemoj baš suviše zacijenit, pa se brže vrni”.
Na Pošćenju se iskupilo mnogo Drobnjaka. Podignuti šatori, vatre gore, vrte se peciva, toči medovina Turcima, Srbima rakija. Jedni ibrici se dižu s vatre, drugi se postavljaju. Hrtovi agini se ustrčali, jer su nanjušili meso.
Agin šator na najljepšem mjestu, kraj jezera. Aga je radostan što ga je Ahmet Bauk sačekao sa svojim Nikšićanima i što su mu Drobnjaci došli u velikom broju, ali kad ugleda popa Mitra Golovića, onoga što se dopisjuje s Vladikom, on se smrče i naredi da mu udare dvadeset pet toljaga.
„Odlazi mi s očiju, papaze, da te nikad ne vidim”, rekao je aga popu kad su ga driješili. Jedan Turčin, koji je i umolio agu da prestane sa batinanjem jer je poznava popa Mitra, posavjetova ovome da iskopa jamu u glini, da u nju saspe svežeg konjskog đubreta i nalije rakijom, pa da u to stavi izudarane noge.
Drži pop Mitar noge natečene i nepokretne, da liče na dva brvna, kako mu je rečeno, u đubrevitoj rakiji i osjeća da mu pomalo jenjava ludi bol koji ga je dovodio do vriska. Aga je zaboravio na njega. On se u šatoru razgovara i veseli. Zamoilio je Ahmeta Bauka da mu pjeva uz gusle. Ahmet je mali rastom, ali veliki junak, dobio je mnoge čelenke za posječene crnogorske glave. Dobar je guslar Ahmet. Samo on ne pjeva „iz glasa” kao Srbi guslari, već tiše, a sa više modulacija u pratnji. On poče pjevati o udbinskim junacima, a zatim pjevaše o boju na Grahovu i o pogibiji Petrovića. Smail-aga, slušajući ga, sav se predao uspomenama dok se razliježe Ahmetov pun i prijatan glas.
„Dobra ti sreća, samovoljni kneže!”
U tom trenutku uđe u šator Novica Cerović. Čuo je već od Šuja da je aga ljutit što ga knezovi ne dočekaše. Pošao je na sastanak sa rođakom Sekulom, koji ga u stopu prati, jer je obećao da će agi istog trenutka sagorjeti srce ako vidi da je digao ruku na Novicu. Napolju drugi njegov pratilac, snažan momak Ilija Kaljević, pridržava Novičina konja. Novica zapazi u šatoru Smail-agu na serdzadi, naslonjena na jastuke, kako se predao slušanju guslara i pjesme. Pored age sjedi hodza Mušović, s druge strane Kariman Čustović, ugledan Sarajlija; kraj Bauka vojvoda Šujo, čije oči sinuše nekom pritajenom vatrom kada ugleda Novicu ne završi.

Izvor originala: http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/smail_aga_cengic_mit_i_stvarnost.htm

Preneseno sa stranice www.montenegrina.net uz pismenu saglasnost uredništva stranice.

 

 

* Cijelu pjesmu možete pročitati ovdje

        

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.
 

 

Home
Up
Lutvo Dzubur
Risto Grdjic
Pisma gatacka
dr.Aleksandar Ratkovic
Nasuf Fazlagic
Novak Mandic
Hivzija Hasandedic
Berislav Sekelj
"Nacionalni" spomenici
Safet Hasanbegovic
Bozidar Tadic
Osman Saric
Mehmed Basic
Salko Campara
Dr.Aida Vidan
Cedo Bacovic
Zaim Cimic
Mr Adnan Velagic
"Gatacke novine"
Jasmina Demirovic
Dr.Radule Popovic
Zaboravljeno Gacko
Iz starih d(t)eftera
Vjekoslav Vrančić
Danilo Komnenovic, Muharem Kreso
Hamdija Kapidzic
Martin Gjurgjevic

 

 

 

 

Predhodna strana                         Naredna strana

Home Lutvo Dzubur Risto Grdjic Pisma gatacka dr.Aleksandar Ratkovic Nasuf Fazlagic Novak Mandic Hivzija Hasandedic Berislav Sekelj "Nacionalni" spomenici Safet Hasanbegovic Bozidar Tadic Osman Saric Mehmed Basic Salko Campara Dr.Aida Vidan Cedo Bacovic Zaim Cimic Mr Adnan Velagic "Gatacke novine" Jasmina Demirovic Dr.Radule Popovic Zaboravljeno Gacko Iz starih d(t)eftera Vjekoslav Vrančić Danilo Komnenovic, Muharem Kreso Hamdija Kapidzic Martin Gjurgjevic

 

This site was last updated 12/13/10