MARTIN GJURGJEVIĆ
 
   

 

 

MEMOARI SA BALKANA 1858-1878.

 

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

Memoari Martina Gjurgjevića (nešto stariji način pisanja slova đ, koji datira iz vremena austrijske okupacije, treba se čitati - Đurđevića) su izuzetan zapis o vremenu. Pisac je zahvaljujući svom obrazovanju, ali više od toga poznavanju poštanske službe , posebno telegrafa, bio u središtu događanja.

Iz djela smo izdvojili dijelove koji se odnose na Gacko. Bilo je nemoguće, jer bi se oštetila cjelina kazivanja, vršiti skraćivanja, pa smo se odlučili na objavljivanje svih poglavlja u kojima se Gacko pominje, ali i onih dijelova, koji će, manje verziranim čitaocima, omogućiti razumjevanje istorije, naših krajeva.

Dijelove koji se odnose na Gacko, posebno smo obilježili.

 

Lik ovog Crnogorca, čije je ime bilo Arso Popović i koji 1892. godine bi pratilac putopiscu Kurtu Hasertu (Kurt Hassert) po Crnoj Gori, nametnu mi se kao dobra ilustracija čovjeka, iz vremena koje opisuje Martin Gjurgjević.

 

 

 

Mein Diener Arso Popović und mein Tragpferd Kulaš Ilustracija iz knjige Kurt Hassert, "Reise durh Montenegro nebst bemerkungen ϋber land und leute", 1893

 

 

BILJEŠKE O PISCU*

 

 MARTIN ĐURĐEVIĆ, pisac memoara (Doljani pokraj Stoca, 1845-1913). Nakon osnovne škole završio je u Dubrovniku isusovačku gimnaziju na talijanskom jeziku. Nakon gimnazije zaposlio se u turski Državni ured za vezu, jer je bio dobar poznavatelj turskog šerijatskog pravnog sustava, njemačkog i talijanskog jezika. Bio je na službi u Mostaru, Sarajevu, Prištini i Bosanskom Brodu. Kada je 1875. godine izbio ustanak u Hercegovini i zapadnim dijelovima Bosne Đurđević je iz Bosanskog Broda otišao do Zagreba i kasnije preko Dubrovnika za Crnu Goru gdje se stavio na raspolaganje knezu Nikoli. Pred neposredni dolazak austrougarske vojske u Hercegovinu Đurđević boravi u Mostaru u francuskom vice-konzulatu gdje je dočekao ulazak austrougarske vojske u Mostar. Bio je svjedokom Hercegovačkog ustanka i austrougarske vojne okupacije Bosne i Hercegovine, tako da njegovi memoari imaju povijesno-dokumentarnu vrijednost.

 

* Original djela preuzet sa sajta Župe nevesinjske, na kojoj možete loadirati kompletan rad Martina Gjurgjevića

 

 

I DIO

 

 

(Dubrovnik. - Turska vojska i strane ratne lagje u luci Gružu. - Boj na Grahovu. - Bašibozuci.)

Rodno mi je mjesto u Hercegovini Doljani, kotar stolački. Jer tu nije bilo osnovne škole, moj me dobri otac dade na nauke u Dubrovnik, hrvatsku Atenu. Tu sam boravio od god. 1854-1866. i kroz to sam vrijeme svršio osnovnu školu i jezuitsku gimnaziju na talijanskom jeziku. Tako sam imao priliku svojim očima vidjeti silnu tursku vojsku, a i mnoge strane pomorske vojnike, sve to god. 1858. Bilo je to ovako:

U proljeću one godine pojavi se pred Gružom do 80 turskih ratnih lagja, a u njima do 30.000 oružana vojnika, sve jedan uz drugog na lagji ko zrno do zrna u šipu. Ova se vojska iskrca u Gružu i utabori na Poljicu, gdje je bilo vježbalište carske vojske kao i danas. Turska je doduše imala svoje dvije luke na obali Jadranskoga mora: Klek i Sutorinu, da u njima iskrca vojsku za ratne operacije po Hercegovini ili Crnoj-gori, ali je vazda morala od Austrije iskati dopuštenje za taj posao. No ovaj put bijaše Austriji draže, da se sva vojska iskrca u Gružu, i to po svoj prilici s toga, da bi i strane ratne lagje mogle bar donekle pratiti kretanje turske vojske prema Hercegovini i Crnoj-gori. Valja napomenuti, da je osim nekih austrijskih ratnih lagja bilo tu u Gružu i drugih i to: po dvije engleske, ruske, talijanske i francuske. I sad se najbolje sjećam francuske lagje “Algeziras” i njezinih pomorskih vojnika, crnaca iz Alžira. Na ovu sam lagju češće išao, jer su me zanimali ti crnci i u opće pomorska ratna uredba, koliko sam kao dječak od dvanaest godina mogao uživati u toj ratnoj tehnici. Ti su crnci imali svoju glazbu, pa bi često svirali i proizvagjali narodne plesove, a Evropljani bi ih gledali s tolikim zanimanjem, s kojim i danas prate crnačke majstorluke u evropskim gradovima: Beču, Parizu i drugdje. Da li su ti crnci ostavili koju živu uspomenu u Dubrovniku kao ono Ašanti pred nekoliko godina u Beču ne znam. Bog im duša im!  Nego ova obilna vojska stranih ratnih brodova i ona turska, što je neko vrijeme boravila u Gružu, dobro  je bila došla susjedima Dubrovčanima: pazar svake ruke išao, da ne može bolje, jer je asker u ratno doba pun para, a misleći, da mu je glava osugjena na skoru smrt od topovskoga zrna ili gromke puške ili ljutog handžara, na pola zdvojan vojnik traži utjehe u alkoholu i svakojakoj razuzdanosti. S toga je tu bilo raznih prizora veselih, bučnih, a koji put i opasnih, te je redarstvo imalo pune ruke posla, da uzdrži red i mir tako malenom mjestu, a izmegju tako puno vojnika i gragjana. Osobito se pak dobro sjećam 15. augusta, kad su Francuzi slavili imendan carice Marije Eugenije. Državna je to bila slava, a od tri dana. U tu su svrhu francuski mornari bili pozvani na slavu vojnike stranih vlasti; veselili su se ko vojnici i to većinom momci, a puna džepa i mnogi sluteć, da mu je to zadnji užitak. Po Dubrovniku je bilo pijanih vojnika svake vrsti i narodnosti; mnogi bi se izvalili, te ne bi mogli dalje. Na to bi kasnije došla kola s vojnicima, pokupili bi po raznim budžacima i uskim ulicama svoje kolege, pa ih odnijeli u Gruž i tu predali lagji, kojoj je pripadao koji vojnik. Nego da se vratimo na onu veliku tursku vojsku od 30.000.

Poznato je, da je Crnagora do 1878. bila kud i  kamo manja nego li iza te godine, a uz to ono tlo bilo vrlo krševito. Kad bi uz ta dva zla nadošla još suša, eto ti sveopće oskudice ili - jasnije da kažem - u neku ruku gladi i po ljude i po stoku, pa druge zarade nije bilo u tih gorskih stanara, nego za pušku i nož, te hajde preko crnogorske granice u susjednu Hercegovinu i plijeni, što možeš i ne možeš. U Hercegovini su trpjeli od Crnogoraca najviše kotari Pive, Gacka, Bileća i Korjenići trebinjskog kotara. Bilo je slučajeva,  da su te hajdučke čete kao pakleni dusi u ljudskom kipu dopirali i do neretvanske doline harajuć i ubijajuć ko kuga, kad hara i tamani sve, u čem nagje ljudskog života.

Ovake bi čete najradije tražile bogate stočare, pa kad bi se Crnogorci kod njih najeli i napili pod domaću, tada bi u ime djelotvorne zahvalnosti tim stočarima oteli po mogućnosti i koju stotinu ovaca, krava i koza. Radi toga bi se naravno digla četa u Hercegovini na te Crnogorce, pa hajde za njima u potjeru, da se spasi blago, pa bi koji put i bilo sreće, a koji put ode i blago i još možda i nečija nevina glava, jer bi te čete megjusobno puškarale, pa  po čijoj glavi bilo da bilo.

Već iz toga svako vidi vrlo jasno, da turski korduni pogranične straže nijesu bili kadri držati mir na granici ovih ratobornih gorštaka. Za to je Turska često puta slala vojsku na Crnugoru, da je pokori, i paše su dolazile čak na Cetinje, ali opet sve uzalud. Tako je i ovaj put to pogranično hajdukovanje i čarkanje bilo uzrokom, te Turska posla na Crnugoru dosta veliku vojsku od 30.000. Na čelu te cijele vojske bijaše Omer-paša Latas, rodom Ličanin, a austrijski bjegunac iz austrijske vojske sa šaržom kadeta. No on je bio samo doveo vojsku u Dubrovnik, odnosno Gruž. S njim je bilo još i drugih paša i generala. Dubrovačko je redarstvo znalo dobro, da je Omer-paša austrijski bjegunac, te da bi ga zbog toga trebalo zatvoriti po zakonu, ali ne smjede to učiniti na svoju, već upita Beč, šta će raditi. No Beč naredi, da se tri dana čini parada u počast Omer-paši. Tako je i bilo; to sam gledao svojim očima. Turska je vojska išla malo po malo iz Gruža u Trebinje i konačno se utabori na Grahovcu, a Crnogorci proti njima u Grahovu pod vodstvom kneza Danila i brata mu Mirka. Od svih junaka iz Hercegovine, koji su bili došli u pomoć Crnogorcima, najviše se je tu istaknuo Luka Vukalović, glavna ličnost u drugom eposu “Osvetnika” našega slavnog pjesnika fra Grge Martića. Turci se pod vodstvom Kadri-paše sukobiše dva puta s Crnogorcima: dne 29. aprila i 1. maja ove iste godine 1858., no bez koristi; pače još lješinama potaracaše bojno polje Grahovo i mnogi još odnese na tijelu teških znakova o nedaći toga žestokoga boja. I Crnogorci ostaviše na toj krvavoj areni lijep broj svojih junaka, ali bar tom junačkom krvi izvojštiše sjajnu pobjedu nad kud i kamo jačim protivnikom. Ona mala crkvica, što je podignuta na Grahovu na spomen pokojnim junacima, braniteljima i vjere i slobode i domovine, ostat će kao vidljivo svjedočanstvo tog crnogorskog junaštva, doklegod bude zadnjeg kamena od te priproste crkvice, što je podignuta god. 1864.

Nego na ovom mjestu valja nešto spomenuti, što karakteriše Crnogorce kao lukave borce.

Vojskom je, kako sam već spomenuo, zapovijedao sam knez Danilo, a nije imao više od 5000 borilaca. S toga je manevrirao po brdima okolo Grahova, pa bi udesio, da bi to 5000 vojnika prošlo u raznovrsnom odijelu pet do šest puta na dan. Turci nijesu bili shvatili te lukavštine, te su motreći Crnogorce dalekozorom, gdje idu jedni iza drugih, doista mislili, da su to razni crnogorski odjeli i da može biti crnogorske vojske oko 30.000 kao i u njih. Znajući pak Turci, kakvi su junaci Crnogorci i kako su strašni, osobito kao dogju do ljutog handžara, ne smjedoše boja zametnuti, već su se držali u  defenzivi. Uz tu varku (sa crnogorske strane) odluči knez Danilo još nešto nepovoljno po Turke, na ime noću na njih navaliti, da Turci ne mognu vidjeti, koliko zbilja ima njihovih protivnika. Kad su dakle Turci bili na počinku, eto ti u noći crnogorske kao paklenske čete, poubijaše puškama i topovima, a što su živo bili zatekli, iznakaziše odrezav nos i uši govoreći: “Ako nam se ikad povratite u Crnugoru, poznat ćemo vas po ovome biljegu, pa ćemo vam onda i glavu odsjeći”.

Tako se žalosno po Turke svrši ona bitka na Grahovu, a Crnagora još otkinu od Turske Grahovo s Korjenićem za vazda. Kadri-paša i mnogi turski dostojanstvenici ostaviše kosti na tom bojnom polju.

One godine za školskih praznika ja odoh kući u Hercegovinu. O praznicima sam najmilije provodio vrijeme loveć golubove, grlice i druge ptice po doljanskom i dračevskom polju. Jednog dana loveći stadoh kod bistrog i hladnog vrutka “Studenog vrela” kod doljanske crkve. U to doba prolazaše kraj mene nekoliko  stotina tužnih ranjenika i bolesnika na konjima, gotovo  svi ogrnuti crnim kabanicama, a glave im omotane bijelim krpama. Upitah nekoje: “Šta Vam je?” - a oni odgovoriše: “Karadag kesmiš buruni, kesmiš-kulagi.” Crnogorac odrezao nos, odrezao uho.”  I tako projašiše jadnici put Kleka, gdje ih poslije dva dana ukrcaše na turske lagje i odvezoše put istoka u domovinu.

Kad se ova vojna tako nesretno završi, Turska pomisli, da ove jade treba sasvim drugačije liječiti. S toga sakupi 5.000 dobrovoljaca raznih narodnosti svoga carstva iz balkanskih krajeva i svakovrsne vjere iz Epira i Macedonije, a to sve po izboru junaka u svome narodnom odijelu i pod narodnim oružjem, pa ih razmjesti po raznim tačkama crnogorske granice pod glavnim zapovjedništvom Dedage Čengića, sina glasovitog Smailage. Vigjao sam razne odjele toga bašibozuka u raznolikom odijelu. Jedni su imali arnautske fistane, drugi dolame makedonske, a Bošnjaci su voljeli crvene čakšire sa fermenom i čepkenima. Tada je Lazar Sočica bio kod Dedage Čengića obljubljen juzbaša (kapetan).  I zapovjednici su nosili raznolike haljine prema  običaju  svog zavičaja; samo su prosti bašibozuci  nosili opanke, a časnici kao konjanici imali su crvene čizme s kalčinama, nešto bolje fermene i čepkene izvezene zlatom. Osim toga su časnici nosili s lijeve strane sablju i kubure za pasom, a obični su vojnici uz dugački dževherdar (pušku) imali za pasom jatagan i po dvije kubure. Ovi su bašibozuci imali dobru plaću i uz to dobivali brašna i bravetine. Na taj ih je način morala turska uprava uza se držati, jer su ovaki vojnici pod plaću lako mogli prebjeći na crnogorsku stranu, ako bi im se učinila veća nepravda.

No ni ova bašibozučka uredba nije valjala po Tursku, jer se ovi bašibozuci izrodiše u prave razbojnike: strah i trepet zadavali su svuda, gdje bi se našli, i u istinu činili razne zulume. S toga nakon 5 godina raspusti Turska ove bašibozuke, pa na granicu postavi redovite kordunaše. Uz to pogradi kule i utvrdi Dugu i Nikšić, što je bolje mogla. Duga je ono dugačko ždrijelo, kojim se ide od Gacke do Nikšića. Bila je obrasla gustom i visokom šumom, tako da bi u njoj jedna mala četa mogla suzbiti, pače uništiti veliki odio vojske. Kad Turska raspusti Dedaginu vojsku, isječe svu šumu i potroši silne milijune novaca za utvrde, te se tako za neko vrijeme osigura mir na granici i opskrbljivanje Nikšića živežom i drugim ratnim stvarima. Nu megju tim su se opet čete hajdučke po planinama Gacka i Bileća oglašivale. Najčuveniji hajduk onog vremena bijaše Petko Kovačević. Petko je dosta  turskih kuća porobio, ubio do 50 Turaka i ime svake  svoje žrtve urezao na svome džehverdaru. Napokon  uhvatiše Turci i njega sa sinom mu Stojanom i dovedoše u Mostar.

 

 

 

 

 

II DIO

 

 

(Mostar. - Smrtne kazne. - Hadžibegova kula. - Strani konzuli. - Hajka na skakavce).

God. 1866. svrših ja svoje nauke u Dubrovniku, pa se vratih u Hercegovinu i to u Mostar. Odmah drugi dan po svom dolasku čuh neko komešanje i govorkanje: “Eno odvedoše Petka Kovačevića, da ga objese!” Potrčah i ja, da vidim prvi put u svome životu, kako vješaju čovjeka, a bješe mi onda okolo 19 godina. Plaho mi je kucalo srce, dok sam gledao taj strašni prizor. Nije lasno gledati takovi prizor mladiću nakon 10 godina života u jednom konviktu, gdje je učio, da se imade živjeti u miru Božjemu i da valja ljubiti svoga bližnjega kao sama sebe. Nasred mostarske Velike Tepe biše zabijena dva debela stupa u zemlju, a iznad njih  pričvršćena odeblja soha. Sa sredine te sohe spušta se debeo konop po dnu namazan lojem i safunom, da se može sklizati. Takova su bila onda u nas vješala. Kad  je to bilo gotovo, dovedoše Petka Kovačevića pod vješala. Silna se svjetina bješe sakupila na Tepi. Petko Kovačević prekrsti se i pomoli Bogu, za tim skide kapu i zamoli zaptijanskog čauša, da je dade njegovu sinu Stojanu. Onda zavika Petko: “Junak sam živio i junak ću umrijeti, a Turcima sam dosta jada zadao. Hajde vješajte!” Sada zaptije popeše Petka na  klupicu, natakoše mu konop na vrat, oturiše nogom klupu ispod nogu, a konop stegnuše. Petko se nije više ni makao.

Iza tog strašnog čina navali svjetina k vješalima, izotkida haljine Petka Kovačevića sve na komadiće i odnese. Ja upitah, za što to oni rade, a oni mi odgovoriše da komadić od haljine obješenoga donosi veliku sreću u lovu.

Petka Kovačevića nestade s ovog svijeta, a njegov sin Stojan, ostade u kuli na mostarskom mostu i u teškim lancima s mnogo drugih hajduka. Dosta sam mu puta prolazeći preko mosta dobacio po koji groš, da kupi hljeba.

Nije bilo prošlo šest mjeseci, imaIi su pogubiti opet jednog zlikovca iz kotara Nevesinja. On je bio ubio svoga agu, no uhvatiše ga i osudiše na smrt i to tako, da mu glavu odsijeku.

Pod mostarskim mostom, gdje Radobolja utječe u Neretvu, morala se je izvršiti ta smrtna kazna. Već dovedoše osugjenika. Ja opet dogjoh, da vidim taj prizor, a gledao sam ga s vrha mosta, jer mi je bilo mrsko odveć blizu stajati. Sputiše mu  ruke i posadiše ga na zemlju klečeći. U to osugjenik pognuo glavu, a zaptija ga udari devet puta po šiji, dok mu je glavu odsjekao uz veliku uzrujanost i viku prisutne svjetine. Ovaj osugjenik bijaše takogjer istočno-pravoslavne vjere. Ovdje ću primijetiti, da je u Turaka, kad sijeku glave, bio ovaj običaj: ako je Turčin, metnu mu glavu pod pazuh; a ako je kršćanin, megju noge, no ako je osugjenik bio kakov ugledan Turčin, dali bi mu otrova u oči dana, kad bi valjalo izvršiti smrtnu kaznu, da ne pretrpi sramote pred svjetinom. Naravno protekcija svagdje vlada. Nekoliko godina kasnije vidjeh opet jednog hrišćanina iz kotara Lijevna obješena nasred Latinskog mosta u Sarajevu. Taj nesretnjak bijaše ubio na konaku kao gosta u svojoj kući jednog Turčina, trgovca marvom, koji se je vraćao s godišnjeg sajma iz Glamoča, i opljačkao mu svu gotovinu. Konja mu je bio takogjer ubio, te obje lješine s bisagama i haljinama u jednu jamu zatrpao, da se zagubi trag svemu. Ali i njega pronagjoše i osudiše na vješala. Vješali su ga zaptije na isti način kao i Petka Kovačevića, no ovoga su puta u formuli vješanja nešto nadodali: lešina je od jutra do mraka  visjela, a zaptija desetak, koji su stražili, cijeli su se dan zabavljali tako, da su hvatali lješinu, što je visjela na dugom konopcu, za noge, pa bi je zavrtjeli, a konopac bi se najprvo zavijao, pa bi se onda sam odvijao natrag, a lješina bi se sama vrtjela sad na lijevo, sad na desno. Ovdje valja dodati nešto općenito o tim kaznama. Nadležni bi sud izrekao osudu, da se ovaj ili onaj krivac imade usmrtiti (katl); ali kako, to nije bilo u osudi označeno. Ministarstvo bi  pravde u Carigradu osudu potvrdilo ili zabacilo, a stvar je bila zaptijanskog zbora kao egzekutivnog organa izvršivati osudu, kako bi mu po volji bilo. Tada se je sudilo svakome većma po šerijatu nego li po kanunu. Kanun je bio nedavno izišao, pa se sudije nijesu bile još privikle na njega. Uz sudije su sjedili i prisjednici,  ljudi iz naroda svake vjere; ali su ovi prisjednici gotovo svi bili analfabeti, pa su na osude i odluke (mazbate) samo pritiskivali svoje muhure (pečate). Ista institucija traje još i danas u nas u Bosni i Hercegovini kod sudova i drugih vlasti, a prisjednici su i danas još većim dijelom analfabeti, pa nije ni čudo, ako ih je takovih bilo u ona stara vremena.

