Recenzije knjiga o Gacku

Home
Up
Biljeg vremena
Dzevad Drljevic 1
Camil Sijaric
Refik Dzubur
Branko Gojkovic
Fuad Kovac
Recenzije knjiga o Gacku
Husnija Grebovic
Veljko Mucibabic
Darko Mandic
Dzevad Drljevic-2
Darko Mandic-2
Izet Skobalj
Spiro Zivkovic
Ivo Andric
Danilo Maric
Slobodan Mandic
Asim Peco
Petar Pjescic
Slobodan Bjelogrlic
Asim Bajramovic

 

 
                        

                         Povodom izlaska iz štampe najnovije knjige

 

«101 INTERVJU» AUTORA FUADA KOVAČA

Recenzije

 

Majstor klasičnog intervjua
Intervju je engleska riječ (interview) koja u prevodu na bosanski jezik znači isto što i razgovor vođen između intervjuiste i određenog sagovornika radi stavljanja sadržaja dijaloga pred sud javnosti. To je česta novinarsko-publicistička forma čiji je smisao u saopštavanju i objašnjavanju činjenica na specifičan način. Novosti, zanimljive informacije ne saopštava direktno intervjuist kao u drugim novinarskim žanrovima. I Nove činjenice ili objašnjenja prezentira intervjuisana ličnost. Novinar, publicist je samo posrednik koji izborom ličnosti, izborom teme intervjua i formulisanjem pitanja utječe da novost ili tumačenje budu što interesantniji čitaocu, slušaocu i gledaocu. Većina medija masovnog komuniciranja njeguje intervju kao oblik kojim popunjava svoje tematske i programske sadržaje. Intervjui se objavljuju u listovima, časopisima, radiju, televiziji.
Veoma su, međutim, rijetke knjige u našoj zemlji i u svijetu čije stranice popunjavaju razmišljanja, informacije i tumačenje tako velikog broja ljudi (stotinu jednog) čiji je sagovornik samo jedna osoba. A ta osoba je Fuad Kovač – čovjek koji skoro dvije decenije, prvo kao novinar, potom publicista, u komunikaciji sa svojim bližim i daljim okruženjem, traga za novim, specifičnim i nesvakidašnjim. Traganje ga je, kao majstora klasičnog intervjua, odvelo na put razgovora sa ljudima koji, pozicijom, znanjem i zanimanjem mogu privući pažnju Kovačevog napora i djela. U knjizi «101 INTERVJU» ređaju se političari, naučnici, književnici, privrednici... Ima ih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Njihove misli, ideje, objašnjenja i preokupacije autor je skupio na jednom mjestu sa namjerom da ih izloži sudu masovne publike. Stotinu jedan intervju je gigantski posao. Ni najslavniji novinari toliko razgovora ne obave za čitav život. Fuadu Kovaču za tako složen i obiman posao trebale su godine strpljivog traganja za sagovornicima, formulisanja pitanja, određivanja tematike razgovora... Informacije koje nude mnogi intervjuisani, iz ove velike galerije Kovačevih sagovornika, već su izgubile svaki značaj aktuelnosti. No, one govore o širokom spektru preokupacija ljudi jednog podneblja, o informacijama koje nisu historija jedne zemlje i jednog vremena, ali jesu građa za tu historiju.
Zato su intervjui Fuada Kovača svojevrstan dokument koji zaslužuje da bude objavljen u obliku publicističkog štiva.

Prof. dr. Šemso Tucaković


 

