Osman Saric
   
Osman Sarić
   
   

 

Gatački Stolac u oku i srcu

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

…Zavičaj je naša istina. Za tu istinu se isplati žrtvovati, biti dio nje, pisati o njoj.

Ko ne zna i ne osjeća tu istinu prazan je i bez zavičaja, list otrgnut na putu. Stolac je moja istina i od te istine nemam ništa svetije, jer sa njom dođoh na sijet i ne napuštam ga, jer to je moje rodište, moje zgarište, moj narod roda plemenito-dobro-bošnjačkog. Ovdje je moja sijeda majka bešiku ljuljala za mene i moju braću i sestre, za našu uspavanku, za miran san i sve to sa osmjehom i nekom strepnjom da nas trn na životnom putu ne ubode, da bolest ne poboli, da dušman na dobro lošim ne nasrne…

Pogled na Sarića grede - kamera Sanvil Sarić

…Odmak od rodnog kraja je smrt u malom, a to spoznajemo tek kada ga napustimo, kada mu u goste često ne navratimo, kada se od rodne grude I bešike majčine 2odrodimo”. Zato pođimo zavičaju u pohode.

 

(Izvod iz knjige )

 

 

Odvojili smo, za vas, dio Osmanove knjige koji se odnosi na Gacko u periodu izmedju dva svjetska rata.

 

STAROJUGOSLOVENSKI PERIOD

 

GODINE BESPRAVLJA I TERORA NAD BOŠNJACIMA

 

Od austrougarskog zuluma i poniženja Bošnjaci-muslimani se otarasiše probojem Solunskog fronta u septembru 1918. godine, i vojničkim slomom centralnih sila i Austro-ugarske.Ujedinjenje jugoslovenskih naroda postade realnost, a stvaranje jugoslovenske države nada u boljitak. Inicijativu za ujedinjenje vode Jugoslovenski odbor i srbijanskavlada Nikole Pašića. Dolazi do Majske deklaracije slovenačkih, hrvatskih i srpskih zastupnika (30. maja 1917. godine) u Carevinskom, vijeću i osnovanja kluba jugoslovenske orjentacije na čelu sa dr. Antonom Korošecom. Slijedi sastanak predstavnika stranaka u Zagrebu 2. i 3. marta 1918, godine i usvajanja rezolucije o načelu saomopredjeljenja naroda kao osnovnom motivu za stvaranje zajedničke države na principima demokratije.U Zagrebu Bosnu i Hercegovinu zastupaju Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Kosta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola. Obrazuje se Narodno vijeće (5. I 6. oktobra 1918. godine) u čiji sastav ulaze prestvanici Hrvatske,Međumurja, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Bosanskog sabora, Jugoslovenskog kluba u Carevinskom vijeću i zastupnici pokrajinskih sabora Kranjske, Štajerske, Koruške, Gorice i Istre. Među 180 predstvanika iz Bosne I Hercegovine (10 Srba, 6 Hrvata, 2 Bošnjaka –muslimana). U središnjem odboru NVSHS, među 36 članova iz Bosne i Hercegovine je 9, a iz redova Bošnjaka dr. Halidbeg Hrasnica iHamid Svrzo. Dolazi do formiranja Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (20. oktobra 1918. ), a na sjednici Glavnog odbora (4. oktobra 1918. ) donosi se odluka o organizovanju okružnih, kotarskih i seoskih odbora. Glavni odbor NVSHS broji 25 članova )14 Srba, 7 Hrvata i 4 Bošnjaka-muslimana, (dr Halidbeg Hrasnica, dr. Hamid Svrzo, Smajo Ćemalović i Salih Bašić). U Glavnom odboru su: Gligorije Jeftanović, dr. Jozo Sunarić, dr. Halilbeg Hrasnica, dr. Savo Ljubibratić, dr. Hamid Svrzo. U narodnoj vladi, na čelu sa Atanasijem Šolom, a u njenom sastavu je i dr. Muhamed Spaho. Vlada preuzima vlast od generala Šarkotića 1. novembra. 1918. godine, odnosno do formiranja prve vlade Kraljevine SHS. Zalagala se za mir u Bosni I Hercegovini, obezbjedjenju ishrane stanovništva, obnovu saobraćajnica, formiranje sopstvenih vojnih i policijskih snaga, obnovi školstva i zdravstva, procjeni ratne štete i drugih poslova. U ovo vrijeme Vrhovna komanda srpske vojske upućuje generala Bođidara Feržića, a potom i dr. Milana Pećanca sa zadatkom da razgovara sa Vladom Bosne I Hercegovine o ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Vlada na ove uslove nije pristala i nije potpisala manifest o prisajedinjenju Bosne i Hercegovine Srbiji. Konačno 1. decembra 1918. godine formira se prva zajednička jugoslovenska vlada u čijem sastavu su i predstavnici i Bosne i Hercegovine - Dr. Mehmed Spaho, T. Alaupović i U. Krulj. Sva vlast prelazi na državne organe na čelu sa centralnom vladom u Beogradu. Time je okončan period uprave u Bosni I Hercegovini koji je imao karakter autonomnosti.