U turskim je zakonima vrijedio ovaj princip: glavu za glavu, oko za oko, ruku za ruku, nogu za nogu i t. d. - Privatni oštećenik, odnosno rodbina ubijenog, mogla je oprostiti ubojici smrtnu kaznu, naravno uz materijalnu odštetu. Kad bi koji zlikovac bio osugjen na smrt, vlast bi ponajprvo upitala najbližu rodbinu, bi li oprostila smrtnu kaznu osugjeniku i primila kakovu odštetu. Kad bi rodbina oprostila smrtnu kaznu uz neku odštetu, tada vlast ne bi izvršila smrtne kazne, nego bi osugjenika otpremila na doživotnu robiju. Mjesto robije za Bosnu i Hercegovinu bilo je Vidin u dunavskom vilajetu. Bosna i Hercegovina preživjela je dosta burnih vremena za vladanja osmanlijskoga gospodstva u više od 400 godina, pa nije čudo, ako su groblja u Vidinu prenapunjena kostima Bosanaca i Hercegovaca. Pošto se je Bugarska oslobodila, pušteni biše svi kažnjenici iz Vidina na slobodu, pa se mnogi Bošnjaci i Hercegovci, koji  su  još u životu bili, ispovraćaše k svojim kućama.

Idući iz Mostara preko Hrasna u Klek nanese me put kraj Hadži-begove kule na Utovu. Utovo, ubavo seoce u kršu, leži izmegju Popova i Žabe Velike. Žaba Velika je brdo dosta visoko, a naliči potpuno devi s dvije grbe. Na brežuljku više Utova, a na podnožju Žabe Velike, uzdiže se Hadžibegova kula, u okrug  sazidana, dosta visoka i okružena raznim zgradama za stanovanje. Sve se to skupa pričinja kao mali viteški gradić, a dosta je majka u crno zavio. To je bila residencija  odmetnika Hadži-Derviš-bega Rizvanbegovića, brata malog cara hercegovačkoga, Ali-paše Rizvanbegovića, s nadjevkom Stočevića. Taj Hadži-beg bijaše sakupio okolo šest stotina dobrovoljaca, ponajviše kršćana Dalmatinaca, Hercegovaca i francuskih bjegunaca od Marmonta generala, koji je tada vladao Dalmacijom, a to sve ljudi zlikovaca onog vremena, sve s koca i konopca. To je bila strašna četa; harala je, pljačkala i robila nemilice po Dalmaciji i Hercegovini i svukud, dokle je mogla dopirati. Hadži-beg je znao svoje najvjernije ljude i prijatelje iz Dalmacije do svog gradića domanuti, pa iz osvete, što mu ne bi darova donijeli, objesiti ili nabiti na kolac ili ubaciti u usijanu peć, neka u mukama izgore. Nije bio oženjen, nego je oskvrnjivao kršćanske djevojke i žene po miloj volji, te s toga mnogi prebjegoše u Dalmaciju. Poznavao sam nekoliko obitelji u Dubrovniku i nekim mjestima oko Stona, koje su od Hadži-begova zuluma morale svoju rogjenu grudu ostaviti. Kad bi koja djevojka ostala s Hadži-begom noseća, ovaj bi prisiljavao momke, da je uzmu za ženu. Momku nije drugo bilo: ili vjenčati ili na kolac ili u goruću peć. Umiranje na kocu bilo je strašnije nego na križu. Takav kolac bijaše dobro uglagjen, namazan lojem, debeo 15 cm., dug 2 i po metra i na vrhu dobro zaoštren. Ko bi bio osugjen, da ga nabiju na kolac i tu nagje groznu mučeničku smrt, u toga bi vješto uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisli izmegju crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom tako, da se ne bi (oštetio) ozlijedio drob i džigerica. Po tom bi zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama, ako bi toliko mogao trpjeti. U to bi vrijeme gavranovi i druge ptice dolazile na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnomu čovjeku. Za tih bi muka bijednik osjećao silnu žegju, no ne bi mu htjeli dati vode, samo da dulje pati, jer da bi se napio, prije bi se rastavio s ovim svijetom i lišio muka, koje je izmislila demonska duša.

Uz ovu strašnu smrt bijedne raje postajala je i smrt na čengelu. To je željezna oštra kuka, privezana za konopac. Ko bi bio osugjen na ovo mučilo, tomu bi zatakli čengel u rebro, pa bi ga objesili na stup ili o granu kakova debla, pa bi nesretnik visio tako dugo, dok ne bi izdahnuo i počela se lješina rastvarati, pa neugodnim vonjem na se namamila gavranove i druge ptice, što jedu takove organske ostatke.

No Hadži-begu nijesu bila dostatna ova mučila, već je izmišljao nove vrste muke. Tako je on znao narediti, da se skuči mlad hrast jakim konopcem sve do zemlje, pa bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Kad bi to bilo gotovo, sluge bi Hadži-begove odsjekle konopac naglo, te bi se hrast svom silom povratio u svoje prvašnje stanje povukav nesretnika u zrak tako jako, da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugu stranu. Tako bi čovjek iz zraka naglo pao na kamenje i tu se sav zdrobio, a dok bi bio u zraku, padala bi kiša od mučeničke krvi! Pa da čovjek ne može biti najgora zvijer!

Hadži-beg je smatrao sav prijedjel od Krupe u Gabeli sve do Kleka svojim vlasništvom, te su mu svi morali plaćati danjak kao i sve agrarne daće. Imao je na kuli i jedan top. Ali mu taj top nije služio za obranu od neprijateljske strane, nego da gruvanjem i tutnjavom zastrašuje na daleko okolicu, te da se znade, da je Hadžibeg na Utovu još u životu.

Ali-paša Rizvanbegović uvidje najposlije, da su zulumi raji dodijali, pa domami na lijep način tog svoga brata Hadži-bega u Stolac i tu ga dade ubiti po svojim kavazima. Tako se jadna raja oslobodi velikog zulumćara.

Eno kule Hadži-begove i sada na Utovu s ostalim ruševinama; o njoj znade i sada sva okolica pripovijedati  svakojake jade.

 Ta se kula Hadži-begova može vidjeti iz željezničkog vlaka malo prije, nego se u stanicu “Utovo” uljegne iduć iz Hrasna s desne strane, a stoji na brijegu.

Upravo kad se vratih sa Kleka u Mostar, stiže iz Sarajeva valija Osman-Šarif-Paša, s pridjevkom Topal, sa četrdeset zaptijanskih konjanika, da obagje Hercegovinu. U ono doba bijahu u Mostaru tri konzulata: austrijanski, ruski i francuski. Austrijanski konzul bijaše Vasić, ruski Bezobrazoff, a francuski Moreau. Sva tri su me konzula tako bila zavoljela, da sam vazda mogao unići u njihove konzulate, a osobito se je za mene zanimao g. Moreau. Baš onog vremena bijaše pomorska bitka na Visu izmegju talijanskih i austrijanskih ratnih lagja, te smo čuli tutnjavu topova čak u Mostaru. U to dogje brzojavna vijest u francuski konzulat, da su Austrijanci poraženi i da su im lagje potopljene; ali malo kasnije stiže opet brzojav, da su Talijani poraženi i mornaricu izgubili. Ne bješe to drago francuskom konzulu, a poznato je, da su Italija i Francuska bile saveznice.

Jednog dana sjedijah kod g. Moreau-a za ručkom, kad kavaz najavi konzulu, da je došao valija Osman Šerif-Paša u pohode. Tom prigodom predstavi me konzul valiji veleć, da bi vlada imala uzimati u službu mlade ljude, koji su u inozemstvu učili moderne škole. Valija odgovori: “Vrlo dobro”! i odmah napisa brzojav u Carigrad, da me prime u službu. Iza nekoliko dana dogje od ministarstva odgovor, da mi se odmah dade služba i da si izaberem struku. U Turskoj su bile dvije korespondencije brzojavne; jedna megjunarodna, to jest za strane jezike sa uredovnim jezikom francuskim, a druga s čisto turskim. Ja izabrah brzojavnu megjunarodnu struku, a poglavar mi bijaše jedan Francuz, po imenu Bazin.

Pokojni biskup Kraljević, imao je u Mostaru jednu konfesionalnu školu, u kojoj su učenici učili takogjer turski jezik, a učitelj turskog jezika bijaše neki Jahja efendija, vrlo dobroćudan čovjek. Ja stadoh odmah učiti turski jezik počam od elif, be, te, se i t. d.: i pomoću Jahja-efendije naučih dosta turski, a u francuskom konzulatu opet brzo naučih francuski. Pošto se izvježbah u brzojavnoj službi, postadoh pravim činovnikom.

Tada bješe u Mostaru mutesarifom Našid-paša, koji je upravljao cijelom Hercegovinom. To je bio prijazan čovjek; kad bih god k njemu došao, ljubazno bi me primio.

One godine bijahu u Hercegovinu navalili skakavci jatimice kao oblaci. Harali su nemilice sve doline i usjeve kao u Africi. Znalo se je, da ti skakavci obično ne živu u Hercegovini, jer ih prije nije bilo, ali se ipak nije znalo, odakle su, tolika sila, doletjeli i pritisnuli Bišćepolje od Bune do Mostara. Našid-paša odredi hajku na skakavce, a na čelu hajke bijaše glavom taj paša. Malo i veliko, iz okolišnih sela i gragjani iz Mostara, bijahu se u rano jutro sakupili na Buni. Najprvo su bili iskopali jarke na više mjesta po Bišću, razapeli ponjave i ćilime na sohama i s gornju stranu jaraka, pa su onda počam od Bune gonili skakavce granjem pred sobom, od jarka do jarka sve do Mostara. Skakavci bi leteći udarili na ponjave i ćilime, te bi pali u jarke, a svijet bi prihvatio za lopate, te bi ih zemljom u jarcima zatrpao na tovare. Tako na sreću za dva dana uništiše skakavce; a dabome na polju su već bili učinili veliku štetu.

Godine 1867. bijaše u Parizu univerzalna izložba. Sultan se Abdul-Aziz prvi put podiže sa 500 pratilaca iz Carigrada, da pohodi izložbu i neke evropske vladare. Ali na čiji je trošak on bio poduzeo tako veliko i skupo putovanje? Čujte! Svaki činovnik, bez ikakve razlike u čitavom carstvu, morao je jednu svoju mjesečnu plaću, a to mjeseca augusta 1867., caru pokloniti i na svoj trošak svaki posebno poštom u Carigrad otpremiti. Tako i ja svojih 600 groša zavezah u poseban svežanj i otpremih u Carigrad. Ni danas još ne znam, za što je car putovao po Evropi na trošak svojih činovnika iz sve carevine, kad je mogao grabiti bez kontrole iz blagajna, koliko je god htio. Sigurno su onog vremena bile blagajne vazda prazne, pa se je na taj način pomagao, a jadni činovnici neka pušu u prazne dlane i prave dugove. U ostalom da su činovnici redovito primali plaću, ne bi bilo ni po jada. Poznato je, kako se u Turskoj plaćaju činovnici; sve po malo, a nikad konačnog obračuna. Pa tako se isto nijesu ni porez niti ostale daće redovito pobirale.

 

       III DIO 

 

(Put u Sarajevo. - Uprava u Bosni i Hercegovini. - Razno.)

 

U septembru 1867. bijah premješten u Sarajevo, te se spremah na put. U gosp. Moreau-a bila lovačka kuja lijepe pasmine, koja bijaše malo prije toga okotila 13-tero štenadi. G. Moreau natovari mi brigu na vrat, da ponesem valiji Osman-Šerif-paši dvoje štenadi i jedan veliki oleander u loncu. Onda nije bilo od Mostara do Sarajeva ceste, pa sam bio na veliku muku udario jašući preko brda i planine Prenja sa još jednim tovarnim konjem, koji je nosio moju prtljagu, dva pašina šteneta i oleander. Prvi mi konak bijaše preko Porima na Zemljima, drugi za Lipetima u Borku. Pod Lipetima vigjah mnogo grobova od onih, što su pali u bitki proti Omer-paši, kad su mu htjeli 1847. spriječiti dolazak u Hercegovinu. Treći konak bijaše Konjic, čevrti Pazarić, a peti Sarajevo.

Preda me izigje do Ilidže moj novi poglavar, g. Desire Lachaise, s Grkom Georgesom Basiliadesom, koji je takogjer bio u megjunarodnom brzojavu. Došav u Sarajevo odjašim kod g. Lachaise-a. Ovaj gospodin bijaše odmakao u godinama, oženjen svojom zemljakinjom Francuskinjom, bez djece. Lachaise je bio prije računarski oficir u Algeriji, a kasnije u vojsci Bazinovoj na Savastopolu. On mi je često pričao razne razne epizode iz Krimskog rata. Nakon toga rata posvetio se megjunarodnom brzojavu, koji je onda istom bio uspostavljen na istoku. Sutra dan odnesoh dvoje štenadi i oleander Osman-Šerif-paši s konzulovim pozdravom. Vrlo mu ugodni bijahu konsulovi darovi, a i mene prijazno primi, po svojim agama podvori me kavom, limunatom i cigaretama. To bijaše povod, da sam kod valije stekao neku protekciju, te sam ga češće pohodio, a uz ramazanske postove išao sam mu često na iftar (večernji doručak nakon dnevnog posta).

Sad opet počeh učiti turski, za vremena izvan službe, pohagjao sam ruždiju, neku vrst srednje škole. Pohagjao sam i tekije (muslomanske samostane), da proučim i život derviša. Derviša imade raznih vrsta, a i oblače se raznoliko; oni ne imadu propisane nošnje kao kršćanski redovi. Svi nose dugačku džubu (mantiju) razne boje, kako koji hoće; svi nose bijele ćulahe visoke i turbane razne boje: bijele crne i zelene, prama vrsti šljedbe, kojoj pripadaju. Derviši nose crnu koru velikog indijanskog oraha, pa je pružaju, da im se novaca udijeli. Uz to nose neki sablju, neki koplje, a neki sjekiru u obliku polumjeseca i rog, u koji trube sazivajući duhove, pa onda gataju. Kad se sastanu u tekiji ili džamiji, pridruže im se i drugi muslomani, pa svi skupa hukću (uče ili pjevaju): Allah! Allah!” ili:  La-i-la-e-ilallah” (nema Boga nad Boga), sve dotle, dok im usta ne zapjene i dok ne padnu u nesvijest. Mene je zanimalo doći u dodir sa dervišima svih krajeva, a najviše s onima, koji su u Bosnu dolazili iz dalekog istoka: iz Indija, iz Buhare, Turkestana, Perzije i Male Azije, iz Arabistana i t. d. - Megju njima vidio sam i Budista. Derviši s istočnih strana rekli su mi, da najvole Zebhur (Davidove psalme). Oni su ih pjevali plešući i svirajuć na trstene ili mjedene duduke (flaute). Najzanimivija mi je bila tekija sedmorice (Jedilerin tekesi) u Sarajevu, Bistrik-mahali, s istočne strane prama vojničkoj kasarni. U ovoj su tekiji ukopana sedmorica svetih šehida, a njihove kabure (grobovi) poredane su simetrično jedna uz drugu, zelenom čohom (svitom) prekrivene, a nad glavom usaknuti crni turbani. Pred svakom kaburom gori u kandilju zejtin (ulje maslinovo), koje se kupuje od milodara posjetnika, jerbo ova tekija nema vakufa (legata) od kog bi se mogla izdržavati. O ovim se šehidima priča, da su sva sedmorica putovala iz Arapske preke Carigrada i došli u Sarajevo. U to isto doba bijaše pokradena carska hazna (blagajna) u Carigradu; sumnja pade na njih, za to ih stadoše tražiti i stigavši ih u Sarajevu posjekoše sve do jednoga. No na njihova se tjelesa spusti nur iz nebesa (svjetlost), te po tome poznadoše, da su bili nevini i dobri ljudi. Kasnije im uzdigoše tekiju, te im muslomani i danas dovu (molitvu) čine, ali im ne znadu imena.

Turska uprava u Bosni i Hercegovini  bijaše onda organizovana kao i u ostalim vilajetima turske carevine, a bila je po prilici onakova, kao što je i danas kod nas; nu megju tim Turska nije imala akademički naobrazovanih sila, pa je sve to išlo traljavo. Upravni činovnici i oficiri bili su gotovo sve Osmanlije. Na čelu uprave stajaše valija. Vilajet (zemaljska vlada) imao je četiri odjela: politični s odjelnim predstojnikom - mektubčijom; financijalni s predstojnikom - defterdarom; pravosudni s predstojnikom hunkjam - mufetišom iz svećeničkog staleža; te računarski s predstojnikom muhasebedžijom. Carinska je uprava bila sasvim odijeljena i neovisna o vilajetu, a spadala je neposredno ministarstvu u Carigradu. Carinski ravnatelj (gjumruk ili resumat nazivi) imao je sjedište u Sarajevu. Resumatski viši činovnici bili su Osmanlije, a niži većim dijelom španjolski židovi. Resumatski činovnici stajali su dobro, a i trgovci su se dobro koristili, jerbo kontrola nije bila baš tako stroga. Roba, koja bi dolazila iz inozemstva, nije imala stalne tarife. Ako je jedan komad svite (čohe) imao 80 metara, procijenili bi ga 50 metara, a ako je vrijedio metar 50 groša, procijenili bi ga 30 groša, te su tako po tome uzoru rukovodili i svu ostalu robu. Dakako nije ni Carigrad ostao bez svoga udjela, jerbo su resumatski činovnici slali pune kese dukata velikašima u Carigrad, da se što dulje održe na svome masnome mjestu.

Vojska je bila onda kao i sada, uregjena po evropejskom uzoru. Turska je imala zborove (ordija) sa zapovjednikom - muširom divizije (frke) sa zapovjednikom - ferikom, brigada (liva) sa zapovjednikom liva-pašom, a sve dolje niže bilo je kao i u nas. Zapovjednik pukovnije (alaj) zvao se je miri-alaj, potpukovnik kajimekam (to jest vojnički, a kajimekam se zove i kotarski predstojnik) bataljuna (tabor) binjbaša, a imao je desnog i lijevog krilnog zapovjednika: Sag-i sol-kolagasi. Kapetan se je zvao juzbaša, natporučnik mulazim-evel, a poručnik mulazim-sani, to jest prvi i drugi mulazim. Stražmeštar se zove: baščauš, vodnik buljuk-emin, kapral čauš, desetnik onbaši, a prosti vojnik nefer. Zapovjedni jezik je turski. Glavni-štop zove se erkijani-harb, infanterija: pijade, artilerija: topči, ženisti istikjam, lovci: avdži, stojeća vojska: muazaf, reserva: redif, a svi skupa su nizam, to jest regularna vojska. Osim toga u ratno vrijeme upotrebljavala je Turska i baši-bozuk, narodnu milicu, a u tačnu prijevodu baši-bozuk znači: razbijena ili pokvarena glava. Imali su tabor-imame i alaj-imame, vojničke svećenike.

Nizam je u boju štedio zarobljenike, a baši-bozuk nije ni jedna živa doveo.

Počam od najnižega podčasnika, pa uključivo sve do majora imadu svi naslov aga, a od potpukovnika uključivo do pukovnika beg, od brigadira sve do gore imadu naslov paša. Potomci potpukovnika, pukovnika i paša naslijede naslov beg. Bosansko-hercegovački bezi naslijedili su te naslove većinom od svojih otaca, koji su bili kotarski ili okružni kapetani prije reorganizacije uprave pod Omer-pašom, a neki su opet dobili taj naslov od otaca, koji su dobili od sultana visoke ordene za veliko junaštvo ili druga znamenita djela.

Glasoviti begovi pravog begovskog koljena bili su u Hercegovini: Deftedarovići prozvani i Rezulbegovići u Trebinju; Rizvanbegovići u Stocu; ovi imadu svoje kule i dvorove na Pješevcu u Dubravama sa maslinatom od l000 debala; Gavran-Kapetanovići u Počitelju; ovi imadu svoje kule i dvorove u Dračevu; Kapetanovići prozvani Ljubušaci iz Vitine; ovi imadu kule i lijepe dvorove u Vitini sa maslinatom; Bašagići u Nevesinju; Ljubovići u Nevesinju; Mušići u Pivi. To je bila najviša aristokracija u Hercegovini prije Omer-paše. Oni su se ženili izmegju sebe, pa su gotovo svi u rodu jedan s drugim. Omer-paša ih mnogo poubija ili gajtanom podavi, ali ih nije mogao utamaniti; eno ih i sada silesija, a igraju i sada prvu ulogu u narodu i kod vlasti. Omer-paša je Ali-pašu Rizvanbegovića bio zarobio u Mostaru, pošto je s njime večerao i dobro se pogostio, pa ga vodao sa njegovim 15-godišnjim sinom Hafizom svezana na gubavoj mazgi sve do u Krajinu. Ponosni Ali-paša ga je psovao, grdio i nazivao vlahom, Ristom, Antom i t. d., pa kad to Omer-paši već dosadi slušati, dade ga po nekom čaušu ubiti. To je bilo u Sitnici 4 sata od Banjaluke daleko prama Ključu, a sina mu odvede u Carigrad. Eno Ali-pašina groba u mezarluku Ferhad-pašine džamije kraj ograde sa čaršinske strane u Banjaluci. Nad grobom mu je mali baršluk (kamen), ali imade natpis. Ja sam ga vidio i čitao, kad su me Turci na to upozorili.

