Nasuf Fazlagic
     
BJEKSTVO SA RUSKOG DVORA
Home
Lutvo Dzubur
Risto Grdjic
Pisma gatacka
dr.Aleksandar Ratkovic
Nasuf Fazlagic
Novak Mandic
Hivzija Hasandedic
Berislav Sekelj
"Nacionalni" spomenici
Safet Hasanbegovic
Bozidar Tadic
Osman Saric
Mehmed Basic
Salko Campara
Dr.Aida Vidan
Cedo Bacovic
Zaim Cimic
Mr Adnan Velagic
"Gatacke novine"
Jasmina Demirovic
Dr.Radule Popovic
Zaboravljeno Gacko
Iz starih d(t)eftera
Vjekoslav Vrančić
Danilo Komnenovic, Muharem Kreso
Hamdija Kapidzic
Martin Gjurgjevic

 



Narodno predanje o hodži Škaljicu - sužnju sa Ozije
(događaj iz 1737. godine)


U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijom.

Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.


BEGOVI I OFICIRI

Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.

                  

Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:

 


”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”


Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin.
Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.

POVRATAK U HERCEGOVINU

Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.

Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna.
Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.

O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:

 


Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada


VEZA IZMEĐU VLADISLAVIĆA I HASANBEGOVIĆA


Žena Bećir-paše Čengića poticala je od roda Đulića iz okoline Mostara, vjerovatno iz Dubrava. Rusi su joj pod Ozijom zarobili brata Osmana koji je tamo pokršten. Njen sin Jakub je tamo posjećen. (Jovan Dučić: Grof Sava Vladislavić str. 19). Dučić navodi ovaj podatak prema naštampanoj srpskoj narodnoj pjesmi o navedenom događaju. Da li se u čitavoj ovoj legendi miješa ličnost hodže Škaljića sa Osmanom Đulićem, ili su obojica pokrštena, ne može se nešto sigurno zaključiti.

O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
              
Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.

Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.

U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.


Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.

Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine

****************************************************************************

(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.

Literatura:

- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.  

********************************************************************************************

Ljubaznoscu redakcije lista "Most" Mostar citate ove redove.

Izvornik na :http://www.most.ba/038/074.htm

 

 

 
 
Nasuf Fazlagić
TRAGOVI U KAMENU
Jedan majdan stećaka na Gatačkom polju
star je najmanje petsto godina

 

Rubovi gornjeg i donjeg Gatačkog polja kao i neki dijelovi gatačke površi pokriveni su brojnim srednjovjekovnim grobljima, koja se spominju u naučnoj literaturi, jer njihovi elementi i neke cjeline po formi i ostalim osobenostima spadaju među ljepše nadgrobne spomenike Bosne i Hercegovine. Svi oni koji su ove nekropole posjetili namjerno ili slučajno postavljali su skoro ista pitanja koja se uglavnom svode na sljedeće: Ako su ovi glomazni i teški nadgrobnjaci odvaljivani od stijene, kako su obrađivani, gdje su im bili majdani i na koji način su dovlačeni na groblja? Na neke od ovih pitanja je moguće odgovoriti na osnovu tragova ostavljenih u majdanima i na grobnim kamenovima kao i na osnovu današnjih primitivnih oblika rada pri odvaljivanju, obradi i prevozu krupnog kamenja.

Odvaljivanje kamenih blokova od kojih su nastajali stećci u Gacku išlo je dosta teško. Ima mišljenja da su u kamenu željeznim dlijetima vrćene rupe u određenom pravcu da bi kamen raspuknuo. Postoji mogućnost da su u izvrćene rupe nabijeni suhi jelovi klinovi, a zatim u njih sipana voda da zabreknu i da širenjem razbiju kamen, što bi se, donekle, moglo prihvatiti. Mišljenja o ovom poslu su uglavnom podijeljena, ali je pak najprihvatljivije da su u izvrćene rupe nabijani drveni klinovi, a u njih gvozdeni, a onda se zajednički maljevima složno u te klinove udaralo, kakvih slučajeva ima i danas, da bi kamen pod jednakim opterećenjem raspuknuo.