Zahtjevna forma novinskog posla



Intervju spada među najzahtjevnije forme novinskog posla. U situaciji kada pravite reportažu ili izvještaj sa zamišljenog mjesta, uglavnom ste oslonjeni na vlastite resurse. Ukoliko nema jednog sagovornika, vi nađete drugog ili trećeg, što znači da imate više opcija. Pristup konkretnoj lokaciji također može biti u više varijanti. Hoću reći, ukoliko vam ne upali varijanta A, uvijek ima prostora za prelazak na rezervne varijante B ili C. Dakle, ne ovisite isključivo o jednom sagovorniku ili nekim drugim zadatim okvirima. Slično je kod izvještaja ili raznih zapisa, crtica ili novinskih putopisa. Komentar je još ekstremnija varijanta novinske forme u kojoj ste oslonjeni isključivo na sebe. Kvalitet komentara ovisi samo o vama, vašoj informiranosti i talentu da ono što hoćete reći izrazite na što prikladniji način.
Kod intervjua, međutim, niste oslonjeni samo na vlastito znanje, nego i na sposobnosti i znanje sagovornika. Hoću reći da kvalitet intervjua, pored toga što ovisi o tome koliko je umješan intervjuer, toliko ovisi i od toga koliko je zahvalan za intervju intervjuirani.
Intervju kao novinska forma težak je i zbog toga što se u kratkom vremenskom roku, ukoliko niste novinarski specijalist za usko područje, morate pripremiti za najrazličitije teme: od medicine, različitih naučnih područja do sporta, ekologije ili estrade.
Naravno, intervju pored teškoća koje objektivno nosi u sebi, predstavlja i snažan izazov. Umješnost izvlačenja onoga što stvarno sagovornici misle, posebno političari, jedan je od uvjeta za dobar intervju.
Upoznavanje različitih ljudi, njihovih sudbina, također je snažan impuls novinaru da se svojski baci na posao. Dugogodišnji rad na intervjuima, autoru omogućava da stekne najrazličitija iskustva, da proširi, preispita, pa možda i kvalitativno unaprijedi vlastita znanja i poglede na životne fenomene. Gotovo u svakom od razgovora, novinar nauči ponešto. Sva ova znanja oplemenjuju ličnost, čine je profesionalno ali i opće ljudski sposobnijom.
Može se reći da knjiga Fuada Kovača, koja se sastoji od 101 intervjua, upravo nudi pomalo od svega što sam gore nabrojao. Kovač se kroz razgovore sa 101 ličnosšću interesirao za različite teme: od poljoprivrede, preko univerziteta i boksa, do rata i poraća.
Iz iskustva znam da se za neke razgovore morao pripremati nekloliko dana, a možda i sedmica, pročitati i po nekoliko knjiga (kako ćete napraviti intervjua sa nekim književnikom ako iste pročitali njegova djela?) ili studijsko/novinskih napisa.
Ono što je posebno vrijedno, a nalazi se u ovoj knjizi, jeste da su neki intervjui rađeni pod vrlo teškim okolnostima, pod kišom metaka ili uz prasak granata, kada su i intervjuer i intervjuirani svoje živote izložili riziku da bi napravili intervju.

Zbog svega prethodnog, knjigu intervjua Fuada Kovača mogu svesrdno i iskreno preporučiti za čitanje. U njoj ćete upoznati dio bosanske stvarnosti viđenu kroz vizure univerzitetskih profesora, političara, sportista..., a upoznaćete i sto i jednog čovjeka, što je upravo 101 i jedan razlog za čitanje ove knjige.

Zehrudin Isaković

Više o promociji knjige na: http://www.bosnjaci.net/aktuelnosti.php?id=622&polje=kultura
 

 

KRITIKE

SAVO SKOKO

 NEZNANJE JE NAJSTRAŠNIJE KADA JE AKTIVNO*

 

(Povodom knjige dr Petra Mandića Junski ustanak Srba

u Hercegovini 1941. godine)

 

„Opšta kriza,čiji smo svedoci već dugi niz godina, a koja je za

posledicu imala i sveopštu pometnju duha, proizvela je jednu ne-

volju koja se veoma razmahala. Utisak je da je poslednjih godina isto-

rijska nauka više nego ikada ranije izložena napadima isuviše samo-

uverenih i površnih diletanata. Inače, takođe s ečini da nijedna

humanistika nauka nije toliko zloupotrebljavana i postala po-

prište agresivnih amatera kao što je to bio slučaj sa istorijom.

Samozvani sveznadari, razmetljivi kvazinaučnici i umišljeni po-

znavaoci prošlosti svoga naroda kojima je sve jasno, neopterećeni

znanjem i bez poznavanja elementarnih načela istorijske metodolo-

gije, neutemeljeno i nadmeno vršljaju po istinama proisteklim iz

jednostoletnih napora srpske kritike istoriografije koja je iz-

borila zavidni ugled u okviru evropske i svetske medievistike“.

Citirali smo uvodni deo članka Istoriografija na udaru

„neomantiara“, autora Radivoja Radića, koji je nedavno objavljen u

„Politici“, da bismo upozorili širu javnost da nije samo medievi-

stika nego i naša novija istorija izložena vršljanju umišljenih po-

znavalaca istorijske prošlosti našeg naroda. U tekstu koji sledi

govorićemo o jednom takvom sveznadaru, koji bi mogao da zauzme poča-

sno mesto u knjizi koju Radić piše o njima. Reč je o „profesoru“ dr

Petru B. Mandiću koji je pod naslovom Junski ustanak Srba u Herce-

govini 1941, nedavno objavio skribomanski kolaž, u kome se žestoko

obrušio ne samo na moju knjigu Krvavo kolo hercegovako nego i na

moju ličnost, pa i na ličnost akademika Milorada Ekmečića i oči-

tao nam golemu moralnu i metodološku lekciju. Čitaoci koji pažlji-

vo pročitaju ovu njegovu „studiju“ lako će uočiti da on ne zna ili, pak,

hotimično ne poštuje najelementarnije principe te metodologije.