Narodnu vladu zamjenjuje Zemaljska vlada za Bosnu I Hercegovinu sa Atanasijem Šolom na čelu.Do Vidovdanskog ustava (28.juna 1921. godine) sva vlast je u rukama i pripadnosti kralja (regenta Aleksandra Karađorđevića koji je vršio kraljevsku vlast prije smrti kralja Petra Karađorđevića 16. avgusta 1921.). Vidovdanski ustav izglasan uz pomoć glasova poslanika JMO (Jugoslovenske muslimanske organizacije). Obećanja o obligacionim ustupcima bosnjačkim zemljoposjednicima i novčanom obeštećenju, (uzvrat za glasove JMO) biće puka prevara. Dolazi I do zamjene Zemaljske vlade sa Pokrajinskom vladom (14.jula 1921.), a trajanje pokrajinske vlade biće samo do februara 1924. godine. Od 1924. godine Bosna i Hercegovina je  administrativna oblast na čelu sa županima koji su bili direktno odgovorni centralnoj vladi u Beogradu. Umjesto višestoljetnih historijskih granica Bosnu I Hercegovinu čini šest oblasti: Sarajevska, Tuzlanska, Mostarska, Travnička, Bihaćka, i Vrbaska.Nakon uspostave šestojanuarskopg režima (poznate šestojanuarske diktature 6. januara 1929. godine) Bosna I Hercegovina je razbijena na devet banovina, isparcelisana i podijeljena, a kao historijsko-teritorijalna cjelina nestala u cjelovitosti Kraljevine Jugoslavije. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine (3. oktobra 1929. godine) Hercegovina (bivša Mostarska oblast) presječena je granicom Primorske i Zetske banovine koja je išla dolinom rijeke Neretve. U Primorsku banovinu uključen je dio Travničke oblasti (Travnih, Bugojno, Livno). Veći dio Sarajevske i Tuzlanske oblasti, dijelovi Travničke oblasti, Zapadna Srbija i krajevi oko Vukovara i Srema uključeni su u Drinsku banovinu, sa sjedištem u Sarajevu. Vrbasku banovinu činio je teritorij Vrbaske i Bihaćke oblasti i manji dijelovi Travničke i Tuzlanske oblasti, te uski pojas rijeke Une oko Dvora na Uni. Vidljivo je da je od “butum” Bosne i Hercegovine u njoj ostao samo teritorij Vrbaske i Bihaćke banovine. Na ovom teritoriju od tadašnjih preko milion  stanovnika, pretenzije Srbije su bile “velika Srbija”.