Karakterističan primjer zasijecanja stećaka postoji na rubu Gatačkog polja kod sela Kule na lokalitetu Geljeve grede, gdje je sigurno postojao majdan - kamenolom za vađenje i odvaljivanje nadgrobnog kamenja i to velikog kapaciteta, što se pažljivim posmatranjem i danas može uočiti. Jedan zasječen, od stijena neodvaljen i napušten stećak i danas stoji u srednjem dijelu toga majdana. Njegova okolina podsjeća na veliko radilište odakle su vađeni i odvaljivani kameni blokovi.

Dužina navedenog zasječenog komada, prirodnog okrajka stijene je 196, debljina 45 i širina nešto preko 100 centimetara. Prema postojećim dimenzijama ovaj nadgrobnjak je trebao imati oblik ploče. Blok je po čitavoj dužini zasječen površinskim kanalom na škarpu, koji se pri dnu sužava, tako da mu je širina pri vrhu 12, a prid nu 6 centimetara. Dubina zasjeka je u prosjeku 10 - 11 centimetara. Čitavom dužinom zasjeka, ukopano je 6 rupa prečnika 6 centimetara sa dubinom od 17 centimetara (10 + 7 cm zajedno sa dubinom zasjeka). Razmak između izvrćenih rupa je nejednak 14, 15, 20, 23 i 39 centimetara. Blok je dovoljno ”otkriven” - pristupačan tako da je na njemu istovremeno moglo raditi više ljudi. Sve je ovo odlično očuvano. Kamen krečnjak je zdrav i jedar.

Ostaje otvoreno pitanje zašto je sve ovo napušteno. Na bloku je evidentno da nije izvršeno potpuno zasijecanje, jer nedostaje poprečni zasjek u dužini od jednog metra. Rupe u kamenu djeluju kao trag ovčijih nogu zbog čega neupućeni kažu da je tu ”ovca gazila kad je nekad kamen bio mehak i nezreo”. Postojeće rupe u ovom bloku se redovno svake zime prirodno pune vodom od kiše i snijega koja se mrzne, ali blok nije raspuknuo niti misli, nego to tako stoji najmanje petstotina godina, računajući da su ti radovi izvođeni prije 1482. godine, tj. prije pada Hercegovine pod Turke.

Pošto je gatački kraj bogat čvrstim i jedrim kamenom, majdana je za ove svrhe bilo na sve strane, i vjerovatno ih još ima koji nisu zvanično utvrđeni, a koje bi kao i stećke trebalo uvrstiti u spomenike kulture i zaštititi. Dva majdana stećaka u Strugovima i na Grajskoj glavici u gatačkoj općini navodi Pero Slijepčević u svome radu ”Staro groblje po Gacku” (GZM IZ 1928. Sveska za historiju i etnologiju Sv.2. str. 57).  

Ljubaznoscu redakcije lista "Most" Mostar citate ove redove.

Izvornik na: http//web.telia.com/~u50008759/35/088.htm

 

Nasuf Fazlagic

 

DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama



Gradovi-tvrdjave u mnogo cemu podsjecaju na ljude. Oni imaju mladost, uspon i pad. Na kraju oronu, ostare, propadaju i pretvaraju se u gomile kamenja. Ovakva sudbina stigla je vecinu utvrdjenih gradova. Oni sto su preostali izgubili su strateski znacaj i davno su napusteni. Zidine nekih gradova i danas strse iznad provalija, odolijevajuci zubu vremena kao svjedoci necega sto je nestalo. O mnogima od njih ispletene su i sacinjene price i legende, koje su cesto neuvjerljive-oprecne istoriji, ali su, ipak, odigrale veliku ulogu, sacuvale i otrgle od zaborava po neku istinu o malo poznatim detaljima ljudske proslosti. Takav je i Kljucki Grad u Hercegovini.

Putujuci magistralom od Dubrovnika preko Trebinja i Bilece, stize se preko Kobilje glave i Kamenog brda u Gatacku komunu. Tu se lijevo od puta ukazuje duguljasta, uska uvala kao prva stepenica prostrane gatacke visoravni, omedjena sa sjevera planinom Babom i njenim obroncima Rudim brdom, prevojem Sedlom, visom Videzom i Vrhovima. Juznu stranu uvale zatvaraju dijelovi Kamenog brda i prostrana kraska povrs. Uz sjeverni rub uvale priljubilo se nekoliko mirnih, kamenitim stijenama zaklonjenih, seoceta: Stepen, Cernica, Kljuc i Zagradci. Odmah tu u blizini na obroncima Babe iznad Kljuca visoko u nebo strse osute i provaljene zidine Kljuckog Grada.