Na naslovnoj strani knjige o kojoj je reč piše: „profesor dr

Petar B. Mandić“. Dobro mi je poznato da se zvanje profesora stiče

samo na fakultetima i to tek kada se odradi staž asistenta, docenta

i vanrednog profesora i kada Savet dotinčog fakulteta i Savet uni-

verziteta odobre predlog kadrovske komisije o dodeli tog visokog na-

učnog zvanja predloženom kandidatu. (Ovo pouzdano znam jer sam u pe-

riodu od 15. jula do 12. decembra 1985. bio član Saveta Filozofskog

Page 2

fakulteta, kada sam, pod pritiskom ideoloških kućepazitelja, bio

prinuđen da podnesem ostavku zbog recenzije koju sam dao na knjigu

Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama. Takođe

mi je dobro poznato da je Petar Mandić iz osnovne škole sela Sutje-

ske, gde je jedno vreme bio i direktor te škole, došao u Političku

školu koja je tada bila u Beogradu, i da je posle završetka te škole

radio u Gradskom komitetu Saveza komunista Srbije sve do raspada

druge Jugoslavije. U tom komitetu mogao je steći partijsko, ali ne i

naučno zvanje. Zvučnim naučnim titulama (stvarnim i lažnim) kite

se samo oni koji malo šta drugo imaju da ponude svojim čitaocima.

Ivo Andrić nikada nije stavljao doktorsku titulu ispred svog imena,

očevidno zbog toga što je smatrao da bi, zaklanjanjem iza te titule,

kompromitovao svoj ogroman stvaralački potencijal.

Opšte je poznato da su istoričari najbolji stručnjaci iz onog

perioda iz koga su odbranili svoju doktorsku disertaciju. Čitaoci ne

znaju na kojoj temi je doktorirao P. Mandić, jer ih on, u kratkoj bele-

šci na kraju knjige, o tome nije obavestio. Zašto? Verovatno zato da

se iz te beleške ne bi videlo da on nije istoriččar po struci, nego po-

litikolog, jer naslov njegove doktorske disertacije glasi: Uloga i

metod delovanja SKJ u uslovima socijalističkog samoupravljanja.

Kao što se vidi, „profesor“ P. Mandić nije doktorirao na temi iz

srpske nacionalne istorije, već na Kardeljevom samoupravljanju. Da

njegova preokupacije nije bila srpska nacionalna istorija nego u to

doba unosne ideološke magle, nedvosmisleno se vidi iz naslova njego-

ve prve knjige (ukupno 182 stranice – to je verovatno njegova dorađena

doktorska disertacija), objavljene 1983, koji glasi: Savez komunista

Jugoslavije i demokratski centralizam. Valja, doduše, reći da je on

pokušao da upiše postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu

(grupi za istoriju), ali mu nije pošlo za rukom da položi prijemni

ispit. Potom je pohađao politiku školu u Beogradu, koja je 1968. go-

dine prerasla u Fakultet politikih nauka i iz osnova izmenila svo-

ju programsku orijentaciju. Nije mi poznato da li je P. Mandić pre

ili posle toga završio tu školu, ali pouzdano znam da posle toga ni-

je daleko dogurao: ceo radni vek proveo je kao aparčik u Gradskom ko-

mitetu SKS u Beogradu. Pripadao je onoj vrsti ideoloških kućepa-

zitelja koji su uvek bili na liniji i koji su vazda nekoga napadali.

Zamalo i ja nisam skupo platio tu njegovu ideološku revnost, ali

ovoga puta o tome neću govoriti. Neko će ionako reći da nije lepo u

ovakvu polemiku unositi linu notu. Ja, štaviše, mislim da je to ru-

žno, ali sam duboko uveren da će svi oni koji pažljivo pročitaju ovaj

tekst uvideti da se što je rečeno moralo reći.

A sada da vidimo šta je ovaj politikolog napisao u knjizi o

kojoj je reč. O njenom uvodnom delu koji nosi naslov „Koreni Junskog

ustanka“, reći ću samo toliko da sam -čitajući stranice na kojima

autor samouvereno daje meritorne sudove o složenim istorijskim

Page 3

procesima druge polovine 19. veka za koje najblaže rečeno nema do-

voljno stručne spreme – više puta pocrveneo od stida i došao do čvr-

stog uverenja da bi ma kakva rasprava o tome delu bila samo bespo-

trebno gubljenje vremena, jer to što je tamo napisano nijedan obrazo-

van čovek neće ozbiljno uzeti niti mu pokloniti ma kakvu pažnju.

Drugi deo knjige koji govori o Junskom ustanku hercegovakih Srba

1941. godine (taj ustanak autor neprestano meša sa nepostojećim „še-

stojunskim“, tako da čitalac ne zna o kom je ustanku reč), napisan je sa

ciljem da se krivotvorenjem egzaktno utvrđenih istorijskih činjeni-

ca i falsifikovanjem ustaško-domobranskih dokumenata locira u

njegovo rodno selo, a njegovi bliski rođaci promovišu u pokretače i

vođe toga ustanka. Ocenivši da je najveća prepreka za postizanje toga

cilja moja knjiga Krvavo kolo hercegovako, obrušio se na nju na kraj-

nje prizeman način: tu ima zlobe, pakosti, podmetanja, nekorektnog

preuzimanja tuđih tekstova i fusnota, nesuvislog hiperbolisanja, po-

litički i kulturno ružnog etiketiranja itd.

