Fuad Kovac
   

Fuad Kovac

Home
Biljeg vremena
Dzevad Drljevic 1
Camil Sijaric
Refik Dzubur
Branko Gojkovic
Fuad Kovac
Recenzije knjiga o Gacku
Husnija Grebovic
Veljko Mucibabic
Darko Mandic
Dzevad Drljevic-2
Darko Mandic-2
Izet Skobalj
Spiro Zivkovic
Ivo Andric
Danilo Maric
Slobodan Mandic
Asim Peco
Petar Pjescic
Slobodan Bjelogrlic
Asim Bajramovic

 

  Bijeli konj  

 

Kod dede Fejze u Soderima bar jednom sedmično dolazile su sijeldžije. Tad bi se kući vratili u kasnim noćnim satima, a da ni riječi ne bi na sijelu progovorili. Pričao bi samo dedo Fejzo, a pričao je polahko i tromo, upravo onako kako je i punio svoju lulu. Još je sporije palio duhan kremenom, trudom i čakmakom.

Svi bi kao po dogovoru sačekali i posljednjeg sijeldžiju, negdje do osam sati. Potom bi dedo Fejzo počeo.

”I, djeco moja, odozgor sa Gredelja ukazala se neka svjetlos’, k’o sunce da je, meščini, bilo, a bilo je i biće da je tako. Ja baš izaš’o poraj sebe mokrit’, da prostite. Nešto oko šes’, slagaću vam. Eto, k’ da je jučer bilo. Anamo na Solilima pojavilo se sunce. Magla je polahko odlazila u planinu...”

Onda bi dedo malo stao. Otpuhnuo bi i rukavom, ponosno ali površno, obrisao curak iz nosa. I po tome je bio poznat.

”Dodaj mi, snaho, čašu vode, Allaha ti!” zaiskao bi katkada dedo.

Iako bi njegova priča za trenutak stala, nikome ne bilo dosadno, uživali su i u njegovim pokretima, koji su se odlično uklapali u dedin muhabet. Svi su znali da će to biti neka vrlo važna priča, da se isplati čekanje.

”Šta ’no, đeco, zadnje reko’ maloprije? Ja, ja, dobro... Tamo na Solilima, đe Omer mrsi ovce, kaz’o sam da se pojavilo sunce. I da je magla bježala brdu. Jel’de da sam ovo rek’o zadnje, aaaa, đeco?...”

Sad je dedo morao opet povući dim iz lule. I nakašljati se.

”Ovaj mi duhan baš i nije za pofalit’”, opravdavao se dedo za kašalj, tješeći se slabim duhanom. ”Onomadne mi ga neko donese iz škutorije... Bogami sam ga dobro i platio.”

 

                                           Şükran Tamtunali (Turska): Konji

 

Ako bi prošlo i sat vremena a da ništa važno ne kaže od svoje priče, svi su bili strpljivi. Nisu bili nervozni ni zbog toga što on priča nepovezano i zbrdozdoljeno.

”Jah, tamo na Solilima... osamnestog aprila... ni zima ni proljeće, ni vruće ni hladno, šarokopnica je bila. Baš je tih dana zavalio snijeg, ne pamtim kad je bilo tako u taj vakat...

Moglo bi to bit’ neđe oko pola sedam, a i ne mora bit’. Taman što sam završio poraj sebe, da izvinete, i zavez’ učkur kad anamo, đe ’no Omer ovce mrsi... Taman onde, pored onog šipura, da vam sad ne pokazujem... Znate li đe je onaj šipur? I lijeska ima tu... Ako ne znate, a što ću vam onda, brate, pričat’? Đe živite kad ne znate? Fala Bogu! Idider, sine Sejdo, poviri hajvan? More šta provalit u štalu ili se zametnut hajvanče...”

Stigla je i kahva. Moglo se polahko ćeifiti, isto kao što je to činio i dedo Fejzo – bez ikakve žurbe. A starac je našao novi razlog da sve drži u nedoumici i iščekivanju šta će se desiti u njegovoj istinitoj priči. Šta će se pojaviti kod šipura na Solilima?...