Nije poznato kako je Kljuc dobio ime. Postoji prica da mu je ime vezano za izvor iza grada, Vilinu pecinu iz koje voda prosto kljuca uz tutnjavu za vrijeme plima kako mjestani nazivaju poplave i povodanj u Gatackom polju. Pored ovoga u kljuckoj uvali postoji vise izvora koji se narocito bude i “kljucaju” za vrijeme kisnih dana i topljenja snijega. Veliki dio gatackih voda tece u obliku ponornice podzemnim putem ispod planine Babe i prevoja Sedla koji kao prirodne prepreke rastavljaju Donje gatacko polje od Kljuckog polja na rastojanju od 4 km, da bi se kroz Vilinu pecinu i druge kraske otvore i supljine u periodu plime srucile u Kljucko polje. Ovakva pojava je i u kraskim predjelima prava rijetkost i zanimljiv prirodni fenomen. U takvim prilikama zazubore i zaklokocu izvori na sve strane, a zedni ponori nemilice gutaju mutne vode…

Narod o Kljuckom Gradu kaze da su ga zidali Grci i da su u davna vremena pobjegli usred ljeta po smrznutom snijegu prema moru, te da je to bila zla godina puna leda i snijega. Kasnije je gradom vladao kralj po imenu Sandalj, a iza njega herceg Stjepan od koga su ga preoteli Turci. Narod je tu nesto pomijesao i ono sto kazu da su ga zidali Grci moze imati vezu sa pominjanjem Gacka u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, gdje se spominju kraljevi Radoslav, njegov otac Dobroslav i Grci. Istina je, medjutim, nesto drugacija. Kljucki Grad potice sa kraja XIV vijeka. Prvi njegov graditelj i gospodar bio je Sandalj Hranic i vrlo je vjerovatno da ga je zidao na ostacima prijasnjeg grada. U sirem smislu je grad bio svojina vlastelinske plemicke porodice Kosaca koji su se kao oblasni gospodari smjenjivali u nekoliko generacija. Praotac im je bio Vuk od koga su sinovi Vlatko Vukovic i Hranja (Hrana). Vlatko je poznat kao Tvrtkov vojvoda. Zaustavio je turski prodor u humsku zemlju pobijedivsi 1388. godine kod Bilece turskog vojskovodju Sahin-pasu. Ucesnik je Kosovske bitke 1389. godine na strani srpskog kneza Lazara Hrebljanovica, gdje je predvodio odred Bosanaca i Humljana. Vratio se ziv iz bitke. Hranini sinovi su Sandalj Hranic (1370.-1435.), Vuk Hranic i Vukac Hranic. Vukcev sin je Stjepan Vukcic Kosaca, poznatiji pod imenom herceg Stjepan (1405.-1466.). Posljednja dvojica, Sandalj i Stjepan, gospodarili su prostranom teritorijom koja je prelazila granice danasnje Hercegovine; imali su svoje kancelarije i dobro organizovan dvor, vojsku i druge sluzbe. Cuveni Sandaljev savjetnik i diplomata bio je Pribislav Pohvalic, koji ga je nadzivio i tu funkciju vrsio i za hercega Stjepana. Nesto kasnije se kao Hercegove diplomate spominju Pribislav Vukotic i Gost Radin. Sandalj Hranic je imao snage i sredstava da podigne ovaj grad (Kljuc), jer je kao oblasni gospodar raspolagao ogromnim prihodima od carina, trgovine i posjeda. Imao je kucu u Dubrovniku i raspolagao sa velikim svotama zlatnog novca. On je u svom gradu 1410. godine izdao ispravu koja objasnjava prodaju grada Ostrovice u Dalmaciji Mlecanima. Da je Kljuc bio Sandaljev grad i njegovo povremeno sjediste potvrdjuju i drugi dokumenti, a posebno natpis na stecku Radonje Ratkovica koji se donedavno nalazio pod ovim gradom.