Našoj javnosti je dobro poznato da su prvi masovni pokolji

Srba u tradicionalno buntovnoj Hercegovini izazvali oružani ot-

por „zatočenika mrijet naviknutih“. Do prvog takvog oružanog otpo-

ra došlo je 3. juna 1941. u Donjem Drežnju (Nevesinje). Bio je to odgo-

vor Nevesinjaca na pokolj 27 nedužnih ljudi u selu Udrežnju, koji je

2. juna u osvit izvršila ustaška horda natporunika Franje Sudara.

Tom prilikom došlo je do oštre višečasovne borbe u kojoj je uče-

stvovalo oko 300 „zaštitnih lovaca“, ustaša, oružnika i naoruža-

nih meštana iz Nevesinja i okoline, koja se završila spaljivanjem

celoga sela (Donjeg Drežnja) i masakriranjem pet osoba. Na vest o

survavanju 140 ljudi iz sela Korita u jamu Golubinku na Kobiljoj gla-

vi, Gačani su odgovorili napadom na tri oružnike postaje: u Kazan-

cima, Stepenu i Jaseniku, koje su tokom 7. juna 1941. zauzete i razore-

ne. Te stanice su se nalazile u graničnom pojasu,čije je stanovništvo

od samog početka uspostavljanja ustaške vlasti bilo u svojevrsnom

stanju pobune protiv te vlasti, jer granina linija još nije bila de-

finitivno obeležena (to je učinjeno tek 27. oktobra 1941).

Hrvatska vlast u Bosni i Hercegovini, uverena da je reč o lo-

kalnom otporu srpskog naroda ustaškim zlodelima, reagovala je na

oba sluaja na isti način: za otpor u Donjem Drežnju masakrirala je,

na stravično svirep nain, 20 talaca koji su bili zatvoreni u neve-

sinjskom Vojnom logoru, a za napad na pomenute oružničke postaje u

istočnom delu ondašnjeg gatakog sreza 19 uglednih ljudi (dvadeseti

je pukim sluajem preživeo pokolj) iz gatačkog i avtočvakog zatvora.

Međutim, P. Mandić bolje zna od ustaških vlasti o kakvim je otpori-

ma reč, pa prvi označava kao „meru odvraćanja“, a drugi kao masovni i

to organizovani oružani ustanak protiv ustaške vlasti. Da bi to

svoje zakasnelo otkriće nametnuo čitaocima kao neospornu istorij-

sku istinu, napravio je pravi haos u hronološkoj koncepciji svoje

Page 4

„studije“ (tako on naziva ovaj skribomanski kolaž): obradio je doga-

đaje koji su se odigrali 6. juna pre onih od 3. juna. Tu nelogičnu hrono-

logiju primenio je i pri opisu zbivanja u istonom delu gatačkog sreza.

Budući da je oružničku postaju na Stepenu zauzela ustanička

grupaciju su okosnicu činili borci iz njegovog sela Dulića, potru-

dio se da po svaku cenu dokaže kako je ta postaja zauzeta pre one u Ka-

zancima (na Brljevu): falsifikovao je izveštaj zapovjednika Oru-

žnikog krila Bileća potpukovnika Muharema Aganovića i pred-

stojnika kotarske oblasti Gacko Josipa Roma i naštimovao ih tako

da posluže kao „neoboriv dokaz“ njegovog mita o „šestojunskom

ustanku“. U pomenutom izveštaju potpukovnika Aganovića,čiju fo-

tokopiju posedujem, piše da je 7. juna u dva sata noću grupa Crnogora-

ca prešla granicu kod sela Kazanaca i, uz pomoć meštana toga sela,

napala i zauzela oružniku postaju na Brljevu; da oružnici nisu pru-

žili nikakav otpor, već su se iz kasarne sklonili u obližnje žito i

čekali dok talas napadaa prođe prema zapadu, pa se tek onda povukli

u Gacko; da je prilikom tog povlačenja zarobljen oružniki kaplar

Franjo Franković, koji je, posle obećanja da se neće boriti protiv

buntovnika, „sa cjelokupnom njegovom spremom pušten na slobodu“. U

nastavku toga izveštaja doslovno piše:

„Istoga dana u 5 sati bila je napadnuta oružnička postaja Ste-

pen, na kojoj su se nalazila tri oružnika (podvukao S. S.), jer su osta-

li bili na službi. Napad je izvršen mitraljeskom i pušanom va-

trom sa jedne kose...