”Ljevše je, čini mi se, đeco, bilo uz lampu, ova mi sijalica haman izbi oči, a vama?”

Svi su šutjeli. Dedo Fejzo srknuo je vrelu kahvu i povukao dim iz lule, koji je lijeno odmigoljio preko sobe i polahko se izgubio kroz šupljine prozora, vrata i šiše. I tu večer za vatru je bila zadužena snaha. Ove jeseni moralo se ložiti, posebno zbog dede Fejze i njegovih osamdeset godina.

Do tada skoro niko nije primijetio mačka što je ispod šporeta drijemao kao usred zime. On se lijeno probudio i protegao. Očešao se o dedino koljeno, mijauknuo, i opet se vratio na svoje mjesto. Sigurno je morao biti ljut, jer niko na njega ne obrati pažnju.

”Znate l’ o čemu zborim? K’o da ste, Boga mi, na ušima! Eto nam omladine, ja sahat vremena pričam a oni ne znaju o čemu. A, znate li koje je to godine bilo? Bezbeli, ne znate! Đe ćete znat’ ako vam ja ne ka’em? Ko će vam drugi kazat’? Četeres’ druga, krvava i nesretna, da je bogdo nikad ni bilo nije... Zlo nam je donijela”, ljutito je otpuhivao dedo Fejzo.

”Povirio sam hajvan, babo”, tiho ga je obavijestio sin Sejdo. ”Meščini k’o da bi da vodi Zimulja, sve se nešto meškolji i riče.”

”More bit’, videćemo ujutru...” rekao je dedo. ”Ako bude tako, onda ćeš je s materom odves’ pod Jašarovog bika u Šumiće.”

”Dobro, babo”, odgovorio je Sejdo i sjeo na svoje mjesto.

Bližilo se deset sati. Napolju je počela padati kiša. Na prozoru vidjele su se kapi što ih je nanosio vjetar. Začulo se i zvono iz tora. Sigurno je zvonar skočio da se pokuša skloniti od kiše.

”Šta ćemo, snaho, s ovcama?” brinuo se dedo. ”Nije kiša baš za ovaca. Ja bi’ hi zatvorio u onu drugu magazu. Neće him, valjda, biti tijesno. Samo hi do sabaha obiđite.”

Kiša je sve jače i jače udarala. Snaha je učinila sa ovcama što je dedo rekao. Dimilo je iz lule koju je ovlaš držao između dva požutjela prsta.

”Jah, šta ćeš, moram se brinut’ kad je sve na meni. Ne moreš serbez ni sijelit’, poklopi te neki belaj. Vazda moraš mislit’. ’Vako je stalno bilo u životu”, govorio je zabrinut.

”Hajde, eto, nastaviću s onom pričom. Nema veze što izgleda ne znate đe je onaj šipur na Solilima. Kad sam poč’o. I da niste, brate, jazuk došli. To dumam...”

Kiša nije prestajala padati. Mačak je opet spavao, polahko u snu zavijajući repom. Dogorijevao je i duhan u dedinoj luli... Negdje na tavanu čvrljio je miš.

”Ima li to, snaho, jedanes’? A, ništa nisam isprič’o. Ni pričat’ mi ne date. Taman počnem, a neko me poremeti. E, sad me vallahi ne prekidajte ni za živu glavu... Došla deca da im pričam, da čuju nešto pametno.”

”Ima, babo, taman toliko”, odgovorila je snaha. ”Okle znaš? Ja mislila nema ni devet.”

”Dobro, Boga ti. Ako je i jedanes’, nije sabah. Sad se i sijeli, ja kad će drugo.”

Gosti su strpljivo čekali nastavak dedine priče. Pa da je bilo i mnogo više sati. To nije važno. Poneko je već stidljivo i brzo, počeo izlaziti napolje da uradi ono što je dedo radio tog jutra, osamnaestoga aprila četrdeset i druge godine. Namjernim kašljem najavili bi povratak u sobu.