U komadanju Bosne I Hercegovine; od cjeline do šest oblasti, od šest oblasti do 9 banovina, vidnu ulogu ima sučeljavanje srpsko-hrvatskih interesa koje su opterećivale ukupan politički život Kraljevine Jugoslavije, jer dvije, u suštini hegemonističke politike, u fokusu interesa su imali što “ veći komad” Bosne i Hercegovine. Konačno, će se Cvetković-Maček, 26. avgusta 1939. godine, sporazumjeti da 13 srezova (Brčko,Bugojno,Derventa,Duvno,Fojnica,Gradačac, Konjic, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik)  uđe u sastav Banovine Hrvatske, a Vrbaska, Zetska i Drinska banovina u sastav Srbije. Ovakva podjela ignorira postojanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka na vjekovnim prostorima. Ponudjeno “ čerečenje” Bosne I Hercegovine neće zaživjeti u praksi , zaratiće se, a njemački fermašal Vilhem Kajtel “rasparčaće” Kraljevinu Jugoslaviju (12.aprila 1941.) po aršinima : Koruška (slovenački dio), Kranjska i Donja Štajerska, priključene su Trećem Rajhu; Bačka, Baranja i Prekomurje, pripali su Mađarskoj; Banat (pordučje oko Bora i Srbija) došli su pod njemačku upravu, Makedonija je pripala Bugarskoj, Hrvatska je postala nezavisna država, dok je područje Bosne i Hercegovine i Crne Gore trebala urediti Italija. Međutim Slavko Kvaretnik, uz prisustvo njemačkog opunomoćenika Edmunda Vazenmajera, proglasio je Bosnu i Hercegovinu u sastavu ND Hrvatske. Hrvatska će izvršiti podjelu Bosne i Hercegovine na velike župe: Vrhbosna (Sarajevo), Usora i Soli (Tuzla), Glaž, Pliva i Lastva (Travnik), Sana i Luka (Banjaluka), Krbava i Pasat (Bihać) i Hum (Mostar). Srezovi Gacko, Bileća i Trebinje će pripasti  administrativnoj Velikoj župi Dubrava sa sjedištem u Dubrovniku. Ova pripadnost Bosne I Hercegovine ND Hrvatskoj biće ozvaničena Odlukom sila osovine na Bečkoj konferenciji 21/22. aprila 1941.godine.

Vratimo se položaju Bošnjaka u tvorevini Kraljevine Jugoslavije, jer predhodno “rasparčavanje” ima za cilj da čitaoca upozna sa hronologijom gubljenja samostalnosti Bosne I Hercegovine i edukativnu ulogu da se ne zaboravi značajan segment novije istorije.

“Rasparčavanjem” Bosne I Hercegovine na udaru su se našli pretežno Bošnjaci-muslimani. Krajem 1918. i početkom  1919. godine dolazi do takozvanog ”prevrata”, a socijalni nemiri imaju nacionalna obilježja. Veliki je broj primjera koji govori o paljevini bošnjačkih kuća, posebno begovskih i aginskih, pljačkama, ubistvima, hajdučko-uskočkim napadima.Taj talas “revolucionarnog raspoloženja” uglavnom se sručio na Bošnjake što je bio direktan uzrok njihovog političkog organizovanja. Tuzlanski muftija Ibrahim Maglajlić organizuje, 29.decembra 1918. godine u Tuzli, sastanak predstavnika bošnjačkog naroda tuzlanskog okruga sa ciljem da se organizuje odbrana Bošnjaka od napada na njihovu ličnost, ličnu imovinu, njihova imanja i slobodu, da se zemljoposjedinicima nadoknade pričinjene štete I zaštite inetresi islamske zajednice.

Ubrzo poslije ovog sastanka, februara 1919. godine, formira se JMO, a njen lider je dr. Muhamed Spaho.Cilj je zaštita ineteresa bošnjačkog naroda i borba za autonomiju. JMO će biti i jedini politički predstavnik bošnjačkog naroda o čemu govori i broj dobijenih glasova iI poslaničkih mandata. Na parlamentarnim izborima (28. novembra 1920.) JMO je dobila 110.000 glasova (23.33%) i 24 poslanička mandata. Na izborima od 18 marta 1923. godine, broj  glasova je  112.000 i 18. poslaničkih mandata. Sljedeći izbori 8 februara 1925. godine sa 127.690 glasova i 15. poslaničkih mandata. Na izborima od 11. februara 1927. godine JMO ima 125.121 glas i 17. poslaničkih mandata. Vidljivo je da je  JMO imala najviše glasova i mandata od šestojanuarske diktature i kao takva činila značajan politički činilac i značajnu snagu bošnjačkogh naroda. Na parlamentarnim izborima, od 5. maja 1936. godine JMO je dobila (zajedno sa blokom Udružene opozicije) 1.076.345 glasova.

