Iz starih d(t)eftera
     
DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

            Iz starih d(t)eftera , serija je skeniranih i prigodnih tekstova, objavljenih u nekim davnim vremenima, koje imamo namjeru publikovatii. U ovoj se rubrici bavimo starim fotografijama,tekstovima, pjesmama iz Gacka, dakle onima koje nisu nastali u vremenu u kojem živimo, nego mnogo, mnogo ranije.Riječ je o fotografijama, tekstovima, pjesmama iz nekih davnih godina, u kojima onovremeni ljudi pišu svoja sjećanja.Biće to  ovoj generaciji Gačana nepoznati motivi.Ali istovremeno namjera nam je da sagledamo to vrijeme, taj jezik i život tadašnjeg čovjeka.

          Pozivamo vas da nam pošaljete stare tekstove, pjesme  i fotografije Gacka i ostalih gatačkih mjesta.Uz svaki  prilog objavićemo ime njenog autora ,ako vam je poznato,ime osobe koja je fotografije poslala, te tekst sa neophodnim objašnjenjima.

 
Home
Up
G Z M 1894
G Z M  1909
G Z M 1906
Nada
G Z M 1897
B. vila
Nastavni vjesnik
Hrvatsko kolo
G Z M  1896
G Z M 1899
G Z M 1919
G Z M  1903
Zbormik za narodni zivot i obicaje
Sloboda Mostar 1962
Gajret 1925
G Z M 1911

 

 

 

                                                                                               

 

  

POGIBIJA SMAIL-AGE ČENGIĆA.

(6. OKTOBRA 1840.)*

Pročitavši naslov ovomu članku, ima li koga, koji se ne bi odmah sjetio one divotne pjesme Ivana Mažuranića? Zacijelo nema. Ta ona je prevedena gotovo na sve evropske jezike, a navlastice na sve slavenske, te se od svoga prvoga izdanja (1845.) do danas toliko puta na novo štampala, da je odista teško naći obrazovanije čeljade vješto pismu, a da je ne bi poznavalo. Premda je pod dojmom kršćanskim, a navlastice pak poradi evropskoga divljenja crnogorskomu junaštvu sama ličnost Smail-age Čengića baš nepravedno, u oprjeci s istinom, prikazana, ipak s Mažuranićevom vječnom slavom živi i slava ovoga junaka, čiju ćemo tragičnu smrt ovdje vjerno i što istinitije prikazati.. Dosada se slabo pazilo na historijski dogadjaj, jer je malo tko pročitavši jednom pomenutu velebnu pjesmu za rij mario, ali mislim, da ne će biti izlišno, ako se i on upozna, jer tako će se svatko uvjeriti, da je Smail aga odista zaslužio onu najveću slavu, za kojom je i po Mažuranićevim stihovima žudio rekavši : „J a sam junak, to će pjesma r'j e t i".

------------------------------------------------------

* Izradjeno na osnovu ovih izvora i radnja:

Bašagić Safvet beg: Najstariji ferman begova Čengića. (Glasnik bos.-herc. muzeja Vol. IX. (1897). Sarajevo 1897.

Isti: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900.

Dragović Marko: Borba Crnogoraca s Turcima oko prevlasti nad Grahovom. Starine XX. Zagreb 1888.Isti: Materijali za istoriju Crne Gore. (Glasnik srp. učen. društva vol. 63). Beograd 1885.

Jukić (Slavoljub Bošnjak): Zemljopis i povjesnica Bosne. Zagreb 1851.

I. T. T—D.: Boj na Mljetičku. „Naše Doba" 1894. (Glavni izvor.) Karadžić Vuk: Srpske narodne pjesme. Knjiga IV. Beograd 1896. Magazin srpsko-dalmatinski za ljeto 1845. Zadar 1845. Martinović: Jakov Daković. Čupićeva godiš. III. Beograd 1879. Tomanović: Petar II. Petrović Njegoš. Cetinje 1896. članak, što sam ga napisao pod istim naslovom u sarajevskoj „Nadi" 1898-, znatno je ovim stranom dopunjen, a stranom popravljen.

---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 

Kao što je teško naći medju nama pismeno čeljade, a da ne pozna Mažuranićeve pjesme o pogibiji Smail-age Čengića, tako je kud i kamo teže naći u Herceg-Bosni koga, a da ne bi znao za slavnu i bogatu porodicu begova Čengića. Koliko li je samo paša i alajbegova dala carstvu osmanlijskome, koliko li je megdana održala, koliko li ih je opjevala narodna pjesma, pa eto još i danas živi u odličnim potomcima.*

Porodica begova Čengića vrlo je stara, a čisto turskoga podrijetla. Za sada poznat nam je kao najstariji član njezin I s f e n d i j a r beg, koji je bio moćni vazal (melik = knez) za vlade Karamanovića u Pontu u Armeniji oko izvora Eufrata i Tigrisa, a naročito u pokrajini Egil. Njemu izdade vladar Ebul muzaffer Kasim dne 29- marta 1498. u Mardinu znamenitu povelju (koja nam se sačuvala), u kojoj ga odlikova raznim povlasticama. No kad je god. 1518. sultan Selim ove krajeve pokorio osmanlijskomu carstvu, postadoše Isfendijar beg i njegovi potomci sultanovi podanici. Sada se oni stanu pomicati na zapad, te stekoše maloazijski (anatolski) grad Čangri (sjeverno od Angore), po kojem budu kasnije u Bosni prozvani najprije valjda Čangrlići, a onda Č e n g i ć i. Prvi je došao u Bosnu, i to kao namjesnik sultanov, Kara-Osman beg (1553.— 1556.) ; on steče posjeda u plemenitom hercegovačkom Zagorju na Borijama. Njegovi se sinovi tude stalno nastaniše, tako da ih doskora uzeše ubrajati medju domaće plemstvo. Sinovi Kara-Osman-begovi, i to njih trojica, rasipaše se ubrzo po Zagorju, i to tako, da je jedan ostao na Borijama, drugi se zakućio na Ustikolini, a treći na Rataljima. Od ova tri brata potječu svi Čengići, koji se danas dijele u više grana, naime : Čengići Rataljci, Čengići Trešnje, Čengići Hotovci, Čengići Mrežice, Čengići Prosjeničani, pa Čengići s Ustikoline i Jelešaca, a u

                                                                               [ocr errors][ocr errors]

zadnje vrijeme najviše se istakoše Čengići s polja Gatačkoga, od kojih potječe i čuveni Smail aga.

Čengići dodjoše skoro po svom useljenju u Herceg-Bosnu do glasa i znamenitosti. Tako se istače hercegovački sandžak-beg A l i paša Čengić za kandijskoga rata (1645.—1669-) izmedju Venecije i Turske nekim provalama u današnju Dalmaciju. „Č e n g i ć e m ili Sokolovićem" zove Petar Zrinski onog pašu bosanskoga, kojega je god. 1663. kod Jurjevih Stijena ametom potukao, dapače zarobio mu živa brata. Za tursko-ruskoga rata u doba Ane Ivanovne (1730.—1740.) nalazimo u bojevima pod južno-ruskim Odžakovom (Ozijom) tri Čengića : B e ć i r-p a š u, A h m e t-p a š u i Kara0 s m a n-b e g a, od kojih je prvi poginuo kao junak, dok su druga dvojica dopala ruskoga sužanjstva (1737.). (1) No sve je ove daleko natkrilio već pomenuti gatački S m a i l - a g a.