”Hmmmm, pamtim to jutro k’o da je jučer bilo. Rekoh li ono da je to bilo oko pola sedam i da je bilo osamnestog aprila, četeres’ i druge, anamo na Solilima, đe Omer mrsi ovce, pored onoga šipura i one lijeske? Jesam li tako rek’o, đeco, ako ste slušali? Ako niste, onda moram sve ispočetka. Ma jok, valjda ste zapamtili. Rek’o sam vam i da sam, da izvinete, taman završio poraj sebe i namak’o učkur.. Kad viđoh, tobe jarabi, tobe stakfirullah, bijelog konja... Ja, ja, bijelog konja, dobro sam protrlj’o oči. Jes’, tako mi Boga. I na konju nešto čupavo i bradato. I pušku sam vidio. Znao sam da nešto nije dobro, i da to nije niko iz sela. Nisam se više vrać’o u krevet, nego sve redom budio. Bili su to, anamo oni, vuci i krvopije, nalet hi bilo. Šmugn’o je u šumu. To jutro, magla, taj bijeli konj, bradonja... sve je to donijelo belaj u naše selo. Neću reć’ ni ovo ni ono, ali je tako bilo. Ne mogu vam dilje pričat’. I oca i majku izgubijo sam taj dan. I ne samo ja. Nije, vallahi, nimalo valj’o taj osamnesti april četeres’ i druge...”

Gosti su znali da je za sada završena dedina priča i da je to bilo to. Niko ga više ništa nije pitao. Obuli su se i poselamili, pa svojim kućama.

”Ne znam, đeco, jesu li ovi balavci sve zapamtili. Ko zna... A, im’o sam him još pričat’, k’o da sam nešto i poboravio. Godine su prošle od tada, a i meni. A, ako nisu zapamtili, ponovo ću him ispričat’. Kad jopet dođu. Nek dobro zapamte...”

____________________
Pripovijetka ”Bijeli konj” osvojila je treću nagradu književne manifestacije ”Zija Dizdarević” za najbolju bh. pripovijetku u 2000. godini. Uvrštena je u istoimenoj knjizi pripovijedaka koja je izišla iz štampe u februaru 2004. godine.

___________________

Ljubaznoscu redakcije lista "Most" Mostar objavljujemo ovu pripovjetku. Izvornik mozete naci na adresi: http://www.most.ba/086/025.aspx

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.
   

 

Književnik i novinar Fuad Kovač rođen je 1. februara 1965. godine u Zurovićima kod Gacka. Skoro 25 godina bavi se novinarstvom, a pisao je za mnogobrojne listove i časopise.

Poeziju zapisuje više od 25 godina, za koju je 1983. i 1986. godine osvojio dvije prve republičke nagrade. Prije rata bio je učesnik skoro svih književnih manifestacija na području tadašnje Jugoslavije, kao prepoznatljivo poetsko ime najmlađe generacije.

Zastupljen je u biltenu Književne omladine BiH za 1982. godinu. Prozu, poeziju i književnu kritiku već godinama objavljuje u mnogobrojnim bh. književnim časopisima. Autor je zapažene zbirke pjesama “Prozor nad rijekom” (2001.). Za pripovijetku “Bijeli konj” dobio je nagradu "Zija Dizdarević" za najbolju bh. pripovijetku u 2000. godini. Autor je knjige pripovijedaka “Bijeli konj” (2004.). Autor je (sa novinarom Mustafom Borovićem) knjige ratnih zapisa “Godine opstanka” (2001.). Iz štampe mu je izašla prva knjiga “100 INTERVJU”, a do kraja 2006. godine izlazi druga. Priredio je knjigu priča najpoznatijih bh. pisaca na temu “Srebrenica” koja uskoro izlazi iz štampe na bosanskom i perzijskom jeziku.   