Na teritoriji Drinske banovine u 16 bosansko-hercegovačkih srezova, izabrano je 18 poslanika iz reda bošnjačkog naroda: dr. Džafer Kulenović (Žepče), Husein Ćumović (Zvornik), Muhamed Prejlubović (Kladanj), Ragib Čapljić (Rogatica), dr. Sulejman Hafizadić (Travnik), dr Avdo Hasanbegović (Tuzla), Ismet Gavran-Kapetanović (Čajniče), Ibrahim Sarić (Sarajevo). Na narednim izborima (od 11. decembra 1938.) Udruženje opozicije dobilo je  67 poslaničkih mandata, a vladina lista 239 mandata. Biće to i posljednji parlamentarni izbori u bivšoj Jugoslaviji, posljednji napori JMO da dosljednom borbom za interese Bošnjaka dođe do autonomije.

Okupacijom i razbijanjem Bosne i Hercegovine, te podjelom Jugoslevije 1941. godine Bošnjacima će zaprijetiti najveća opasnost od Kulina bana do ratnih dana 1941. godine.Poginuće oko 150.000 Bošnjaka kao žrtve zločina,žrtve ratnog terora i žrtve rata.

 

ZLOČINI BEZ KAZNE

 

Sjeme nataložene mržnje iznićiće kroz “revolucionarno raspoloženje” prem svemu nebošnjačkom. Zločini će ostati bez kazni.

Nevina krv bošnjaka teći će vjekovnom zemljom bošnjačkom u Koritima kod Gacka.Tamo će (1912.) protjerati starosjedioce Čustoviće, Dizdareviće,Musiće, Redžiće. Dizdarevići će skončati u Koritskoj jami koja će se zvati “Dizdarušom” do juna 1941.godine. U naslovu “ Hercegovačka hajdučija”  Mugdim Karabeg iznosi pisanje Husage Ćišića “ Hajdučija u južnim stranama Hercegovine”:

“Husaga Ćišić je 1926. godine objavio u novinama članak “Hajdučija u južnim stranama Hercegovine”, u kojem je naveo da su hajduci, u jednom vremenu naše istorije, mogli biti narodni junaci, ali da su se u periodu Kraljevine Jugoslavije izmeli u ubojice i pljačkaše, koji su se prvenstveno obračunavali sa Muslimanima, odnosno kako su ih oni nazivali Turcima ili poturicama. U tom rukopisu Husaga, između ostalog piše: - Odmah u početku onog velikog narodnog slavlja (ujedinjenje u Kraljevinu SHS), to slavlje su životom platili dvojica naših ljudi i to MEHO ČUSTOVIĆ i ALIJA DILBEROVIĆ iz Dobrog Polja, srez Gacko. Noć ih je u vlastitoj kući progutala, a istraga je ostala bez ikakvog rezultata .-

Naredne 1919. godine umoreni su na skandalozan način braća ADEM,AHMET i ATIF TANOVIĆ iz Međuljića kod Gacka. Ubijeni su u Lipniku, bivšem staništu Čengića, u prisustvu žandarmerijskog poručnika Krste Terzića i grupe njegovih žandarma. Braći Tanović bila je silom odvedena stoka u Lipnik. Prepoznali su jedan dio stoke kod Bjelogrlića iz Lipnika i otišli u Lipnik sa zahtjevom da im se oteto vrati. Tih dana u Lipniku se dogodilo ubistvo Jovana Bjelogrlića, navodnog solunskog dobrovoljca.Znalo se da ga je, prema vlastitom priznanju, umorila supruga. Ipak, za umorstvo Jovana Bjelogrlića optuženi su i privedeni Tanovići. Razjarena i “osvetom nošena” masa je Tanoviće izmasakrirala i pobila. I ovaj zločin ostao je nekažnjen. Zločince nikad nije stigla ruka pravde.