Za čudo je, da u Mostaru nema begova znamenitoga porijekla. Tamo su opet sve velike age. U Hercegovini su i age igrale veliku ulogu. Samo ugledni i bogati Turci mogli su se nazivati agama, a to znači gospodar (francuski sieur ili ingleski mister). I inozemci su imali naslove: paša, beg, aga i efendija, kao Grci katolici i Jermeni; na primjer: Musuros-paša, dugogodišnji poslanik u Londonu, Aristides-beg, Aleksandro-beg, Della-Suda-beg, Constant-paša, Aleko-paša prvi i zadnji guverner autonomne istočne Rumelije, kojeg su ono Bugari pod Battenbergom protjerali; zatim Nikolai-efendija, Istefan-efendija, Filipaga, Petraga i t. d. Naslovi gornjih plemića, koji su begovi, vrijede i za potomka; samo naslov paše vrijedi za osobu (ad personam). Iz Čengića plemena, Dede-pašine loze, mora biti vazda jedan paša, a to prvorogjeni; tako je poslije smrti Dede-pašine postao pašom njegov nastariji sin Ali-paša. Takova se plemstva stiču samo sultanovim beratom (poveljom). U Bosni imade mnogo begova i aga bez berata; prisvojili su taj naslov, što su se obogatili ili što su zaposjeli ugledna mjesta u upravi, pa im se u narodu nije moglo zato prigovarati. Od kršćana su postajali pašom samo oni, koji su bili sultanovi liečnici ili dobili velike redove u poslanstvima ili ministarstvu financija i gragjevina ili oni, koji su u vojsci bili glavni štopski liječnici. Stepeni (Rutbe) ili časti su se ovako označivale: I. Ula, II. Sani, III. Salisa, IV. Rabija, koje su dobivali i muslimani i kršćani. Za ove časti plaćale su se pristojbe prama stepenu.

Megju turskim visokim dostojanstvenicima teško je razlikovati muslimana od kršćanina, jerbo kršćani u Carigradu i Maloj Aziji imadu imena arapska. Osobito u Libanu (Džebl-el-Libnon, gdje valija mora biti katolik), u Damasku (Šamu) i Kaldeji imadu svi kršćani arapska imena, a to ista imena kao i muslomani. Tamo mogu sebi kršćani nadijevati sva muslomanska imena osim Mehmeda i Mustafe. Kod ovih je bogoslužje u crkvi takogjer na arapskom jeziku, pa kad si u crkvi, rekao bi, da su muslomani, jer u molitvama često spominju Allaha.

Vilajet je imao 24 upravna vijećnika (medžlis-idara), bez izbora naimenovana iz slojeva sviju vjeroispovijesti. Sandžak, okružna oblast, imala ih je 12, a kotarski ured 4. Ovi su svakim danom osim svetačnih sjedili uz političkog poglavara, vijećali i rješavali dnevne poslove, koji su spadali u njihovu kompetenciju. Kazneni, gragjanski i trgovački sudovi imali su takogjer medželise i ovi su svaki dan uredovali.

U vilajetskim i okružnim sjednicama sjedili su vazda vjerski poglavari: vladike, biskupi, rabini i muftije kao virilisti. Onda ne bijaše rimo-katoličkog biskupa u Sarajevu, već ga je zastupao rimo-katolički župnik fra Grga Martić. Ovaj je učeni i politički fratar kod vezira vodio veliku riječ; čak su se i muslomani njemu utjecali, da im kod valije isposluje kakovu milost ili službeno mjesto. Znao je fra Grga Martić dosta svrgnutih kadija i kajmekama opet posaditi na istu stolicu. No fra Grgi Martiću pomagali su dosta i konzuli. Kad dogjoh u Sarajevo, bijahu ovi konzuli: francuski Moulin, kojeg su kasnije ubili u Saloniku; ingleski Holmes; talijanski: Durando; ruski: Čoulepnikoff; njemački Blau, a austrijski: Haas. Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi; za svaku bi malenkost letjeli u konak i pritisak činili na valija, da učini ovo ili ono. Konzuli su se vazda držali solidarno, u važnim bi predmetima obdržavali zajedničke sjednice i kolektivne zaključke u ciframa brzojavno javljali svojim vladama i poslanstvima u Carigrad.

Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki je imao kočiju i jahaće konje, a jao si onome, koji se pred njima ne bi uklonio na sokaku. Svi su davali češće plesne soiree, a ingleski je konzul imao i megjunarodno pozorište, naravno na francuskom jeziku. Predstavljala su gospoda i gospogje iz toga diplomatičkog zbora. Komadi su bili većinom drame i vesele igre. Predstava bi se završila plesom, a iza ponoći bi slijedio sjajan objed počam od bouillona. Tu se je pilo vino iz Bordeauxa i šampanjac, a soiree bi se završila kotillonom. Megjutim je austrijski generalni konzul Haas umro u Busovači, putujući iz Beča u Sarajevo s dopusta. Na njegovo mjesto dogje Herzfeld; on je bio vjeran pobočnik cara Maksimilijana u Meksiku. Nadvojvotkinja Sofija vrlo ga je voljela već iz uspomena na pokojnog Maksa.

Jednom se u austrijskom konzulatu dogodi neugodan slučaj. Na plesu kod generalnog konzula Haasa porječkaše se njegov kancelar Pavo Relja i konzularni elev Bubenik radi dama, pa Relja udari pljeskom Bubenika. Stvar se nije mogla drukčije riješiti, nego premjestiše obojicu; prvog u Alep, a drugog u Biograd. Bubenik je bio zaručnik Haasove kćeri.

Valija je takogjer davao sjajne večere i plesove u konaku. Sjećam se, da je jednoć bio dao i krabuljni ples. Dvorana je bila odijeljena u jednom kraju rešetkama, i taj odio nije imao svjetla: tu su vezirove hanume virile kroz rupe, kako se Evropejci s damama goste i plešu. Valja naglasiti, da je valijin konak bio sjajno uregjen, a njim su kućevno upravljali age. Age su njegovi dvorani, većinom mladi i elegantno obučeni ljudi u evropskom odijelu, s fesom na glavi, a obnašali su slijedeće sarajske (dvorske) časti: najugledniji je bio muhurdar; on je čuvao uredovni pečat valijin. Za tim je dolazio haznadar; on je imao ključeve i vodio račune privatne blagajne; kahvedžibaša imao se je brinuti za točenje kave i tutundžibaša za čibuke i cigare, kiler-džibaša za svu hranu pašinu, a ćehaja za sigurnost i ceremonije u haremu. Ove su age imale silesiju drugih nižih sluga za posluživanje.

Javne se gragjevine nijesu tada podizale u Bosni i Hercegovini, a nije ni bilo valjanog tehničkog osoblja. Bili su načinili samo jednu cestu od Metkovića preko Domanovića do Mostara i jednu žalosna stanja od Sarajeva do Broda. Bijaše tada kod vilajeta neki Franjo Linardović, dalmatinski nadcestar. Taj je najprvo 1862. na zamolbu turske vlade bio došao privremeno, da namjesti brzojavnu liniju izmegju Metkovića, Mostara i Sarajeva, a onda ostao kod vilajeta kao glavni inžinir. Poslije dobavi i svog brata Antuna, koji je bio navodno pravi inžinir. Iza njih dogjoše a Bosnu i Hercegovinu inžiniri Slado i Moise iz Dalmacije, Przezevski iz Poljske i Englez Haddan. Tako se počeše nešto graditi ceste po Bosni i Hercegovini. O šumarstvu još nije bila Turska u Bosni i Hercegovini ništa počimala; pače takovog zanimanja nije ni prije bilo. Istom onda bi vilajetu dodijeljen jedan inspektor za šumarstvo i kasnije nadogje još nekoliko šumarnika.

Zakupljivali su bosanske šume, velike tvrtke: francuska firma Henry-Dheureux, šura i zet, sa sjedištem u Sisku; onda Turković iz Zagreba, Novak i Crnadak iz Siska, te Popović iz Biograda.

Turska je imala kod ministarstva u Carigradu naročito nabavljene šumarnike iz Francuske. Jednog dana dogje iz Carigrada neki Chevreu, šumarski nadzornik, da obagje Bosnu u tom poslu. On uhvati Henry-Dheureuna, da je strašno poharao šumu u Kozari planini i prijavi ga. Nakon procesa u Sarajevu i Carigradu koji je trajao šest mjeseci, osudiše Henry-Dheureuxa na 500.000 franaka odštete. Tu svotu novaca u zlatu Henry predade u zlatu vilajetu u Sarajevu, u 25 vrećica, a bilo je u svakoj vrećici po 1000 napoleondora. Tada poplaviše Bosnu napoleondori, a dobar dio toga bi i u Carigrad otpremljen.

Osman-Šerif-paša bio je već 5 godina valijom u Bosni. On sagradi na sarajevskom polju kuću, koja se je kasnije zvala “Villa Čengić”, jer ju je bio kupio Derviš-paša Čengić.

U Carigradu pomisliše, da se je Osman-paša dosta nagrnuo zlata u Bosni i Hercegovini, pa pod izlikom, da on kani postati bosanskim kraljem (šahom), svrgnuše ga početkom godine 1869.

U Zagreb bijaše došao car Franjo Josip I. Osman-šerif-paša uputi se u Zagreb, s velikom pratnjom, da mu se pokloni, no ne nagje cara u Zagrebu, jer je ovaj bio već otišao na Rijeku. Tada Osman-paša pohrli za carem na Rijeku. Tu bio dobro primljen, pogošćen i dobi veliki red Leopolda, a njegova pratnja druge male redove, prama položaju u službi. Tad i Koetschet dobi komtur Franje Josipa I.

Na njegovo mjesto bi imenovan civilnim i vojnim guvernerom Omer-Fevzi-paša mušir, koji je tada bio valijom  na Kreti. Ovaj paša dogje iz Krete morem, preko Dubrovnika u Mostar, i stade iz Mostara izdavati razne naloge. Bio je najprvo brzojavno naredio, da vojničke straže zaposjednu sve državne blagajne po Sarajevu i glavnim gradovima provincije. Već se Osman-Šerif-paša bio odvezao do Brčkog, nu odanlen javi, da je Sava smrznuta, da parobrodi ne plove, te da ondje mora čekati bolja vremena do proljeća, da može dalje putovati.

Megjutim Petraki efendija Petrović i Telat efendija (Gjuseppe Vita Solom), dobri prijatelji Osman-Šerif-paše, odoše u Carigrad sa punim torbama zlata. Dok su oni bili u Carigradu, dogje novi ferman: Osman-Šerif-paša ostaje i nadalje valijom u Bosni i Hercegovini, a Omer-Fevzi-paša nek se vrati opet na Kretu. I prije toga bilo je slučajeva, da su valije dolazile do Novogpazara, pa su se odanlen vraćale natrag ne vidjevši Sarajeva. S toga je izišla jedna priča o bosanskim valijama; pitali su u Carigradu Bošnjake, koji je valija najbolji bio, a Bošnjaci su im odgovorili: “Najbolji je onaj bio, koji je pošao iz Carigrada u Bosnu, a u Bosnu ni došao nije.”

Kad je bio otputovao Osman-Šerif-paša, navališe njegovi neprijatelji na njega svakojakim pogrdama u novinama susjedne monarkije. No Osman-paša povrati se iz Brčkog, a Sarajlije ga dočekaše sjajno, pa i oni, koji su za njim svašto brbljali. Valija saznade, ko je i što je sve o njemu zlo govorio, pa stade neke progoniti. Tada mnoge činovnike otpusti, vojne časnike prijavi ratnome ministarstvu, a gragjanima u svemu, gdje je mogao, štetu nanosio. Ali-bega Dženetića tako je progonio, da se je ovaj od muke razbolio i umro u svome dvorcu na Kovačićima kod Sarajeva. To mi je sve fra Grga Martić pripovijedao, a bio je Ali-begov prijatelj i pohodio ga često u bolesti na Kovačićima. I za to je saznao Osman-paša, pa stade i Fra Grgu Martića progoniti, nu Fra Grga nije ga se ništa bojao, jer je za legjima imao sve konzule.

Katolička je crkva bila sva ogragjena, sakrivena u dvorištu, a fra Grgin stan okrenut prama sokaku latinskog dijela grada. Na uglu fra Grgina stana, prama kući Makse Despića, bila su tri grba stranih vlasti uzidana i to: austrijanski, talijanski i francuski, u znak, da su ove vlasti pokroviteljice katolika na istoku.

Nakon godinu dana ipak Osman-Šerif-paša ozbiljno bi svrgnut, te morade ostaviti Bosnu i Hercegovinu, a na njegovo mjesto dogje iz Ruščuka Safvet-paša, valija dunavskoga vilajeta.

Megju tim dogje vrijeme, pa i mene premjestiše u Prištinu, srednju megjunarodnu brzojavnu staciju za otpremanje depeša iz Evrope u Aziju preko Sarajeva, Biograda, Selanika i Carigrada, te preko Basore na Perzijskom zaljevu čak u Indije.

 

 

 

VII DIO

 

 

(Bos. Brod i Bos. Gradiška za ustanka. - Ustanak u Hercegovini pod Musićem. - Bijeg Gjurgjevića u Zagreb).

Pošto se obikoh u novom boravištu, Bos. Brodu, i to tim prije, što čovjek može mnogu zabavu naći u obližnjem Slav. Brodu, počeh misliti, ne bih li se sretno okućio, jer je već vakat bio. I zbilja nakon četiri mjeseca nagjoh drugaricu u životu i to rodom iz Sl. Broda. Nego sada dalje o željeznicama u Bosni.

No godine 1875. poremetiše se financijalni odnošaji turske carevine, te tim povodom nastadoše razmirice izmegju turske vlade i poduzetnika Hirscha. U to doba buknu buna u Hercegovini, pa se raširi po Bosni u krajevima, gdje najviše živi istočno-pravoslavni elemenat, a to u Krajini okružja banjalučkog, bihačkog, tuzlanskog i novopazarskog. I Bugari prihvatiše za oružje. Tada svi inžiniri poduzeća barona Hirscha pokupiše svoje stvari i svi odoše iz onih zemalja, ostavivši na uspomenu gotovu jedinu prugu od Doberlina do Banjaluke. Ova je pruga zapala Tursku 24 milijuna franaka, te se s toga zapodjenu parnica izmegju Turske i barona Hirscha. Kao vještaci kod te parnice sudjelovala su tri engleska inžinira za vremena od tri mjeseca i primili su kao vještačku pristojbu svaki po 1000 šterlinglira, t. j. po 23.000 hiljade franaka mjesečno. Tako su zapala ta tri vještaka za tri mjeseca 207.000 franaka, a to čini blizu toliko naših kruna. Austro-ugarskoj je dobro bila došla ova pruga za okupacije. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine Austrougarska je platila Turskoj državne investicije i državna dobra ovih zemalja, a jevtino je prošla; jer kad se računa interes na interes od 24 milijuna franaka za 31 godinu, iznosilo bi više od 60 milijuna, dočim je Austrougarska platila Turskoj za sve samo 54 milijuna kruna. A koliko je zaslužila na njoj za 31 godinu! Godine 1875. u proljeću buknu dakle buna, te ću sada sve baciti na stranu i samo o njoj pripovijedati.

Nije pukla prva puška u Nevesinju, kao što neki pričaju, nego u Dračevu na Krupi stolačkoga kotara. U mjesecu maju 1875. diže se katolička raja na pušku svih sela od Krupe do Kleka, a to su: Neum, Klek, Gradac, Prapratnica, Utovo, Ravno, Zelenikovac, Moševići, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani. Tada se sakupi do 2000 ustaša sve po izbor junaka urediše svoju vojsku na četiri tabora, a izabraše za vrhovnoga vojvodu paroha iz Graca Don Ivana Musića, nećaka biskupa fra Angjela Kraljevića. Organizovaše dakle vojsku na tabore po 500 vojnika, a imali su iza vojvode serdara i četiri komandira (majora), podkomandire, kapetane i oficire. Jedan se komandir zvao Mijo Brstina; bio je pravoslavni, ali prama kršćanima vrlo dobar čovjek. Tada se nije znalo ni za srpstvo ni za hrvatstvo. Svi su dobili bili puške ostraguše iz Dalmacije i silesiju džebhane (municije). Stadoše se dakle vježbati i priučavati prahu i olovu; vas dan bi puškarali u nišan. Uz to urediše i gragjansku upravu, senat za sud u svim gragjanskim i kaznenim stvarima, a vojvoda Musić bio je svemu vrhovna glava. Dobivali su pak silne potpore, jer su se tada odmah bili po raznim mjestima Dalmacije uspostavili odbori, koji će podupirati ustanak. Turska oblast nije davala još tada velike važnosti ovome ustanku, te nije ni slala redovite vojske proti ovim ustašima; naprotiv naredi vlastima, da ustaše ostave u miru, jerbo da će se oni najposlije i sami pokoriti. No Turci stolačkoga i počiteljskoga kotara nijesu mogli dugo trpjeti ove buntovnike, jer su im ustankom bili navijestili, da im neće više davati trećine (haka). Za to Turci pokupiše bašibozuk, te navališe jedan put na odjel ustaša, koji se je bio utaborio na mostu Krupe kod Dračeva. Ustaše odbiše napadaj na mostu, ali Turci povukoše lagje iz Čeljeva i Višića po noći preko polja na tri kilometra daleko iznad mosta, prevezoše jedan odio bašibozuka preko Krupe, a nije niko to smio ići javiti ustašama, jer su Turci bili postavili straže sve od Neretve, do Blata na desnoj strani Krupe. Sutridan udariše opet Turci na ustaše, jedni na mostu Krupe, a drugi iza legja došavši od Sjekosa. Ustaše se prepadoše onih, koji su im bili došli iza legja, te pobjegoše kroz Dračevo i Doljane u Metkoviće u Dalmaciji. U toj bitki padoše mrtva tri ustaša, valjda bježeći, a Turčin nijedan. Odmah iza toga posla Turska jedan bataljun nizama, da zaposjedne most na Krupi, a po bataljuna se utabori kod Gjumruk-hane, na granici, 1 kilometar daleko od Metkovića.

Vojvoda Musić nije više imao nikakva okršaja s turskom vojskom, a Turci ga nijesu ni tražili. Ovaj vojvoda bijaše zbacio mantiju, a obukao na se dolamu, toke, čakšire, tozluke, džamadan i ustakao samuri kalpak na glavu onakav, ko što ga nose madžarski magnati, i napokon pripasao krivu damaskinju. Sad bijaše pravi vojvoda, a potpisivao se je “generalis”. Zbilja dadoše Turci ovim ustašama mira i nijesu ih nigdje oružjem napastovali; dapače su age išle k Musiću, da im sudi u agrarnim razmiricama, koje bi imali s kmetovima, ili u parnicama privatne naravi s drugim stanovnicima ustaškog područja. Kad bi age išle k turskim vlastima, da tuže kmetove ustaškog područja radi dugova, sami bi im činovnici rekli: “Idite sami k Musiću pa tražite; ne će vam ustaši ništa zla učiniti niti glave odrubiti. Mogu vam samo reći, da ne dadu, pa ćete se vratiti opet zdravi makar prazne torbe”. Tako je i bilo.

Ali i za one prve puške na Krupi puče i druga u Nevesinju. Najprvi zaglavi u Dabru Mujaga Behmen iz Stoca. Bijaše to strašan lihvar žitom. On bi pokupovao silesiju kukuruza i sijerka u jesen, a u proljeće bi to žito raspačavao za skupe novce po narodu nevesinjskog, stolačkog i ljubinskog kotara. Kad bi pak došla jesen, zašao bi sa zaptijama po selima, pa bi jadnim dužnicima, koji nijesu mogli duga platiti, pokupio koze i ovce za malu cijenu. Tako se je Mujaga Behmen bio silno obogatio, ali eto i platio glavom tu veresiju.

Već se rasprostrani buna po svoj Hercegovini osim mostarskog i ljubuškog kotara, premda su mnogi pravoslavne vjere i iz mostarskog kotara sa istočno-sjevernoga kraja otišli k nevesinjskim ustašama.

Nevesinjske su ustaše brzo i dobro napredovali u svom poslu; oni u malo vremena opkoliše grad Nevesinje i popališe ga tom zgodom. Mnogi činovnici, megju njima neki Hadi-efendija, živi izgorješe; no ne da su to htjeli ustaše učiniti, nego činovnici nijesu htjeli izaći iz ureda, premda su ih ustaše zvali i davali im tvrdu vjeru, da im ne će ništa učiniti.