Trenutno radi na historiografskom projektu (zajedno sa prof. dr. Salkom Čamparom), čija se konačna realizacija očekuje do kraja 2006. godine. Ima pripremljenu stihozbirku pod nazivom “Nikad zavičaj”, i knjigu dječijih pjesama i priča. Itd.  

Priredio je i recenzirao veliki broj knjiga bh. autora.  

Član je Saveza novinara BiH i Društva pisaca BiH u statusu slobodnog umjetnika (profesionalni pisac). 

Od januara 1994. godine do marta 2005. godine radio je u redakciji sedmičnog magazina “Ljiljan”, a član je redakcije lista “Slovo”, čiji je izdavač Društvo pisaca BiH.

Trenutno je novinar “Dnevnog lista” iz Mostara. Uskoro će početi prenositi studentima novinarsko znanje kao univerzitetski profesor.

Živi na Ilidži.

 

Crna smrt

   

˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, tiho i nejasno čuo se hrapavi i isprekidani glas. Sve se to brzo gubilo u šumovitim proplancima ispod Lebršnika. Sav ovaj prostor žudio je za raznim zvukovima i životom. Gore na malehnom parčetu neba micala se pokoja krpica od oblaka. Pržilo je ljeto hiljadu sedamasto i neke godine. Baš k΄o u loncu.   

 ˝Ima li na ovom dunjaluku... A  gin΄o sam za sultana. Evo, šta me sad snađe. Jadan ti sam kod svog dobra!  U Stambelićima, u onim mojim dvorima od potočine. Moji su, zlatni su, kaki god da su˝.  

 Dok je išao uzbrdo od Vrbe prema Mekavcima i Čemernu, Zejnila Bajrovića je u jednoj potočini najprije ugledalo jato dosadnih vrana, bezbeli, ružnih ptičurina. Izgledao im je kao kakvo strašilo koje se vuklo mrtvo i mlitavo. Ponekad im se to strašilo nije ni vuklo, nego bi se samo polahko smirilo i spustilo na presušenu i ispucalu glinu, odmah uz obalu potoka koji bi ujesen i s proljeća znao postati rječina. E, te rječine svi su se plašili kad s Lebršnika i Živnja krene voda iz neba i iz zemlje. Mutna k̀o oranje, plaha k̀o najgore vrijeme. Je li se ta rječina zvala Vrbljanka ili nije, ko zna. U ove dvije-tri kućice valjda bi mu to kazali, ali mu, bezbeli, nije trebalo njezino ime. Najvažnije mu je bilo da se u njoj može malo osvježiti, pa da onda dalje krene prema Stambelićima i Borču. Znao je da je mogao krenuti i preko Vranjskog dola, ali ne bi bilo dobro da ga neko vidi od doušnika u gatačkoj čaršiji. Eto, zato. Ovako, još je uvijek znao kud će i šta će. Ovdje će predahnuti, onda se izverati gore, na Čemerno, pa niz Lukavicu. Na Studencu će se napiti vode i odriješiti kundure. U šumi Barnog dola sklonit će se od tuđih očiju, skinuti čakšire, nategnuti i dobro usmrditi okolo sebe.   

 Zejnil ove ptičurine u potočini nije nešto posebno zarezivao, nego bi tromo i pospano znao namaknuti na glavu ulojenu i poderanu vojničku abaliju od sukna koju su počesto nosili seljaci s brda kakvo je njegovo, handami tamo u boračkim gudurama. Taj sukneni pokrovac služio bi i konjima i ljudima – kome prije zatreba.