 

*ovo je samo manji dio teksta recenzije.Kompletan tekst , zbog njegove dužne,možete  (download ovdje)

 

Izvor originala: www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=c9aa5533-3f5f-4d35-a474-514da53fdcdb&articleId=6123d204-d56a-41c4-95b6-39e6357cc08f

 

 
 
Čedo Kisić
IMPRESIVNO DJELO AKADEMIKA
Kolumne i putopisi Arifa Tanovića
 


(Riječ na naučnom skupu u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, uz sedamdesetpeti rođendan akademika prof. dr. Arifa Tanovića)



prof. dr. Arif Tanović
 


Zahvaljujem na pozivu da sudjelujem na ovom uglednom naučnom skupu. Moj prilog s naslovom "Kolumne i putopisi Arifa Tanovića" odnosi se na novinarsko poglavlje njegove biografije. Budući da se akademik Tanović profesionalno bavio novinarstvom u jednom burnom i veoma značajnom periodu naše i svjetske istorije, namjeravao sam pripremiti širi i studiozniji osvrt, pokušavajući da osvijetlim položaj i ulogu novinarstva u tadašnjem društvenom sistemu. Na žalost, moje zdravstveno stanje, a i nedostatak potrebne dokumentacije, bili su razlog da odustanem od te namjere, te će moj prilog ostati i u granicama sjećanja i svjedočenja o Tanovićevom doprinosu novinarstvu, budući da smo u jednom, ne baš kra

tkom, razdoblju radili u istim redakcijama. Arif Tanović je kao profesionalni novinar radio nepunu deceniju (1950.-1958.), najprije, kraće vrijeme, u redakciji "Borbe", a zatim u redakciji "Oslobođenja". Bio je komentator, urednik, specijalni dopisnik iz niza zemalja Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka i stalni dopisnik "Oslobođenja" iz Londona (1955.-1957.). Ogledao se plodno u svim novinarskim žanrovima (izvještaj, komentar, članak, prikaz, reportaža, intervju). Objavio je 1958. godine veoma zapaženu zbirku reportaža "Putevima Istoka". Sarađivao je i u nizu listova i časopisa bivše Jugoslavije, te objavio nekoliko studija i rasprava na svjetskim jezicima. Bio je glavni urednik časopisa "Pregled", pokretač i predsjednik Savjeta časopisa "Opredjeljenje", osnivač i urednik biblioteke "Etos" i časopisnog izdanja na engleskom jeziku "Surway". Osnivač je i glavni urednik časopisa "Dijalog". Dobitnik je više značajnih novinarskih nagrada i priznanja.

Iza ovih ovlašno spomenutih podataka, nije teško vidjeti, ne samo nama koji smo nekad radili sa Arifom Tanovićem, njegov veoma plodan i raznovrstan doprinos našem novinarstvu i publicistici. Vrijeme u kome se Tanović oglašava kao profesionalni novinar je vrijeme dramatičnih i burnih procesa i događaja sredinom XX stoljeća: obnove i izgradnje zemlje poslije Drugog svjetskog rata, sukoba Jugoslavije sa Staljinom, početaka razvoja samoupravljanja, ubrzane dekolonizacije, osnivanja pokreta nesvrstanosti, nuklearnih prijetnji svjetskom miru, blokovskih napetosti i rivalstava, korejskog rata i novih ratnih žarišta u Aziji i Africi, dramatičnih zasjedanja Ujedinjenih nacija, Titovih putovanja na Istok i aktivnog prisustva Jugoslavije na svjetskoj pozornici, unutrašnjih previranja, političkih i ideoloških konfrontacija (slučaj Đilas), značajnih filozofskih i književnih polemika itd.

Arif Tanović pisao je o svim tim složenim i veoma osjetljivim temama jasnim i raspoznatljivim stilom darovitog komentatora i analitičara, koji duboko sagledava unutrašnju vezu pojava, uvijek preokupiran mišlju o suštini događaja i procesa. U jednom nedavno objavljenom intervjuu on kaže: "Novinar je, i tada kao i sada, pisao po zadatku u okvirima jedne ideologij
e i dnevne politike, ali ja sam, budući mladi filozof, pisao i po svom uvjerenju i po svom izboru." U njegovim člancima, komentarima i esejima na teme domaće i svjetske politike i međunarodnih odnosa "utkana" je njegova filozofska kultura, koja ozračuje i oplemenjuje tekst, izdižući razmatranja pitanja tekućih, svakodnevnih zbivanja na višu spoznajnu i duhovnu razinu. Tanovićevi izvještaji iz Londona ("Londonska politička hronika") primjer su profesionalnog novinarskog umijeća, kako izborom zanimljivih aktuelnih tema tako i dubinom opservacije tamošnje političke situacije, te stilskom i kompozicionom mjerom izvještaja. Značajan je, također, njegov doprinos u koncipiranju i ostvarivanju programske orijentacije lista "Oslobođenje", te u razvijanju redaktorske kulture i osposobljavanja mladih novinara.