Smail-aga rodio se od oca Rustan-bega oko god. 1780., i to po svoj prilici na Lipniku, kuli njegove porodice u polju gatačkom. Odgoj njegov bješe onaki, kao i svih onodobnih mladića muslimanskih : išlo se za tim, da Smail-aga bude junak od megdana i ponosan gospodar svoje raje. Spominjasmo, da su Čengići najprije dobili plemenito hercegovačko Zagorje, od kuda se i dalje prošire po Hercegovini. Taj posjed poveća oko god. 1830. još i Smail aga Čengić.

U Drobnjacima, tamo sjevero-istočno od Nikšića, danas već u Crnoj Gori, gospodarili su b e z i S e l m a n o v i ć i ; oni su pleme drobnjačko prekupili od čuvenoga stolačkog A l i paše S t o č e v i ć a. (2) Selmanovići bili su varošlije, koji su samo tražili zabave, da im vrijeme prodje, pa tako su redovno dolazili u Drobnjake na lov na Riblje jezero, po svoj prilici nekoć ljetovalište glasovitoga hercega Stjepana Vukčića Kosače, gdje bi razapeli bijele čadorove,

 

--------------------------------------------------------------

1 Ahmet paša umr'o je u sužanjstvu, dok se Osman beg pokrstio i primio ime Petar, te postao general. Vazda se i u tom činu sjećao svoga roda, šiljajući mu novaca i pišući pisma s ovim početkom:

„Prim'te selam, moja braćo draga !

Od staroga Kara-Osman-bega,

Od novoga Petra generala".

 Tako se još i danas pripovijeda medju Čengići Rataljci (Gl. B a š a g i ć: o. c. Glasnik IX. 1897., 445).

2. Drobnjacima ime je po pučkoj predaji postalo, što je medju njima poginuo oko 1540. slavni vezir bosanski Gazi Husrev-beg, te mu ondje sahranjen drob (Bašagić: Kratka uputa, pg. 33).

------------------------------------------------------

 

 

 

 

te lovili. Dakako, Selmanovići nijesu nikad sami dolazili, već u društvu svojih najboljih drugova i prijatelja ; bivalo kadikad i do stotine ljudi u družini. Ovu gospodu nahraniti i poslužiti bila je prva dužnost raje, a kako je toj raji bila za ledjima Crna Gora, koja je i onako uvijek vrebala na Drobnjake, lako je razumjeti, da je ta ista raja odlučila, bilo kako mu drago, riješiti se svoje vlastele. Šta će, kud će, već jednoga se dana sastaše Drobnjaci, pošto se paša vratio iz lova kući u svoju Taslidžu (Plevlje), pa zatrpaju Riblje jezero, ne bi li tako prepriječili gospodi svojoj lov. Kad su Selmanovići to dočuli, razumjeli su dobro, što znači: budući bi lov mogao biti krvav ! Ne htijući se upuštati u to, jer su znali, da su Drobnjaci osobito junački ljudi, nau'miše Drobnjake prodati. Kupio ih je muselim gatački, Smail-aga Čengić, za nekih pet stotina dukata (40 ćesa), te time podjedno odlučio sudbinom svojom.

Smail aga bio je u to vrijeme već glasovit muž ; znala ga je sva turska carevina. U prvim bojevima XIX. stoljeća, i to u srpskom ustanku i tursko-ruskom ratu, iskazao se ne jednom zgodom, no ime mu je osobito poznato bilo po Bosni, kad se godine 1832. pridružio već pomenutomu Ali-paši Rizvanbegoviću Stočeviću, pa se god. 1832. s njime zajedno odupirao slavnomu „zmaju i vitezu" bosanskomu H u s e i n kapetanu Gradaščeviću. Time je omilio i veziru i caru u Stambulu. Ali glavna ga slava dočekala na hercegovačkom polju Grahovu.

Čim je Smail aga kupio Drobnjake, eto ga medju njih ; ubrzo umiri raju, obdari joj glavare i podigne ženski dukat (rubiju) na isplatu harača na sedam groša i po. (1) Inače bješe Smail-aga veoma pravedan i čovjekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju, tako da je bilo dosta reći: „Ja sam iz Smail-aginog kadiluka", pa te nitko nije smio dirnuti, sve da si imao uza se i vreću dukata. Jedan bezimeni pisac, inače starina Hercegovac iz onoga kraja (I.T. T.-D.) zabilježio je ovaj karakteristični dogadjaj, koji nam prikazuje dobrotu i pravednost Smail-aginu:

„Godine 1838. bješe došao u Drobnjake Smail-agin sin Rus t a n - b e g, čuveni i oglašeni zulumćar i prvi izrod Čengića. Rustanbeg-bješe razapeo čadore na zelenu baru (2) Grbovića, pod bijelu kulu

1. Sedam groša čini jednu rubiju (rupiju); dakle za po groša. 2. bara = livada.

Bašovića, kraj plavijeh Pošćenskih jezera. Po bari jednoga dana igraše beg pomamnog labuda (1) sa nekoliko beskutnjika i bezobraznika. Baš u taj čas naljeći će onuda čuveni junak Joksim JaukovićJakšić na svojem bijesnom alatu (2). No Rustan-begu vrag nije dao mirovati, nego nagna na Joksima labuda, pa ga poče začikivati, da se potrče na konjima. Joksim pristane i uteče mu na svom bijesnom alatu. To se Turčinu učini ar (3), pa nabrekne na seize (4) te mu izvedu bedeviju. Pošto beg uzjaha kobilu, ponudi Joksimu, da preskaču naviljke sijena. No i tu Joksimov alat održi pobjedu. Tada će mu reći Rustan-beg: „Hajde, vlaše, da se trampimo (5) : evo ti bedevija za halata, i da mi daš kumbure (6) prida !" Joksim na to plane i reče : „Beže, hoću, ali ti da mene daš kadu (7) za kumbure !" Kad ovo Joksim izreče, beg planu i povika: „Umeti Muhamed (8), Turci, drznu mi se vlah rza (9) i obraza !", pa onda opali kuburu na Joksima, ali mu pusta ruka zadrhta, te poturi (10) konja i junaka. Tada Turčin (t. j. Rustan beg) nagne bježati, a ostali Turci juriše na Joksima, ali ovaj povadi plamenog handžara i dvojicu posiječe, a obrani (11) Zvizdić-barjaktara i ode kući pjevajući. U jesen iste godine dodje Smail-aga u Drobnjake sa svojim Rustanbegom sinom, i tu bude pozvan i Joksim Jauković. Kad Smail aga sasluša obje strane, reče : „Ešedu bila, (12) da je Joksim posjekao i Rusta i trista Turaka, ne bih mu ništa, jer mu je napast bila. A ti, Rusto, ne najauj (13) na ma'nite vlahe !"