ADEM  BAUK, bijaše ugledan domaćim i džematbaša gatačkog sela Ravni. Ubijen je u kući, baš kao i Dilberović i Čustović, nikom kriv ni dužan. Smrt očeva teško je pogodila sina Ferziju. Skrenuo je s pameti i nikada se nije oporavio od očeve i porodične tragedije. I ovaj zločin ostao je bez kazne.

DŽAFER PAŠIĆ, iz sela Mulja kod Gacka bio je sljedeća žrtva krvoloka. Ubijen je , a ubicu nikada nije stigla kazna, jer tadasnja žandarmerija i vlast je zatvarala oči i pokazala se “neukom” da ubice pronađe i privede sudu pravde.

IBRO KRVAVAC, iz obližnje Gračanice kod Gacka takođe je mučki ubijen, na putu za planinu. Ubica nije pronađen. Znalo se za ubice. Bili su to “junaci” Maje Vukovića potpomognuti “jatacima” sa područja Gacka. “Jataci” su  bili pojedini Srbi koji su dojavama obavještavali hajduke o kretanju Bošnjaka Gačana i na taj način bili saučesnici u brojnim ubistvima.

Ubistva i hajdučije neće biti pošteđena ni Fatnica u takozvanim Rudinama, srez Bileća. Četiri brata iz porodice Đapo okopavala su kukuruz. Ubijeni su mučki na svojoj babovini.

MEHMED SELIMOVIĆ, iz bilećkog sela Zaušje nalazio se na Divinu poslom.Zaklan na kolima.

ADEM AVDIĆ,  iz Šakotića - srez Bileća nalazio se u svojoj kući sa osmogodišnjom kćerkom. Ubijen u vlastitoj kući.

ARIF BABOVIĆ, iz Bileće biće ubijen 1919. godine u rođenoj kući. I ovdje će ubica i ubice biti nepoznate, a istraga “u toku”.

SALKO MEHIĆ, iz Ključa kod Gacka biče žrtva premlaćivanja od strane komita na Kamenom brdu. Znaće se ko su “prebijači kostiju”, ali njih nikada neće doživjeti da vidi na sudu i da im sud kaznu za zločine odredi.

ŠUKRIJA TANOVIĆ, iz Zagradaca kod Ključa ubijen je mučki 1924. godine. Predhodno je Šukrija pozvan iz kuće na neki razgovor, a zatim mučki ubijen iz puške. Poslije Šukrijine smrti Tanovići će se iseliti sa imanja u Zagradcima. Napustiće rodna ognjišta i nikada se više neće vratiti u obliđnje Zagradce, bas kao i Čustovići, Dizdarevići, Musići i Redžići u Korita.

SALKO KOVAČ, borački muhtar, HUSO ČOLPA I MEHO OKERIĆ zaputiće se iz Borča, na poziv seoskog poglavara , u Gacko.U Gacko neće stići. Biće zasrećeni u Vranjskom dolu od strane “družine”, na čelu sa Majom Vujovićem i pobijeni.

Čair Lukavica, površ gatačka, biće mjesto krvavog masakra dva Memića i tri Talovića iz obližnjeg sela Bahori i Mrđenovići. Pomenuti Bošnjaci kositi će čair i sakupljati pokošeno sijeno. Pobiće ih Majo Vujović, sijeno zapaliti i čak 11 volova ubiti. Biće to “krvava kosidba na Lukavici” od koje ubice neće zaboliti glava za svirepo ubistvo nedužnih ljudi iz mirnih povrških sela.

Smrt će “hodati” bilećkim srezom u liku “istih junaka s vrh Timora”.