Tanovićeve kolumne i eseji o raznim društvenim, filozofskim, etičkim i kulturološkim temama, objavljivani u dugom razdoblju u časopisima, novinama, simpozijskim zbornicima i radio-emisijama (refleksije o humanizmu, moralnom imperativu, identitetu, multikulturalnosti, dogmatizmu i kontradogmatizmu, neofašizmu i postkomunizmu, slobodi i odgovornosti, ljudskim potrebama, te o vrednovanju, otvorenom društvu, toleranciji, pomirenju i dr.) svjedočanstvo su njegovog istrajnog i neposustalog intelektualnog i humanističkog angažmana i veoma cijenjen prilog raspravljanju pitanja moderne humanističke misli i epohe u kojoj živimo. Čini se da je malo kome savremenom misliocu sličniji i bliži, izborom tema i jasnoćom stila, kao poljskom filozofu i oksfordskom profesoru Lešeku Kolakovskom. Još u svojim novinarskim danima Tanović je ustajao protiv rasprostranjenih stereotipa mišljenja o kraju historije, filozofije, ideologije, metafizike i sl. Biće mu to omiljen diskurs na više skupova i kasnije, te i u nedavno objavljenom eseju "Stanje opsade", u kome kaže: "Francis Fukuyama ponudio je tezu o kraju historije... Sličnu pojednostavljenu tezu upoznali smo prije nekoliko decenija u knjizi Daniela Bella "Kraj ideologije". Međutim, samo se jeda ideologija zamjenjuje drugom, proklamuju se nove i oživljavaju stare. Te izokrenute slike svijeta i iluzorne projekcije nade privlače ljude u beznađu otuđenog svijeta i čovjeka."

Nedavno sam čitao novu knjigu eseja profesora Kolakovskog u kojoj je objavljeno njegovo predavanje održano u Varšavi u oktobru 1997. godine, s naslovom "Naša vesela apokalipsa ­ kazivanje na kraju vijeka". Osvrćući se na zablude o kojima je kritički govorio i Arif Tanović, Kolakovski naglašava: "Toliko je sastavnica naše civilizacije ne samo osuđeno na smrt, nego i efektivno giljotiniranih, a evo vidimo da one žive i u dobrom su zdravlju... Koliko su nam puta nagovještavali, s tragičnim izrazom lica, kraj historije, ali toga kraja nema: nove historije stalno se rađaju - poslije egzekucije - a neke od njih su sasvim dobre. Otkada nam to govore da je figurativno slikarstvo umrlo nasilnom smrću, izbodeno fotografijom. Ustvari, to se nije dogodilo, već se samo fotografija razvila u umjetnost. A šta da se kaže o filozofiji, o metafizici? Zbrisana, uništavana iz dana u dan, iz najrazličitijih povoda: od empiričara XVIII vijeka, preko Hegela i Marksa, preko pozitivista svih vrsta, preko Vitgenštajna itd., a evo, ta jadna djevojka, toliko puta masakrirana, podiže se iz groba, ne znajući da je davno umrla, i korača (istina, ne zna se gdje i kuda, ali to je već drugo pitanje)... Kraj historije, kraj ljubavi, kraj ideologije... svuda lešine, svuda groblja, a onda ustajanje iz mrtvih, uskrsnuće..." Citirao sam fragment visprene, duhovito kazane opaske poljskog filozofa, koja me podsjetila na Tanovićeve replike i refleksije o istim i sličnim temama u raznim povodima.

Iz Tanovićevih novinarskih i publicističkih radova zrači moderna misao, uvijek u otporu prema konzervatizmu i svim vidovitna dogmatizma, živa misao koja izvire iz razložite analize i dublje spoznaje realnih pojava. U jednoj davnoj diskusiji o kosmopolitizmu, sjećam se, on je nizom ilustrativnih primjera potkrepljivao misao da se univerzalna, kosmopolitska ideja rađa iz iskustva svih naroda svijeta, kad svaki od njih potvrđuje svoj identitet ulazeći u međusubnu komunikaciju, te da su identitet kulture i kulturna raznolikost nedjeljivo povezani sa poštovanjem čovjekove ličnosti i njenog dostojanstva i ljudskih prava uopće. Iz njegova vidokruga nije izmicala kritička spoznaja o opasnostima što ih u sebi nose birokratski i autoritarni režimi, koji su, po svojoj prirodi, antiintelektualni, niti opasnost i pogubnost nacionzlizma i nacionalističkih svrsravanja intelektualaca.

U zaista inspirativnoj i veoma sadržajnoj kolumni - eseju "Pomirenje - uvjet mira", osvrćući se na vrlo aktuelni problem bosanskohercegovačkog društva poslije tragedije koja ga je zadesila, Tanović, između ostalog, piše:

"Pomirenje je moguće, prije svega, jer je to egzistencijalna potreba. Drugi je nekad pakao, kao što bi kazao Sartre, ali je drugi i ljudska iskonska potreba, potreba za priznanjem svog identiteta od strane drugog i drugačijeg. Negacija drugog je međusobna negacija i samonegacija. Taj antihumani i anticivilizacijski plan nije do kraja prošao, ali nije i dokinut. Zaustavljen, ali mora biti poražen, i iskorijenjen da bi međuljudska uzajamnost zaživjela putem povjerenja u slobodi i dostojanstvu. Veliko zlo je učinjeno, ali Bosanci i Hercegovci poučeni historijom sposobni su da dobrom nadvladaju zlo. Velika ljudska šansa je na ispitu... Mizeran je život kako s mržnjom, tako i sa grižnjom savjesti. Duševno rasterećenje potrebno je svima. Oslobađanje iz sputanosti one ljudske, humane jezgre u svakom čovjeku, huđenje moralnog glasa i moralne hrabrosti, uzdizanja u dostojanstvu za opće dobro - eto, tako izgleda put ka miru i slobodi, put na koji treba smjelo kročiti."