Pogledati Smail-agu dosta ti je bilo, pa si odmah znao, da gledaš junačinu i plemenita čovjeka. Bio je srednjega rasta, krut, smedj, a velikih i zelenih očiju, koje su ti pogledom svojim odavale svu njegovu dušu. Nada sve resila ga mirnoća i trijeznost, a rijetko kad bi planuo gnjevom. U svome porodičnom životu bio je baš uzoran. Imao je jednu ženu, s kojom je izrodio tri sina : Rustan-bega, Muhamedbega i Dedagu, kasnije prozvana još i Derviš-pašom. Živio je vazda skromno i umjereno, baveći se svojim sinovima, koji su mu bili veoma čestiti i valjani ljudi, osim onog siledžije Rustan-bega. Čengić obično stolovaše u Lipniku na svojoj kuli na lijepome polju gatačkome. Danas doduše toj kuli nema tako reći ni traga, ali opet svako dijete zna, gdje se nekoč kočila.

------------------------------------------------------

1 labud = konj bijelac. 2 alat = crven konj (Fuchs). 3 ar (turski) = sramota. 4 seiz = sluga kod konja (konjušar). 5 tnmpiti = promijeniti (konje). * kumbure 6 kubure, pištolj. 7 kada = kaduma, gospodja, žena. 8 Umeti Muhamed, psovka turska. 9 rz = žensko poštenje. 10 poturiti = promašiti. 11 obraniti = raniti. 12 kletva turska. 13 ne najauj = ne najahuj.

---------------------------------------------------------

 

 

 

Spominjasmo, kako je Smail aga došao do Drobnjaka, a sada ćemo prikazati sve posljedice toga kupa,

Izmedju Crne Gore i Hercegovine prostiralo se nekoć" Grahovo. Kako je već redovito bivalo, da ova granica nije nikad stalna bila, te se svaki čas mijenjala prema megdanima, to je i Grahovo bilo čas osmanlijsko, čas crnogorsko. Grahovljani su imali svojega vojvodu, s kojim su sami sebi sudili. Veziru hercegovačkomu plaćali su po nešto u ime danka carskoga, a tako isto i Turcima korjeničkim u ime haka (1) od zemalja, dok su Crnogorci mogli medju njih dolaziti, kad je kome volja, i Turci ih ondje nijesu smjeli goniti. Kad zavlada u Crnoj Gori vladika Petar II. Petrović Njegoš (1830.— 1851.), pjesnik vazda zelenog „Gorskog v i j e n c a", Grahovljani se pod svojim vojvodom Jakovom Dakovićem Vujačić e m malo pomalo odmetnu sasvim od Turaka i prestanu im išta davati, te stanu javno četovati po Turskoj, kao i ostali Crnogorci.

To dodija hercegovačkom Ali paši Stočeviću, te se riješi kazniti i pokoriti Grahovljane ; ali kako je znao, da su Grahovljanima na pomoći Crnogorci, to skupi svu vojsku hercegovačku. Tu se sa'da desi i naš Smail aga. Godine 1836. u augustu udari Ali paša Stočević na Grahovo, a kad vodje Grahovljana vidješe veliku silu pašinu, zatražiše brže bolje pomoći u vladike crnogorskoga. Petar II. pošalje trista Katunjana i pred njima svog rodjenog brata Joka i Steva Stankova, brata munjevitoga kneza Danila, a strica današnjega crnogorskoga kneza. U toj vojsci bilo je jošte sila članova iz porodice Petrovića, jer ovi jedva čekahu, da se uzmognu, ogledati s Turcima, slušajući jednako kod kuće junačke pjesme 0 svome rodu.

Kad su Petrovići došli s vojskom na Grahovo, braća ih oduševljeno i radosno dočekaju i pogoste. Ali ne mogući više mirovati, u jedared nahrupe u pб noći na Turke, i to nesrećom baš na onaj odio, kojim upravljaše Smail aga. Ova ih junačina za čas opkoli i od veće česti sasiječe. Od Petrovića tek je jedan umakao, šesnaestgodišnji Drago Jakovov. Taj je megdan bio odlučan, jer Grahovljani potom, ne mogoše se odbraniti od turske sile i prije nego prispje veća vojska crnogorska, predadu se sa svojim vojvodom Jakovom Turcima, a ovi vrativši se ponosno natrag, odvedu vojvodu s još nekoliko znatnijih glavara u Mostar i bace u tamnicu. Pošto ondje dugo odležaše, pusti ih paša Stočević na otkupe i obećanje, da se ne će više odmetati od Turaka.

------------------------------

1 hak = zemljarina.

--------------------------------

 

 

 

 

Vidjesmo, da se u tom boju najvećma proslavio Smail aga ; on ga i jeste odlučio , njegova sablja i njegova desnica učini sve, šta više, još ga je za života opjevala narodna pjesma, u kojoj se kazivalo ovako :

„Svjetla sablja age Čengijića,
Sasiječe sedam Petrovića
Na Grahovu polju širokome,
Na sramotu knjazu Brdjanskome !"

Kaže se, da je ove riječi Smail-aga dao urezati u svoju sablju, a pamte stari ljudi još u naše dane, da je sam često znao u svom zanosu govoriti, slaveći kao kaki narodni pjevač pobjedu svoju, ovako:

„Silnog pašu Bušatliju, (1)
Baš Mahmuta krvopiju,
Osvetio nitko nije,
Dogo mene seratlije1; —
Ja ispunih carsku volju,
Na Grahovu bojnom polju
Ubih deset Petrovića,
Sokolova i plemića !"

Slava Smail:agina u čas se pronese svom otomanskom carevinom. Na daleko i široko se o njoj govorilo i svaki je Turčin ponosom izgovarao ime agino. Malo dana, eto i fermana iz Stambula od padišaha Mahmuda II. reformatora, gdje ga imenuje pašom. Gazi (= junak) Smail aga Čengić okiti se tako djedovskim naslovom.

Lako je razumjeti, da je taj poraz najviše zabolio vladiku Petra. Izgubio je toliko braće, pa trista birane momčadi ; no sve bi još to pregorio, samo da nije bruke- i sramote! Sada nema druge, nego osveta, prema onoj poznatoj narodnoj (koja za Crnogorca onog vremena nije bila tek fraza): „ Tko se ne osveti, taj se ne posveti".

Još iste godine 1836. izadje'Smail aga u Drobnjake. Kod sela Dubrovske srete se sa glavarima, te opazivši Gjoku Malovića, potjera konja do njega, pa mu reče: „Vala, Marjane, ne rodi bula Turčina, da osveti Mahmud-pašu Bušatliju prije mene, a ja ga šućur f= hvala) Bogu osvetiti". Na to se pozdravi s drugima, te reče: „Ja vas zvah u indat".(2) Sada mu pade u riječ knez Amza Tomić:

------------------------------------------------

1 Mahmud paša Bušatlija bio je arbanaški paša krajem XVIII. vijeka ; njega su Crnogorci ametom pobili god. 1789., 1790. i 1796. Te posljednje ga godine dapače živa uhvate i na Cetinju pogube. Pred smrt Žalio se Mahmud paša, što nema sina, da ga osveti. — Seratlija = krajišnik (naime crnogorski).

2 indat «« pomoć.

--------------------------------------------

 

 

 

 

„Čestiti pašo, a mi smo bili na muku čuvajući ovo sirotinje od Brdjana i Moračana". Smail aga smijući se dodade na to : „A ešedu bila, znao sam, da ne ćete doći; krv nije voda.; vama je žao Petrovića !"