MEHMED I JAŠAR AVDIĆ, sa Plane kod Bileće važili su za mirne ljude i dobre, radišne domaćine. Ubit će ih iz zasjede hajduci na putu Bileća-Gacko.

Obližnja Fatnica, bilećki srez, neće biti mirna od hajduka Maje Vukovića. Ovdje će ubistva biti česta, a pridužiće im se  i ubistvo HAŠIMA OVČINE, ŠAĆIRA ĆATOVIĆA, SALKE ĐAPE, i BEĆIRA BAJRAMOVIĆA. Mučko ubistvo izvršeno je 1925. godine. Pomenuta četvorica zaputila su se u Bileću da podignu invalidninu koja je bila tako sitna da su je zvali “crkavicom”. Do Bileće nisu stigli. Zaustavljeni su na svom posljednjem životnom putu od “junaka sa Timora” i poklani kao bravi. Ubice nisu nikom bile ni  dužne ni krive smrt  “begova iz Fatnice”  kako je ovo gnusno ubistvo opisala beogradska “Politika”, prema pisanju Husage Ćišića. “Objektivno” beogradsko glasilo navodilo je kako “begovi” nisu bili voljni dati novce družini Maje Vukovića i da je to bio razlog ubistva. Česta ubistva Bošnjaka i smrt koja je “jezdila

šumom i drumom” uzjoguniće hercegovačke Bošnjakei uliti im strah i nepovjerenje u tadašnju antibošnjačku vlast, pa će to ogorčiti i Husagu Ćišića koji će 14. avgusta 1925. godine organizirati protestni zbor Bošnjaka u Mostaru na kojem će biti osuđeni zločini, od vlasti zatraženo da se izvedu pred lice pravde i kazne, te spriječe dalje nasilje i omogući miran život Bošnjaka Hercegovine.

U rezoluciji sa zbora istaknuti su zločini od 1918. do 1925. godine u kojoj se pominje klanje I ubistvo preko 100 Bošnjaka gatačkog, bilećkog i trebinjskog sreza. Na kraju rezolucije stoji: “Nadalje tražimo  da se državne vlasti prihvate najefikasnijih mjera da se jedamput zauvijek stane na put pokoljima i razbojstvima nad Muslimanima, a da se obezbijedi život i imetak za njihova ognjišta”.

Rezolucija je nosila naslov “Junake skriva okolica”. Gnjev Husage Ćišića i Bošnjaka, ispoljen na pomenutom zboru i dostavljen Vladi, biće jeka bez odjeka. I dalje će drumovima orgijati hajduci, a glava Bošnjaka biti ugrožena, ma gdje se nalazio ili poslom zaputio. Genocid nad Bošnjacima bio je intenzivan i na području Sandžaka. Ovdje su organizovane prave životne hajke na Bošnjake, a srbijanski “krstareći odredi” vršljali su ovim područjem vršeći ubistva, pljačke i provodeći sistematski teror nad Bošnjacima.

Pokazatelji te golgote Bošnjaka najbolje ilustruju slučajevi:

U periodu 1918.-1919. godine, u južnom dijelu Sandžaka, ubijeno je 1300 Bošnjaka-muslimana, opljačkano 194 sela i naseljenih mjesta sa materijalnom štetom od 20 miliona dinara. Naročito su četnici Koste Pećanca bili nemilosrdni  u tutinskom kraju.

U Starčevićima (1922.) je ubijeno 31 lice, a pokolj je nastavljen na područjima Kosovske Mitrovice, Čečavaca, Jejnice, Vrela I Štimlja. U Dumnici su ubijena 23 lica, a poluživa čeljad je zapaljena i nestala na “lomači”.Samo je 8 lica iz ove skupine sahranjeno.Ostalima su kosti bile u pepelu. Zločin je učinio Kosta Pećanac i vojvoda Milić uz pomoć generala Tomića. Pomenuti “egzekutori” nastavili su sa zločinima u 1923. godine. Novembra 1924. godine izvršen je čuveni zločin u Šahovićima, Pavinom polju i Grnčarevu. Ubijeno je , spaljeno i poklano preko 2000 ljudi, žena, djece, staraca,starica,djevojaka i mladića. Krvavi teror Pećanca, Tomića, Milića i “krstarećih odreda” natjerao je Bošnjake Sandžaka da se iseljenjem ( u Tursku,Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu) zaštite od daljeg “istrebljenja” i sačuvaju goli život.