Uvjeren sam da će ovoj izuzetno značajnoj temi biti poklonjena pažnja i na ovom skupu.

Kada sam mu jednom davno pomenuo ortegijansku metaforu "pluralizam srca", koja "oličava veliku zajednicu, u kojoj je svaki njen član vitalno središte" (F. Mayor) složio se da je ona veoma lijepa, simbolična, da mnogo kazuje, ali da nam je, isto tako, potreban "pluralizam razuma", pa i pluralizam marksizma, da bismo savladali naše zaostajanje i da bismo se uključili u modernu civilizaciju. Bez drugog, drugih i drukčijih, bilo da su pojedinci ili narodi, ne mogu se naći potpuniji odgovori na bitna pitanja sadašnjosti i budućnosti. Otuda dijalog, po Tanoviću, nije samo sredstvo kulturne emancipacije i duhovnog rasta, nego i bitan uslov egzistencije.



Titomir Balić: Motiv iz Maroka


Želim posebno kazati nekoliko riječi o Tanoviću kao putopiscu. Sve vrline darovitog posmatrača i vrsnog reportera došle su do izražaja u njegovoj zapaženoj zbirci reportaža "Putevima Istoka", objavljenoj 1958. godine u izdanju "Narodne prosvjete". Te putopisne reportaže iz zemalja Evrope, Afrike i Azije nastale su, kako autor napominje, za vrijeme Titovog putovanja u te zemlje 1954. i
55. god. (Tanović je bio specijalni izvještač "Oslobođenja" s tog putovanja). Autor u predgovoru kaže: "Trudio sam se da ne mjerim druge narode svojim, odnosno našim mjerilima, da shvatim i objasnim sebi i drugima smisao svega onog što se tamo da vidjeti prostim pogledom po površini, da stvari i odnose gledam otvorenih očiju i toplim srcem, onako kako to mi očekujemo od drugih prema nama, našem načinu života i našem putu u budućnost". A kad danas, poslije više od četrdeset godina od objavljivanja ovih putopisa, uzmete da ih čitate, ostaćete zadivljeni njihovom aktuelnom rezonancom zanimljivom sadržinom, autorovim posmatračkim darom, širinom njegove vizije i dubinom spoznaje nama, manje-više, nepoznatog svijeta. Ne radi se tu samo o sposobnosti opažanja svijeta u njegovoj nepreglednoj raznolikosti, već i o "unutrašnjoj duhovoj taknutosti i duhovttoj korespondentnosti s određenim povijesno-civilizacijskim prostorom" (I. Lovrenović), budući da je autor već bio lektirom uveden u duhovi kontakt sa filozofskom tradicijom istočnih naroda i da dolazi iz zemlje čije kulturno nasljeđe, i prošlost i savremenost, nosi i značajna orijentalna obilježja.

Tanovićeva knjiga svjedoči da je pravi putopisac sve pomalo: antropolog, sociolog, historičar, psiholog, slikar, prirodnjak, filozof... A poezija putopisa - šta je s njom? Ne treba je daleko tražiti: ona je već tu, u toj iskri, u tom autentičnom trenutku koji se zapalio u zjeni putopisca i doživio metamorfozu talasa i ritma jedne od istina o svijetu koji nas okružuje. Putopisac pravi odbir trenutaka koje slaže u svoj ekran, svjestan da taj odbir, ma koliko bio subjektivan, ne smije nositi pečat predrasuda. On je svjedok onog što je vidio u zemljama Istoka i onih nekoliko neponovljivih treptaja zvijezda u kosmosu, koje više niko neće doživjeti na isti način. Otuda valjda i smisao putopisa i čovjekova potreba za njim.

Teško mi je reći koji je putopis u ovoj knjizi privlačniji, koji ostavlja dublji dojam, da li "Cvjetni vrt Azije", ili "U zemlji pagoda", ili "U Singapuru", ili "Pred Mekom", ili "Smijeh sa Jave", ili "Tri duše Hongkonga"... U stotine boja i zvukova odslikan je i progovara u njima tajanstveni svijet Istoka. Naveo bih, za ilustraciju, samo jedan fragment autorove reportaže iz Indije:

"Ako ste čitali priče iz Hiljadu i jedne noći, lako ćete se sjetiti opisa bašče sa čarobnim vodoskocima, mirisavim cvijećem i fantastičnim šarenilom boja, sa barkom na vodi i ljepoticama u alejama. Tako izgleda bašča koju je podigao Radža Krišna od Majsora, i to uz branu dugu tri kilometra, koja omogućuje navodnjavanje ogromne površine zemlje i električnu centralu. Sve se to zove jednom riječju Krišnaradžašagar.