Prva Sandaljeva zena bila je Katarina braticna Hrvoja Vukcica Hrvatinica, bosanskog vojvode i hercega, a druga Jelena kci kneza Lazara Hrebljanovica – Jela, inace udovica Djurdja Stratimirovica-Balsica. U narodu je dugo ostalo uvrijezeno misljenje da je Sandalj bio naprasit, lose naravi, a u vjerskom pogledu “nevjernik” vjerovatno pripadnik Crkve bosanske sa bogumilskim shvatanjima i da mu je Jela bila susta suprotnost. Voljela je knjigu i bila bogobojazljiva, te je stoga mnogo ispastala.

Kljucka tvrdjava na kamenitim stijenama svjedoci o losim odnosima u plemickom drustvu Bosne i Hercegovine, medjusobnim obracunima i partikularizmu u bosanskoj drzavi, a posebno medju oblasnim gospodarima kakav je bio Sandalj. Napravili su je da bi u njoj bili sigurniji, da bi ih zastitila od drugih njima slicnih. Ima misljenja da je Kljucki Grad imao funkciju cuvara drumova koji su ovuda vodili.

U Sandaljevo doba u selu Cernici kod Kljuca postojala je carinarnica, trg i dubrovacka kolonija. Cesto su kod Sandalja u Kljuc navracali dubrovacki poslanici. Sandalj je na svome dvoru u Kljucu imao muziku i glumce. Cernica se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica. Postoji misljenje da je Cernica jos u rimsko doba bila trgovacko naselje iako ovde nema rimskih tragova osim jedne skracenice na liticama Sarica grada.

Citavo zdanje Kljuckog Grada je uglavnom gradjeno od kamena, pijeska kreca i drveta. Malter u zidinama djeluje kao okamenjen. Kljucani tvrde da se u okolini jos poznaju tragovi Sandaljevih “klacina”. Citava okolina Kljuca predstavlja oporu i surovu prirodu.

Kljucki Grad kao cjelina ima dva dijela. Za donji grad se ponekad kaze i Potkljuc. Donji grad je bio pristupacniji, teze ga je bilo braniti, posebno sa zapadne strane, a unutar njega su bile kamenite kuce pod plocom kao kakvo zasticeno predgradje. Ovde su pri gradnji koristene tri debele prirodne stijene – litice smjera istok-zapad, kako ih ovde zovu “linje” visoke prosjecno do 12 metara. Graditelj je ove stijene kao gotove stjenovite zidove koristio, i mjestimicno gdje je bilo potrebno povezao sa pravim zidinama, zatvorivsi ih sa istocne i zapadne strane i tako dobio cjelinu. Povrsina citavog kompleksa iznosi 3120 m kvadratnih. U gornjem dijelu je prvobitno postojala kula na kojoj su stajali topovi i koja je dominirala gradom. Unutar grada je postojala, kasnije dozidjivana, turska kula-tamnica koja je nekada bila stan vojvode Sandalja. U Kljucu je Sandalj umorio vlastelina Radica Sankovica, a vjerovatno i mnoge druge “neposlusne”. Jos i danas se u gradu raspoznaju ostaci cisterne za vodu 3x4 m. Izmedju donjeg i gornjeg dijela grada postojao je tajni prolaz.

Srednjovjekovnim feudalcima, pa i Sandalju i njegovim nasljednicima zabave i igara kao da nikada nije bilo dosta. Legenda kaze da su Sandalj i njegovi nasljednici povremeno u doba povodnja zatvarali neke ponore u Cernicko-kljuckoj uvali i pretvarali ih u jezero. Ono je sluzilo za voznju camcima od Stepena do Zagradaca. Posebno obuceni momci upravljali su i veslali camcima napunjenim feudalnom gospodom. Kad bi se svega izdovoljili otvarali su ponore i jezera je nestajalo. Imena nekih lokaliteta u Gatackoj komuni ukazuju da su Sandalj i njegov nasljednik Stjepan Vukcic imali i svoje kuce za odmor van Kljuca. O ovome svjedoci lokalitet u selu Miholjacama kojeg zovu “Sandaljev sto”, gdje je vjerovatno Sandalj imao svoju izlaznu kucu i tu povremeno stolovao. Kod gatackog sela Fojnice postoji izvor kojega zovu “Hercegovo vrelo” i pored njega isklesana dobro ucuvana kamena stolica najvjerovatnije, kako narod tvrdi, pravljena za hercega Stjepana, sto je jos jedna potvrda da su oni znali uzivati u prirodi, lovu, zdravoj vodi.