Prodjoše pune četiri godine, a da Smail age nije bilo medju Drobnjacima. Za to je vrijeme ovdje mogla dozrijeti misao, da Smail agaimazaosvetupoginuti. Velika slava njegova nije mnogomu dala spavati. Znamo za vladiku, a sasvim je i prirodno, što je mrzio agu krvnika svoje porodice ; razumljiv je i za Drobnjake i Grahovljane, koji su vazda nastojali, da se oproste osmanlijskoga gospodstva i pridruže Crnoj Gori, nego začudo je, što se u tom kolu zavidnika Smail-aginih našao sam A l i-p a š a S t o č e v i ć. On je tako daleko pošao, da je najmio nekog krvoločnog Ferhata Krvavca, da ubije agu ; no taj pokušaj nije uspio, kao što ni vladičin, koji je jednako tražio nekoga, da iz potaje smakne Smail-agu, a nije mogao naći. Toliki je strah vladao pred Gazi-Smail-agom Čengićem.

Dok se ovo zgadjalo „iza kulisa", razgovarali su jednako izmedju sebe Drobnjaci, kako bi agu k sebi domamili, pa ga onda ubili. Baš u tom razgovoru eto k njima pismo od vladike crnogorskoga, u kome ih pozivaše, neka se spreme, a on da će im dati pomoći. Sada se sastaše na ozbiljnije dogovore. Prvi se taki dogovor desio na kuli kneza A m z e T o m i ć a na Previšu, drugi na kuli vojvode Šuje Karadžića u Petnjici, a treći na kuli vojvode JokiceJakićau Dobrim Selima. Posljedica ovih tajnih dogovora bješe zavjera čitavog plemena drobnjačkoga, a glavni su joj članovi bili ovi narodni glavari i prvaci, dašto osim već pomenute trojice : s Previša još i M i l i ć T o m i ć ; iz Petnjice jošiMitarKaradžić;s Pošćenja : pop M i t a r G olović i serdar Milutin Bašović; iz Komarnice: Kreško Jakov Gjurgjić; s Duži: Gjoko Malović, Mićo Memedovići Rad&jica Vilotijević; iz Bijele: Jovo K ekinVulović;s Mljetička : FilipŽugićjs Kosarice: M i H j a Srdanović; iz Tušine: Mušo, Sekula i Novica Cerovići; s Malinska: Mirko Aleksić Damjanović; iz Sirovca : Petar Kršikapa; iz Šarenaca : pop Vid B o j o v i ć ; iz Pridvorice: JoksimJačiković. Glavari se ovi medju sobom zakleše, da ne će jedan drugoga izdati, te se podjedno sporazume, kako će Smail-agu domamiti u Drobnjake, jer na njegov Lipnik u polju gatačkome udariti nijesu smjeli; njima se mnogo sigurnije činilo agu domamiti u svoju sredinu, pa ga onda noću napasti i ubiti. U tu se svrhu dogovoriše, da će Gjoka Malović, koga je aga veoma cijenio i u koga se sasvim pouzdavao, poći do age, te ga budi pod kojom zgodnom izlikom domamiti medju Drobnjake. Da ih bude više, morao je Petar Kršikapa pozvati u pomoć jošte i Moračane, jedno hrabro crnogorsko pleme, dok su svi drugi trebali po svojim selima podići što više ljudi na oružje, te svaku važniju dojaviti drobnjačkomu knezu Amzi Tomiću i vojvodi Šuju -Karadžiću.

Kad je sve tako ugovoreno bilo, podjoše vojvoda Šujo, Mirko Aleksić Damjanović, Muša i Novica Cerovići kradom na Cetinje, gdje su svečano obećali vladici Petru, daćeSmail-agu pogubiti. Mušo Cerović se dapače zakune, da će ga on glavom ubiti, što je vladiku u tolikoj mjeri obradovalo, da mu je poklonio dvije srebrne ledenice (1) no i ostaloj trojici takodjer je nešto dao. Sada izlane Novica Cerović vladici, da bi lasno bilo ubiti Smail-agu, ali to da priječi Gjoko Malović, jer da čitavu zavjeru izdaje. Ove se riječi Novičine nemilo kosnuše vladike. Iza nekog razmišljanja odluči se potom, da treba i Gjoku pogubiti, bio kriv ili ne, jer Smail-aga mora svakako pod zemlju. Ali kako će ubiti Gjoku, a da ne bude graje ? Konačno odluči se vladika ovako : on će pozvati k sebi JovuKekina Vulovića, kapetana drobnjačkoga, te će mu naložiti, da skupi nešto perjanika,(2) s kojima će poći medju Drobnjake, a podjedno dade mu pismo na kneza Amzu Tomića. Knezu pak poručit će vladika, neka skupi oko sebe sve Drobnjake, a kad to bude, onda ima Jovo Kekin Vulović zametnuti kavgu s Gjokom Malovićem (koji svakako treba da bude pozvan na skup), pa će onda Jovo u toj kavgi tobože iz inata ubiti izdajicu.

I odista odmah po tom sajtaše se vladika i Jovo Vulović te se sporazumješe. Po tom se vrati kapetan u Drobnjake i podje u svoje selo u Bijelu, a odavle onda u Tušinu, gdje prenoći kod Muša Cerovića i sjeti ga opet njegovih riječi, da će ubiti Smail-agu. Iz Tušine svrne Jovo Vulović na Mljetičak, te dodje na konak Novičinom zetu Žugiću, koji je bio sestrić Gjoke Malovića, no toga Jovo nije znao, pa mu tako sve ispriča i njegov nalog, da ima Gjoku ubiti. Kad je Žugić sve saznao, čudom se začudio, no ipak nije ni slovca izrekao u obranu Gjokinu, već, pridržavši gosta kod sebe, s mjesta pošlje sina svoga Mihajla na Duže k Gjoki s porukom, što ga sve čeka. Čim je sjutradan kapetan Jovo Vulović stigao na Previš, potraži Amzu Tomića, predade mu

---------------------------------------------------

1 ledenica = mala puška srebrom okovana. 2 perjanici = momci crnogorskoga vladike.

---------------------------------------------------

 

 

 

 

vladičino pismo, na što knez sazove skupštinu. Dakako Gjoke nije bilo, već sin mu Jakov, pa tako propade namjera vladike Petra. Poslije tobožnje skupštine Vulović odmah okrene na Cetinje, gdje ga je vladika nestrpljivo iščekivao. Opazivši kapetana, upita ga žurno : „Jovo, jesi li ubio najboljega i najpametnijega Hercegovca ?" Jovo, ljubeći vladiku u ruku, odgovori: „Gospodaru, nijesam, jer ne dodje na skup", te mu ispriča, što je i kako je sve bilo. Vladika se većem pokajao za svoju namjeru, pa čuvši sve, reče : „Hvala Bogu, kad nijesi učinio zlo i slomio krajini krila". Gjoko Malović u istinu nije ni mislio o kakoj izdaji, a to je vladika kasnije i čuo s više strana, već jeNovica ono na njega natovario iz zavisti.