I namah bi znao zahrkati da bi se i vrane od straha razbježale misleći da im to Zejnil nešto nevaljalo sprema. I onda bi u pomoć pozvale i druge  ptičurine. Okačile bi se po granama iznad Zejnila, i, uz čavrljanje, izmetovale po abaliji. Samo je pokatkad znao otresti nogom, otpuhnuti i nastaviti, kao da je spavao u nekoj udobnoj postelji, tamo negdje gdje je sve potaman. I u tom snu nije znao da nosi neku tešku bolešćuru. Nisu znale ni vrane. Pa, i da jesu. Ali su možda osjetile da u njemu leži samo kakva dobra lešina, pa da ga gladne i žedne pojedu i ispiju. Čekale su onda njegovu smrt. Zejnil je nije čekao, već je bježao od nje. I, evo, bježi ni sam ne zna koliko dugo, ni manje ni više nego sa ruskog fronta, iz hoćinskih nedođija. Još kad bi se mogao sjetiti odakle ide i kad je krenuo. Gladan i izmoren danima je jeo lišće i isušenu travuljinu dok se vukao po crnogorskim vrletima i hercegovačkom kamenu. Nije se baš smio ni javljati, a ne da bi tražio negdje nešto da prezalogaji.

Kroz jednu od rupa na abaliji ugledao je nešto što ga je podsjetilo na oblik i boju duhanskog dima. E, sad bi zapalio, ali nema. Naglo se pridigao, nervozno i brzo pipajući po džepovima.

 ˝Zapalit ćeš govno Zejnile Bajroviću! Ko ti je kriv što nisi štedio, nego si na kraju baš mor΄o onom Duranu dat da savije hejbet cigara. Hhhhmmmm, dabogda mu ne trebale! I onom Mulazu, dade jel΄ de, svašta...! Što im dade, Zejnile, bolan bio, k΄o što i jesi, meščini, bolan!˝

 Slušale su ga vrane. To njihovo strašilo je propričalo, pa još i ljutito bilo. Kao da je zapalio cigaretu, kao da ga je prošao onaj âh. I da je opet pogledao kroz onu rupu od abalije, ne bi ništa vidio kao maloprije, bile bi to, možda, neke slike sa fronta. Ili bi u oblacima vidio zavičaj, onako u magli, vidio kad mu babo Ahmet i mater Hašmeta taman ispod kiše ukraše naviljak za zimnicu kravi Zimulji. Ko zna šta bi sve vidio Zejnil Bajrović kroz onu, ali i ostale rupe na njegovoj abaliji. Nije  mu se sad ni gledalo, pa makar vidio sahan pun kajmana sa škipa.

 Nešto ga ošinu preko leđa i podbode na lijevu stranu, ispod rebara. I da mu je amidža pričao, i da je mog΄o, kad je preselio na ahiret, kako ga je nešta podbolo, ΄vako k΄o njega, ne bi se nimalo obradovao. Ni to mu nije ozbiljnije padalo na pamet, gonile su ga nekakve crne slutnje. Ma, one njega tjeraju već preko sedam gora, preko stotinu gora, handami iz tih tamo bjelosvjetskih nedođija, gdje su ga, zbog malo više očeve zemlje, poslali. Ima i tri godine, ko zna. Njemu k΄o da je bilo u nekom drugom životu. Nije mu se dalo da opet gore pogleda Stambeliće i vidi je li iko zna da se vraća. Da vidi jesu li rodili lješnjaci i jeribasme, ima li gore - na Pogledi – još uvijek ona česma koju je, handami nekad davno, kažu, napravio neki momak da ga se sjeća djevojka koja ga je ostavila. Lijepo, dođe na vodu i sjeti se bivšeg dragog. I tad joj ne može baš sve biti potaman.

 Da je mogao zabiti kakvo drvo u zemlju mogao bi u pola sata znati je li negdje oko osam ujutru. Da vidi koliko je dana pred njim i hoće li negdje morati konačiti, jer, nije nešto posebno žurio; na frontu ga više valjda niko nije tražio, pa i u Stambelićima su zaboravili na nj kao da nikad nije postojao. K΄o vele, on se davno oturio u svijet i postao, anamo, njihov.

Bosanski bašibozuci - Višegrad

 ˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, u njemu je nešto progovorilo. Oblaci na nebu su mu se činili kao živa bića, kao ljudi iz njegovog komšiluka. I kao da je gledajući put oblaka pogledom zatekao djevojku kako muze kravu. Hrapavim rukama vukla je za još hrapavije kravlje sise. Zapjenušalo mlijeko curilo je u kravljaču koju je grlila nogama kao rukama. Malo kasnije mlijeko je počelo kipiti preko njezinih, slučajno otkrivenih, bijelih bedara.    