Na jednoj zaravnjenoj stijeni naspram grada (Kljuca) istocnije stotinjak metara sacuvana je kamena pokretna monolitna stolica u obliku teske fotelje ukrasena ornamentima sa sjedalom duzine 70, sirine 53 i visine oko 40 centimetara. Ovu zaravan u Kljucu zovu “Stoca” od stolica, ili stolac, odnosno stolno mjesto – stolovanje. Tu se nekad sudilo u prisustvu oblasnih gospodara i njihovih savjetnika, te se radi o sudackoj stolici, dok mjestani tvrde da je to mjesto Sandalju sluzilo za dnevni odmor i razgovore sa ljudima od povjerenja, te bi po tom shvatanju moglo imati dvostruku funkciju. Tesko je vjerovati prici da je Sandalj neke osudjenike bacao odavde sa “stoca” u provaliju.

U Sandaljevo vrijeme je pred gradskim vratima bila crkvica koju je Sandalj napravio za svoju zenu Jelu. Kasnije su je Turci pretvorili u dzamiju za potrebe vojne posade. Ona i danas tamo stoji. Pretpostavlja se da je i crkvu u gatackom selu Srdjevicima podigla Sandaljeva zena Jelena.

Na sirem prostoru oko Kljuca ima dosta spomenika iz predturskog perioda. Na vise mjesta postoje razvaline crkava pod nazivom “crkvine” i nekoliko manjih skupina (nekropola) stecaka. Po glavicama u polju izmedju Kljuca i Cernice crkvenih razvalina ima na sedam mjesta. Neki lokaliteti oko Kljuca nose imena koja ukazuju da su ovde zivjele poznate licnosti srednjovjekovne bosanske drzave. Na to podsjecaju lokaliteti: “Kraljev put”, “Banica” (Banicin put) i “Lijepa Plana”. Svi oznacavaju imena srednjovjekovnih karavanskih puteva koji se i danas tako zovu. Prvi je vodio od Kljuca prema jugu, drugi prema zapadu i treci prema istoku. Mozda je i ime sela Stepena izvedeno od turske rijeci tepa (brezuljak), kao sto su izvedena imena od dvoboj Doboj, od stolice stoce, od Markov val Makov vao, od suplji val suplji vao, od pocinje vala pocivala, od golih stijena linje, od vis Videz i sl.

Interesantna je mala nekropola stecaka smjestena na brdu Cucenici istocno od grada. Tu su tri povelika kamena nadgrobna stecka oblika sanduka sa odvojenim postoljem i tri ploce bez postolja kao i jedan veliki sljemenjak dug 154, sirok 85 i visok 120 cm. Na sjevernoj bocnoj strani su motivi dvojice konjanika koji dijele megdan kopljima i samo sto se nisu sudarili. Istocna strana sljemenjaka sadrzi natpis:

“Ovde lezi Radonja Ratkovic
pogiboh pod gradom
pod Kljucem za svoga
gospodara vojvodu Sandalja.”


Sandalj je bio poznat kao proslavljeni vitez. On je zajedno sa Hrvojem Vukcicem 1412. godine ucestvovao na evropskom plemickom saboru u Budimu gdje se istakao i proslavio na viteskom turniru, a zatim se u utvrdjenom Budimu sastao sa carem Sigismundom. Za ovu nekropolu mjestani kazu, radi lakseg izgovora, “Doboj” od dvoboj na kome je poginuo Sandaljev zatocnik. Mozda je Kljuc jedini grad cije je ime upisano na stecku. Ovaj stecak se nalazi pred Vojnim muzejom na Kalemegdanu u Beogradu, odnosno u vrtu iza zgrade gdje je prevezen poslije Drugog svjetskog rata.

Sandaljev sinovac Stjepan naslijedio je ogromne posjede koje mu je stric pribavio, pa i sam Kljucki Grad. Stjepan je kasnije 1448. godine otcijepio Hum od Bosne proglasivsi se hercegom od Svetoga Save i doprinjeo razbijanju jedinstva bosanske drzave. Ovaj dio nekadasnje bosanske drzave po Hercegu je dobio ime Hercegovina. On je sa porodicom prebivao u Kljucu o cemu takodje postoje istorijski dokumenti. Kljucki Grad su Turci zauzeli 1468. godine od Hercegovog sina Vlatka Hercegovica poslije oceve smrti.