Ustaške vojvode bijahu: Peko Pavlović, pop Bogdan Zimonić, Lazar Sočica, nekadašnji Dedagin juzbaša, Maksim Bačević i Don Ivan Musić.

U mjesecu augustu iste godine prijegje buna i u Bosnu. Na hrvatskoj se granici ukazaše: general Despotović i Petar Karagjorgjević, prvi u prilog Obrenovića a drugi sam za se. Despotović je pomagao ustaše i novcem i dobrovoljcima iz Srbije, a Karagjorgjević je gledao, da bez troška i bez svoje krvi gotovo dočeka. Svi su mu to spočitavali i govorili: “Za što Petar Karagjogjević nije doveo desetak hiljada Švicara, onih dobrih strijelaca, i donio nekoliko milijuna novca, pa bi imao velikog uspjeha, jer bi se uz Švicare okupilo tri puta toliko Bošnjaka?” Jest, ali to ne bi Austrija dopustila.

Sav je narod pogranični okolo cijele Bosne i Hercegovine bio pobjegao na zemljište susjedne monarhije, te Srbije i Crnegore, onako, kako je kome bliže bilo; a sve su ih države morale hraniti sve do augusta 1878.

Najglavniji ustaški tabori u Bosni bijahu: Motajica, Prosara, Kozara, Grahovo, Vučjak, Majevica i puno ostalih u unutrašnjosti Bosni. Kad već Turska uvidje, da u Bosni i Hercegovini buna svukud plamti, te da je dakle to ozbiljna stvar, pade joj na um, da bi bolje bilo umiriti lijepim načinom najprvo Hercegovinu, odakle je i potekla buna, pa onda Bosnu. Za to stade preuregjivati upravu namještajuć činovnike kršćanske vjere u misli, da će to uspjeti. Uz to Turska razdijeli Hercegovinu na dvije pole, to jest u dva okružja. Pri mostarskom okružju ostadoše kotarevi: Mostar, Stolac, Ljubuški, Konjic, Ljubinje i Trebinje. Novo okružje sa sjedištem u Gacku imalo bi kotareve: Gacko, Nevesinje, Bileć, Pivu i Nikšić. Konstant-efendija katolik bi naimenovan pašom i mutesarifom u Gacku, Fatim-efendija (Marko Poljanić) katolik, tahrirat-mudirom (prvi tajnik) a Zeki-efendija, židov, muhase-bedžijom (poglavarom računovodstva). Osim ovih poglavara bijahu naimenovani mnogi drugi kršćani činovnicima u Gatačkom okružju. Turska poče preustrojavati ovo okružje, pa bi onda to isto činila u cijeloj Bosni i Hercegovini. S toga Turska onda razasla note na sve velevlasti i podnese program ovih reforma. Nu sve to nije ništa hasnilo; ustaše su se bile digle, da stresu s vrata turski jaram. Konstant-paša i sav njegov novi stroj za novi sandžak vrzao se je po Mostaru dvije godine čekajući, da se ustaše umire, pa da sjednu na svoja mjesta u Gacku. No buna je sve većma bjesnjela po Bosni i Hercegovini, pa se tako izjaloviše sve nakane o reformama.

Uzduž sve Save t. j. od Rače do Jasenovca, pa opet uzduž Une do Petrovca i Grahova popališe ustaše čardakove begova i aga, tako da ništa ne ostade. Za to age i bezi počeše sakupljati čete bašibozuka i harati opet na bašibozučku i paliti kršćanska i hrišćanska sela, te tako izginuše svi, koji nijesu mogli bježati u Hrvatsku i Slavoniju. Njihove su lešine ptice kljuvale i divlja zvjerka meso im jela. Kasnije kiša sapra, a sunce ubijeli kosture nepokopanih žrtava. Kad bi nogom udario u bijeli čovječji kostur, on bi zagrohotao i sasuo se na stotinu komada.

U to činovnik megjunarodnoga brzojava, Joakim, bješe iz Gradiške pobjegao u Slavoniju, no ne od turskog zuluma, nego od straha, kad je čuo, da će ustaše iz Kozare navaliti na grad, popaliti ga i poubijati sve, što je tursko. Ni na višekratne molbe kajmekana ne htjede se taj Joakim više povratiti, nego ode put Carigrada. Sada ravnateljstvo iz Sarajeva odredi, da ja idem u Gradišku i da ondje vršim poslove megjunarodnog brzojava kroz dva mjeseca, dok drugi dogje na Joakimovo mjesto. Tako u polovici septembra 1875. dogjoh u Gradišku. Grad je bio strašno uzrujan. Turci su kupili oružje iz kršćanskih i hrišćanskih kuća, bašibozuk je prijetio svaki čas, da će popaliti kuće krštenog svijeta i poubijati kršćane i hrišćane veleć, da su gazde i popovi krivi svoj buni. Kajmekam pomoću redovite vojske ipak održa red i mir, te je zbilja čudo, da se u onakovoj vatri nije ništa dogodilo.

Tada bijaše u Gradiški banjalučki redifski tabor, komu je bio zapovjednik Osmanlija, binjpaša (major) Aziz-efendija. Bijaše tu na okupu i banjalučki bašibozučki tabor sa zapovjednikom Ali-efendijom Alijagićem. Katolici sa sela od Ivanjske, možda iz straha, da Turci i njih ne popale, sastaviše svoju četu od 500 momaka i pridružiše se turskoj vojsci u Gradiški. Oni su svi bili po seljačku obučeni, ali su svi nosili jednake bijele turbane omotane oko glave, da se raspoznadu. Vrhovni zapovjednik ovih triju četa od 1500 momaka bijaše podpukovnik Vejsil-beg (Arnaut). Ovoj vojsci bijaše dodijeljen jedan skvadrun konjanika (suhari).

U to dogje glas, da su ustaše zapalile kordonski čardak pod Motajicom, da su ubili juzbašu i 10 vojnika kordunaša. Na to Vejsil-beg odmah otigje s vojskom u potjeru za ustašama. Ustaše su bile napravile u Motajici od panjeva debelih bukava čitav grad i ondje se umeterizili (utvrdili), a svu brzojavnu žicu od Svinjara do Dubošca istrgali po putovima kao i po šikarama ispreplitali, da spriječe slobodno kretanje turskim konjanicima i askeru. Kad se Turci primakoše ustašama, navališe na njih i njihove utvrde. U prvom mahu pogibe okolo desetak Turaka, a jedan konjanički oficir bi ranjen i pade s konja.

Turci su se ipak bolje borili nego ustaše; oni su bili vazda pod oružjem, pa i stari ljudi, koji su preživjeli više bojeva, borili su se s novacima uz rame novaka, te ih učili i sokolili. Najposlije Turci savladaše ustaše, poubijaše ih okolo 200, spališe im drvene utvrde, a ostali se razbjegoše po Motajici, pa kasnije prebjegoše u Slavoniju. Megju ustašima bijaše malo Bošnjaka. Ta je ustaška četa bila sastavljena iz dobrovoljaca, što su bili nadošli iz Srbije. Većinom su bili sasvim mladi ljudi, a može se reći, da je bilo i dječaka megju njima. Pa kako da se bore takovi nejaki i neiskusni s vještim Turčinom!

Iza toga se zaputi turska vojska put Prosare na Gašnicu, na glavni tabor ljutih ustaša. Turci nijesu bili dobro obaviješteni o snazi svojih protivnika, a nijesu dobro ni znali za pravi položaj njihova tabora. Kad Turci ugledaše na suprotnom brdu pri strani od prilike tri-četiri stotine ustaša s puškama, a na njima nataknute bajonete, u prvi mah mišljahu, da je to neka regularna vojska, te pogjoše prama njima. Još su bili podaleko, a nijesu ništa slutili još o bližnjim mjestima. Ustaše su se pako bile u grabama ušančile na podnožju one strane, gdje su oni drugi stajali, pa kad su Turci nabasali na te busije, opališe puške, složno svi ustaše i prosuše svu vatru na prve turske redove. U toj kratkoj, ali žestokoj borbi pade mrtvih okolo 20 Turaka, a mnogi se izraniše, pa onda sva vojska pobježe natrag u Gradišku odvezavši sa sobom ranjenike. Tu su onda i tri katolika pala mrtva, a dva bijahu ranjena. Tad ustaše stadoše slaviti slavlje nad pobjedom gosteć se i odviše pijuć. Tako su provodili u budalaštini vrijeme, koje je bilo skupocjeno za takove odnošaje. Ugrenović i Čolanović, glavni odbornici za ustanak u Staroj Gradiški; na Slavonskoj strani, bijahu na ime otpremili silesiju buradi vina i rakije ustašama, da se poslije one tobožnje pobjede okrijepe, ali se kruto prevariše. Mjesto da ih uče i pripravljaju na nove borbe, oni su ih kvarili pićem. No Turci se ušutiše, te se prije zore sutri-dan (u petak) sa 1500 momaka uputiše opet prama Gašnici. Ustaše su bile na obali rijeke Save svi skupa, svu noć su pili, a nijesu se nadali, da će se Turci odmah iza jučerašnjega poraza onako brzo povratiti. Većina ustaša ležali su pijani kao u mrtvilu, kad na jednom Turci navališe sa sviju strana osim Save na ustaše i zapucaše iz pušaka, a konjanici se umiješaše u sredinu ustaškog tabora i stadoše bosti kopljima lijevo i desno, a bašibozuk sjeći handžarima. Nastade darmadan (bezglavno komešanje) megju ustašama, te stadoše svi, koji su još bili u životu, skakati u vodu i u lagju, koju su imali pri ruci. Po tom se Turci poredaše po obali rijeke Save, pa stadoše iz pušaka ubijati ustaše, što su plivale. Sve to Turci poubijaše na vodi, a lešine odoše niz vodu. U ovu se lagju bilo do 80 ustaša natrpalo, a Turci su pucali plotinski na njih; najposlije zaplovi lagja niz vodu sa samim lešinama. Ustaškim su četama zapovijedala dvojica: Pecija i Kormanoš. Pecija poginu odmah u prvoj vatri te bitke, a Kormanoš je bio sretno isplivao na Slavonsku stranu i stao psovati Turke i odmjerati im rukom. No jedan Turčin nanišani na Kormanoša i ubi ga na slavonskoj obali rijeke Save. Kormanoš se skotrlja pod obalu, a sve turske puške zamukoše. S onu stranu Save, prama ovome razbojištu, na slavonskome zemljištu imade šumica. Kad su borci i jedni i drugi pucali i vikali, ona šumica kao i okolišna brda odjekivala su od velike tutnjave i galame. Kod one su šumice bile sakupljene žene i djeca tih ustaša. Kad prestade pucanj pušaka, prestade i odjek tutnjave. Ali nastade još žalosniji prizor: nastade jauk i lelek žena, djece, majaka i sestara iza poubijanih ustaša, a šumica i obližnja brda odjekivala su tu jadnu tužaljku. Tako se to sve svrši potresnim prizorom. Jedan odio austro-ugarskih konjanika, koji je stražario na slavonskoj strani, motrio je sav taj žalosni dogagjaj.

Iza toga krvoprolića Turci pokupiše po razbojištu sve, što su bili našli. Binjbaša Aziz-efendija uze sebi bure rakije, pečene ovnove dade Turcima, a pečene svinje podari katoličkim saveznicima iz Ivanjske.

Što je god bilo ustaša na okupu kod Gašnice, izginu, a da se nije spasio ni deseti dio. Iza toga su lešine plovile niza Savu više dana, a mlinari su ispod mlinskih točkova pred Gradiškom svaki čas oturivali mrtvace, da im rada ne smetaju.

I u Prosari se uspostavi mir za neko vrijeme, a udovice s djecom kukajući i plačući vraćale su se iz Slavonije na svoja garišta, gdje nijesu više mogle naći ni krave ni vola ni ovce ni janjeta niti krmčeta.

U to dogje moj zamjenik, neki Delijanis, Grk iz Carigrada, a ja se povratih na svoje mjesto u Brod. Došav ovamo naigjoh na još veću muku nego u Gradiškoj. Ondje opet ustaše onoga kraja bili istom uzeli mah. Sva su se sela derventskoga kotara bila digla na oružje: palilo se je i ubijalo na sve strane. Neki Hadži-Mujaga iz Dervente bio sakupio četu bašibozuka, pa navalio na pobunjena sela. Palio je i ubijao, koga bi god našao u selu, a bilo ih je, koji još nijesu bili pribjegli u Slavoniju.

Omer aga Bagdatlija iz Žepča bijaše izabran binjbašom bašibozuka. On je imao svoje imanje u Donjoj Dubici derventskog kotara. Kao binjbaša dogje u Brod i derventski kotar sa 1000 bašibozuka, da tamošnja sela pali, hara i pljačka. Uz njega išao je kao adjutant njegov sin Gjulaga naoružan sabljom i revolverom, a tada mu je bilo 28 godina.

Vučjak, velika šuma, izmegju Svilaja i Odžaka, bijaše najzgodnije mjesto za ustaše, ali su ustaše neiskusni i s toga svagdje bili izvrgnuti porazu. U to doba Niko Crnogorčević, mladić od 20 godina, sin uglednog gragjanina iz Tuzle, baš se desio tada u Brodu kod svoje sestre Milke, udate Stefanović. I njemu pade na um, da stupi u borbu, pridruži se ustašama u Vučjaku i poginu.

Bašibožuci udariše na ustaše u Vučjaku. Ustaše su bili časkom razbijeni; izgiboše i razbježaše se po šumi i Slavoniji. Bilo je u Posavini, gdje je buna plamtila, takovih strašnih prizora na hiljade.

Čim bi se smračilo, nosali bi divlji bašibozuci naramke slame po sokacima u Brodu vičući: “Hajde da palimo hrišćanske kuće! Sijeci vlahe!” Ja imadijah baš onda jedno dijete od dva mjeseca. Moja žena od velikog straha uteče s tim djetetom k svojim roditeljima u Slavonski Brod. Tako ja ostadoh sam na svom mjestu očekujući u strahu, kada će me mrkla noć progutati. Ja sam svaku veče prelazio u Slavonski Brod k ženi i djetetu, a to je trajalo 14 dana. Mnogo je krštenoga svijeta iz Broda i iz sela bilo prebjeglo u Slavoniju. Samo se može zahvaliti nekome Alijagi, kordunskom natporučniku, koji je s 20 kordunskih vojnika patrolirao po ulicama, da nije bilo općeg paleža i krvoprolića. Dogje i na mene red, da gutam čemer i žuč. Moji neprijatelji bili su podgovorili bašibozuke, da me ubiju. Uzalud je bilo pisati u Sarajevo, uzalud je bilo nadati se pomoći. Vlast je bila izgubila pamet, a anarhija je zavladala cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Brzojavne su žice bile već potrgane na sve strane, te ja nijesam već mjesec dana ništa radio. A tko bi se onda bio usudio ići popravljati brzojavnu žicu! Regularne vojske nije bilo, a bašibozuci su se brinuli samo za pljačkanje.

Bijaše došao iz Sarajeva u Brod neki Ahmed-beg (Čerkez) konjanički potpukovnik, da u Slavoniji kupuje konje za vojsku. Kad je taj vidio, šta se radi po Brodu i okolici, rasrdi se i nasred trga reče bašibozucima “Vi ste svi lopovi! Vi ste mučili carsku raju! Vi ste svu ovu bunu i metež prouzrokovali. Vas treba sve muške isjeći iznad 5 godina”. Ja sam tada bio s njime u društvu. Bašibozuci se u Brodu na tog potpukovnika jako ozlojediše, a na mene još gore, jer su mislili, da sam ga ja bio nahuckao. Radi toga počeše govoriti po čaršiji, da ja idem često - gotovo svake noći - prijeko u Slavonski Brod, pa da se tu sastajem i dogovaram sa ustašama i bjeguncima i da odajem uredovne tajne, te napokon da se služim brzojavnom službom u ustaške svrhe.

Jedne večeri bijah gostom kod katoličkog paroha, fra Filipa Oršolića. On je takogjer imao neprilika sa Turcima iz Dervente i Broda, a osobito s mutesarifom Ali-pašom (Sivonjom) iz Banjaluke, radi gradnje jedne kapele. Čim smo večerali, doleti parohova baba (stara gazdarica) zapjehana bez daha, te zavika: “Gospodine, bježi prijeko! Ubit će te bašibozuci noćas”. Još mi reče: “Sad sam baš bila kod nekih žena, pa sam čula, da nešto natucaju o ovome i onome, te rekoše, da ćeš i ti poginuti”. Ja sav u strahu skočih iza stola i uputih se prama uredu. Kad tamo, pred vratima trefih svoga čauša (kavaza) i upitah ga, da li on išta znade o meni. Husein čauš reče mi: “Znadem, da se nešto radi o tvojoj glavi. Bježi, bolje ti je. Ovdje nema selameta (spasa)”. Ja se opet povratih k paroku i kazah mu sve. On mi odmah odobri namisao i još mi dade svoj mali čamac, da u njem pobjegnem. Tako i bi. Ja uzeh veslo, odvezah čamac, pa se oturih na vodu. Malo niže parokova stana bili su slavonski mlinovi pri onome kraju Save, gdje je tekla najjača struja rijeke. Vozeći se prama drugoj strani udari čamac na tumbase mlinova, te mal se ne izvrnuh. Ja povikah u pomoć, a doleti odmah mlinar, spasi me i prebaci u čamcu na drugi kraj.

Dogjoh k svojoj ženi i puncu, pa im ispričah svu stvar od početka do konca. Naravno bijaše neugodno svima. Sutridan se je mnogo govorilo po Slavonskome i Bosanskome Brodu o mome bijegu. Ja sam pričao stvar, kako je bilo od prilike, ali nijesam spominjao imena fra Filipa Oršolića ni njegove babe niti Husein-čauša, da ih ne upletem u nepriliku.

Odlična gospogja Fani Brlić, supruga Dr. Ignjata Brlića i člana carevinskog sabora, bijaše krsna kuma moga djeteta. Kum Brlić i Dr. Muschicki pokušaše ovu moju stvar izravnati; htjedoše, da se vratim na svoje mjesto, nu ja ne htjedoh. Austrougarske vlasti bile su postavile jake straže uzduž savske obale, a to sve konjanike. Ovi su šetali tamo i amo, da paze na prijelaz ustaša ili Turaka i da drže red. Ja ipak bio odlučio povratiti se i pogjoh prama prijevozu niže franjevačkog samostana, kad doleti prama meni husarski natporučnik Selinger, te mi zavika: “Kuda idete?” “Idem prijeko” odvratih. “Vi ne smijete ići prijeko” - nastavi natporučnik, “doznao sam od povjerljivih osoba, da će u Brodu i okolici biti strašna paljevina”.

Ja povjerovah Selingeru, zahvalih mu na tom savjetu i vratih se opet k rodbini. Tu ostadoh sve do nove godine, pun mjesec dana.

Ja obavijestih ravnateljstvo u Sarajevu o svemu, što se je zbivalo, i zamolih ravnateljstvo, da me od moje dužnosti oslobodi, jerbo mi je nemoguće bilo služiti u vatri, prijetnji i anarhiji. Ravnateljstvo je bilo o svemu potanko obaviješteno, te mi dozvoli, da se uklonim za vremena bune, kud god znadem, te da čekam, dok se vatra stiša.

Početkom januara 1876. uputih se parobrodom do Siska, a od Siska željeznicom u Zagreb. To mi je prvi put bio, da sam se vozio željeznicom.

         VIII DIO

  

(Malo o Zagrebu. - Nastavak o ustanku u Hercegovini.)

Moj kum Dr. Brlić bio me opskrbio preporučnim pismima na razne velike osobe. Došav u Zagreb predadoh preporučna pisma kod c. i k. glavnog zapovjedništva kao pogranične zemaljske vlasti, a to: F. Z. M. baronu Mollinari-u i Bayeru, predstojniku odjela za pravosugje, auditor-majoru. Predadoh i preporučna pisma slavnom Franji Račkom, Augustu Šenoi, Iliji Guteši i Dr. Šimi Mazuri. Dr. Šimu Mazuru poznavao sam osobno još iz škole u Dubrovniku, gdje smo zajedno neko vrijeme bili u konviktu; samo je on bio u puno višem razredu.

Ja ostadoh u Zagrebu do polovice jula iste godine, nu za tog vremena vrnut ću se na ustanak u Hercegovini, da pričam o burnim i krvavim dogagjajima toga vremena. Ja sam o svemu svaka tri četiri dana dobivao pisma, u kojima mi se je javljalo o svem, što se je dogagjalo. Ne bi bilo smisla, da ja ovdje govorim o životu i o dogagjajima u Zagrebu. Samo je vrijedno spomenuti, da su se zbivali na hrvatskoj granici razni okršaji izmegju Turaka i ustaša, a ponekad su Turci granicu prekoračivali tjerajući ustaše, pa su hrvatski domobranci imali pune ruke posla, čuvajuć red uzdržavali i razoružavali drzovite prekršitelje reda i zakona.