Spomenusmo, da je Gjoko Malović imao namamiti Smail-agu medju Drobnjake. To je on i veoma vješto izveo, onako, kako su zavjerenici od njega i očekivali. Ponajprije mu je pisao, da se Drobnjaci bune, pa da bi najbolje bilo, ako on sam s trista momaka dodje medju njih, da ih umiri; više od trista ljudi neka sobom ne vodi, jer bi se narod mogao uplašiti. Uz to mu javi, da bi već trebao da dodje, da riješi nekolike pravde, a na koncu dometne, da ljudi izmedju sebe šapću, da Smail aga ne smije doći medju Drobnjake, jer da se boji, otkad je ono posmicao na Grahovu Petroviće. Valja priznati, da je pismo ovo majstorski smišljeno, jer ako aga možda i ne bi mario za one poslove, no njemu, čuvenomu junaku spočitnuti, da je kukavica, to ga je moralo namamiti u zasjedu. Istodobno poslao je Gjoka Malović pismo i knezu Amzi Tomiću na Previš, te vojvodi Šuju Karadžiću u Petujicu javljajući im, što je pisao Smail-agi, pa onda im stavi na srce, da se spreme sasvim tajno na boj i da što prije otpreme prema dogovoru Petra Kršikapu medju Moračane, da im dodju u pomoć.

Kad je Smail aga proučio pismo Gjokino, plane kao ris ; on da je kukavica, da se boji vlaha drobnjačkih ! S mjesta naloži slugama, da se spreme na odlazak u Drobnjake, a na to napiše pismo u Mostar Ali-paši Stočeviću, moleći ga, da mu pošalje sina Miralaj-bega s nešto ljudi, no podjedno mu obeća, da mu sina ne će voditi sobom medju Drobnjake, već ostaviti na Lipniku. Pored ovoga napiše još dva pisma kapetanu Mušoviću i pobratimu Ahmedu Bauku u Nikšiće ravne, moleći ih, da mu dodju u pomoć, te da se sastanu medju Drobnjacima. Sam Smail aga skupi trista Gačana, medju kojima bijahu gotovo svi bezi i age njegovoga pašaluka, pa onda krene put Drobnjaka.

Prvoga dana pade u Pivu na konak, te prenoći prvu noć u manastiru zadužbine Gagovića, a drugu noć na Bezuju u kuli Gagovića. Na prvom se konaku Smail aga nešto naljutio i ošinuo kandžijom jednoga kalugjera, koji ga stade kleti i psovati, ali Čertgić se na to nasmije i zapjeva:

„Kuni mene, crni kalugjere !
Kad god su me kalugjeri kleli,
Vazda mi je dobra sreća bila."

Na Bezujima upita Smail aga Milisava Gagovića, što mu se čini o njegovom putu u Drobnjake ? Milisav mu odgovori: „Pašo, ovuda je predje tebe prošlo sedam paša u Drobnjake ; dvojica za doba moga pradjeda, a trojica za doba moga djeda, za doba moga oca i za moga doba dvojica. Nijedan se nije vratio, pa i tebe što Bog da. Budi dobar raji, pa se ne boj!" Smail aga reče na to iza kratke šutnje : „Zar mi ti ne bi rekao, da idem ?" „Bože sačuvaj, pašo, odvrati Gagović, to bi ti rekao tvoj dušmanin. Zar da se uplašiš rajinih riječi ? Smrt i jeste za junake, a pogani umiru kod kuće. Tebe Drobnjaci ne će hile1 učinjeti, jer si im dobar". Kolike li lukavštine i neiskrenosti u tih par riječi! Često se zgadjalo, da čovjeka pred kaku nesreću neka tajna slutnja obuzima, pa bit će da je taka slutnja i Smail-agu obuzela. Ali njegovo junačko srce nitko ne bi mogao natrag krenuti. Stoga Milislav Gagović, poznavajući svoga gospodara, i govori onako: laskajući mu proriče mu i crnu sudbinu, sudbinu one sedmorice paša, o kojima inače ne bih ništa izvjesna znao reći.

Medjutim saznade Gjoka Malović, da se aga nalazi na Bezuju, pa to odmah javi vojvodi Šuju Karadžiću, poručujući mu, da bi dobro bilo, kad bi Smail-agu dočekali glavari drobnjački na granici. Šujo Karadžić dojavi tu poruku knezu Amzi Tomiću, a sam potom krene na put, te se na Pošćenju i u Komarnici udruži sa serdarom Milutinom Bašovićem i sKrečkom Gjurgjićem. Već sada su se prepirali ovi glavari, tko će ubiti Smail-agu, jer se za tu slavu natjecahu putem Šujo i Krečko. Kad su došli na Duži, pridruže se Gjoki Maloviću, pa onda svi zajedno podju Smail-agi u susret, dogovarajući se, šta da rade za slučaj, ako je aga štogod načuo o njihovoj namjeri. Medjutim javi knez Amza Tomić svim glavarima drobnjačkim, da se primiče Smail aga, te podjedno poruči Mušu Ceroviću, neka javi Petru Kršikapi, da pozove Moračane.

------------------------------------

• hila = lukava prijevara.

------------------------------------

 

 

 

 

I odista, glas se za čas posvuda raširi, tako da je sve bilo spremno, pa i Moračani.

U tom pošli su Gjoka Malović i Šujo Karadžić u susret Smail-agi, pa ga onda pozdravivši se lijepo s njime, otprate sve do Duži, gdje je Čengić udario tabor. Na Dužima spočitne Smail aga vojvodi Šuju: „Kamo ti knez Amza ? Jesu li se vratili iz Morače poslanici, koji su otišli k bratu vladičinu i dar ponijeli ; a šta im je obećao ?"

Za bolje razumijevanje ovog lukavog i ujedljivog pitanja treba znati ovo. Nešto mjesec dana prije odlaska Smail-agina pošao je Pero Tomov Petrović Njegoš, predsjednik crnogorskoga senata i rodjeni brat vladičin u Moraču, gdje je sazvao Drobnjake na sastanak. Ispred Drobnjaka išli su Petar Kršikapa, Sekula i Novica Cerovići, Mirko Aleksić Damjanović, Filip Žugić i Milija Srdanović, te su potjerali vladičinom bratu na poklon pedeset ovnova kao pozdrav naroda. Inače je taj sastanak opet smjerao za tim, da se vidi, hoće. li Drobnjaci moći pogubiti Smail-agu. Sve je ovo Čengić saznao od hodže Mušovića, koji je često putovao po Drobnjacima te dolazio agi na Lipnik.

Na spomenuto pitanje Smail-agino dakle vojvoda Šujo Karadžić se lecnu, no ipak se nekako izvuče iz neugodne situacije preklinjući agu, da to nije ništa i neka se ne boji; Amza Tomić da je otišao da pokupi harače, a pleme pak da je šiljalo poslanike toga radi, da zamole Moračane, neka ne bi s Brdjanima navalili na Drobnjake baš onda, kad je Smail aga ovdje ; ostali glavari, reče konačno vojvoda Šujo, skupit će se svi sjutradan na Pošćenju kod Bašovića kule. Smail aga povjerova sve, te zatraži iza toga, da se sjutradan na Pošćenju skupe svi glavari, što mu bude i obećano.