Val iseljavanja zahvatio je i istočnu Hercegovinu. Hercegovci su selili u Tursku, Ameriku i doseljavali u druga mjesta Bosne I Hercegovine. Egzodus Bošnjaka trajao je u kontinuitetu.

 

UBISTVO MAJE VUJOVIĆA

 

Hajduci nisu mirovali “od Đurđevdana do Mitrova dana” po svom običaju u gatačkom,bilećkom i trebinjskom srezu. Dobro čuvano iobavještavano od brojnih  “jataka” i bližnjih srodnika znali su za malobrojne potjere žandarma koje je upućivala tadašnja starojugoslovenska vlast i na zlodjela hajduka gledala “kroz prste”, a počinioce zločina kažnjavala blagim kaznama koje su bile više nagrada za zlodjela nego kazna. Po ubistvu Talovića I Memića ušlo se u trag ubicama čeljadi, stoke I paliocima sijena. Prepoznala ih je jedna djevojčica  Bošnjakinja iz Bahori sudionik krvavog dogadjaja, na čairu Lukavičkom. Ubice su puštene, poslije zatvaranja i istrage da se brane sa slobode. Ruka pravde nije ih stigla. Protiv zlodjela ustali su ugledni gačani Bošnjaci. Tražili su od vlasti energične korake na likvidiranju bande Maje Vujovića, pa se čak obraćali i kralju Aleksandru Karađorđeviću putem predstavki i lično. Činili su to Avdo Hasanbegović, Šukrija, Alija i Hamid ef.Kurtović, Murat Sarić i drugi. Prema kazivanju Alije i Hamida ef Kurtovića buntu gačana-Bošnjaka se moralo udovoljiti, pa su organizovane intenzivne potjere za Majom Vujovićem im hajducima. Organizovane su i mješovite potjere, sastavljene od žandarma Bošnjaka i Srba, pretraživane su staze kojima se kretala ozloglašena “junačka družina” Maje Vojovića. Konačno, su potrage urodile plodom. Žandarmi Alija i Huso, pripadnici žandarma bilećkog sreza, ušli su u trag Maji Vujoviću i likvidirale ga. Smrt Maje Vujovića donijela je prividan mir među Bošnjake, koji su se slobodnije kretali drumovima i manje strepili po vlastiti život i sigurnost porodica. Međutim , Majine pristalice se neće pomiriti sa smrću svog “junaka” i vršiće odmazdu.

Još u toku potjere za Majom i družinom hajduci ubijaju dva žandarma (Bošnjak i Srbin) na lokalitetu Debela Greda - Zborna gomila,  gatački srez, a neposredno poslije likvidacije Maje Vujovića, na Kobiljoj glavi kod Gacka ubijen je MURAT HEBIB iz Cernice. Murat je išao da obezbijedi ogrev za porodicu. Ubijen je pri sječi. Odmazda će biti izvršena i na području Ljubinja,. Tamo će hajduci zaklati tri Bošnjaka.

Žandarmi sa mrtvim Majom

  Tu  zlodjelima neće biti kraja. Nastaviće se do konca 1928. godine. Stradaće veći broj Bošnjaka od “osvetničke ruke”. Zločinci će biti poznati pod imenom “kosovski odmetnici” i “bratoubilački bataljon”. Potjere neće prestajati da daju “mršave plodove” , a žal za smrću Maje Vujovića biće okarakterisana kao “smrt junaka dana”. PETKO KOVAČEVIĆ sa “đetićkim vrlinama” će potrage prikazati kao “ćorava posla” i između ostalog napisati:

