Branko Gojkovic
   

Branko Gojkovic

Home
Up
Biljeg vremena
Dzevad Drljevic 1
Camil Sijaric
Refik Dzubur
Branko Gojkovic
Fuad Kovac
Recenzije knjiga o Gacku
Husnija Grebovic
Veljko Mucibabic
Darko Mandic
Dzevad Drljevic-2
Darko Mandic-2
Izet Skobalj
Spiro Zivkovic
Ivo Andric
Danilo Maric
Slobodan Mandic
Asim Peco
Petar Pjescic
Slobodan Bjelogrlic
Asim Bajramovic

 

           Bosanske ratne price  
Pise: Branko Gojkovic

Otkupna nagrada na

nagradnom natjecaju

“Vecernjih novina”

 

                    P R A Z N I K

            Ima takvih dana u godini  koji nekom mjestu daju poseban pecat, a pamte se duze od ostalih I slave vise od ostalih.

            Takav dan koji se bucno proslavljao I dugo pamtio u malom gradicu G. bio je 4. juli, praznik, Dan borca. Nijedan 4. juli nece ostati urezan u sjecanju stanovnika ovoga gradica kao onaj 1992. godine. Sta je to sto izdvaja ovaj praznik od ostalih, o kome se malo prica,ali ga niko ne zaboravlja?

            Subota, u 4 sata u zoru,brektanje teskih motora u daljini uzbudilo je mjestane ove male varosi (ne bi se moglo reci probudilo,posto vecina vec danima ne spava) vise nego zaglusujuca buka pojacanih motora asova automobilizma Palikovica, Sverka, Stroka, koji su svojevremeno na relijima ovim cestama vozili posljednje kilometer prema legendarnom T.

            Primjetna je razlika raspolozenja u srpskim I muslimanskim kucama, a I same kuce se prepoznaju. Srpske kuce osvijetljene, obiljezene I bucne, muslimanske zamracene I tihe, u srpskim kucama vedro raspolozenje, pravo praznicko, u muslimanskim muk, neizvjesnost I strah. Raspolozenje se mijenja u zavisnosti od buke teskih motora tenkova I pucnjave.

            Ako se pucnjava priblizava zabrinutost raste, ako se na cas udalji sjaj u ocima za trenutak bljesne. U muslimanskim kucama ostali su samo starci, zene I djeca. U prostranim odajama ustajao, vreo tezak zrak. Prozori se danima ne otvaraju, a tako su zamraceni da ni zracak svjetlosti ne prodire kroz njih. Sobe neodoljivo podsjecaju na grobnice egipatskih faraona u kojima se mumije krecu, razgovaraju sapatom, a sporazumijevaju pogledom okruzene pogolemim blagom sticanim godinama teskim I postenim radom. Zagrobni zivot remete otkucaji zidnog casovnika koji se u ovim grobnicama sa zivim ljudima, doimaju kao prava grmljavina. Radio slusaju samo zene I one zavucene u najdublji kut kuce(stari ne cuju). Melanholican glas spikera emituje vijest I izvjestava o novim zrtvama muslimana I velikim zlodjelima cetnika. Ponovo upuceno stotine razornih projektila na S…Gore muslimanske kuce u F… hiljade muslimana pobjeglo ispred cetnika I krece prema …Vise desetina muskaraca ubijeno na stadionu…Lesevi plove rijekom …Bjesomucna lupa na vratima, pucnji ispred kuce I vika…otvaraj majku ti balijsku…Ruke na potiljak…Polazi…Brze,brze…Vadi novac…Dje su dukati balijo…uzasan smijeh…nekoliko tupih udaraca…strasna lomljavina…

            Djevojke mlade, lijepe, sto puta su proklele sudbinu koja im je podarila ljepotu, pokusavaju to sakriti, ali ona se ne moze sakriti,isto kao kasalj. Sada se kriju iza nene ili deda, rascupane s djetetom u naramku bjeze ispred pijanih I pozudnih pogleda cetnika. Prizori po svim muslimanskim kucama isti,tuzni I stravicni.

            Prijateljstva sticana vjekovima,kumstva ostavljena u amanet pokoljenjima samo za jednu noc su zaboravljena I nestala.

            Masa vode sa rikama podignutim u vis tik ispred vrata njegovog komsije, komunistickog druga, rukovodioca I prijatelja Dana.Uzaludan je I beskoristan Masov pogled u zatvorena, nemilostrdna I nijema Danova vrata. Da li je mogao I da li moze Dane nesto uciniti, pomoci?...pita se Maso. Mogao je I trebao je, ali sad vise ne moze,sad je kasno za pomoc.

            “Kroci , balijo,majku ti ustasku je…”Tup udarac u staracke plecke kundakom, zena koja koraca pored starca jeknu, kao da ona dobi udarac I nju zabolje.Starac je zanijemio. Ne moze da vjeruje rodjenim ocima. Komsija Zivko sve to mirno gleda I hrani zivinu. Koliko juce oni su zajedno sjedili, pili kafu I pricali da “ovo zlo treba sprijeciti”

            “Nije moguce,nije ono Zivko? Zivko bi vikao:-Pustite covjeka…Kud ga vodite…Nista nije kriv…

            Malo podalje svijet se iskupio I posmatra,ocito je da ih scena zabavlja.Cetnici su uhvatili dva mlada muskarca, Mitu I Amira, sad ih muce sto izaziva odusevljenje kod gledalaca.