Glas o želji-pašinoj puče za čas na sve strane i svi odlučiše, da će doći, tek se Novica n e ć k a o. No kad mu je stric Sekula obećao, da će on agu ubiti, vidi li kakve pogibli, onda se i Novica ojunači. Medjutim mače se Smail-aga s Duži na Pošćenje, gdje. se utabori, da dočeka glavare drobnjačke. Ovdje mu javi hodža Mušović, da je pop Mitar Golović glasnik crnogorskog vladike i da piše pisma na Cetinje, javljajući sve, što se zgadja. Ova je denuncijacija toliko razjedila Smail-agu, da je s mjesta pop Mitra dao „potkovati": opalio mu dvjesta batina po tabanima.

U to stadoše u zakazano vrijeme dolaziti i glavari drobnjački. Prvi dodje knez Amza Tomić, koga aga ponudi da sjedne, pa će mu reći: „Čestiti kneže, zar i ti pogazi carski ferman, zar i ti buniš raju  protiva caru ?" — „Pašo, odgovori knez, ja ničij hljeb ne bi io na hilu (= prevaru), a najmanje carski. A ti, ako budeš laži držao za istinu, ova šaka siromaha razbježat će se, pa onda niti je lako tebi, niti meni. A ja da radim o buni, ja ti ne bi ni došao, (smijući se) ma ni ti". Malo po tom udju pod čador Sekula i Novica Cerovići. Čim ih Smail-aga opazi, reče im : „Kako je vladika (crnogorski) i Pero (brat njegov), šta su vi (vam) obećali ?" Sada će svi u jedan glas, da ono nije ništa, već onako, kako je već vojvoda Šujo Karadžić rekao. Smail-aga zašuti, pa će promislivši se ovako : „Ešedu bila, da mi nije onoga pašetine u Stćcu (t. j. Ali-paše), ja bih do podne došao na Cetinje i drmnuo lug (1) iz brade tom vašem vladici!" Dašto, aga je precijenio svoje junaštvo, jer to je neizvedivo bilo i većoj vojsci, nego li bješe njegova.

Poslije toga sastanka okrene Smail aga preko Petnjice i Previša put Mljetička. Kad su bili kod petnjičke šume, zamakne u nju Krečko Gjurgjić iz Komarnice s namjerom, da ubije Čengića, ali ostali mu glavari pošalju jedno momče s porukom, da se ukloni, jer time bi se i mogla prouzrokovati nesreća, a ne bi ni pošteno bilo, jer junaci* junački napadaju. Po tom odustade nestrpljivi Gjurgjić od svoje nakane. Kad su bili preko Previša, reče knez Amza Tomić Smailagi: „Drage volje svrati na kavu". „Hvala, kneže, odgovori Čengić, kad se inšallah (2) vratim, na konak ću kod tebe". Ali u taj isti čas stupi pred pašu Simana, udovica popadija popa Sime Tomića, te zajauče : „Natrag, pašo, hoćeš poginuti !" Smail-aga samo se nasmije: „Via. hinjo, ne boj se za Tešu (to joj je bio sin). Nema smrti bez sudjenja, a svakojako će se umrijeti", i pogna konja. Aga je pogodio ; udovica se bojala za sina, koji joj se tada nalazio u školi u manastiru Kosijerevu, jer je držala, čim pogine Smail-aga, njegovi će joj ubiti jedinca, kako bi se osvetili svemu, što im kršćanskoga pod ruke dodje.

Odavle podje Čengić na Mljetičak, a vojska bijaše već izmakla naprijed. Vojske je bilo s njime oko trista konjanika, a s AhmedBaukom, koji mu je jedini u pomoć stigao, oko dvjesta Nikšićana.

Smail aga utaborio se sa svojom momčadi na Mljetičku u ponedjeljak dne 5. oktobra 1840. pred veče. Mljetičak nalazi se na istočnoj strani Drobrijaka. To je veliko polje, puno brdašca i dolina, koje obiluje vodom i šumom, a posred njega vodi cesta put Tušine. Na tom su polju glasoviti pašnjaci, gdje se konji mogu do mile volje napasti. Desno od

-------------------------------------------

1 lug = pepeo (prašina).

2 inšallah = ako Bog da.

-------------------------------------------

 

 

 

 

ceste ima izvišica obrasla gustom šumom, a zove se Omar. Pod ovim Omarom bješe smješten čador Smail-agin, dok su se na protivnoj strani bijelili ostali vojnički čadori. Na putu, koji vodi Tušini, ima selo Zovka, a nešto na istok od ovog sela leži brdo Borova Glava, gdje su Turci Hercegovci tri mjeseca poslije Smail-agine pogibije njega ljuto osvetili.

U vojničkom taboru aginom pravi je život. Tu se pjeva uz gusle, tu se igra, jede, pije, ovdje konji poigravaju, tamo hrtovi oblijeću. U aginom čadoru velik je mir i tišina. Kanda je slutio, što ga čeka, premda iza svega onoga, što mu se pri tom desilo, nije mogao ništa dobro slutiti. Srčući kavu i pušeći iz nargile reče Smail aga : „Vojvoda Šujo ! Idi te uredi straže, da nas tkogod ne napane". „Peke, pašo. No otpuštaj ljude nek harač kupe". Na ovo Smail aga pristane, te otpremi Ceroviće i Kršikapu. Vojvoda Šujo Karadžić opet ode te ponamjesti stražu, pa se onda vrati agi pod čador i zapuši. Medjuto razvezao je Smail aga razgovor s knezom Amzom Tomićem. „Čestiti kneže, reče, ja se ne bojim, ali znaš, kako se ono kaže : „Oj Turčine, za nevolju kume, a ti Vlaše, silom pobratime", pa sam voljan uzeti taoce od prvih kuća i odžaka i to adeta radi, a najviše s toga, što mi je milo s ljudma eglendisati".(1) „Dobro pašo, mi protivu toga nemamo ništa. Hvala Bogu, svakojega poznaješ, pa uzmi, koga hoćeš". Smail-aga odabere: kneza Amzu Tomića, vojvodu Šuju Karadžića, serdara Milutina Bašovića, pa Milića Tomića, Miliju Srdanovića, Jokicu Jakića, Miću Memedovića, Filipa Žugića, Savu Trebješanina, Nikolu Kandića Karadžića, Joksima Jaukovića i Radojicu Vilotijevića, dakle gotovo sve glavne zavjerenike.

Ali zavjerenici bili su spremni na to, jer su se već često morali dati u taoce, pa s toga drage volje pristaše, šta više, već su se i s ostalima dogovorili, da će oni odmah, čim bude prvi juriš, navaliti na Smail agu, znajući dobro, čim će njegovi ljudi čuti, e je poginuo, da će se razbježati kud koji. Aga opet ne bi tražio talaca, da nije zlo slutio od noći. Dana se bez sumnje ne bi bojao.

Pred veče udje u agin čador onaj pop Mitar Golović, koga je dao Smail aga „potkovati". Opazivši ga, reče mu aga : „Šta si došao, papaze ? ! A znaš, što sam od tebe juče učinio na božjoj pravdi". Pop se osmjehnu i progovori: „Moj dragi aga, kome ću, ako ne ću tebe. Majka bila, majka mila !" Na to pop sjedne, Smail aga mu dobaci duvankesu i ponudi ga kavom. U to se nadje pod čadorom i pop Luka Zugić, pa vidjevši ga pop Mitar Golović, izdere se na nj: „Šta si se skukavičio ? Što ne spremaš agi večeru, a ja ću sjutra vaistinu i agi i svoj vojsci ručak", — pa onda opazivši zdjelu meda, što ju je donijela Smail-agi na poklon sestra Novice Cerovića, udata u Žugića, prevrne je nogom i viknu : „Zar je to dar ? Nije aga prosjak, no desna ruka cara čestitoga!"