Napokon je Turska bila uvidjela, da je sa ustankom u Bosni i Hercegovini ozbiljno, a osobito joj je Hercegovina zadavala velikih briga. S toga zamoli Turska diplomaciju stranih vlasti, da posreduje na dobar način uspostaviti dobre odnošaje u pučanstvu Hercegovine obećajući blagostanje i reforme (islahat) u širokom obimu. Svi su se pak glavni konzuli, po nalogu velevlasti, privremeno bili preselili iz Sarajeva u Mostar, te ondje postavili uz sudjelovanje hercegovačkih dostojanstvenika bez razlike vjere neko megjunarodno vijeće, da traže lijeka krvnim neprilikama. Oni su vijećali i poručivali ustašama, da bace oružje, da će biti svi bez razlike u opće pomilovani, te da će se sultan pobrinuti, da se dosadanje rane i boli prevrate u blagostanje. Nu ustaše nijesu htjele ništa o miru čuti, nego su samo vazda govorili: “Van s Turčinom”!

Neki Mićo Ljubibratić rodom iz Hercegovine (Zubaca?), koji se je iza boja na Grahovcu bio nastanio u Biogradu, bio je došao u Hercegovinu i preuzeo veliku ulogu u ustanku, ali je radio sve u korist Obrenovića. To ne bijaše po ćudi ni Crnojgori ni diplomaciji. Jednog dana uhvatiše ga austrijanski oružnici u Dalmaciji, te ga oblast protjera u Srbiju. Tom prigodom reče Ljubibratić, da nije njemu stalo, komu Hercegovina pripala da pripala, samo: “Van s Turčinom”.

Konzuli su pozivali ustaške vogje, da pogju u Mostar na dogovore, ali su vogje odgovarali, da oni Turcima ništa ne vjeruju, jer da bi ih Turci pohvatali na vjeri, pa da bi ih poubijali; napokon, da ni konzuli nijesu sigurni za svoju glavu, a kamo li ustaše. No opet odlučiše konzuli s mješovitim povjerenstvom otići u ustaški tabor, da tu konferiraju. Oni to javiše ustašama, i još im naznačiše dan i mjesto sastanka. Ustaše ih zbilja dočekaše na ugovorenom mjestu, ali s množinom naoružanih junaka. Konzuli upitaše ustaše: “Za što ste tu vojsku doveli u vijećanje?” “Za to, jer mi ne vjerujemo nikome”. “Vaš ustanak i postupak nije opravdan” rekoše konzuli. “Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak. Van s Turčinom!” odgovoriše ustaše. “Ali je u sultana silna snaga i vojska, pa će vas sviju smrviti”, nastaviše konzuli. “Mrvi nas i tare već od 500 godina, pa evo nas još ima živih, da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu” - opet će ustaše. Tada rekoše konzuli: “Kad to malo hljeba, što imadete u torbi, pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi”. Ustaša Mijo Ljuban iz Sjekoša pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka i proždrije na očigled sviju, te reče: “Evo ove Božje hrane neće nam nikada nestati”. Kažu, da je engleski konzul Holmes zaplakao, kad je vidio taj prizor.

Vratiše se konzuli iz ustaškog tabora u Mostar ne obavivši ništa, a ustaše odmah nastaviše borbu i to s velikim uspjehom. Nikšić su ustaše već blokirali, jer su oni bili svukuda zaposjeli, kule i utvrde popalili, a male posade u kulama poubijali. U svakoj je posadi bio po jedan oficir sa deset dvadeset vojnika. Neki su oficiri od glada i muke bili ostavili kule i pribjegli u Crnugoru. Jedini kotarevi Mostar, Konjic i Ljubuški bili su čisti od ustaša, premda su se i u Bekiji kotara ljubuškoga ustaše pokazale. U to doba jedne nedjelje Fra Filip Čutura, parok u Posušju, naredi svojim župljanima, da slijedeće nedjelje smiju u crkvu doći samo muški, a žene i djeca da ne smiju k misi. Kad dogje ta nedjelja i misa bi gotova, sazva taj parok Fra Filip Čutura župljane pred crkvu i tu ozbiljno im drža govor u namjeri, da ih potakne na ustanak. Tako i u Bekiji buknu vatra megju katolicima.

Osim u ona tri kotara, što sam ih gore spomenuo, ustaše su bili u cijeloj Hercegovini gospodari. Turske su se posade još držale samo u tvrgjavama: Gacka, Bileća, Trebinje, Stoca i Ljubinja. Pa i Turci seljaci skloniše se u gradove. Oni su doduše vazda živjeli u dobrim odnošajima s kršćanima obiju obreda, nu iz svake seljačke turske kuće bio je po jedan u askeru ili bašibozuku, pa su se ukućani bojali osvete. Lasno se je bilo ustašama izdržavati: silni su se novci kupili u Rusiji u prilog ustašama. Neki Božidarević Veselicki (kazivao mi je, da je starinom iz Hercegovine) bio donio iz Rusije nekoliko stotina hiljada rubalja za ustaše; pače on ostade u ustaškom taboru sve do svršetka ustanka. Ustaše su imale pušaka, praha i olova izobila. Oni su u svim pothvatima dobro uspijevali i Turke bi svagdje nadjačali. To svjedoči ta činjenica, da Turci nijesu smjeli nikud iz gradova, dok su njihova polja ostala neobragjena, a što je bilo obragjeno, nije se ni želo ni kosilo.

U to Turska posla novu vojsku iz Anadola (Mala Azija) sa zapovjednikom Server-pašom. Ova vojska dogje morem i iskrca se u Kleku. Ustaše su već znale, kada će stignuti ta vojska, te se skupiše kod Kleka, da je čekaju. Tu bijahu Don Ivan Musić i Peko Pavlović sa svojim četama. Server-paša bijaše donio proglas sultanov, u kojemu se obećaju zlatna brda i doline, da se narod umiri, no nije ništa hasnilo. Server-paša stade iskrcavati vojsku na suho, no ustaše ga dočekaše na suhu vatrom, te ne dadoše askera iskrcati; pače mnogi vojnici izgiboše. Kasnije ipak pogje Server-paši za rukom, gruvajući topovima s lagja, da iskrca vojsku; nu kad su marširali iz Kleka prama Mostaru, dočekaše ih ustaše izmegju Prapratnice i Utova, sakupljeni u mnoštvu u Velikoj Žabi i okolišnim brežuljcima, te ih potukoše i zatjeraše opet u lagje na Kleku. Tu izginu mnogi asker i mnogo oficira. Server-paša bio udario na sto muka: gotovu hranu, koju je imao u lagjama, vojnici su već blizu potrošili, a Klek je malo selo od kakovih 20 kuća, gdje se nije moglo ništa nabaviti. S toga je Server-paša morao slati čamce na sve strane po morskoj obali kršne Dalmacije, da se živež pribavlja. I za to su ustaše sve znale, pa su pazili na kretanja čamaca i vrebali, ne bi li koji ulovili. Luka Klek je dugačak zaljev, koji zasijeca u kopno, a s lijeve se strane tog zaljeva proteže dugačak jezik brdovitog kopna u more. Turski se čamac s oficirima i momčadi bio uputio iz Kleka u Ston radi živeža. Kad su oni dolazili na austrijsko tlo, nijesu smjeli nositi oružja. Uprav je htio taj čamac proći mimo oni brdoviti jezik, kad 30 ustaša naperi puške nanj vičući: “Stoj! ili ćemo sve olovo u vas skrhati.” Čamac morade stati, a ustaše upljačkaše 1000 zlatnih lira (20.000 kruna). Vogje tog ustaškog odjela bijahu Mijo Ljuban i neki Tunguz. Ovi se nijesu mogli složiti u razdiobi plijena,  te se posvagjaše. U tome uze Tunguz vrećicu sa zlatom, pa je baci Miji Ljubanu silovito u prsa rekavši mu: “Na ti sve, pa se najedi, gladničino jedna!” Odmah se Mijo Ljuban sruši na zemlju, te je od toga udarca bolovao dva mjeseca dana.

Server-paša nije imao sreće u tom pothvatu, pa na njegovo mjesto dogje Muhtar-paša.

Mušir Muhtar-paša bio je mlad, ali vrlo srčan. On je bio svoj glavni stan udario u Trebinju i odanle operirao proti ustašama, kako je mogao. Za to se tada Peko Pavlović, kao najbolji i najvještiji vojvoda, proti Muhtaru blizu Trebinja utabori sa svojim četama, da ga drži u šahu, dok su druge ustaške čete operirale po ostalim mjestima Hercegovine i Turcima zadavale dosta jada.

U Trebinju bio je istog vremena brigadir regularne vojske Osman-paša, rodom iz Kavkaza. On je imao u Rusiji jednog brata generala. Znao je Osman-paša dobro francuski govoriti, a ja sam ga bio poznao godine 1868. u Sarajevu, dok je još bio majorom. Tu sam se s njime često sastajao i šaha igrao. To je bio vrlo naobražen i mio čovjek. Ustaški vojvoda Banjana, vrli Maksim Bačević, sa svojom četom i Peko Pavlović sa svojom zametnuše bitku s Turcima. Turci su imali meterize (šanceve) na jednom brijegu, a ustaše proti njima na drugome. Jedni su i drugi puškarali onako, kako bi koji imao zgodu, da iza kamenja pomoli glavu, dok bi se i jedni i drugi straga sakriveni držali, pa jedni druge varkali, kako bi koji koga na nišan uzeli i pucali. Meteriz Peke Pavlovića nije bio daleko od Maksima Bačevića. Jednom se Peko Pavlović htio nešto dogovarati s Maksimom Bačevićem, te ga zovnu tako glasno, da ga može čuti, da dogje k njemu. Maksim doista izagje iz svog meteriza i potrča k Pekinu meterizu. U objema pak neprijateljskim stranama bilo je dobrih strijelaca. Pa kad je neki Turčin bio čuo, da Peko zove Maksima k sebi, nasloni pušku na kamen, pa je čekao, kad će Maksim na čistinu izaći. Čim je Maksim izašao iz meteriza, Turčin opali pušku na njega i mrtva ga sastavi sa zemljom. U zao čas ga je Peko k sebi zvao! Maksima Bačevića odniješe preko Kotora u Crnugoru, da ga ondje sahrane. Premda je ovaj vojvoda bio nesmotreno poginuo, ipak je okolo 8.000 hercegovačkih ustaša još zadavalo Turcima velike jade.

Hercegovački ustaša mogao se je lasno boriti; on je mogao trpjeti ustrajno glad, žegju, golotinju, studen, vrućinu i svaku nezgodu, a da se ne bi nigda potužio. Uz to je bio hitar preskakati jame i pećine kao divokoza. Više su puta dijelili jedan krumpir na dan i na četiri druga. Oni su znali zametnuti bitku na jednom mjestu, pa se stvoriti 24 sata daleko iste noći. Tako bi oni varkali, te bi isjekli omanje odjele turske vojske. Kad bi pojedini ustaša ubio pojedinog neprijatelja, odsjekao bi mu glavu, pa je nosio u torbi, da je pokaže svome vojvodi. Tu bi glavu usmrgjenu nosio po tri četiri dana u torbi zajedno s hljebom i lukom, pa kad bi ogladnio, istresao bi iz torbe sve skupa: glavu bi metnuo preda se, da u nju gleda i s njome se monologno razgovara, davio bi se suhim hljebom i lukom, ma da je to bilo omašteno od smrdljive glave. Više bi se puta desilo, da je u bitki kmet svoga agu (zemljovlasnika) na protivnoj strani prepoznao, pa kad bi sve ustaše jurišale, kmet bi zavikao, svome agi: “Hodi, dragi aga, k’ meni! Ja ću te čovječanski ošehititi (učiniti mučenikom za vjeru), a nemoj drugome pasti u ruke, da te muči! Ja ću te onako lijepo zaklati, kao što ti kolješ kurban (žrtvu ovčiju) na hadžinski Bajram!” Oni znadu u bitki i to u najozbiljnijim trenucima zbijati šale: ironičnim izrazima dozivati se, rugati se, spočitavati jedan drugome grijehe, hvaliti se junaštvom itd., a to kako ustaše, tako i Turci.

Bio pak došao u ustaški tabor neki francuski kapetan po imenu Barbieux. Taj je bio donio preko Mletaka, Krfa i Crnegore dva topa u koferima. Kapetan Barbieux znao je dobro baratati s dinamitom, te je ustašama time silno pomagao. Tako su ustaše lako rušile dinamitom Turske kule i gradiće. Kad su jedan gradić bili digli u zrak, nagjoše u ruševinama 250 Turaka mrtvih; nijedan nije živ ostao niti ranjen; što nije kamen bio ubio, to je bilo esfizirano.

Već je Turska bila uvidjela, da stvari sve više zapliću, da položaj postaje sve ozbiljniji. “Da je meni umiriti Hercegovinu”, - reče ona, “lasno bi mi bilo s Bosnom i Bugarskom”. Po Bugarskoj se je krv livala na potoke, a piramide od 1000 ljudskih glava dizale su se u visine okuženoga zraka. Ja ne govorim nigda hiperbolično, sve je ovo živa istina. Ta i svi su narodi u staro doba ovako vojevali. I dopisnici su stranih novina te strahote opisivali, a tko je englesku brošuru “The horrors of Ost” (Strahote istoka) čitao, sigurno će mi vjerovati.

Hafiz sin Ali-paše Rizvanbegovića, kojeg je Omer paša u 15. godini odveo, pošto mu je dao oca ubiti, kao što sam prije pričao, dobro bi odgojen i svremenom postade pašom, ali ga je Turska vazda u Aziji upotrebljavala. Turska pomisli, da će joj Hafiz-paša pomoći u neprilici, te ga posla za mutesarifa u Hercegovinu, da učini ovu pokrajinu neovisnom od sarajevskog vilajeta. Osim toga Serafima Perovića, njegova brata, učitelja Jovu, i kalugjera Melentiju pusti na slobodu, još ih obdari, pa onda otpremi u Hercegovinu, da mire narod. Ovi otišav iz Diabekira obećaše Turskoj sve, nu kad dogjoše morem u Dubrovnik, ne htjedoše dalje, već ostadoše u ovom gradu; voljeli su mirno čekati na svršetak, nego u Hercegovini bojati se svojoj glavi.

No Hafiz-paša nije mogao ništa pomoći; on je bio davno zaboravio na Hercegovinu, a i Hercegovci na njega. Zbog toga neuspjeha dogje na Hafiz-pašino mjesto Ali-paša Englez. Zvali su ga Englezom, jer mu je supruga bila Engleskinja, a i on je vodio život kao Englez. Ali ni finoća ovoga nazovi-Engleza ne pomože ništa; ustaše ne htjedoše položiti oružja.

A kako bi ga sada i položili, kad su dobro napredovali, tako daleko s junaštvom dotjerali i stekli simpatiju Evrope?

Kad Turska opazi, i to, da se Srbija i Crnagora spremaju na rat, stade skupljati vojsku oko granica Srbije i Crnegore sa strane Albanije. Silna se vojska sakupi u Skadru pod zapovjedništvom Derviš-paše.

Već Srbija i Crnagora navijestiše rat Turskoj, te krenuše vojske prama granicama u mjesecu junu 1876. U opće je svaki mislio, da će Turska podleći oslabljena ustancima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Ja sam držao za cijelo, da će Crnagora lasno zaposjesti Hercegovinu, pa me popade vruća želja, da idem na bojište. Napisah pismo crnogorskome knezu Nikoli I. iz Zagreba i poslah ga na Cetinje moleći, da mi dozvoli doći u njegov glavni stan. Nakon nekoliko dana primih na franceskom jeziku od g. Duby-a, kneževa tajnika za inostrane poslove, slijedeći odgovor:

“Du Camp d’ Ubli, le 5 Juillet 1876.

“Son Altesse le prince de Montenegro Nicolas I a

“recu votre letre. Il vous prie de venir a Cattaro, ou

,,notre agent Mr. Pierre Ramadanović vous trans-“

mettra les ordres ulterieurs de Son Altesse.”

Agreez Monsieur mes salutations etc.

Le secretaire de Son Altesse

Duby m. p.

Ovo pismo doslovce prevedeno glasi ovako:

“Iz tabora u Ublim, dne 5. jula 1876.

“Njegovo Visočanstvo knez crnogorski Nikola I. primio je Vaše pismo. On Vas moli, da dogjete u Kotor, gdje će Vam, naš poslovogja Pero Ramadanović saopćiti daljnje zapovijedi Njegova Veličanstva.

“Izvolite gospodine primiti moje pozdrave i t. d. :

Tajnik Njegova Veličanstva Duby v. r.

Čim sam primio to pismo, pokažem ga F. Z. M Mollinari-u i upitam ga za savjet. Ovaj mi dostojanstvenik reče na njemačkom jeziku: “Gehen Sie hin; es liegt in Ihrem Interesse”. (Hajdete; to stoji u vašoj koristi.) Tako i bi! Ja pokupih ženu i dijete, te se dne 15. jula 1876. uputih put Kotora. Na ovo ću se vrnuti malo kasnije.

Kad je bilo blizu rata, sazva crnogorski knez sve ustaške vojvode iz Hercegovine na Cetinje, da ih uputi u svemu, što treba učiniti u tome teškom radu. Na sastanku primete svima naslov “vojvoda” i razdijeli im zastave. Tada knez iznese pune kese zlatnog novca, i svakom vojvodi izbroji znatnu svotu dukata, a vojvodi Don Ivanu Musiću pruži punu kesu, te mu reče: “A ti, vojvodo, uzmi, koliko god hoćeš!” Vojvoda Musić uze kesu i sve, što je u njoj bilo.

Malo iza toga na cetinjskom se polju sakupi sva ratna snaga Crnegore. Nakon službe božje i ratobornoga govora kneza Nikole razdijeli se vojska na dvoje; jedna pod zapovjedništvom kneza Nikole krenu put Hercegovine, a druga pod zapovjedništvom kneževa rogjaka, Bože Petrovića, put Albanije. Hrabri vojvoda, Marko Miljanov, bio je desna ruka Boži Petroviću. U kneževu glavnom stanu nalazili su se: knežev punac, Petar Vukotić, zapovjednik glavnog štaba Stanko Radonić, ministar vanjskih posala, vojvoda Novica Cerović i njegov sin Gjuro Cerović, ministar financija, serdar (pukovnik), Savo Plamenac, ratni ministar, serdar Mijat Radović (Mostarac) i sve ustaške vojvode iz Hercegovine. Kneževi oficiri ordonancije bili su: njegovi rogjaci Blaž Petrović, Filip Petrović, Marko Petrović, Šako Petrović, Stevan Radonić (bivši austrijski natporučnik konjaništva) i Prenk Dod (Albanez sin Prenk-paše). Ovo sedam oficira ordonancije činilo je službu kod kneza po redu i po 24 sata svaki tako, da je zapalo svakog po jedan put na sedmici.

Dok ja stignem u knežev glavni stan, onda ću o ratu dalje govoriti, a mislim se sada osvrnuti malo na svoje putovanje iz Zagreba do Kotora.

     IX DIO

 

 

(Put M. Gjurgjevića iz Zagreba preko Trsta i Kotora u tabor kneza Nikole I.)

Vlak je odlazio iz Zagreba u Trst u 6 sati na veče. Premda je bila krasna ljetna noć, nije čovjek mogao ništa uživati na tom noćnom putovanju; ništa se nije vidjelo, jer ne bijaše mjesečine. U Kamen-mostu trebalo je prijeći u drugi vlak, koji dolazi iz Beča u po noći. Muka je putovati sa ženom, sa malim djetetom i prtljagom, kad nema pomoći u to kasno doba; sve čovjek mora sam obavljati. Kad počesmo silaziti od Nabrežine prama Trstu, otvori se vidik morske pučine sve onamo do Italije. Talijanski se kraj nije vidio, pa se je činilo, da je more i nebo jedno plavetno tijelo. Moja žena, kojoj bijaše istom 17 godina, nije do tada nikad vidjela mora, te me upita: “Hoćemo li se mi onud voziti”? “Hoćemo!” - rekoh. Ona se prepade i stade plakati, “Ne, ne”, reče; “ja se ne ću onud nikad voziti”. No ne bi druge.

Već sagjosmo u Trst u 8 sati jutrom. Tu je trebalo čekati jedan čitav dan i jednu noć, dok pogje parobrod u Dalmaciju. Hodajuć megju tim po Trstu nagjoh mnogo znanaca iz Mostara i Sarajeva; neki su bili bjegunci, a inače iz trgovačkog staleža, neki su se već tamo odavna bili nastanili radi trgovine. I crnogorski vojvoda Matanović bijaše u Trstu, da kupuje i otprema hranu za crnogorsku vojsku. On mi reče, da je crnogorska vojska već u Hercegovini i do Gacka prodrla, a o napredovanju srpske vojske ne znadijaše mi ništa kazati. Kad dogje vrijeme polasku, moji me znanci ispratiše do parobroda, oprostih se s njima, a veliki parobrod “Messina” otplovi pod vedrim i vrućim nebom. Bijele se s’ lijeve strane primorska mjesta Istrije, tiho je more, tišina je i u lagji, a prepelo bruji poput podzemne tutnjave, tjerajući lagju naprijed velikom brzinom. Tako stigosmo u znameniti grad Pulj.

