Dzevad Drljevic 1
   

Dzevad Drljević 8

Home
Up
Dzevad Drljevic 7
Dzevad Drljevic 2
Dzevad Drljevic 3
Dzevad Drljevic 4
Dzevad Drljevic 5
Dzevad Drljevic 6
Dzevad Drljević 8
Dzevad Drljević 9
Dzevad Drljević 10
Zapisi iz ”Stojećeg”
Mita Ahmetov

 

                                                         GATACKI KRAJOLIK
Pise: Dzevad Drljevic

O Metohiji,

o Metohijanima,

o Polju i Brdu

 

Svi se sa strane uključuju u diskusiju i davaju svoja mišljenja. Nada Savićuša utrča u teren i dade Rudiju šaku okomanih lješnika. Rudi se smije. Ne more nikako da se počne. Svi čekaju na Azima. Kod Azima je pištaljka i lopta. Azim je zakon. Azim je Bog. Onda se gomila razmače i  kroz uski prostor utrča Azim Brico u crno-bijelom dresu FK „Partizan“, crnom šorcu, crnim štucnama i kopačkama. Oko vrata mu igra pištaljka, nataknuta na kanafu. U desnoj ruci nosi novi fudbal. Ko da je tek iz prodavnice izašo. U lijevoj, buket cvijeća za Rudija. Iz Azimove bašče. Azim i Rudi se rukuju i slikaju na centru. Sjutra ćete moći vidjeti uvećanu sliku u izlogu Azimove brijačnice. Djeca natrpala kamenica u škude i lupaju. Atmosfera ko na Marakani, viču Luka Janjić i Đuro Šarović. Ne prestaju, ne hlade grla.
                        Azim Brico

 

                       Ima ljudi u nekom mjestu, koje svak živ zna. I ako pođes neđe dalje iz svog mjesta i sretneš neke nepoznate ljude, pa se zapričaš ko si, šta si i odakle si, ovi te odmah pitaju znaš li bogati tog i tog. Jedan od takvih u Metohiji je bio Azim Brico. U mladosti držao je zajedno sa Munibom Poškom brijačnicu u današnjoj kući Čeda Supića. Brijačnic a dođe u redu kuća, koji započinje starinskom i lijepom, nevelikom zgradom gdje je bila smještena banka, Đorđovom kućom i voćnjakom, u produžetku više kuće i kućom gdje je otvorena sodadžijska radnja. Azim je bi srednjeg rasta, jak i nazbijen, crne kose i crnih razigranih ociju. Živio je u kuci, kad popođes iz čarsije prema Čučurinom guvnu, s desnu stranu, malo poprije kuće Ahmeta Čampare, ali malo uviše, usred bašte, okružena drvećem i voćem. Mogo je dugo da stoji na nogama i da satima obigrava oko mušterijine glave, a da ne sjedne.Uz to bi pričao. Volio je da priča, pa slušo ga ko ili ne slušo.Govorile bi mušterije:  Ljudi moji Azima, ko da se najo gramofonskih ploča.  

Nema teme u koju se Azim ne razumije i u koju se neće uključiti, od sporta do politike, od pijace i cijena, do ljetine i opaše. I kad zađeš u neku temu sa Azimom, dok te šiša ili brije neznaš kad i kako ti prođe vrijeme. Čujes samo Azimov lahak korak i mehke pokrete, zveckanje makaza i rad češlja. Ako te šiša, začas zbaci bijelu krpu, kojom si bio zastrt i trehne dlake u stranu. Četkom ti očisti vrat i uši, puhne u ušne školjke i za vrat povrhu, da te dlake ne jedu i stavi malo mirisa s obadvije strane ispod ušiju.

Ustaj! Gotovo! Viče i u isto vrijeme naplaćiva, vraća kusur, namješta i podešava stolicu za sljedećeg mušteriju. Kad nekog brije, dobro četkom  nasafunja bradu i brkove i ostavi malo da „omeči“. Onda izvadi britvu, zategne kožni kajiš, koji visi na zidu, na čiviji i oštri. Poslije napravi dva-tri uvježbana  pokreta britvom i mušterijinom glavom i gotovo. Najposlije, kolonjsku vodu naspe u ruke i kao da čovjeka šamara, a ne dezinfekuje i miriše, finišira posao. Nezna čovjek sta bi sa njim. Čini mu se da je prije izletio iz stolice, nego što je  u nju i sio.

Volio je Azim fudbal iznad svega. Igro je, organizovo ljude, iskupljo, trčo i dovodio ekipe. Često bi zakazivali utakmice sa vojskom iz Havtovca.