Curio je i Zejnilu neki sok iz usta, pa se zaustavljao na završecima dlaka,  izraslih svukuda po licu. Učinilo mu se kao da je to bila Hasnija, njegova žena s kojom je tek bio u đerdeku, koja mu se tu noć podala za vrijednu i vjernu ženu i dječiju mater. I kao da je imala istu jameniju na glavi, onako ovlaš stavljenu, jer je Zimulja tad mlijekom spustila, pa je valjalo hitro pomusti. Učinilo mu se ko da se do maloprije sladio tijelom svoje žene, brojio joj i pamtio sve benove po tijelu, onako do maloprije stidljivo i hitro je u mraku upoznavao baš kao prvi put neku stazicu ili zamišljajuće jezersko dno. Znojio se i u toj muci, mučeći se sad sa ženom Hasnijom. Još kako bi joj sad popio svaku kapcu mlijeka koje je nježno puzalo po njezinim oblinama, kao neke bijele stonoge. Eh, kako bi je Zejnil sad strgao sa tronošca, prosuo kravljaču s vrućim mlijekom i oborio na travu. Pa, neka djeca malo, brate, i plaču po kući. Ma, možda, i nebi, zamišlja Zejnil, nego bi se prvo spustio na koljena, pa žedan zabio glavu u kravljaču. Eno, anamo gdje Hasnija dnevno dvaput muze krave, ispod pojate, pod orahom.  

 Sa novim oblacima otišla je Hasnija, a ostala stvarnost. U njoj Zejnil Bajrović u potočini pod Lebršnikom i sa vranama na granama. U sebi sa nekom bolešćurom i nostalgijom.          

 ˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, u njemu je ponovo progovorilo. Obreo se u Stambelićkom osoju, taman pored Selmanovog vrela i takiše kruške Hadža Lenda iz Šumića. Obreo se u čudu neviđenom i s pogledom u babovo imanje koje su baš bili nanijetili dijeliti kad su po njega došli da ide na vojnu, da ne zna zašto, ni kako, ni gdje, ma, ništa pod milim Bogom. Znao je samo da sultan na vojnu zove one koji imaju imanje, jer ako se ne ode – ode i imanje. Kod sultana nije bilo labavo.

I k΄o sve mu se učini crno pred očima i obuze ga neki mraz od kojeg i srce puca. Pa ga onda poli znoj, izbi mu na oči žena Hasnija, babo, volovi u ljeto hiljadu sedamsto i neke, konji na guvnu, usrane bratovljeve gaće,  Sakibove sline i dječiji plač. Nadoš΄o potok od brda do brda, klis i klisača, ravna i krvava ruska polja, puške i plotuni, sabahsko sunce, koševina i miris otkosa. Majka Hašmeta u dimijama, na brdu mjesečev rog. Zla sudbina, od Boga prokleta. I sebe je vidio, možda posljednji put. Sav zarastao u skoro pa sijede dlake, a ni pedeset nema. Iznad očiju kao dva grma nadvirivale su se guste i sijede obrve. Bore po licu, pokvareni zubi, dugačke dlake iz nosa. Vidio je i svoj nedorečeni pogled željan maličuk rahatluka. Malo je toga nekad imao, pa se i lijepo zaboravilo. Još iz vremena kad je pored Stambelićkog potoka provodio dane i s djecom pravio kuće od blata, vodenice... Kad je za vrbopuca pravio od kore pisak i borije, pa onda borijaj po boračkoj vali sve dok te jezik ne zaboli. Eh kad bi se dočepao kolibe i kajmaka sa škipa. Svašta je tad vidio. Ali,...   