Tu je lagja stajala četiri sata, pa tako imadoh dosta vremena, da vidim rimski amfiteatar, hram i mnogo drugih znamenitih starina. Megjutim i sunce zagje, a “Messina” krenu dalje iz one bučne ratne luke. Pred zoru ustadoše svi putnici i izagjoše na gornji kraj lagje, da vide ishod sunca. Tu je sunce izlazilo uprav iz samoga mora u velikom svome crvenom sjaju i razlilo svoje ogromno svjetlo po čitavom Jadranskom moru i po hrvatskim planinama u Primorju. Množina delfina bila opkolila lagju i pušući plivahu za njom, da otpatke iz kuhinje dočikajući žderu, a jato galebova čičući navija se po 200 metara iznad lagje, te čeka, da im se baci komadić hljeba.

“Messina” se svraćala na tome putovanju u Šibenik, Zadar, Korčulu, Dubrovnik, Novi i Risan, te nakon dana i dvije noći putovanja stigosmo u Kotor.

Stigav onamo predstavih se crnogorskome poslovogji (zovu ga i konzulom) Peri Ramadanoviću. Gosp. Ramadanović reče: “Danas ili najdalje sutra bit će Njegovo Veličanstvo knez Nikola u Mostaru. Nemojte ovdje ništa čekati, već hajdete odmah k njemu”.

Ja namjestih ženu i dijete kod neke udovice Crnogorke i otputih se put Risna. U Risnu bijaše neki crnogorski kapetan, koji je otpremao hranu vojsci; on mi dade naoružanog perjanika, da me prati do kneževa tabora. Putovao sam kroz Krivošije, austrijansko zemljište, te progjosmo ispred velike kasarne “Dragalj”. Kršovita su i gola brda, kuda je put vodio; istom gdjegdje se vidio po gdjekoji star hrastov panj. Kad bi god perjanik ugledao bijeli panj pucao bi u nj i pogodio, a ja bih morao uvijek čekati na konju, dok on to sve obavi. Tako se je perjanik sva putem vježbao u pucanju, a ja sam postajao sve nestrpljiviji, tim više, što bi mi se i konj tresao, čim bi on pušku opalio. Na putu me upozori perjanik: “Eno! vidite li, gospodine, crkvu?” Okrenuh se na okolo, nu ne vidjeh ništa, nego sivaste pećine. On mi pokaza prstom rekavši: “Eno! onu su crkvu Crnogorci sagradili za 24 sata na uspomenu, kad su pobijedili Turke na Grahovu”. Zbilja tu stoji megju liticama zapuštena crkvica, sva već od vremena tako potamnjela, da se ne može lako raspoznati od okolišnog tamnog kamenja.

Megju tim se ukaza prama nama mnoštvo ljudi. Kad se susretosmo, predstavi mi se mladi, plavi Monteverdi iz Rusije. Imao je okolo 30 godina, po evropejsku obučen, sa crnogorskom kapom na glavi, a visio mu je o vratu neki visok ruski red na crvenoj vrpci. Za njim je išlo okolo 200 mladih Bugara; ovi su bili došli u Crnugoru kao dobrovoljci, no knez Nikola nije ih htio primiti, već ih natrag otpremi. Pa doista ovi Bugari mogli bi biti od same smetnje Crnogorcima, jerbo se nijesu znali boriti pod crnogorsku, te bi mogli u prvoj vatri baciti pušku i pobjeći, tim prije, što se nijesu nigda vježbali, niti su bili okusili praha i olova.

S toga Monteverdi stade srdito kritizovati crnogorskoga kneza. Kako ja nijesam znao ruski, francuski smo govorili. On mi reče: “Le Prince a une armée admirable, mais il n’a pas de bons commandants”. (Knez imade izvrsnu vojsku, ali nema dobrih zapovjednika). Monteverdi se je u glavnom stanu kneza Nikole zbog takove kritike bio porječkao, pa je morao otići. Evo kako je to sve bilo po riječima Monteverdi-a, a i drugi su mi tako isto poslije govorili.

Kad je crnogorska vojska bila krenula put Hercegovine, nigdje ne naigje na otpor: ni sa strane pučanstva niti sa strane turskog vojništva, premda je bilo u strani, na brijegu iznad Gacka, nekoliko bataljuna turskog redovitog askera. Dapače tursko pučanstvo bijaše po mjestima Gatačkog polja izvjesilo bijele marame na kućama i vikalo: “Živio knjaz crnogorski, Nikola I.” Crnogorska vojska stiže i u Nevesinje zdravo i bez ikakvog otpora. Ali je megjutim bilo ostalo turske vojske za legjima u Bileću i Trebinju. Na nesreću pak knez raskomada svoju vojsku, pa odasla Lazara Sočicu preko planina prama Konjicu, Peku Pavlovića prama Kleku i ostale vojvode porazmješta kojekuda s jakim četama, a vojvodu Stanka Radonića posla s tri do četiri hiljade vojnika prama Mostaru. U to i divizijonar Selim-paša krenu iz Mostara s 12 bataljuna u susret Crnogorcima. Ove se neprijateljske vojske sukobiše u Bišini nad Blagajem, jedno 4 sata daleko od Mostara. Jer Turci nijesu znali, koliko imade Crnogoraca, ovog se puta poslužiše ratnom lukavštinom, kao što su nekad tako isto radili i Crnogorci. Crnogorci su u prijašnje doba namještali kape po kamenju, a pucali bi gologlavi iza drugog kamenja, te bi onda Turci nišanili u prazne kape, a da ne bi pogodili ni jednog Crnogorca, ovog puta je turski asker bio ponamještao kabanice s kukuljicama na kolje, pa je pucao na drugu stranu iz grmlja. Crnogorci su naravno pucali u ono, što su vidjeli, a da ne bi učinili Turcima nikakove štete. Tako nadjačaše Turci, te se Crnogorci moradoše povući natrag ostavivši na bojištu okolo 250 mrtvih. Iz toga uvidi knez Nikola, da nije bilo dobro raskomadati vojsku, povrati se natrag sve do crnogorske granice na Korita, te naredi, da se opet sva vojska ondje koncentriše. Kad se je pako vraćala crnogorska vojska, oni isti Turci, koji su u Gacku bili izvjesili bijele marame na kućama i klicali: “Živio knjaz crnogorski Nikola I.!” - pucali su sada s prozora na crnogorsku vojsku, nu ne nanesoše nikakove štete. Po tom se knez Nikola utabori na Koritima očekujući, dok se vojska sakupi. I Turci mišljahu, da je sva crnogorska vojska razbijena, te stadoše praviti nove planove, kako da prodru u Crnugoru i osvoje Cetinje.

Kroz to doba ja se oprostih s Monteverdiem i proslijedih svoj put, te padoh one večeri u Grahovo na konak. Načelnik Grahova dočeka me ljubezno: dade mi sobu u svome uredu i pogosti me odlično. Tu bijaše na konaku okolo 500 Dalmatinaca, dobrovoljaca iz Krivošija i Boke Kotorske sa jednim kapetanom, koji im je bio zapovjednik. Oni su se vraćali iz crnogorskoga tabora k svojim kućama. Kapetan je strašno grdio Crnogorce, što ih nijesu htjeli primiti u vojsku. Ja nijesam mogao saznati pravu istinu, za što ih nijesu htjeli primiti; nu mislim, da će biti pravi uzrok to, što je Austrija zahtijevala, da se oni imadu natrag otpremiti zbog neutralnosti.

Sutri-dan ja nastavih put niz Grahovsko polje prama Koritima. Putem mi je moj pratilac pokazivao sve potankosti o boju na Grahovu: mjesta, gdje je koja vojska stajala i gdje je koji junak poginuo i kako je usijao rusu glavu.

Kod jednog vrela kraj puta bilo se sakupilo mnoštvo Crnogoraca, da zagase žegju. I ja tu sjaših s konja, da se malko okrijepim. Tu su Crnogorci pričali, kako je izginula vojska na Bišini, i povećavali stvar baš previše. Takove mi vijesti nijesu godile s obzirom na svrhu moga putovanja, pa sam pomišljao, da je u crnogorskom taboru sve zle volje. Bilo je časova, da sam se htio vratiti u Kotor i ondje čekati svršetak rata. Napokon stigoh na Korita. Pred taborom me zaustaviše straže, te ja pokazah svoje isprave i straža ode, da me prijavi. Malo iza toga eto opet straže i odvede me Gospodarevu tajniku Dubyu, a ovaj opet odvede me Njegovu Visočanstvu knezu Nikoli. Knez Nikola oslovi me s nekoliko riječi i naredi g. Duby-u, da me predstavi zapovjedniku glavnog štaba, vojvodi Stanku Radoniću. Tako i bi. No ovaj se vojvoda brzo sjeti, da me je vidio kod ruskog konzula Koudriavtzewa u Sarajevu, pa me ljubazno primi i reče: “Ostanite kao ataše (attaché) u glavnom stanu”.

Ovdje je vrijedno istaknuti, da su senatski grb nosili na kapi sva visoka gospoda počam od serdara pa gore do najvišega, pa gospodarev barjaktar i oficiri ordonancije. Trpeza, za koju su ova gospoda sjedala blagovati, zvala se je “senatska trpeza”. Knez Nikola sjedao je za trpezu u društvu s Duby-om, srpskim generalom Belimarkovićem, ruskim konzulom Joninom i francuskim liječničkim pukovnikom Fevrier-om, kojeg mu je francuska vlada trajno dodijelila kao dvorskog liječnika. Knez je imao svoga posebnoga kuhača, a “senatska trpeza” imala je opet svoga, nekog Kalajdžića iz Trebinja. Svaki smo dan imali juhu i govedinu, a hljeb bio nam dvopek. Pili smo samo vodu, jerbo alkoholna pića nije bilo nikakva, a Crnogorci i nijesu bili naučni na piće, osobito u ratno vrijeme. Oni su mrzili nada sve pijanca. Mi smo imali čadore, pod kojim smo noćivali, i ti su čadori uvijek išli uz nas na konjima natovareni s našom prtljagom. Stanko Radonič odredi meni mjesto u čadoru sa njegovim bratom Stevanom Radonićem, Gospodarevim oficirom ordinancije i kapetanom Barbieux-om. Tu nagjoh još jednog mladog Francuza, kojem imena sada više ne pamtim, Rusa, Veselickog-Božidarevića, i nekog njemačkog poručnika barona Hatorfa, te Talijanca Duku Vivaldia, vatrena revolucijonarca, kojeg je knez Nikola osobito štovao i komu je odavao čast kod svake zgode. Mladi Francuz i Nijemac, baron Hatorf, nijesu se mogli trpjeti; vazda su se svagjali, te jednoč reče mladi Francuz baronu Hatorfu, da je chevalier d’industrie (industrijalni vitez). Da nije Stanko Radonić u toj stvari posredovao, bilo bi došlo do dvoboja; nu takove se stvari nijesu mogle trpjeti u ratnom taboru. S toga vojvoda Stanko Radonić obojici zaprijeti, da će ih odstraniti iz tabora, ako se ne budu ponašali mirno i skladno. Tako ta stvar leže.

U to počeše sa sviju strana stizati malo po malo vojske sa svojim vojvodama. Sve je bilo već na okupu osim Lazara Sočice, koji je bio daleko otišao na Ivan-planinu, da presiječe puteve turskoj vojsci, ako bi dolazila iz Bosne u Hercegovinu, te da zaposjedne Konjic, pa tako sva Hercegovina pane u crnogorske šake. Lijepa je to osnova bila, ali bijaše malo vojske poslano da osvaja Mostar, a i onaj poraz u Bišini pokaza, da sredstva nijesu odgovarala osnovi. Jednom knez Nikola sjedio u svome čadoru, a vojvode okolo čadora, jer knežev čador nije bio tako velik, da su svi mogli u njem stati. Megju tim je Peko Pavlović išao sa svojom vojskom iz Kleka sve izmegju brda kroz gudure držeći se daleko od cesta i običnih puteva, da ga ne bi neprijatelji opazili, odnosno da ne bi mogli izbrojiti njegove snage. U isto je doba išla i turska vojska iz Mostara prama Bileću. Peko Pavlović je uz put dobro motrio tursku vojsku, a da ga protivnici ne opaziše. Svi su bili složni u vijećanju, da se udari na Turke, gdje bilo da bilo. Novica Cerović i Peko Pavlović najviše su govorili, a Peko Pavlović reče: “Gospodaru! Muhtar se je sutra za cijelo razmuhtario”. Nakon ovog vijećanja zatrubiše bojne trube na sve strane crnogorskog logora, a 28 bataljuna Crnogoraca diže se sa Korita i pogje prama Vrbici. Sve su to kršoviti putevi i brda, kuda se ide. Nakon jednog sata hoda ustavi se vojska i zakloni se za bregove tako, da se od nikoje strane ne mogaše opaziti. U isto je vrijeme i turska vojska paralelno s crnogorskom maširala cestom uz dolinu Plana prama Bileću. Knez Nikola i sav njegov glavni štab motrio je i brojio sa brda iz zakloništa svu tu tursku silu.

        X DIO

 (Bitka na Vučjem dolu. - Kretanje crnogorske vojske prema Orijoj luci i Danilovgradu i Cetinju. - Turski zarobljenici. - Dolazak u Cetinje.)

Turska je vojska marširala u potpunom redu, sve satnija po satnija sa zapovjednicima na čelu, a okolo 200 turskih konja nosilo je ozada prtljagu. Kad je sva turska vojska već bila zamakla za dolinu Plana, naredi knez, da se ide dalje, te se pod noć pade na konak u Vrbici. Vrbica nije barem tada bila kakovo selo ili napučeno mjesto, nego podol, gdje se je moglo sigurno i udobno prenoćiti, a bilo je i vode svima u obilju. Tu vidjeh nekoliko sa svim novih ustaških grobova; tu je bio neki mali okršaj skorašnjeg vremena. Onu veče nijesu se palile baklje, niti su se ložile vatre, da se svijetlo od nikud ne vidi; sve je tiho bilo. Kad je noćna tama sve bila zastrla, knez Nikola sakupi ratno vijeće, u kom se je tajno vijećalo o planu sutrašnje bitke. Iza toga se odmah izdadu tajne odredbe, kuda će se koji vojvoda sa svojim četama kretati i gdje će zauzimati pozicije. Napose knez sazove oko sebe sve svoje rogjake, koji su se tada u taboru nalazili: Filipa, Šaku, Blaža i mlagjahnog Marka, te im rekne: “Ja Vas ne trebam oko sebe; Vi morate sutra u boj sa ostalim vojvodama. Ta Petrovići su vazda bili junaci!”. Petrovići se zbilja porazdijeliše megju četama, koje će sudjelovati u prvoj i najžesčoj vatri. I Talijanac Duka Vivaldi stupi u bojne redove s Petrovićima.

Megju tim je i Muhtar paša vijećao u Bileću, kako da se prodre u Crnugoru i da se maršira upravo na Cetinje. Turci nijesu znali, gdje je crnogorska vojska; koliko li je imade, pa odmah otpremiše sve tovare municije prama crnogorskoj granici. Oni su mislili, da je knez Nikola pobjegao na Cetinje i da mu je vojska još uvijek rastrgana.

Sada je Peko Pavlović imao veliku zadaću; on je imao domamiti Turke iz Bileća u Vučido, gdje je bilo Crnogorcima najzgodnije za bitku. Uze dakle taj vojvoda 400 momaka i silesiju trubača, pa došuljav se do Bileća stade pucati u gradske kuće i tabor, a trubači su sa sviju strana trubili tako, da su Turci mislili, da je tu sakupljena sva sila crnogorska.

Turska i crnogorska snaga bile su u blizu jednake okolo 12.000 s jedne i 12.000 s druge strane. Zapovjednici turske vojske bili su: mušir Muhtar-paša, ferik Selim-paša, liva-Osman-paša, liva Abdullah-paša i pukovnik glavnog štaba Šukri-beg (Bošnjak).

Čim su čete Peke Pavlovića zapucale na Bileću i stale trubiti na sve strane, prekide Muhtar-paša vijećanje i naredi, da se zapodjedne boj s Crnogorcima. Odmah Turci izagjoše iz grada i stadoše navaljivati na Crnogorce. No Peko Pavlović stade uzmicati puškarajući na Turke, a ovi su ga progonili sve iduć za njim prama Vučijemdolu, ne sluteći, da je ondje kneževa armada u zasjedi. Turci su imali samo 4 topa krupska od čelika. Od Bileća do Vučijegdola imade 2 sata hoda. Megju tim su neke crnogorske čete već bile u noći zauzele neke klance oko Vučjegdola. U ranu zoru, kad je već bio kucnuo zgodan čas, zatrubiše trube u glavnom kneževu stanu: “U boj”. Sve se diže na noge! Sva vojska stade gmizati iz Vrbice uz brdo prama Vučjemdolu. Do Vučijegdola bijaše samo pol sata hoda. Sam knez Nikola preuze komandu, a uz njega su se nalazili: njegov punac vojvoda Petar Vukotić, vojvoda Stanko Radonić, vojvoda Novica Cerović, tjelesni liječnik francuski pukovnik Fevrier, srpski general Belimarković, ruski konzul Jonin, dva tri oficira ordonancije i sluge. Knez naredi, da se sva prtljaga i 4 topa uklone iz blizine bitke, jedno po sata daleko u zaštićenu dolinu. Još bi odregjeno, da se i muzika glavnog stana ukloni, nu muzikanti pobacaše instrumente u prtljagu, zgrabiše puške, pa i oni odjuriše u vatru.

Tajnik Duby bio se pružio na travi za jednom liticom, pa čitao novine, a za pucnjavom ni brige ga nije bilo. Ja sam bio na brežuljku kod Duby-a, pa gledao na binokel, da razgledam bitku, koliko je bilo moguće vidjeti.

Ču se prva puška, druga i treća, tada se razvi prasak od hiljade pušaka, te mnogi ranjenik poče već zvati: “Pomozi, druže! Daj vode!” i t. d. - Prvog mrtvaca vidjeh pogogjena usred čela. Njega natovariše na konja i odnesoše nekud, da ga zakopaju. Čulo se je i strašno lupanje olova po kamenju i gdje zrna zvižde po zraku. Knez je stajao sa svojom pratnjom na kamenitu brežuljku; bio je zaogrnut modričastom kabanicom bez rukava. Jedno puščano zrno probi kneževu kabanicu kraj koljena, a vojvoda Petar Vukotić prihvati ga za ruku i povuče veleć: “Poginut ćeš, Gospodaru; amo za kamen!” - nadodav: “Ne treba ginuti bez nužde!” - Turci su istom bili snimili s mazge jedan top; i brže bolje opalili samo četiri-pet hitaca, kad im ponestade puščane municije; s toga je tursko puškaranje bilo sve rjegje. Ova je vojska do duše naglo trubeć iskala municiju, nu glavna municija bila je, kako rekoh, nespretno otpremljena na crnogorsku granicu. U to se prosu glas po crnogorskoj vojsci, da Turci nemadu municije, a zapovjednici povikaše: “Jatagan!” Piperski bataljun najprvi poteže jatagane, izletje iz svojih meteriza od kamenja, te vičući učini juriš na Turke. Kad za njima i ostali Crnogorci pograbiše jatagane, nastade krvava borba, nastade kasapljenje ljutim handžarima. Crnogorac znade tako hitro sjeći handžarom, da mu se Turci ne mogu ni bajonetom približiti. Turke obuze smrtni strah, pa stadoše bježati natrag put Bileća, a Crnogorci su ih progonili sijekuć sve do grada dva sata daleko. Crnogorci su tražili, da što više gospode dostignu i posijeku, jer je kod ovih pljačka bolja, pa ih je bilo, da su protrčali proste turske vojnike, ne obaziruć se na njih, a ovi nijesu ni smjeli zamahnuti na Crnogorce. Na taj se je način moglo spasiti puno turskih vojnika. Valja spomenuti, da je knez bio naredio, da se ne smiju odrezivati nosevi i ušesa, nego da se donesu fesovi, odnosno kape, puške i sablja, pa da će se po tome znati, ko se je hrabro borio i ko je zaslužio nagradu; a da gledaju što više gospode zarobiti i njemu žive dovesti.