Azim je novi Šekularac, govorili. Završiće u Madridu, u Realu, progovarali bi drugi. Nekad se šalili, nekad ozbiljno razgovarali. Ubacio jednom i Muniba Poška u vatru. Zajedno rade, zajedno i igraju. Munib je lahak ko pero, takav mu treba na desnoj strani. Vojska jaka, odsvakle ih ima; odbrana tvrda, granit. Munib igra u lahkim, ljetnim, šupljikavim cipelama. Nije tad svak mogo imati kopačke. Nakav Mađar brani  u vojske. Munib umjesto po lopti udari Mađara u glavu. Zali krv Mađara. Utrčaše. Munib se savio. Drzi se za cipelu.Boli! Viče: Ubi Mađar! Ubi Mađar! Tako Munib započe i završi karijeru u jednom istom danu. Jednom, iznenada zatvori Azim radnju u najvećem poslu.

  Dosta mušterija je jos sjedilo na drvenoj klupi i čekalo na red. Jednog je nasafunjanog mušteriju napustio. Pola mu ostavio, pola ga zbrijo.

Malo u šali, malo u zbilji govore ljudi. Uredi ga, samo kako si znao, pola rata je bio bez brade, a pola sa bradom.

Azimu hitno nešto ispalo. Ne more nikako odgodit. Mora trčat odmah. Žuri da zaključa radnju.

Da šta nije bilo, pitaju ljudi.

Došo Rudi, veli Azim.

Rudi?

Čude se i vrte glavama mušterije.

I taj isti dan poslije podne utakmica, na igralištu više nekadašnje osmoljetke. Okupilo se svijeta, ne pitaj. Došo Rudi! Ko papagaji ponavljaju. Djeca se popela na drveće i gađaju ljude tvrdim, nezrelim šljivama, koriste priliku. Ljudi na glavama pipaju zadobijene čomrge. S jedne strane igrališta sjede ljudi na mrginjima. S druge strane i sa bočnih strana stoje. Ustalo cijelo mjesto. To je veliki događaj. Ne dolazi Rudi svaki dan.

Boga ti da te nešto upitam?

Ko je Rudi?

Belin! Rudolf - Rudi Belin, čuveni igrač zagrebačkog Dinama.

Ma šta veliš. Ja sam mislio da je neko, najmanje iz „Centralnog komiteta“.

Služi vojni rok u Bileći, a preko ljeta izlaze na obuku u Havtovac.

E, to ti je mađioničar.

Taj jede loptu.

Svi se sa strane uključuju u diskusiju i davaju svoja mišljenja. Nada Savićuša utrča u teren i dade Rudiju šaku okomanih lješnika. Rudi se smije. Ne more nikako da se počne. Svi čekaju na Azima. Kod Azima je pištaljka i lopta. Azim je zakon. Azim je Bog. Onda se gomila razmače i  kroz uski prostor utrča Azim Brico u crno-bijelom dresu FK „Partizan“, crnom šorcu, crnim štucnama i kopačkama. Oko vrata mu igra pištaljka, nataknuta na kanafu. U desnoj ruci nosi novi fudbal. Ko da je tek iz prodavnice izašo. U lijevoj, buket cvijeća za Rudija. Iz Azimove bašče. Azim i Rudi se rukuju i slikaju na centru. Sjutra ćete moći vidjeti uvećanu sliku u izlogu Azimove brijačnice. Djeca natrpala kamenica u škude i lupaju. Atmosfera ko na Marakani, viču Luka Janjić i Đuro Šarović. Ne prestaju, ne hlade grla. Pjevaju složno:

