Dzevad Drljevic 1
   

Dzevad Drljević 9

Home
Up
Dzevad Drljevic 7
Dzevad Drljevic 2
Dzevad Drljevic 3
Dzevad Drljevic 4
Dzevad Drljevic 5
Dzevad Drljevic 6
Dzevad Drljević 8
Dzevad Drljević 9
Dzevad Drljević 10
Zapisi iz ”Stojećeg”
Mita Ahmetov

 

                                                         GATACKI KRAJOLIK
Pise: Dzevad Drljevic

O Metohiji,

o Metohijanima,

o Polju i Brdu

 

Ko za koga navija u Gacku? pitali neki sa strane Azima. Skoro svi za Crvenu Zvijezdu i Partizan. Ahmet Čampara navija za zagrebački Dinamo, Ale Poško za Hajduk, Fazlagići za Sarajevo, Alija Zekić i Meko Tanović za mostarski Velež i jos neki Talovići, Grebovići, Krvavci i Memići, Fadil Prguda navija za Želju i Tale Talović za zenicki Čelik. Ja sve znam napamet. Ja ih sve šišam i brijem i vodim borbu sa njima godinama, ko je bolji.

Mostarski Velež dolazio je na ljetne pripreme u Gacko. Spavali bi u hotelu „Metohija“, trenirali na igralištu na pazarištu i Gatačkom polju i tuširali se u Ćamila Mehića pekari. Ljudi bi živo komentarisali.

                        Azim Brico

Azim bi podupiro i snažio svoje stavove. Pričo bi kako je sam sebi kuću napravio, nije mu država dala ni poklonila, kako sam izdržava ženu i djecu, kako je sam sebi radnju podigo nanovo, nije dobio kredit ni od „zelenog plana“, ni od ”poplave” ni od ”zemljotresa”, kako uredno i na vrijeme plaća državi sve dadžbine. Ko je korisniji državi onaj koji od nje ništa ne traži ili onaj koji traži sve? Ko je bolji za državu, onaj koji daje ili onaj koji uzima, zapito bi se na kraju, da se bogami svi dobro zamisle.

 Ja sam ti obični ćato u opštini, nisam Kardelj, Azime.

Uletio bi ko vjetar Ljubo Popovac u brijačnicu, da se dogovori sa Bricom. Hoće na derbi utakmicu u Beograd, Partizan-Zvijezda. Da se na vrijeme uhvati karata i neki  rođak u Beogradu. Gdje će ih sačekati? Kako će se prebaciti? Kako će se snaći u tolikoj gužvi i živi vratiti? Hvataju rani čačanski autobus. Ljubo priča Azimu, prikupio je kompletne informacije, da se ne sekira. More mirno spavati.

Da odigramo jednu brzopoteznu?

Namjesti figure.

Azim je rođeni šahista, bistar i vješt. Hiljadu gotovih kombinacija sad ima u glavi. On o šahu ništa nezna iz knjiga. Sve što zna je iz njegove glave. Malo ga ko more tući. Šiša i ugrabi priliku i doleti do stočića i povuče potez i upre sahat, pa onda nek Ljubo misli.

Onda nastavi bezbrižno šišati i zviždukati i povremeno baci pogled, da vidi šta je crni Ljubo povukao. Azim je bijeli. Sjedi na klupi i Fehim Muhović. Podnimio se, gleda u šahovsku tablu, gleda i misli, ništa ne govori, zamozolio. Analizira sledeći potez. Čudna frizura mu na glavi, kosa mu prekrila čelo i pada preko očiju, zarasto. Jedan mušterija, koji je došao poslije njega pita ga.

Jesi li ti došo zbog šišanja Fehime?

Jok.

Ja sam došao zbog šaha, odgovara Fehim ne dižuci ni sekunde pogled sa šahovske table. Ne zovu ga od malog jada Fišer.

Ko za koga navija u Gacku? pitali neki sa strane Azima. Skoro svi za Crvenu Zvijezdu i Partizan. Ahmet Čampara navija za zagrebački Dinamo, Ale Poško za Hajduk, Fazlagići za Sarajevo, Alija Zekić i Meko Tanović za mostarski Velež i jos neki Talovići, Grebovići, Krvavci i Memići, Fadil Prguda navija za Želju i Tale Talović za zenicki Čelik. Ja sve znam napamet. Ja ih sve šišam i brijem i vodim borbu sa njima godinama, ko je bolji.

Mostarski Velež dolazio je na ljetne pripreme u Gacko. Spavali bi u hotelu „Metohija“, trenirali na igralištu na pazarištu i Gatačkom polju i tuširali se u Ćamila Mehića pekari. Ljudi bi živo komentarisali.

Bajević prav ko strijela. Bajevići su rodom iz Gareve, kod Gacka.

Vladić, šaka jada.

Mogli bi ga naši Šule Tanović i Drago Bakoč u zubima nositi.

U Jadranka Topića plava kosa do u po leđa..

Govore za nj nedisciplinovan i osoran. Marić se ko mačka baca preko naviljaka. Kemu Šestića pitaju je li ikog dosad ubio u živom zidu.