“Najnovije je poveliko ubijanje naših državljana po starom receptu po isturenim krajevima Hercegovine, ponovo su u kretanje stavili našu žandarmeriju i potjere su , kako kažu, u velikom stilu i sada u toku. Zašto se ovi ljudi, bez potrebe, tjeraju da beskorisno mršave po bespućima, kad od toga nikakve hasne ne može biti, jer junake sakriva njihova okolica, a okolicu sakrivaju oni koji znaju, koji treba da djeluju ali šutke gledaju kako Vujović, Roganović ili ini tamane Muslimane?” Tako na ubistv a i zločine, svake vrste, gleda Petko Kovačević - Za njega je i smrt nedužnog “ djelo kome se treba diviti”.

 

Autor zadržava sva prava!*

 


 

 
  

    

               
              "Osu se nebo zvijezdama
                     Gatačko polje ovcama"
                            (pjesma čobanice)
 
Home
Up
Lutvo Dzubur
Risto Grdjic
Pisma gatacka
dr.Aleksandar Ratkovic
Nasuf Fazlagic
Novak Mandic
Hivzija Hasandedic
Berislav Sekelj
"Nacionalni" spomenici
Safet Hasanbegovic
Bozidar Tadic
Osman Saric
Mehmed Basic
Salko Campara
Dr.Aida Vidan
Cedo Bacovic
Zaim Cimic
Mr Adnan Velagic
"Gatacke novine"
Jasmina Demirovic
Dr.Radule Popovic
Zaboravljeno Gacko
Iz starih d(t)eftera
Vjekoslav Vrančić
Danilo Komnenovic, Muharem Kreso
Hamdija Kapidzic
Martin Gjurgjevic

BILJEŠKE O PISCU

Bilješka o autoru

    OSMAN ( Šaćira) SARIĆ, ugleda svijet davne 1926. godine u rodnom Stocu, kraju gdje se Sarića grede sa “nebom ljube”, gdje sokolovi u letu kolo pletu, gdje čuvena Pandurica “tromo i umorno spava” , gdje kamen  preko ljeta prži, a vjetar zimi kao kurjak, zavija i kijametsko vrijeme čini.

    Sa nepunih petnaest godina doživjeće golgotu Drugog svjetskog rata i biti svjedokom kolapsa i košmara sveopšteg. Stasaće i za pušku ,hrabro stati na branik domovine protiv agresora aktivno ratovati, kao pripadnik NOR-a (od Gacka do Zidanog mosta) do konačnog oslobodjenja 1945. godine.

    Završio je Pravni fakultet.

     Osman će drugovati I sa perom kao aktivni saradnik I autor tekstova u “Prosvjetnom listu”, “Radu”, “Pravnoj praksi”, “Privrednom pregledu” I drugim listovima I stručnim časopisima.

     Napisa knjigu “Gatački Stolac u oku i srcu”, čije dijelove gledate i čitate.

     O njoj , autor, u pogovoru kaže: “ Odbranio sam se od zaborava pisanjem. Mrtvim činjenicama udahnuo sam život, oplodio ih riječju istine” , te “Ovo je nedopričana priča. Ja toliko znao, istražio, saznao, i napisao. Ko zna više… Bujrum neka piše.”

 

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         
     

                                            
         (Naredna strana)
 

Home Lutvo Dzubur Risto Grdjic Pisma gatacka dr.Aleksandar Ratkovic Nasuf Fazlagic Novak Mandic Hivzija Hasandedic Berislav Sekelj "Nacionalni" spomenici Safet Hasanbegovic Bozidar Tadic Osman Saric Mehmed Basic Salko Campara Dr.Aida Vidan Cedo Bacovic Zaim Cimic Mr Adnan Velagic "Gatacke novine" Jasmina Demirovic Dr.Radule Popovic Zaboravljeno Gacko Iz starih d(t)eftera Vjekoslav Vrančić Danilo Komnenovic, Muharem Kreso Hamdija Kapidzic Martin Gjurgjevic

This site was last updated 12/13/10