Bilo ljeto, bila zima

   Šišamo se kod Azima

Nešto se Azim i Munib ne mogoše.Kose im se interesi, pričaju u čaršiji. Podijeliše se. Azim podiže vlastitu brijačnicu na prostoru između nekadašnje Dilića kuće i zgrade gdje stanuje Stevo Bjelogrlić. S prednje strane, do ulice, ostavljena vrata i oveći prozor, izlog. Unutra, u jednom dijelu na zidu postavljena su dva velika ogledala, ispred dvije kožne stolice na podizanje i spuštanje sa naslonom za glavu, za mušterije. Sa strane dugačka drvena klupa za mušterije, koji čekaju na red. Na drugoj strani prostorije peć „kraljica“ i sanduk za ćumur i drva, kad je hladno da se smlači radnja. U ćosku drveni čiviluk i mali stočić. Na stočiću složak novina i šahovska ploča sa postavljenim figurama. Na zidu uviše podignuta, visi Titova slika. Uniže slika FK „Partizan“ Beograd. Ovo je slika „partizanovih beba“ iz 1966, čuvena generacija, objašnjava Azim dok šiša i pokazuje makazama. U ogledalima sa strana zadjevene su u ram slike pojedinih igraca. Ovo je Jusufi, nastavlja Azim. Britak i neprelazan. Ovo ispod je Vaske. Poslednja brana. Ovo je Mustafa Hasanagić. Prsa, volej i gol. Ovu sliku mi je licno poklonio Vladica Kovacević, kad je dolazio na obuku u Havtovac. Poslovođa u Partizanu. Poslije je igrao u Francuskoj, u Nantu.  Dolazio je tad i Josip Bukal iz „Željeznicara“, nije nešto, samo snaga i udarac. Porušio je sve omeđine u Havtovcu, trenirajući. Kukali i žalili se ljudi. Ulazi im hajvan sad u bašte. Na zidovima, na ukucanim čivijicama visile su razne zastavice sa grbovima klubova, diplome i priznanja. Na ormarićima sa strane poredani su raznih oblika, manji i veći pehari. Ovo je slika Miloša Šoškica!, pričao bi bez pauza Azim. Uključiše se i drugi u priču, oni sto čekaju na red. Kažu Šoškic dobro ne vidi po noći, ima kokošije sljepilo. Zato nije odbranio ona dva gola u Briselu protiv Reala.

Gdje gleda′ utakmicu? U osmoljetki. Učionica puna ko šipak, sve jedno na drugo. Marko Rončević, nastavnik matematike se popeo i sjeo na ljevanu peć. Ne loži se. Dobar je bio Marko za đake, pričali bi. Kazi  „a“, daće ti Marko dva. Kad je Vasović dao gol za Partizan, Marko je od radosti  skočio i prevrnuo kompletnu peć. Mogli smo izginuti. Marko je veliki „partizanovac“, veli Azim. Mene ne upuštaše, prica jedan ”stari ponavljač”, tu noć, na ulazu dočekaše me nastavnik Pero, znas onaj sto umjesto „klasa“ govori „kvasa“ i Miško Gojković. Miško je redar ispred đaka. Pita me Pero:  Mali, imaš li igdje drugo gledati? Prije no sto išta rekoh, Miško se našali, veli: Ima kod Ismeta Đoke. I tako izvisih.

 E, znaš gdje sam ti ja gledo utakmicu, javi se jedan treci. U knjižari. U knjižari je tad radio Hamdija Kuštrić. Nastavo je kod Nezira Fazlagića na najgornjem boju. Hamdija Kuštrić otvori knjižaru i upušta svijeta koliko je moglo unići i stati i zakljuca i upali televizor, jedan jedini koji je držo za prodaju. Slika ko mlijeko.

 Nije to nista pri meni. Ja sam utakmicu gledo u prozoru. U prozoru? Tačno. U Malkana Džubura prozoru. Pošo ja u gornju mahalu.Pred Malića kućom velika gužva. U tom momemtu prodose Iso i Isovica. Idu na sijelo kod Ismeta Kovača, handami kod Zadruge. Isovica se slandala, Iso prema njoj ko pile, komentariše Džemo.

Džemo vazda o ženama, neko treci doda.

Kakva je ovo gužva, viču. Napamet, igra se nakva utakmica. Bogami čista besposlica i mahnitluk, viču oboje. Kod Malića unutra više se ne more. Ovi napolju odškrinuli prozor i televizor se odslikava u prozorskom staklu. Tako smo finale iz Brisela gledali u prozoru.

E, to je za priču.

Ako je mušterija ćutljiv Azimu ne smeta. Pita ga čiji je, koliko godina ima, je li oženjen, čime se bavi. Mušterija bi mu šturo odgovarala. Kad izade iz brijačnice priča: E, ispita me Azim bolje nego „Udba“. Zavisno od mušterije, prilagođavala bi se i tekla priča. Nekad bi išlo teško i sporo, pa bi se kasnije razvezla ili bi krenula žestoko, da misliš da će u svađu prerasti, pa bi se po nekoj komandi stišala i skoro zamukla. Ako bi kojim slučajem mušterija bio zaposlen u opštini, prico bi Brico o porezu.  Kako mogu, toliki „paušal“ da odrežu? Kako nimalo ne vode računa koliki su troškovi i kako se troškovi kreću. Poreskom politikom opština odbija privatluk. Rašćeraće i ovo jos malo privatnika što je preostalo. Nije ni čudo što je Azim Brico skoro jedini privatnik u cijeloj Metohiji. Čast izuzecima Redžu, bojadžiji, sodadžiji, obućaru, Rizu u Havtovcu i vunovlačari Đola Koprivice.

 E, ovo je socijalistički sistem, odgovorio bi mu ovaj iz opštine.

 

                                                       Naredna stranica