______________________________

1 eglendisati = razgovarati.  

______________________________

 

 

 

 

 

Medjutim se dobrano smračilo,, a vojvoda Šujo Karadžić opet uze kao bajagi obilaziti straže u društvu s pop Mitrom Golovićem. Tom prilikom uspije im, da su odveli agine konje, „Labuda" i „Brnjaša" te ih odveli u šumu, samo da im Smail aga bude slabiji u noćnoj gunguli. Kad to srećno obaviše, pošalje vojvoda Šujo Karadžić Radula Pekića, da javi Cerovićima i Kršikapi, neka udare prije zore u suton, došli Moračani, ili ne došli. Po tom se vojvoda Šujo vrati pod agin čador, gdje je osim talaca zatekao još i Ahmeda Bauka, Sarajliju Kadrimana Čustovića, hodžu Mušovića i još neke druge muslimane. Hodža Mušović ili sluteći zlo, ili načuvši nešto, jednako je Smail-agi govorio, da će mu Drobnjaci još prije nego izmine noć učiniti nevjeru. Vojvodi Šuju ovo nije moglo biti pravo, dašto, jer bi mu sav posao pokvario, pa se s toga izdere: „Nije to istina, pa i ako imaš svečev sunet, (1) nemoj raju mraziti gospodaru!" Turci se nadju na ove vojvodine riječi uvrijedjeni, ali na to Smail-aga plane na hodžu : „Sikter, (2) nikšićki pelenaru ! Znaš li, tko sam ja ? Ne bojim se Drobnjaka, pa da im u pomoć dodje Crna Gora, Brda, Rovci, i Morača", pa okrenuvši se Ahmedu Bauku upita ga: „Ahmede, koliko možeš dočekati Vlaha ?" — „Pedeset", odgovori Bauk. A Smail-aga će na to: „Hiljadu na me, hiljadu na Bauka, više i nema kaljavih Vlaha, a šta bi činili ostali Turci".

Tako prodje vrijeme do pola noći, pa već je bilo potrebno i prileći. Tek taoci su budno pazili i slušali, a Šujo Karadžić marljivo obilazi stražu. Nebom se nadvila pblačina, grom tutnji za gromom. U to se zavjerenici sasvim spremiše na navalu ; u zadnji čas eto im i Moračana. Sada učine vijeće, da se sporazume o navali, ali jedan dio vojske, naročito Cerovići i tek stigli Moračani, nijesu bili za to, da se još ove noći udari. Ali vojvoda Šujo, koji se pod izlikom, da ide nadzirati stražu, iz agina čadora svak čas krišom šuljao k svojim drugovima, učini cijeloj prepirci kraj. Izvukavši handžar, snažno poviče u noć:

-----------------------------------------------------------------------------------

1 imaš sunet = i ako si obrezan (kao što i Židovi). 2 sikter = odlazi.

-----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 

„Drobnjaci! Sjetite se, da su naši stari vazda prednjačili sijekući paše i vezire. Dakle u ime Boga, naprijed, tko je Drobnjak !"

Prve puške pukoše kao grom. Drobnjaci udare na juriš na agin tabor po gustoj kiši, te u čas nasta metež i strašno noćno klanje. Kad to vidješe oni, koji su se nećkali da udare one noći, nahrupiše i oni. Na glas prve puške trgnu se Smail aga, te poviče : „Ata (1) mi !", uhvati sablju i kubure. Ali sada odgovore sluge, da su atovi pokradeni, na što aga iziđe iz čadora u gaćama i košulji, te se tuđe namjeri na mršavog kulaša (2) nekog Petra Kojića, koga u čas zaskoči pa potjera vičući: „Tko je Turčin, umeti Muhamed, naprijed ! Zakon im njihov, malić ih je !" I opali kuburu na Savu Trebješanina taoca, koji s mjesta pade mrtav. Ali sada skoče ostali taoci u aginom čadoru, te udare na Smail agu puškama s traga, u ledja. Smail aga pade, na što Mića Memedović poviče : „Ako ga je puška u potiljak ubila, to je moja puška", dok je Mirko Aleksić odrubio mrtvom agi glavu.

Eto, tako pogibe Smail aga Čengić, noću iz busije u utorak dne 6. oktobra u suton (24. septembra po starom kalendaru).

Kad se saznalo, da je Smail aga poginuo, rasprši se sva njegova vojska kud koji, dašto, ako je srećno umakao Drobnjacima i Moračanima, kao što je posrećilo Ahmedu Bauku. U boju poginulo je sa Smail-agom do sedamdeset njegovih ljudi. Mnogi su se posakrili po grmlju, ali i ti su sjutradan platili glavom.

Bijelski kalugjer Makarije Šumadinac, dočuvši za pogibiju Smailaginu, odleti brže bolje na Cetinje, te prvi javi tu vijest vladici, koji ga za to nagradi zlatnim krstom. Ali vraćajući se natrag, namjeri se na neke Turke, možda momke bjegunce iz Smail- agine vojske, koji ga sasijeku.

Medjutim porazdijeliše Drobnjaci i Moračani sav plijen izmedju sebe. Glavu Smail-aginu pošalju vladici, kao i njegovu sablju i oružje, te oba njegova konja „Labuda" i „Brnjaša". Taj su dar odnijeli na Cetinje vojvoda Šujo Karadžić, Milić Tomić, Sekula i Novica Cerovići, Radojica Vilotijević i Mirko Aleksić Damjanović. Vladika im podje u susret sa svom svojom crnogorskom gospodom, te primivši iz Aleksićevih ruku glavu Smail-aginu, poviče: „Dodje li, da mi se pokloniš, jadan Smaile !" Glava agina čuvala se potom kroz neko vrijeme u arki-vu, no docnije je pokopaše. Preostalo agino tijelo preneseno je u Gacko i sahranjeno kod Čengića kule na Lipniku.

-----------------------------------------------------------

1 at = konj. 2 kulaš = konj sive boje (kao miš).

-----------------------------------------------------------

 

 

 

 

Kad je Ali paša Stočević saznao za ovu pogibiju Smail-age Čengića, koliko mu je moglo i milo biti, što se oprostio ovog silnog i proslavljenog Hercegovca, toliko mu je opet smetalo to, što je s tim dogadjajem pao ugled turski kod kršćanske hercegovačke raje, a porasao ugled Crne Gore. Uslijed toga otpravi na vladiku Petra dne 30. oktobra (18. okt. po st.) iz Gacka ovo pismo: „Zaminuo si neprijateljski rat i veliki fesat (1) u tursku zemlju u sva tri pašaluka, kako što su i tvoji Brdjani i Moračani udružili se s Drobnjačkim uskocima i na božju vjeru u carsku zemlju pobiše toliko Turaka i suviše carskog kapidžipašu i gatačkog muselima u svome zijametu (2) po noći s prijevarom. I što je divno čuti, posjekoše njegovu glavu i tebe je za veliki dar doniješe, kako će biti nevidovna rana svakome musulmanu i pravome raji... Ti se prodji rdjavije(h) ljudi i te rdjave ljude pošlji mi u Mostar, da im se sudi po šerijatu".