 ˝Znaš, zovem se Zejnil, rodio sam se da bi umro, živio – ΄nako, k΄o i svi mi, taman u pet deka. Muslimani, velim. Muslimani... Nisu drukčije živjeli moji ni prije koliko hoćeš ljeta. ΄Vako se ne mere živjet΄, ΄vako se pati i umire, tobe jarabi. Nemereš dolje ništa ponijet΄, a ja i nemam. A i da imam – ne bi mog΄o. Jedina pravda u Boga.

I neka znaju, za mnom će i oni azgini iz vojne, i hulje sa Istoka i Zapada. Za mnom će i Selim iz Igara što mi ubi Šarova, ali neka mu je halal. Za mnom će mlogi, i svi, kad-tad. Samo neće ΄vako najebat΄, da izvinete, k΄o što sam ja, Zejnil Bajrović, iz Stambelića, rođen u ljeto, iza koševine, na brdu zvanom Kamenice. Pupak mi na dva dijela kamen od kamen razdvojen. Ja, mater me uzdurisala. Nije šala nekad Zejnil, a sad mu ptičurine nad glavom. Tobe jarabi. Jedva znam i izgovorit΄ taj Hoćin, pas mu mater njegovu! Pogano mu se ime niđe ne znalo, kakav je! I jesam, valaha, hejbet puta u njemu prelazio tamo-amo neki most, i to sve za slavu velikog sultana. Ljutit se nisi smio, nego samo slušaj! Hhhmmm! Hiljadu sedamsto i koja je ovo godina, ne znam. Ni po hidžri, ne znam. Sram te bilo Zejnile Bajroviću! Ne znaš, nije šala. Zejnile Bajroviću, sram te bilo! Zejnile Bajroviću, sram te bilo! Zejn... ˝ 

Znojio se i tresao pod abalijom, baš kao javorov list na vjetru. Nije mu pomagalo ni toplo kasnoljetno sunce. Ništa. Igrali su damari po njemu kao miševi u slamarici.

Ostale su mu oči na parčetu neba u kome je bio njegov svijet.  

 Šesti dan našli su ga čemerski čobani. Vrane ga nisu morale tražiti. I neko je Bajrovićima dohaberio do Stambelića. Kako, ko zna? Kad su stigli, niko ga nije mogao poznati, kao da im nije iz sela i kao da je prošao vijek, a ne nekoliko godina. U džepu su našli tespih od tisovine, nekakvu vojničku knjižicu, i pismo  koje nije stigao poslati.    

                 

"Hoćete li mu halaliti?˝, pitao je efendija.

˝Hahalosum mu bilo˝, odgovorili su.

 Samo se odozdo, ispod Lončar kuka, nebo nahorozilo na kišu i oluju. Da zapamti sudbinu, spere prljavu istinu, i kugu, nalet je bilo.            

 

(Odlomak iz romana u rukopisu)

           

 

                                                                            Pjesme

 

Izbor iz knjige pjesama PROZOR NAD RIJEKOM (2001.)

 

 

LJETO STARIH USPOMENA

 

Jedne nedjelje babo je pravio jaram za volove

A ja sam narastao do njegova kaiša.

Na prozoru se čula muzika koju tek danas pomno slušam.

Odmah pored kuće tekla je rijeka

I ljeto nas pržilo.

 

I te nedjelje majka je bila na namazu

A ja krio stripove u udžbeniku iz biologije.

Kuća je naša bila kao sunčeva lađa

I s rijekom smo se držali za ruke

tokom cijele godine.

 

I te nedjelje moralo se raditi

Iako bijah suviše nejak.

Kuća je plamtjela od mirisa otkosa

Preko rijeke, po brdima, pjevale su djevojke

U ljeto te godine.

 

Napravio je babo jaram te nedjelje

A ja sam ostao još mali

Iz kuće je tekla pjesma radosnica

i rijeka odnosila i spirala rasute misli

U ljeto oživljenih uspomena.

 

 

 

PJESMA ZA MOJU MAJKU

 

I kad me nema, zabrinuto misli

da mi, ne daj Bože, nije nešto bilo.