Azim raste, svraćaju mu u radnju. I Sula Rebac mu dolazio. Dok ga je brijo pito ga ima li koji talenat u Metohiji. I Velež ode te godine u Evropu.

Nek zafale gatačkom kajmaku!

I zraku.

Bolestan bi potrčo.

Igro bi ko nikad nije igro.

Igro bi ko nema ni jedne.

Azim je čovjek koji je vazda u pokretu. Mogo si ga sretiti po stanicama u Bileći, Trebinju, Nevesinju, Mostaru, Dubrovniku. Vazda neđe leti, pričali bi Metohijani. Smiriva nakve poslove. Nista ne pada samo sa nebesa. Mora!

Jedan, na koga niko ne obraća pažnju i koga niko ne sluša raspričo se.   

E, ne bi ti živio u kapitalizmu ni za kakve pare! Ljepote ove! Ovog rahatluka! Boze podrži!

Po Metohiji Azim se nije savijo. Neznamo kako stiže ikog da ošiša i obrije. Pazarnim danom na pijaci probiro bi i kupovo mrs, voće i povrće. Prepiro bi se i svađo sa ženama. Svemu bi nalazio mahanu. Kajmak maveni i ljutne, a sir se uzčuo. Voće uzvištalo, a salata, kupus i zelje obehlo. Kudio je proizvode i kvalitet, obaro cijene, smijo se s jednima, zastajkivo, pito se i rukovo s drugima, svako pola metra. Mogao si ga poslije vidjeti kako kući zamiče sa dvije vrhate burse u rukama. Odvalile mu se ruke do zemlje. Povirivo je i ulazio u kafane, hotel, trgovine; sve traži nekog, treba mu neko. Pita ove, koji sjede za stolom, sjeda s njima na kraj stolice, jer nema vremena i opet ustaje. Neki momčići viču:  Azime, haj nas slikaj. Azim vihri glavom kroz Metohiju, da mu taj ne promakne.

1970. u Metohiji bi formiran fudbalski klub „Mladost“. Azim Brico već malo u godinama. Ali otima se. Trideset tri-trideset četiri. Prve utakmice skidali su se igrači ispod složenih plastova,ispod Kekića štale. Sramota pričaju ljudi, šta ce reći gosti. I Azim širimice otvori brijačnicu, da posluži kao svlačionica nedjeljom. Onda bi igrači u kopačkama prošli kroz Metohiju do na pazarište. Filip Koprivica, koji vječito šeta, ide negdje, gleda nešto i planira, ispitiva i premjerava, zborio bi za njima.

Čuj kako stupaju, ko konji!

Kakav ti je rođo, onaj Đolov?

Dobar. Samo ima rijetke noge.

Azim na zalasku, a dolaze mladi, brži, jači i bezobrazniji. Nevaspitana djeca danas, ko da Halil govori sad. Ne slušaju ćaću ni mater, akamoli nekog drugog. Neznaju i neće da znaju sta je Azim nekad bio. Ne priznaju zasluge. Nedaju nikom pardona. Grde ga i gone ga. Nalaze krivca u njemu. Hozo mu dao pet komada. Azim bi se cijeli sjutri dan slomio objašnjavajući i pravdajući se mušterijama, iako to mnogi nisu ni tražili od njega.

Još su oni talašika za mene!

Jak Troglav iz Livna. Čuj samo navale: Vidović, Hozo, Matijanić, Šehić i Pažin.

Uh!

Šta je?

Nemoj mi uho otkinuti!

Prokrvalilo je!

Samo ti sjedi.

Matijanić prošle godine igrao za Hajduk u finalu kupa Maršala Tita u Beogradu. A Šule i Bakoč nedaju Matijaniću prvenstva. Svaka akcija Šule-Bakoč-Matijanić-gol!

Koliko primiste?

Šuti ne pitaj? Svakom igraču po jedan, plus šoferu Meku Tanoviću.

Dobro je nije puno.

Vi ste nanovo klub.

Onda bi Azim malo zastao, podigo bi glavu, da se nešto sjeti i rekne. Ruke mu ko dva krila zastale u zraku, u jednoj ruci makaze, u drugoj češalj. Opet nastavlja da priča. Da je bilo mogućnosti i sredstava, kad je bio mlad, mogo je daleko dogurati ili da se negdje rodio na nekom drugom mjestu, a ne u ovom mahnitom Gacku, da ga je ko imao vidjeti. Ali eto, dok niko iz Metohije nije ni znao šta je lopta, ja sam igrao za nevesinjski Velež. Mogo sam vala i u onom drugom Veležu, da je bilo sreće. Saginje se i hitro iz donje ladice iz ormarića vadi slike. Prinosi i pokaziva mušteriji, koji sjedi na stolici. Evo, moreš li me prepoznati ovdje? Čita isječak iz novina, požutio više papir, čita kako je dao gol za nevesinjski Velež protiv Goška na Lapadu, sa četrdeset i tri metra, Beus nije vidio loptu. Sve novine su bubale o tome. I sad ti to mogu potvrditi stariji ljudi u Dubrovniku.

 Kako ćeš, hoćeš li na kratko?

 Malo mi ostavi naprijed.

 Na keficu.

 Ja'.

 

    Naredna stranica             Predhodna stranica