Crnogorcima je bila poslužila sreća time, što su sa jataganima potrefili jurišati na glavni stan i na ona četiri topa, gdje se je nalazilo mnogo visokih oficira. Pače i oficiri nijesu imali nikakovih distinkcija, pa se nije moglo prepoznati, što je koji. Na jednome uglu brežuljka bio je nasagjen top, koji je bio ispalio, kako rekoh, samo četiri pet hitaca, a ostala tri topa stajala su još netaknuta na mazgama, jerbo im ne bijaše podesna mjesta za pucanje. Tom je baterijom zapovijedao Osman-paša, moj znanac. I njega opkoliše Crnogorci; on se je hrabro branio, dok nijesu svi oko njega izginuli. Crnogorci su mu vikali: “Predaj se, gospodine!” premda nijesu znali, ko je i šta je.

Osman-paša je opet njima vikao: “Ja se ne pre-predajem! Pucajte u me!” - držeći još revolver u ruci, koji je već bio prazan. Osman-paša je još vikao: “Pucajte!” - jer je volio poginuti, nego se predati, kao što mi je on sam poslije pričao.

No Crnogorci ne htjedoše pucati, već objesiše puške o rame, a jedan od njih priskoči k’ njemu, zgrabi ga za ruku i reče: “Moj si!” Osman-paša reče: “Hajde! hajde! vodi me k’ tvome gospodaru, dobit ćeš lijepo uzdarje”. Crnogorac toga pašu povede k svomu gospodaru ispitujući: “Jesi li ti juzbaša?” “Jesam nešto više” - reče paša. “A jesi li ti binj-paša?” “Jesam nešto više”. “A jesi li miralaj?” “Jesam nešto više”. “Nu jesi li paša?” “Dobra ti sreća - jesam baš paša” - odgovori Osman. Tada Crnogorac stade pucati iz pušaka od veselja, što vodi pašu, i pjevati: “Blago meni, svijetli gospodaru, evo ti pašu vodim”. Kad knez to ču, posla odmah liječnika Fevriera paši u susret, da mu pruži prvu pomoć, ako je možda ranjen. Osman-paša reče, da nije ranjen, premda mi je poslije kazivao, da je bio dobio jednu neznatnu ranu ostrag u pojasu. Megjutim je puškaranje bivalo sve rjedje, a glas pušaka i bojna huka išla je sve dalje od nas prama Bileću. Čim je paša bio uhvaćen, posla knez po nas perjanika, da nam kaže, da idemo k’ njemu i da je Osman-paša uhvaćen. O ostalim pašama još se nije ništa znalo u glavnom stanu, šta je od njih bilo, jer ih nije nitko poznavao, a Crnogorci su sjekli redom, što bi uhvatili. U tom su boju bili i odlični Turci bašibozuci iz Mostara sa muftijom Karabegom. Ova je bitka trajala od jutra do podne ne računajući onu manevru Peke Pavlovića. Filip Petrović bi ranjen u bedru baš dobro, te ga odmah otpremiše na Cetinje na liječenje. Šako Petrović hrabro se je borio: on posječe desetak Turaka onog dana; bio je sav krvav od pete do glave; izgubio je kapu, a kako je imao puno redova na prsima, u borbi izgubi i viteški red Franje Josipa I.

Kad me Osman-paša ugleda na bojištu, zavika; “Zdravo, prijatelju! Zar ste i Vi ovdje?” Ja mu odzdravih, a on reče onoj gospodi, koja su ga vodila, da sam ja njegov stari znanac i prijatelj još iz Sarajeva.

G. Duby reče mi, da je knez odredio, da se Osman-paša meni predade na čuvanje do sutra u jutru, da pod mojim čadorom noći, pa da će ga sutra otpremiti na Cetinje s ostalim zarobljenicima. Ja sam jašio po bojištu, da razgledam, šta je to sve bilo. Leže mrtvaci na sve strane, a Crnogorci kupe oružje i skidaju s neprijatelja sve ono, što je valjalo, da se ponese. Dva Crnogorca bila uhvatila nove crvene bisage pune bijelih gospodskih rubina, pa jedan tegli k sebi jednu polu, a drugi k sebi drugu, te tako rastrgaše bisage na dvoje i odnesoše svaki po jednu polu. Jedan opet Crnogorac plakaše, da je izgubio idući jednu kesu od 1000 zlatnih lira (20.000 kruna), te je išao tragom, ne bi li je opet našao. Kako se je poslije ispostavilo, bili su to novci pukovnika glavnog štaba Šukri-bega (Bošnjaka), koji je poginuo u toj bitki.

Stevo Radonić dogje k meni i reče mi: “Eno ondje bijah ostavio 40 zarobljenih Turaka, da ih Crnogorci sačuvaju i Njegovu Visočanstvu odvedu, a eto sad ne vidim nijednog živa”. U to se uplete u razgovor francuski kapetan Barbieux, pa reče, da je on jednoć uhvatio u boju u Africi 30 Arapa i doveo zapovjedniku, pa da ga je zapovjednik do duše pohvalio, ali da mu je ipak dao za nagradu 30 dana zatvora.

Bijaše upalila žestoka sunčana vrućina onog dana, a od kamenja je odsijevao plamen u oči kao usred pješčane pustinje žarke Afrike. U jedan sat poslije podne sagjosmo opet natrag u Vrbicu, gdje ćemo na istome mjestu noćiti. Naši čadori nijesu bili dignuti s onoga mjesta, gdje su i prije bili. No Turci su nam bili zašli za legja, pa nam čadore sve izrešetali puščanim olovom; mislili su, da imade netko unutri, no pobjegoše, kad su vidjeli, da su u pogibelji.

Osman-paša i jedan sijed juzbaša ručali su pod mojim čadorom, te legoše spavati, jer su bili jako umorni. Njegovo Visočanstvo naredi, da se iz onih topova, što su bili Turcima oteti, opali 21 hitac u znak veselja. Knez dogje pred moj čador, vidje, da paša spava, pa reče: “Uznemirit ćemo našeg gosta, ali ne smeta; mi se moramo veseliti! Pucajte, Crnogorci!” Zapucaše topovi, a Osman-paša se prenu i upita me: “Šta je to?” Ja odgovorih: “Šemluk” (veselje). “Pravo imadu” - reče paša, pa se opet svali na zemlju i zaspa. Meni je tajnik Duby bio naredio, da po megjunarodnom pravu ne smijem Osman-paše o ničemu ispitivati. Ja mu rekoh, da neću, ali da se Turci ne drže toga prava. Turci su pred tri dana bili uhvatili dva Crnogorca i o svemu ih ispitali, a onda posjekli.

U večer su pred kneževim čadorom gorjele baklje, banda svirala, a kneževi paži točili pravi šampanjac “de souverain”.

Sutra-dan u jutro je knez primao izvještaje od raznih vojvoda i zapovjednika o uspjehu te bitke. U to doba dogje u tabor jedna žena hrišćanka iz Bileća noseći u ruci uzdignut procijep (na gornjem kraju razcijepljen štap), a u procijepu je bilo pismo. Pustiše ženu do kneževa čadora, a knez dade pročitati pismo.

U tom pismu moli sin divizijonera Selim-paše, koji je bio poginuo, da ovoj ženi dozvoli uzeti tijelo njegova oca i odnijeti ga u Bileće, da ga tu ukopa. Do toga časa nije nitko u crnogorskome taboru znao, da je i ferik Selim-paša poginuo, a tad megju Crnogorcima zavlada još veće veselje. Ona je žena pripovijedala tom prigodom sve detalje bitke, što su onamo Turci govorili. Mislili su Turci, da je i Osman-paša poginuo, a ona je žena iskazala, koji su još velikaši izginuli. Onda joj knez reče, da je Osman-paša živ i zdrav, i dozvoli joj, da uprti tijelo Selim-paše i odnese. Ali tko će poznati tijelo Selim-paše, megju nekoliko hiljada mrtvaca, koji su ginuli na prostoru od dva sata hoda u daljini! Megju ostalim zarobljenicima bijaše neki mlad efendija, po imenu Lutfi, iz Gradiške. Lutfi se prijavi i reče, da bi on mogao poznati tijelo Selim-paše, jer da je on kod njega bio dodijeljen kao čauš ordonancije, da mu je svaku veče noge prao, pa da bi ga mogao prepoznati po bagovim nogama, makar mu bila i glava odsječena. Kasnije se ispostavi pretraživanjem tjelesa po bojištu, da je kapetan iz Crnića posjekao Selim-pašu sabljom stigavši ga u bijegu. Taj je kapetan pripovijedao, da se je Selim-paša uvidjevši, da ne može uteći, očajno branio revolverom i sabljom, premda je imao preko 60 godina. Po tom knez posla četu vojnika, te ovi Selim-pašinu tijelu vojničke počasti učiniše pucajuć iz pušaka.

Kako rekoh, Crnogorci su imali sreću pogoditi na glavno zapovjedništvo, kad su jurišali jataganima na Turke, te razmjerno izginuše mnogi oficiri. Evo izvješća o uspjehu bitke. Poginuli su ferik Selim-paša, dva pukovnika sa zapovjednikom glavnog štaba, Šukri-begom; nadalje su poginula 4 binjbaše, 300 drugih oficira, i preko 3000 vojnika. Osman-paša bi zarobljen sa jednim juzbašom i 300 vojnika, a i 4 topa bješe oteta s municijom i s ostalom ratnom prtljagom. Još nešto!

Abdullah-paša uteče ranjen u uho. Muhtar-paša bio je ostraga s rezervom jedan sat daleko, te je zdrav utekao ravno u Dubrovnik. Ovaj paša iz Dubrovnika brzojavi u Mostar, da je amo sve izgubljeno, te neka oni u Mostaru gledaju, kako će se obraniti, jerbo on misli, da će Crnogorci sada nakon te pobjede odmah marširati na Mostar. Isti paša odasla drugi brzojav iz Dubrovnika u Carigrad, u kojemu izvijesti, da je Osman-paša svoj nesreći kriv, jer da je bio pijan. Ta je bitka bila dne 26. jula 1876.

Tako Muhtar-paša obijedi Osman-pašu, jer je u prvom mahu mislio, da je poginuo.

Onog jutra naredi knez, da se donesu i prikažu ratni trofeji. Vrve Crnogorci, nose svaki svoje, što je na bojištu bio ujagmio. Na turskim puškama bijahu nataknute bajonete, a na bajonetama i na sabljama privezani fesovi. Knez opkoljen pratnjom gledaše, kako se slaže na gomilu zaplijenjeno oružje. Preko 3000 pušaka, 300 oficirskih sabalja, 4 topa, 10 barjaka i 500 ćitaba (svetih pisama) uzdiže ogromnu piramidu na veliko veselje pobjeditelja. Megju barjacima bijaše i jedan zeleni od svile, zlatom izvezen, koji je pripadao mostarskom muftiji Karabegu i njegovu bašibozuku. Sav taj ratni plijen i Osman-pašu sa 300 zarobljenika dade otpremiti na Cetinje.

U ovoj bitki poginu 119 Crnogoraca, a bilo je ranjenih do 220. Sada je trebalo i crnogorske ranjenike otpremiti u bolnice. Ranjenici su ležali redom jedan uz drugog u taboru. Prije, nego su bili otpremljeni u bolnice, knez je k svakome došao, pitao ga za zdravlje, sokolio ga i obilato nadario dukatima. Knez Nikola zaista se pokaza pravim ocem svoga naroda. To mu se ne može poreći; on je to svagdje činom pokazao, a nije se nitko rodio, da je svemu svijetu ugodio.

Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedjel i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi.

Iza toga se Crnogorci nešto prišutiše, a knez Nikola diže svoj glavni stan sa Vrbice i preprtlja na Objaj malo bliže k Bileću u pravcu crnogorske granice. Sve se je čudilo, što se ne ide na Mostar. Pobjeda Vučjeg dola bila se već po cijelome svijetu razglasila, pa se čini, da je knez Nikola bio dobio neke tajne vijesti iz Beča.

Iduć iz Vrbice na Objaj valjalo je opet proći kroz Vučido. Tu puče jedna puška, pa nastade neki mali metež u vojsci; jedan Turčin bio se je u boju sakrio u jedan škrip pećine i tu se je bio stulio od straha i proboravio tri dana i tri noći. Kad je jedan Crnogorac mimo škrip prolazio, Turčin mišljaše, da ga je opazio, pa opali pušku, ali ne pogodi Crnogorca. No odmah se sklepetaše nekoliko Crnogoraca na Turčina i sasjekoše ga.

Idući dalje opet puče jedna puška; bio na ime neki Crnogorac našao malu kuburu, pa je opalio, da je isprazni. Tu je bio Crnogorac neoprezan, jer je bilo strogo zabranjeno pucati. Po tom starješinstvo naredi, da se taj krivac išiba. Čim se osuda oglasi, ode nekoliko perjanika u šumu po šibe. No otkidoše male grančice s lišćem, velike kao golubinje najveće pero. Tada Crnogorac leže na zemlju potrbuške i stade jaukati pod udarcima tih grančica, kao da ga boli, nu perjanici ga samo nekoliko puta - prije bih rekao - pogladiše, nego izbiše. Ipak je tomu Crnogorcu bilo žao, što će mu se moći spočitnuti, da je jednom bio na šibe osugjen. Pošto se obavi ta teška kazna, proslijedismo svoj put.

Onoga dana pretrpjesmo svi veliku muku zbog teška nevremena: silne kiše i tuče (krupe). Knez je svakome od nas izražavao svoje sažaljenje radi te patnje, a naročito meni reče, da moram sve trpjeti, jerbo se radi o oslobogjenju moje domovine. Kad nekako stigosmo na Objaj, zaustavismo se i čadore popesmo ne samo za časovit odmor, nego i za dalji boravak. Tu smo boravili 10 dana. Teško nam je tu bilo živjeti bez vode, a jela je bilo u izobilju. Jednom za tih dana dogje knezu u tabor Šobota, ugledan turski seljak iz Planoga. Ovoga gosta zadrži knez dva dana i još ga dobro nadari poklonivši mu 100 dukata, pa ga napokon otpremi iz tabora, a Šobata ode u Trebinje, jerbo mu je sve bilo izgorjelo u Planomu, te se nije imao na što vratiti.

Jednom dovedoše Crnogorci u tabor 10 Arnauta, u narodnom odijelu, otrcanih i gladnih. Kazivali su, da su pobjegli iz turske vojske, jer da nijesu mogli više podnositi muka, a osobito s toga, što nijesu kao bašibozuci dobivali ni hrane i odjeće. I ove Arnaute dade knez otpremiti kao zarobljenike na Cetinje, pošto su se bili dobro pogostili mesom i hljebom.

Nakon tog boravka od 10 dana na Objaju naredi se, da se ide u Gacko. Opet smo putovali preko Vučjegdola i Vrbice, te kod Korita padosmo na konak. Idući nagjosmo na putu veliku lokvu vode žute i pune zelenih vodenih ušiju. Na tu se lokvu zgrnu vojska, da žegju zagasi, i premda su u tu nečistu vodu i konji mokrili pijući je, ipak ju je svako pio, jer druge nije bilo u ono vruće doba augusta mjeseca. Ali ne bi to sve. Prelazeći francuski kapetan Barbieux propade u sredinu na najdublje mjesto lokve, te ga Crnogorci jedva jedvice užetima izvukoše zajedno sa konjem. Kako je kapetan Barbieux bio jako oznojen, to se od prehlade razbolje i dobi grlobolju (anginu). Liječnik Fevrier liječio ga je, što je bolje mogao, te mu napokon morade prorezati u vratu otekline, da se ne uguši.

Sa Korita se uputi vojska sutri-dan preko Ključa u Gacko. Ključ je još dobro održana gradina, a nekoliko zelenih livada ukrašuju to opustošeno mjestance u kršovitoj dolini. Zemlje su u Gatačkom polju plodne. Žita su bila već prezrela, trava gusta i visoka; nitko se nije usudio iz grada izaći, da ljetinu obradi. Takove su te žalosne okolnosti u ratno doba. Sve to uništi konjsko kopito i ljudski tabani.

Ne mole se badava zajednički kršćani vapijući u crkvama od Boga: “Od kuge, glada i rata - oslobodi nas, Gospodine!” Što žita i trave nije bilo pogaženo, to bi konji po noći popasli; na poljima ništa ne ostade, a ruka osvetnica popali sela i varošice.

U to Lazar Sočica, koji nije bio stigao na bitku u Vučido, istom igjaše sa svojom vojskom prama Koritima, te se tu sastade sa glavnim kneževskim stanom. Lazar je vraćajuć se od Konjica bio popalio sve, što je bio našao na putu. Metohija, Lipnik i sva mjestanca po Gatačkom polju biše pretvorena u pepeo; tu nije bilo više ni žive duše. Kula i dvorovi Dedage Čengića u Lipniku kraj potoka pretvoriše se u garave ruševine; samo turbe Smail-age Čengića poput džamije s drvenom munarom, poštedi vojvoda Lazar Sočica.

Kad stigosmo pod ruševine Čengića kule, kod Smailagina turbeta, popeše se čadori i tu ostadosmo četiri dana, a konji su se puštali širom po Gatačkom polju, da pasu do mile volje žita i travu. U to najaviše dolazak austrijanskog pukovnika Tömela iz Beča u kneževski glavni stan. Pukovnik Tömel sjaši s konja pred kneževim čadorom i predade pismo Njegovu Visočanstvu.

To je pismo bilo vrlo tajno, ali ta tajna nije mogla ostati vazda tajna. Austrija saopćava Crnojgori, da će Bosna i Hercegovina najposlije pripasti Austro-Ugarskoj, te joj savjetuje, da ne prolijeva krvi uzalud po Hercegovini, nek se drži prama Hercegovini defenzivno, a prama Albaniji neka operira, kako god hoće. To pismo ne učini dobra utiska, već sve ogorči. Pukuvnik Tömel ostade u glavnom stanu nekoliko mjeseci, što na polju, što u Cetinju. O pukovniku Tömelu moram ovdje nešto nadodati. On je bio kao kapetan glavnog štaba prijašnjih vremena dodijeljen austro-ugarskom glavnom konzulatu u Sarajevu za glavnog konzula Atanackovića, koji je umro u Sarajevu pred konzulom Haasom. Zatim bio je attaché kod austro-ugarske diplomatične agencije u Biogradu, pa onda neko vrijeme vojnički attachée austro-ugarske diplomatične agencije na Cetinju. S toga je on i bio poslan tada u Crnugoru kao najbolji poznavalac sviju odnošaja i glavnih faktora te kneževine. Tömel je bio pretjerano ozbiljan čovjek; nije dao nikome sa sobom govoriti. Govorio je samo sa knezom Nikolom i sa ministrom vanjskih posala i to kad mu je velika nužda bila, a uvijek je nešto pisao. O pukovniku Tömelu nemam šta dalje iznositi; on je vazda pisao i dopisivao se s Bečom, više ništa. To su sve tajne bile, od kojih je crnogorski dvor malo šta saznao. Jednu ću malu epizodu ipak napomenuti, koja se je desila u kasnijem vremenu. Pukovnik je Tömel imao u Cetinju svoju sobu tik uz sobu Veselickog-Božidarevića u svratištu na Cetinju. Taj je časnik bio vazda zaposlen pišući, a Veselicki-Božidarević opet imao navadu po svojoj sobi šetati gori - doli. - To je Tömelu smetalo, te jednoć ne pokucav naglo otvorio vrata sobe Veselickog Božidarevića i zaviče na njega: “Zar Vi ne znate, koga imadete u susjednoj sobi? Ja imadem posla, a Vi mi smetate raditi!” Veselicki-Božidarević reče: “Vi ste gospodin pukovnik austro-ugarskog glavnog štaba. Dostojna Vam čast, ali Vi nemate meni šta zapovijedati u mojemu stanu, a nemojte zaboraviti, da sam ja ruski plemić. Izlazite s mjesta iz moje sobe!” Tömel izagje, a poslije senatori izravnaše taj sukob na miran način, da ne bude veće bruke od dvoboja. Moja je soba bila tik uz sobu Veselickog-Božidarevića, pa sam sve to svojim ušima čuo i očima vidio.

Treba dakle odlaziti iz Hercegovine, nu prije toga htjedoše Crnogorci raspršiti ona 4 bataljuna turske vojske, koji su bili utaboreni u strani brda na Avtovcem. S toga u rano jutro krenuše Crnogorci sa snagom od 6 bataljuna i 4 topa, da Turke razvide i po mogućnosti unište. Ovoj se ekspediciji pridruži i austrijanski pukovnik Tömel. No nakon četiri sata povrati se crnogorska vojska u Lipnik, a da nije ništa bila poduzela proti Turcima, a da su bili štogod poduzeli, bili bi naravno i uspjeli; nu i oni bi bili izgubili nekoliko vojnika, ali bi to bilo opet bez koristi, jerbo je trebalo ipak Hercegovinu napustiti.