O padu Kljuca pod Turke postoji legenda iz koje se vidi da je Herceg imao tri sina Vladislava, Vlatka i Stjepana. Kad je Stjepan bio za zenidbu isprosi mu otac djevojku u Latina. Cim su je doveli u Kljuc otac je nasamo pozvao sina i saopstio mu: “Sine, Latini su nas prevarili! Djevojka je slijepa.” Mladi Stjepan se iznenadio i povikao: “Meni ne treba”. To je otac jedva docekao, jer je djevojka bila zdrava i prava ljepotica. Ubrzo se saznalo da je Herceg uzeo snahu sebi i bruka je pukla. Sin nije mogao izdrzati sramotu. Skupio je 300 najvjernijih drugova i prebjegao Turcima u Skoplje. Tu se navodno poturcio. To je izveo Sultanov sejh Aksemsudin i Mahmut-pasa Hrvat. Posto je bio plemic iz vladarske porodice proizveden je u cin pase. Na turskom dvoru je tada zivjela rodica njegove majke Barbare srpska princeza carica Mara. Stjepan (mladji) je presavsi na islam dobio ime Ahmed. Cuven je u turskoj istoriji pod imenom Ahmed-pasa Hercegovic. On je kasnije postao veliki vezir. Na njegovom dvoru u Carigradu zivjeli su i neki nasi ljudi: Grgur Desisalic i Radic Bogasinovic sa kumom Dubrovcaninom Andrijom Sokorcevicem.

Ovaj Hercegov sin, prema legendi, napada, kao turski komandant na zemlju svoga oca osvajajuci mnoge gradove. Red je dosao i na njegov Kljuc. Turci su se priblizili gradu i logorovali u Pustom polju. Sin pasa je napisao ocu pismo u kome je stajalo: “Oce, bjezi, idem pravo na tebe. Vodim 50.000 vojnika koje niko nije u stanju zadrzati.” Otac je odgovorio: “Ne bojim te se. Grad je tvrd. Pun je hrane, vode i vojske.” Ahmed-pasa je znao da je otac u pravu. Pokusao je da ga prevari i uspio. Predvece je napao Kljuc topovima od istoka, naredivsi svojim vojnicima da nakopaju po dvije zobnice zemlje crnice i da je nose sa sobom. Vojnici su se cudili pasinom naredjenju ali su ga izvrsili. Udarajuci na grad po pomrcini jedne snijezne noci pala je komanda da se pod zidine grada istresu zobnice sa zemljom. Sve je pocrnjelo. Branioci su javili da se nesto cudno dogadja. Herceg i njegovi ljudi su se uznemirili. Konstatovano je da Turci potkopavaju grad i spremaju lagum. Neki su uzviknuli: “sve ce nas u lagum dignuti”. Jos iste noci spremili su se i tajnim izlazom sa zapadne strane, potovarivsi mazge sa blagom koje su prije toga bile naopako potkovane nestali u pravcu Stjepan-Grada iznad Blagaja i izvora Bune kod Mostara udaljenog od Kljuca oko 100 kilometara. Turcima je trebalo vise od 24 sata da doznaju kud je Herceg krenuo. Izgleda da im je bilo daleko vaznije Hercegovo blago nego Herceg koji se blagovremeno sklonio u Stjepan Grad. Ahmed-pasa se poslije nekoliko sedmica priblizio ovo m gradu na takozvano Cobanovo polje gdje je zanocio. Ponovo se posluzio lukavstvom. Puhala je jaka bura. Hladnoca je ulazila u kosti vojnika. Pasa je naredio da svaki vojnik sakupi 10 hrpa suhog granja i drva. Kad je pala noc pala je i naredba: “Pali vatre!” Planule su strane iznad Blagaja. Herceg je sa sinovima i vojvodama posmatrao prizor i na koncu progovorio: “Bjezimo! Ima ih k’o na gori lista. Da je toliko vojnika koliko je vatri goloruki bi nas pobijedili, a sigurno oko svake vatre ima bar po 10 vojnika.” Lukavstvo je i ovog puta uspjelo.