Kako je bila medju svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafizpaše oba sina Smail-agina Muhamed beg i Dedaga, a njima se još pridruže beg Selmanović iz Pljevlja (Taslidže), beg Redžebpašić iz Nevesinja, Hasan beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni ; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te od sada ostao na Cetinju. Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića. Posljedica svega toga bješe neprekidno pogranično čarkanje turskocrnogorsko, koje se tek primiri posredovanjem Jeremije Gagića, ruskoga konzula u Dubrovniku dne 24. septembra (12. sep. p. st.) 1842.

Pogibija Smail-age Čengića, sudeć po viteškim zapadno-evropskim, t. j. našim današnjim etičkim pojmovima, nije nipošto lijepo ili junačko djelo, šta više, ono je prosto "hajdučko umorstvo na prijevaru. Ali taki sud u istinu nije objektivan. Treba naime uzeti i uvažiti, kako su Turci postupali s kršćanskim podanicima i dušmanima svojim. Koliko puta pogaziše oni riječ zadanu, te „na vjeri", dakle na prijevaru, pogubiše one narodne glavare, koje bi domamili u svoju sredinu. Kršćana opet bila je vazda mala šaka, dok je iza jednog paše ili age stajala ogromna

-------------------------------------------------------------------------------------

1 fesat = (turski) buna, gungula. 2 zijamet = plemićki turski posjed.

-------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 

 

i jaka sila jedne vojnički organizovane carevine. U tom nejednakom boju razumije se sva su sredstva bila dobra, koja su vodila k cilju.

Danas je bez grižnje savjesti koji paša domamio k sebi kojega narodnoga kneza, te ga u tamnici pogubio, a sutra učinili su to narodni glavari s jednim turskim odličnikom. Stoga dobro kaže historik vladike Petra dr. Lazo Tomanović: „Može biti, sudeći po današnjim prilikama, da će kogod i osuditi ovu osvetu. Ali treba znati, da su se glave Joka i Stevana Petrovića, brata i sinovca vladičina, osušile na trebinjskom gradu, čime su se Turci u naokolo Crne Gore hvalili i ponosili. Ugled Crne Gore pod mladijem gospodarom (t. j. vladikom Petrom) medju pograničnijem Turcima zahtjevao je ovu osvetu".1

DR. FERDO PL. ŠIŠIĆ.

1            Dr. L. Tomanović o. c pg. 106. Inače je sama pogibija Smailagina prikazana dosta manjkavo.

 

 

Objavljeno u casopisu “Hrvatsko kolo” svezak 4, 1908. godine

 

 

Ferdinand Maximilian pl. Šišić (Vinkovci, 9. ožujka 1869. - Zagreb, 21. siječnja 1940.), hrvatski povjesničar, nestor hrvatske historiografije 20. stoljeća

Izvor originala: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ferdo_%C5%A0i%C5%A1i%C4%87

 

 

 

 

Ferdo Šišić rođen je 9. ožujka 1869. u Vinkovcima. Gimnaziju je završio 1888. u Zagrebu, gdje je započeo i studij povijesti na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u Zagrebu. Nakon dva odslušana semestra nastavlja studij u Beču, da bi se potom od šestoga semestra vratio u Zagreb, gdje stječe diplomu »učiteljskog kandidata« u ljetnom ispitnom roku 1892. U Zagrebu su mu profesori bili Tadija Smičiklas, Natko Nodilo, Đ uro Pilar, Petar Matković, Franjo Marković, Tomo Maretić i Armin Pavić, a u Beču Vatroslav Jagić, F. Pastrnek, Jakob Minor, Josef Seemüller i Rikard Heinkel. Od 1892. do 1902. predavao je na srednjim školama u Gospiću (1892-93), Zagrebu (1893-94) i Osijeku (1894-1902). Godine 1900. stekao je naslov doktora na Sveučilištu u Zagrebu tezom Zadar i Venecija od 1159. do 1247. (Rad JAZU 142, 1900, 219-274), a 1902. habilitirao se radom Miha Madijev de Barbezanis (Rad JAZU 153, 1903, 1-46) te imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest od 12. do 14. stoljeća (do 1409) i premješten na gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Godine 1906. postaje suplentom i izvanrednim profesorom, 1908. na kratko je zbog političkih razloga suspendiran, da bi 1909. postao redovitim profesorom, a 1910. i redovitim članom Akademije. Čini se da taj relativno brz uspon zahvaljuje ne samo nespornim sposobnostima, nego i pristupu slobodnim zidarima. Naime, pripadao je slobodnozidarskoj loži Ivan grof Drašković. Profesorsku dužnost obnašao je bez prekida do zimskog semestra 1937/38. U srpnju 1939. umirovljen je na vlastiti zahtjev. Umro je u Zagrebu 21. siječnja 1940.

 

Šišićeva bibliografija ima više od 450 jedinica. Osim što je pisao strogo znanstvene studije i rasprave, vrlo je mnogo pridonio i populariziranju hrvatske povijesti pišući članke u časopisima, revijama i novinama, pristupačne širokom krugu čitatelja. U istraživanju hrvatske povijesti redovito je njegovo težište na političkoj povijesti, ali zadirao je i u kulturnu povijest te zahvaćao kronološki raspon od ranoga srednjeg vijeka do Prvoga svjetskog rata. Revno je pratio recentnu historiografsku produkciju i susjednih nam zemalja. Većinu tih knjiga osobno je nabavljao za svoju bogatu knjižnicu, koja ima više od dvadeset tisuća naslova, što knjiga, što časopisa, što zbirki sveukupne relevantne historiografije za hrvatsku povijest, zaključno s 1939. godinom. Nakon Šišićeve smrti kao cjelina otkupljena je od njegovih nasljednika i pohranjena u Državnom arhivu Zagreb te čini najvredniji dio knjižnice toga Arhiva. Prateći historiografsku produkciju, još i danas su poučni njegovi prikazi na granici prema ocjenama u »Vjesniku kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva«, napose u godinama do početka Prvoga svjetskog rata.

 

(Izvod iz zvanicne prezentacije Sisica, na stranici Matice Hrvatske),

Izvor originala: http://www.matica.hr/Vijenac/Vij154.nsf/0/79f88c66cb64c97c00256879007de398?OpenDocument&Click=

 

                                                     

            

Predhodna stranica                                                                                       Naredna stranica 

 

 Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

 Fair Use Notice: This web site may contain copyrighted material the use of which has not always been specifically authorized by the copyright owner. We are making such material available in our efforts to advance the understanding of humanityąs problems and hopefully to help find solutions for those problems. We believe this constitutes a Śfair use of any such copyrighted material as provided for in section 107 of the US Copyright Law. In accordance with Title 17 U.S.C. Section 107, the material in this web site is distributed without profit to those who have expressed a prior interest in receiving the included information for research and educational purposes. Consistent with this notice you are welcome to make Śfair use of anything you find in this web site. However, if you wish to use copyrighted material from this publication (web site) for purposes of your own that go beyond Śfair use, you must obtain permission from the copyright owner.