Već knez Nikola diže svoj glavni stan iz Gacka i ode u Crnugoru sa 6000 vojnika preko Krstaca, Banjana i Nikšićkog polja, a vojvoda Petar Vukotić ostade sa ostalom vojnom snagom na hercegovačko-crnogorskoj granici, da se po naputku ofenzivno drži proti neprijatelju. Kad smo bili došli prama Banjanima, javi mi jedan perjanik, da je kapetan Barbieux teško bolestan, i s toga zaostao, pa da mene zove. Ja se odmah povratih, da ga potražim. Susrete me megju tim drugi perjanik i javi mi, da je kapetan Barbieux već izdahnuo. Isti mi perjanik govoraše, da je Barbieux rekao, da mu je jako zlo, da ga nešto davi u grlu; na jednom je sjašio s konja, sjeo i zaiskao vina. Perjanik ode potražiti vina, nu kapetan ne dočeka, da se napije, nego umrije. Ja potrčah i stigoh kneževu pratnju, javih vojvodi Stanku Radoniću, da je Barbieux umro. Kad je knez čuo za tu smrt naredi, da se taj kapetan zakopa s vojničkim počastima.

Istog dana padosmo na konak u crnogorsko selo Broćanac. U tom selu ne popesmo čadora, jer tu bijaše seoskih kuća, pa u njima noćismo. Bilo nam je udobno, jer tu dobismo svega za večeru megju kućnom čeljadi.

Sutra-dan jutrom zatrubiše u 4 sata trube i najaviše odlazak, a mi skočismo na noge i za jedan sat sagjosmo u Nikšićko polje. Nikšić je bio u opsadi. Na razmaku od 500 metara pucali su crnogorski odjeli iz pušaka u počast Gospodaru. U Nikšićkom polju opazih, da sam u Broćancu pod uzglavnicom zaboravio svoju kožnatu torbu, u kojoj su mi bile razne isprave, pisma i pisaće sprave. Ja prijavih tu stvar Stanki Radoniću, pa ovaj naredi, da se jedan Crnogorac odmah povrati u Broćanac i odatle mi donese torbu. Nu u kratko rekavši ja ne vidjeh više nikad svoje torbe, te tako izgubih važne dokumente.

Grad Nikšić vidi se daleko u vrh polja, a razne kule i gradići uzdižu se u okolici bliže nama. Iz jednog gradića stadoše Turci puškarati na nas; nu bijaše daleko, te ne raniše nikoga. Nasred polja s daljnje strane pod brdom stade crnogorska vojska. Knez Nikola namjesti na jednom plastiću sijena dalekozor, pa razgledaše kule i gradiće po brežuljcima okolo Nikšića. Jednu od najbližih kula s gradićem htijaše razoriti, te topnički kapetan Gjura Martinović već naperi 4 topa sa jednog brežuljka, da otvori vatru. Ja se obeselih, da ću doživjeti još jednu ratnu epizodu. Nu to bijaše uzalud; knez se predomisli, te ne htjede rušiti kule. Ta i onako će mu Nikšić kad-li-tad-li pasti u ruke! Po tom krenusmo dalje i stigosmo na konak u manastir Svetog Vasilije pod Ostrog. Pod Ostrogom ostadosmo dva dana i tom prigodom vidjeh špilju, gdje leži tijelo Svetog Vasilije.

Niz Nikšićko polje teče mala rijeka i uvire u dno polja blizu Pod-Ostroga. S onu stranu Pod-Ostroga izvire ta ista rijeka u vrh polja Bijelopavlovića, pod imenom Zeta. Iz Pod-Ostroga sagjosmo kraj rijeke Zete niz Bijelopavloviće, najplodniju zemlju Crnegore, na Orijuluku. U Orijojluci imade crkva, a u blizini crkve dvorac kneza Nikole. Knez Nikola nastani se u svome dvorcu, a mi se porazmjestismo po seoskim kućama u blizini dvorca. Od Orijeluke imade 20 minuta do Danilovgrada, crnogorskog trgovačkog mjesta. Odavde se prostire široko i plodno polje sve do Spuža te do Veljeg i Malog brda, na kojima su Turci bili pogradili velike utvrde, kule i gradiće, pa još utvrde topovima dobro opskrbili.

Od izvora Zete sve do Spuža prostire se plodna dolina Bijelopavlići, jedina plodna dolina tadašnjeg vremena u Crnojgori. U toj dolini raste pšenica, kukuruz i svako žito, a vinogradi, trešnje, smokve i svakovrsno voće daju joj karakter južnog župnog prijedjela. Zeta je puna ribe pastrme tako, da se za tili čas može silesija nahvatati. Za našeg boravka od mjesec dana u Orijojluci lovili smo pastrmu gotovo svaki dan, mrežama i dinamitom, a to nas je time više veselilo, što smo vazda imali dobar uspjeh. Jednog se dana i knez dade na taj šport. On sagje iz svoga dvorca sa svom svojom pratnjom i gostima do Zete, koja je okolo 300 metara udaljena od dvorca, da vidi, kako se riba lovi dinamitskim patronima. Bijasmo svi na obali Zete poredani, a kapetan kneževske garde Matanović pripravljao je dinamitske patrone: patrone je dobro umotavao u jak papir, tvrdo stezao konopom i oblijepio gnjilom i pričvrstio kapsolu za gorući fitilj na vrhu dinamitske patrone. Kad je to sve bilo gotovo, svukoše haljine - njih desetak perjanika - sa sebe i zaplivaše u rijeku, podaleko od one tačke, gdje će se dinamit baciti. Tada se baci u vodu dinamit. Dinamit puče s gluhom podvodnom tutnjavom, a površina rijeke pobijeli od ribnjih trbuha. Tada oni perjanici plivajuć pohvataše svu ribu. Tako učiniše još dva puta, pa uhvatiše okolo 100 kilograma pastrme. Kad su plivači izašli iz vode, upitam ih, šta su oni na sebi osjećali, kad su dinamiti u vodi pucali, a oni mi rekoše, da su tako osjećali, kao da ih je neko pleskom udario po trbuhu i prsima.

Bog zna, da li je danas Zeta tako obilato ribom naplogjena, a mislim, i ondje nije više dozvoljeno ribu dinamitom loviti.

Ja sam u svojoj mladosti strastveno lovio ptice kao: patke, jarebice, golubove, grlice, prepelice, bene i druge osobito vodene ptice, ali mi je bio najmiliji ribolov. S toga sam na Orijoj luci svakim danom na udicu ribu lovio, jer nije bilo druge zabave, a čitav mjesec dana stajati u onakovom selu, komu služi na ukras samo kneževski mali dvorac od 6 soba, jedna crkvica s nekim grobovima, bilo bi ginuti od dosade. Društvo nam je bilo otmeno. Ja sam već kazao poimence, kakova je bila kneževa pratnja i okolica, pa bismo na Orijojluci sastavili partije, da se igramo karata. Tu bi se neka gospoda igrala hazardne igre, a ja sam se igrao samo preferanca. Moja je partija bila: srpski general Belimarković, Stevan Radonić, a katkada i Stanko Radonić.

Premda je vrijeme našeg boravka na Orijojluci padalo u septembar, ipak je ondje još uvijek bila velika vrućina. Zato smo se igrali preferanca na livadi u hladu pod smokvom. Od Orijeluke prostire se ravno polje sve do Spuža, do Veljeg i Malog brda, u daljinu od 8 kilometara. Crnogorci su svakim danom i noćom navaljivali na utvrde Spuža, Veljeg i Malog brda. Dok bi se mi igrali preferanca pod smokvom, onamo bi dolje pucali topovi s tih turskih utvrda i čuo se prasak pušaka na dugačkoj liniji ispod spomenutih brda. Kad bi na tvrgjavi pukao top, ugledala bi se bijela tačka dima kao guščije jaje, onda bi se bijela točka razvila u mali oblak, a nakon nekoliko sekunda doprla do nas i tutnjava topovskog metka. U noći je zanimivije gledati bitku: iz topa sine plamen kao gromovna munja, a na hiljade puščanih hitaca svjetluca se kao modrušaste zvijezde na tamnoj zemaljskoj površini. Taj smo prizor gledali svaki dan i noć, te nam je i to na neki način u veče vrijeme kratilo. Jednog dana pucahu topovi na turskim utvrdama Spuža i Veljeg i Malog brda, kao i puške crnogorske, kad nadogje u to doba jedan star, visok i suhonjav Crnogorac od 80 godina pred knežev dvorac: objesio o ramenu čagjavu pušku kremenjaču, zadio handžar i kuburu za pojas, pa stade zasukivati sijede brkove i gledati prama Spužu niz dolinu. “Šta gledaš, šta li misliš Crnogorče?” upita ga Blaž Petrović. “Mislim, kojim ću putem udariti prama Spužu, da i ja ispalim nekoliko hitaca na Turčina”  - reče stari Crnogorac, pa ode putem niz polje prama Spužu. Mi se malko nasmijasmo, ali se nijesmo rugali sijedom starcu, jerbo smo znali, koliko svaki Crnogorac čezne skočiti u vatru proti Turčinu.

Jednom se dogovorismo, te pogje nas desetak drugova u Pipere i Kuče, u crnogorski logor, gdje je Božo Petrović sa svojom armadom već od početka rata bio zapodio borbu proti Derviš-paši na albaneškoj granici. Nije drukčije bilo, nego smo morali ići putem, koji je bio udaljen od Spuža samo 4 kilometra. Mi smo se idući verali kroz kamenje i busje, kako smo mogli, da nas ne opaze s turske tvrdjave. Nu ipak nas Turci dalekozorom opaziše, te stadoše na nas pucati iz topa. Prvi hitac ne pogodi nikoga, gjule (bomba) se rasprsnu u našoj blizini dignuvši u zrak silesiju kamenja i zemlje. Mi proslijedismo putovanje sakrivajući se za golemo kamenje, kad bi ugledali na turskoj tvrgjavi bijelo guščije jaje iz topa. Bilo nam je još po sata putovati pod topovskim mecima. No kad topovi zagustiše pucati, zaključismo vratiti se natrag na Orijuluku, ako mislimo iznijeti živu glavu. Po tom krenusmo natrag u Orijuluku. Idući kraj jedne kuće čusmo unutri veliko kukanje i plač. Ja pohrlih unutra, da vidim, šta je, a kad tamo, imadijah šta vidjeti! Došla bila vijest u tu kuću, da joj je domaćin poginuo u boju. Za to se u toj kući bilo sakupilo susjedstvo, rodbina i prijatelji iz drugih sela, pa kukali, plakali i u stihovima naricali. U tim se naricanjima nabrajaju vrline, junaštvo i dobra djela pokojnika, ali se u malim pauzama pije i jede. Žena i djeca pokojnika odrežu kosu i ogrebu lice tako, da im niz obraz lije krv. Meni ponudiše kave i rakije, pa ja gledajuć taj tužni prizor popih kavu i rakiju.

Iza toga odoh u svoj stan, megju svoje drugove. Onog dana bijaše ružno vrijeme: gusti oblaci bili pokrili svu Orijuluku, a kiša lijevala kao iz kabla. Pred mojim stanom bio je dud (murva), a za dudom bila dva konja privezana u razmaku od jednog metra. Na jednom puče grom u murvu, a mi bacismo karte i izletjesmo na polje, pa vidjesmo, da je jednog konja grom ošinuo, te konj ostao mrtav, drugi da je čil i zdrav, a na murvi nije odbijena nijedna grana. Kasnije se tu mnogi sakupiše i raspravljahu o tome dogogjaju kao o nekom čudu.

Na jedno 60 koraka od kneževa dvorca stoji kuća serdara ili vojvode Baje Boškovića. Kuća imade dvije sobe, hodnik i kuhinju. Pred kućom se nalaze tri debla košćele, neke vrsti drveta, koje raste samo u južnim prijedjelima, a daje dobar hlad. U kući je Bajo Bošković ležao bolestan na postelji, pa ga liječio dvorski liječnik pukovnik Février, a ja sam bio tumač izmegju bolesnika i liječnika. Ovaj se je Bajo Bošković bio u boju na Vučjemdolu i naporno marširajući s Pekom Pavlovićem na bojište strašno prehladio, te ga spopala vrućica, da je od toga dobio naglu sušicu. Toj bolesti podleže hrabri vojvoda, baš kad smo mi još bili na Orijojluci. Njega bi knez Nikola pohodio svaki dan i nekoliko bi sati dnevno sjedio pred njegovom kućom u hladu pod košćelama zajedno s nekim vojvodama i običnom pratnjom, pa se razgovarao i stanovništvo iz okolice primao u audijenciju. Tu je knez sudio i o poljskim štetama.

Knez je bio tako dobroćudan i strpljiv, da bi najmanju stvar raspravljao sam sa svojim podanicima. Kad je knez jednog dana sjedio pod spomenutim košćelama, donese mu jedan Crnogorac pismo od Bože Petrovića, u kojem mu javi, da je porazio Turke na rijeci Morači, te da su Turci pobjegli i ostavili na bojištu 3000 mrtvih, većim dijelom u rijeci podavljenih, ali da je i Crnogoraca okolo 300 mrtvih. Knezu je bila vrlo mila vijest, da su Turci poraženi s tako velikim gubitkom, ali je bio zlovoljan, što je 300 Crnogoraca poginulo u tom boju. Knez je, može se reći, tugovao za pojedinim Crnogorcem. A kako ne bi tugovao kad nije imao više od 30.000 borilaca svega? Valjalo mu je odolijevati proti turskoj sili prama Hercegovini, Novom pazaru i Albaniji, a još je i jedan veliki dio crnogorske vojske bio zaposlen opsadom Nikšića i gradića Meduna. U Medunu pako bilo je 600 regularne turske vojske s nekoliko topova na gradu.

Medun i njegovu posadu bio je tako zanemario Derviš-paša, te se je činilo, kao da je već izbrisan iz turskog posjeda. Ta okolnost u velike osokoli Crnogorce proti Albaniji, jer su držali za cijelo, da ih se armada Đerviš-pašina boji, dok se je nekim načinom odrekla Meduna, te vrlo važne strategične tačke, i prepustila posadu svojoj sudbini, a bez živeža i municije. Srpski general Belimarković je često dobivao brzojave iz Srbije, da srpska vojska odnosi sjajne pobjede i napreduje proti Turcima, a Novica Cerović vazda bi primijetio, da on onim brzojavima ništa ne vjeruje, da je dakle srpska vojska svagdje potučena. Mašo Vrbica bijaše u glavnom stanu kneza Milana Obrenovića, pa je i on brzojavno izvještivao svoga Gospodara o srpskim dobrim i zlim uspjesima.

S Orijeluke smo svakim danom silazili u Danilovgrad. Ovaj grad bijaše nov, a na Zeti sagragjen. Imao je lijep most i lijep položaj, a pučanstvo se je bavilo trgovinom. Ovdje vidjeh kneževa strica Krcu Petrovića, kojemu se pripisuju mnoga junaštva iz prijašnjih vremena. To je bio neustrašiv junak; jurišao je s golom sabljom u ruci na Turke, sjekao glave i vazda ostao zdrav u borbi. Srčano je hvatao turske goruće granate i Turcima ih natrag bacao. Crnogorci su ga jako voljeli, jer je imao sreću u bojevima, ali mu knez nije nikada prepustio neodvisne komande nad vojskom, jer je bilo časova da ne bi sasvim trijezan bio. U Danilovgradu predstavi mi se mlad, dobro odjeven Crnogorac, po imenu Jovan Radonić. Taj mi reče: “Moj stariji brat, Luka Radonić, nalazi se u glavnom stanu Derviš-paše, ali smo mi našoj domovini vazda privrženi, pa bi rada Njegovu Visočanstvu knezu Nikoli učiniti uslugu u ovome ratu. Moj brat Luka dao mi je pismo i ja sam ga predao Njegovu Visočanstvu još pred 14 dana, pa nemam još nikakova odgovora niti me više pušta preda se u audijenciju”. To ja odmah priopćih Stanku Radoniću, a vojvoda Stanko reče: “Kažite Vi njemu, neka se odmah izgubi iz Crnegore, dok mu još stoji na ramenu glava i da se Njegovo Visočanstvo s njima ne će upuštati u takove poslove”. Moram sada ovu stvar razjasniti. Poznato je, da su Petrovići vladali u Crnojgori, ali onaj Petrović, koji bi iz ove loze bio episkop. Uz episkopa Petrovića stajao je a latere civilni guvernatur iz Radonića koljena. Godine 1832. vladao je episkop Rade, pjesnik i vrlo učen svečenik, a tog vremena je bio civilni guvernatur Vuk Radonić. Vladiki Radi nije se svigjao Vuk Radonić, te ga dade zatvoritii i protjerati iz Crnegore.

Danilo Petrović nije bio vladika niti niži svećenik. On je snovao učiniti prevrat u Crnojgori, te stoga ode potajno u Petrograd, da od ruskog cara traži potporu. Car ga primi vrlo prijazno, sve sasluša i razumije, u kakovu stanju stoji Crnagora, te je i on bio mnijenja, da se svećenstvo ukloni s vladanja. Jednog dana sigje Petrović u Kotor, te poruči svojim pouzdanim prijateljima u Cetinju i u drugim crnogorskim nahijama, da mu dogju na dogovor. Kad se u svemu sporazumi s pouzdanim prijateljima, uzagje s njima na Cetinje.

Na trgu u Cetinju imade murva. Pod ovom murvom, a nasred trga u godini 1851. sazva Danilo narod Cetinjski, te u sjajnoj crnogorskoj odori, u kalpaku, s visokim redovima ruskim na prsima i golom sabljom u ruci pročita ukaz ruskog cara, kojim se ukida episkopska vlast i Danilo postaje prvim knezom Crnegore. Istodobno Danilo Crnogorcima zaprijeti, da će odmah svakoga posjeći, koji mu se ne bi pokorio. Ugledavši narod carski ukaz, sjajnu odoru i visoke redove na Danilu, pokloni mu se i proglasi ga knezom. Episkop pako, popovi i civilni gubernatur uskomešaše se, kad to čuše, te se htjedoše žestoko oduprijeti tome Danilovu prevratu; nu Danilo bijaše okretan i stade strijelati protivnike, te tako brzo utiša vrevu. Od toga vremena protjerani civilni guvernator Vuk Radonić, i njegovi potomci istaknuše pretendenstvo na kneževsko prijestolje Crnegore i Brda.

Tada je bilo Luki i Jovanu Radoniću po desetak dvanaest godina. Nakon očeve smrti otigjoše u Carigrad, i tu su uvijek obletavali oko paša i sultanova dvora, ne bi li ih ovi, kad-li tad-li nadvladavši Crnugoru, postavili na prijestolje. I ovog su puta Luka i Jovan Radonić bili došli s Derviš-pašom u Skadar, da sudjeluju u ratu proti Crnojgori, da love u mutnoj vodi. S toga knez Nikola nije imao nikakova povjerenja u Lukinu strategičnu pomoć, te je čudo, da nije dao Jovana kao uhodu strijeljati, nego ga pusti, da se mirne duše udalji iz Crne gore. O Luki Radoniću biti će još kasnije govora.

U to knez Nikola diže svoj glavni stan s Orije luke i preseli se u Cetinje u polovici oktobra. Od Danilovgrada putuje se južnom stranom Crnegore kraj Skadarskog jezera kroz sela plodna voćem i vinogradima do Crnojevića Rijeke, a od Rijeke do Cetinja mora se penjati uz brdo do Košćela, a onda preko vrhunca “Belvedera”, s kojeg se vidi čitavo Skadarsko jezero i veliki dio Albanije, saći niz brdo do Cetinjskog polja. Baš tu u dnu polja počimaju prve kuće Cetinja, a prva je zgrada novi i jedini hotel...

 

 

 

 
Home
Up
Lutvo Dzubur
Risto Grdjic
Pisma gatacka
dr.Aleksandar Ratkovic
Nasuf Fazlagic
Novak Mandic
Hivzija Hasandedic
Berislav Sekelj
"Nacionalni" spomenici
Safet Hasanbegovic
Bozidar Tadic
Osman Saric
Mehmed Basic
Salko Campara
Dr.Aida Vidan
Cedo Bacovic
Zaim Cimic
Mr Adnan Velagic
"Gatacke novine"
Jasmina Demirovic
Dr.Radule Popovic
Zaboravljeno Gacko
Iz starih d(t)eftera
Vjekoslav Vrančić
Danilo Komnenovic, Muharem Kreso
Hamdija Kapidzic
Martin Gjurgjevic
 

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.



 

                                            
                          (Predhodna strana)                                                                                           (Naredna strana)

Home Lutvo Dzubur Risto Grdjic Pisma gatacka dr.Aleksandar Ratkovic Nasuf Fazlagic Novak Mandic Hivzija Hasandedic Berislav Sekelj "Nacionalni" spomenici Safet Hasanbegovic Bozidar Tadic Osman Saric Mehmed Basic Salko Campara Dr.Aida Vidan Cedo Bacovic Zaim Cimic Mr Adnan Velagic "Gatacke novine" Jasmina Demirovic Dr.Radule Popovic Zaboravljeno Gacko Iz starih d(t)eftera Vjekoslav Vrančić Danilo Komnenovic, Muharem Kreso Hamdija Kapidzic Martin Gjurgjevic

This site was last updated 12/13/10