Poslije napustanja Stjepan Grada kod Mostara Herceg se zaputio u Dubrovnik i od Dubrovcana trazio zastitu, ali je nije dobio. Dubrovcani su se plasili da Turci ne traze Hercega i njegovo zlato sto bi moglo dovesti do rata. On je pak ubijedio Dubrovcane da mu uzmu zlato na cuvanje. Na to su oni pristali tek kada je Herceg pismeno potvrdio da kod njih nije nista ostavio. Na potvrdi koju je Herceg potpisao i koju su kasnije Dubrovcani pokazali Turcima, stajalo je: “Herceg dodje, prodje i protjera blago.”

Iza toga su se vremena smirila. Herceg je boravio u Novom, danasnjem Herceg Novom i u medjuvremenu trazio dio svoje ostavstine od Dubrovcana. Oni su odgovorili da nema sta traziti. Prica se da je ovo “ubilo” Hercega, poznatog srebroljubca i pomoglo mu umrijeti, te da se Dubrovnik od tada silno obogatio.

Licnost Ahmed-pase Hercegovica u istoriji nije do kraja razjasnjena, narocito u pogledu toga da li je on kao najmladji Hercegov sin, posto je rodjen 1456. godine mogao tako mlad izvrsiti onu misiju koju mu pripisuju, jer je na dan oceve smrti imao svega 10 godina. O tome kako je i zasto ovaj djecak dospio na sultanov dvor u Carigradu postoje razne legende u koje spada i ona koju je zapisao Evlija Celebija. Ipak, najprihvatljivija je ona legenda po kojoj je Herceg pred kraj iz Novog, da bi ispao korektan prema sultanu, ovome poslao velike darove i sina Stjepana kao taoca, koji se kasnije poturcio. Sultan je na ovaj gest odgovorio podjelom Hercegovine na gornju i donju. Navodno je gornju Hercegovinu dao na privremenu upravu hercegu Stjepanu.

Ahmed-pasa nije osvajac Kljuckog Grada. Postoji misljenje da je Kljuc osvojio Ahmed vojvoda ili Kara Meho, kako jos legenda tvrdi, sa drugovima Hasom i Husom. Dalje se prica da im se vojska obukla u cefine – dugacke bijele carsafe i da su Meha, Hasa i Husa na grad nanijeli “tri konja doratasta, tvrdoglava i lisasta”, te da je Meho prvi zauzeo gradsku kapiju i tu poginuo. Jos uvijek postoji njegov grobni kamen pred dzamijom u Kljucu bez natpisa, ali sa uklesanim lukom i strijelom. Ono sa cefinima bi moglo imati nekog osnova posto je Kljucki Grad pao u decembru po zimi i snijegu, te se moglo desiti da se vojska maskirala u bijelo.

Istina je i to da je Ahmed-pasa Hercegovic po padu Hercegovine sudskim putem od Dubrovcana trazio i dobio dio blaga svoga oca kojeg je Herceg testamentom 21. maja 1466. godine ostavio u nasljedje trojici sinova i zeni Ceciliji i pohranio u Dubrovniku. U toj zaostavstini bilo je zlata, srebra, bisera, skupocjenog posudja, odjece i drugih dragocjenosti.

Oba grada i Kljuc i Stjepan Grad kod Mostara pali su pod Turke poslije Hercegove smrti. Kljuc se u odbrani odlicno drzao. Hercegov sin Vlatko je pred Kljucem zarobio turskog vojvodu Ahmeda koji nije identican sa licnoscu Ahmed-pase Hercegovica.

 
U Donjem Vakufu 1990. godine.

 

 

 

 

 
 
 

 

 

 

Home Lutvo Dzubur Risto Grdjic Pisma gatacka dr.Aleksandar Ratkovic Nasuf Fazlagic Novak Mandic Hivzija Hasandedic Berislav Sekelj "Nacionalni" spomenici Safet Hasanbegovic Bozidar Tadic Osman Saric Mehmed Basic Salko Campara Dr.Aida Vidan Cedo Bacovic Zaim Cimic Mr Adnan Velagic "Gatacke novine" Jasmina Demirovic Dr.Radule Popovic Zaboravljeno Gacko Iz starih d(t)eftera Vjekoslav Vrančić Danilo Komnenovic, Muharem Kreso Hamdija Kapidzic Martin Gjurgjevic

This site was last updated 12/13/10