Vidim joj izborano lice

A nježno

Oči u suzama

I podočnjaci...

 

Uvijek razmišlja imam li, jesam li gladan?

U samoću sva je zarovljena noćima roditeljskim.

 

Moja majka ima ime - ono je Majka.

I šamiju ima, i dimije, i osmijeh sretna djeteta

kad pružim joj ruke…

 

Teret života nosi na leđima već šezdeset godina,

ali i uspomene o kojima najradije šuti.

 

Pokazivala mi je često sobičak gdje me je rodila,

i pupak svezala

sama.

 

A babo kad je rano odlazio na posao, mirisali su uštipci,

mi plakali.

 

Koliko je samo radila moja majka

i opet nije umorna.

 

(U Kaknju, 30. decembra 1995.)

 

 

 

MIRIS VATRE

 

Ko da mi i sada fenjerom sažižu obrve kad bi ih sijeldžije gasile

A onda bi ih zbog smrada ostavljali na verandi,

a meni mirisalo

 

Izlazio bih pred kuću da to osjetim

 

Onda bi sijeldžijama bivalo hladno

pa bi se i kvarcala vatra u fijakeru,

onom crnom i dobrom

 

Onda bi se uz eglen tromo motala škija,

a ja bih prvi do truda i čakmaka,

I to mi je mirisalo

 

A kad bi sijeldžije otišle na počinak

dugo bih na šiši naše jedine sobe tumačio razne crteže

što ih je vatra iz fijakera dugo u noć crtala

 

(Na Ilidži, 16. marta 1999.)

 

 

 

NA STOLU...

 

Caffetin protiv svih vrsta bolova,

i to četiri komada, jedan po jedan,

jer, kažu ako je paran broj

neće te ništa boljeti…

 

I to je sve na stolu.

 

Mala gajka od vojničkog kaiša

i velika od opasača

- a to je, ponavljam, sve na stolu.

 

Plastična bocica od cedevite

za pripremanje vitaminskog napitka

s aromom naranče

- i to sve na stolu.

 

Mnoštvo hemijskih olovaka

u toj bočici od cedevite

i okolo nje

- sve na stolu.

 

Zatim novine složene na ivicu,

neke nepročitane,

prekinuti lančić

i prsten s pijace

- i to, napominjem, sve na stolu.

 

Samo tvoje fotografije nema.

Zato je njome, kao memlom,

natopljen ovaj zrak.

 

 

 

PROZOR NAD RIJEKOM

 

Na laktove naslonjen

u tebe gledam ljepotice od zvijezda

i probuđenih snova

u počivajuća bića

i umiljate biljke

u netaknute kapljice padina i oblaka

u muziku za jastuke

u oči svoje

u sebe...

u razna lijepa tkanja od noći i pjeva ptica.

 

Onda kad prestanem gledati

sanjam tvoje obale i svitanja

iza zavjesa od hlada zvijezda padalica.

 

(Na Ilidži, 24. oktobar 2000. )

 

 

SVE JE PRIVREMENO

 

I kad sam pobjegao iz zavičaja

u ne znam gdje

ime mi je, čini mi se bilo, kao na ovim koricama

Im'o sam ličnu kartu punu žuljeva

Im'o sam prljave halje i malo čistih prijatelja

 

Kad sam uz pomoć žene koja je naglabala

za pisaćim strojem konačno ustanovio da sam to ja,

dobio sam izbjegličku...

Kasnije sam dobio pravu ličnu,

i to privremenu

 

A onda ti daju humanitarni svežanj - pa budeš sretan

i tebi je lijepo...

 

Ovdje danas nemam ništa

a tamo imam zavičaj

Ovdje razglednica iz bijela svijeta

vonja na Augijevu štalu...

 

Ovdje su zidovi,

a tamo sjećanja.

 

Sve je ovdje privremeno prostrano

Zato opet pišem...

 

(Na Ilidži, /6. marta 1999.)

 

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

     Naredna strana