            Zene koje su do juce okretale glavu ako bi vidjele krv na malom prstu, a onoga koji bi stavio taj prst u usta spremne su bile nazvati krvopijom. Sad mirno ili sa odusevljenjem gledaju ova dva nesrecnika nez nosa, usiju, ociju…

            Ajde bulo, mrdni malo tim tvojim g…Milan takve voli j…  ha,ha…

            Raza pozuruje djecu I sama ubrzava korak.Ne gleda nigdje na stranu,oci joj pune suza od stida I djece. Da se okrene vidjela bi kumu Zoru kako prostire suh ves. Ne cuje nista jer je njena paznja usmjerena na korake i naredbe bradonje, njegovo dahtanje i zadah koji je przi po vratu i vonja na alkohol, ocekuje da se svakog treba njegova ruka spusti na njeno uzdrhtalo tijelo I odvoji je od djece. Da cuje, cula bi Zoru kako pjevusi uz pojacan radio- (Zora nije pjevala prije)

            Naoruzani automatima, kamama, bombama, bradati i pripiti cetnici, njih po trojica-cetvorica, prihvataju ispred sebe desetak muslimanskih zena, djece i staraca i tjeraju ih kao stoku (samo sto se ima vise obzira prema stoci) prema novom hotelu “TE”. Nevjerovatno je nemaju nikakav uticaj majka i dijete u narucju na njihova surova srca. Kako dan odmice gomila pred po zlu cuvenom hotelu raste.

            Bosca u koje je potrpana cjelokupna imovina pobacane po zemlji i na njih vise niko ne obraca paznju. Hotel”TE”, nekada veleljepno zdanje djeluje sablasno i stravicno. Svuda krv, na recepciji hrpa pocjepanih dokumenata, pasosa,vozackih dozvola, licnih isprava, slika djece, zena, djevojaka, po plocicama krvave ceste sirine cetrdesetak cm ostale iza, za noge vucenih ubijenih logorasa.

            Skupljanje je zavrseno. Zene se pribile jedna uz drugu, izbjegavaju zakrvavljene poglede cetnika, djeca radoznala i znatizeljna u cudu zagledaju u oruzje, a starci vec iznemogli i posustali posjedali na razbacane bosce. Oko prestrasene gomile zveckaju oruzjem Zoran , Branko, Dragan, Simo… Podsjecaju na nekakve prljave,cudne higijenicare. Zagledaju zenama u ruke, vrat, usi…oni nesto traze, nisu oni higijenicari. Kada se upute izmedju naroda, masa se razdvaja poput kakvih pokretnih vrata.”Muskarci levo, zene desno” odjeknu komanda koja mnoga srca zaledi. Poslednji rastanak za mnoge. Vodnjikave oci poluslijepih staraca napunise suzama. Pogled se zamagli.Vise ne vide nista. Ne znaju ni gdje je lijevo ni gdje je desno, jedni idu na jednu, drugi na drugu stranu.Cetnici divljaju, psuju, udaraju kundacima. Ahmet ostaje lezati._-Cije je ono momce sto komanduje- upita neko- Onoga sagluhog Sveta tislera-  Ja,ja,ja, otac mu je u svaku muslimansku kucu ulazio I svugdje dobro dosao…

           

 

Stizu I autobusi, a malo zatim I kamioni.Zene se trpaju u autobuse, poneka djecija ruka mase,ali je starci ne vide.                  

            Bumbar koji je do tada ispijao viski (uzeo iz neke muslimanske kuce) pomalo klateci se prilazi grupi staraca I promuklim glasom pozva Hasana: ”Ajdemo Asane,vrijeme je .” Hasan sitan, blijed, miran, ustaje polako se okrece ljudima I tiho progovara: ”Hocete li halaliti ljudi?” “Halalosum” odgovorise staracki drhtavi glasovi. Hasan I Bumbar krecu prema centru, a starce trpaju u kamione.

               Zvijeri narod pobise I otjerase sa ognjista njihovih. Taj narod zborase djeci svojoj:-Nikada vise tudje praznike ne slavite, danasnji ne zaboravite! –I majke djecu svoju proklinjahu. –Korjeni su ovdje vasi zakopani,vratite se ne dopustite da uvehnu! – Pomoz Bog junaci!- pozdravi Bumbar svjetinu sto slavi –Bog ti pomogao.- Sta oni slave? Zasto se toliko vesele? Nije zbog praznika. Bumbar reze usi  Hasanu, probija mu rupe u nosu, kroz njih provlaci zicu i za nju vuce nesrecnika tjerajuci ga da igra. Hasan se batrga i uvija od bola, a pijana gomila urla i vice “Ajd zaigraj Sandore” (Sandor je medvjed koga su dvojica Ciga dovodila na predjasnje praznike).Bumbar ostavlja Hasana,ide od stola do stola i nazdravlja sa pajtasima.Sunce nemilosrdno przi, predstava se nastavlja. Hasan i Bumbar posrcu,jedva stoje na nogama,jedan sav u krvi, drugi se kupa u znoju, jedan nemocan, drugi obijesan. Kratak rafal iz automata. Predstava je zavrsena. Kraj. Krvavi zlocinacki pir je prosao. Jos samo lesinari I hijene rata da obave svoj posao.

               Smrkava se, a oni po pustim kucama rove, gmizu,vuku…Praznik je zauvijek nestao, ali ostala je nezaboravna subota 4.juli 1992. godine.

 

 

Home Biljeg vremena Dzevad Drljevic 1 Camil Sijaric Refik Dzubur Branko Gojkovic Fuad Kovac Recenzije knjiga o Gacku Husnija Grebovic Veljko Mucibabic Darko Mandic Dzevad Drljevic-2 Darko Mandic-2 Izet Skobalj Spiro Zivkovic Ivo Andric Danilo Maric Slobodan Mandic Asim Peco Petar Pjescic Slobodan Bjelogrlic Asim Bajramovic

This site was last updated 09/11/10

@č