Ja ne znam da li je ona istočnjačka priča dočarala sve boje koje je priroda stvorila i čovječja mašta izmislila. Ali, ovdje je, čini mi se, čovjek sam ponovo stvorio za sebe i pokazao da može da stvori sve što i priroda.

Ko je taj arhitekt koji je izmaštao ovakve šare i čije su ruke isplele ovakav ćilim na travi i vodi i zalivale ovo cvijeće? Zatvori oči i još jedanput pogledaj taj veličanstveni prizor da ga ne bi nikad zaboravio. Tu igru prirode koju je čovjek humanizovao i te ogromne betonske zidine učinio ljepšim, koje kao da uz ovo cvijeće dobijaju svoj pravi smisao i svrhu. Možda ne bih o ovome ni pisao da me taj splet betona i cvijeća nije tako dirnuo i podsjetio na misli da tehnika ne mora da zaboravi čovjeka ako je za njega stvorena i ako njemu služi. A Indija nam je i ovim primjerom pokazala da je čovjek u centru svih planova i mogućnosti.

Čini mi se da je ovakva ljepota mogla da nastane jedino u zemlji koja je dala onako lijepe i fantastične priče i maštom dočarala sve ljudske čežnje i buduća ostvarenja. I meni je zastalo pero pri pokušaju da opišem čudesni Tadž Mahal, dirljivu pjesmu ljudske duše Istoka u Agri, u strahu da ne oskrnavim i njenu ljepotu i onaj trenutak usnule i vječne ljudske mladosti, stvoren u doba evropske renesanse "Mona Lize" i "Posljednje večere"...".

Kritičari i antologičari već su davno zapazili književnu vrijednost putopisa Arifa Tanovića, od kojih su neki uvršteni u antologiju "Hodoljublja" Alije Isakovića i u reprezentativni izbor savremene književnosti Bosne i Hercegovine.

Tanovićevi eseji i kolumne imali su, također, zapažen odjek ne samo u bosanskohercegovačkoj javnosti već i u kulturnim centrima bivše Jugoslavije. Bio sam više od deset godina urednik "Odjeka", dobijali smo u redakciji brojna pisma s raznih strana, i sjećam se da je u njima, među imenima autora, čiji su prilozi naročito čitani i cijenjeni, vrlo često pominjano ime Arifa Tanovića. Pohvalne riječi za njegove eseje slušali smo i od uglednih pisaca, znanstvenika i publicista: Radomira Konstantinovića, Oskara Daviča, Miroslava Krleže, Vilka Vinterhaltera, Jure Kaštelana, Midhata Begića. Meše Selimovića, Zuke Džumhura, Nike Milićevića, Riste Tošovića, Julije Najman, Alojza Benca, Mirka Božića. Nerkeza Smailagića, Edhema Čame, Blaže Koneskog, Envera Đerćekna, Vukašina Mićunovića i dr.

Profesionalni rad u novinarstvu, sa priznatim i cijenjenim stvaralačkim doprinosom, zacijelo je važno poglavlje intelektualnc biografije Arifa Tanovića. No, nikad ga nije napuštala misao o prelasku na Univerzitet, što je bila njegova životna želja. Nije mi poznat sličan primjer na južnoslovenskim prostorima i u ovom dijelu Evrope, da je jedan profesionalni novinar, odbranivši briljantno doktorsku disertaciju o djelu Bertranda Rasela, jednog od najvećih evropskih filozofa XX stoljeća, prošavši regularno sve stepenice univerzitetske karijere, postao redovni profesor na Katedri za filozofiju, zatim rektor Univerziteta, redovni član Akademije nauka i umjetnosti, te počasni doktor uglednog univerziteta u svijetu (Univerzitet u Mičigenu, SAD), objavivši niz značajnih djela u oblasti filozofije, etike i aksiologije, uz veoma plodan i raznovrstan angažman u društvenom životu svoje sredine, koji mu je također donio veliki ugled.

* * *
Više od pola stoljeća poznajemo se. Zajedno smo išli u trebinjsku gimnaziju; u isto vrijeme bili na studijama u Sarajevu i Beogradu; radili u istim redakcijama; zajedno krenuli na naše dopisničke dužnosti (on u London, ja u Pariz); zajedno često putovali na naučne simpozije, kongrese i druge skupove; zajedno išli u posjetu njegovoj plemenitoj majci, a zatim i mojoj majci, uživajući u blagosti i toplini njihovih riječi, ozareni njihovom dobrotom; zajedno se nadnosili nad mnoge rukopise i publikacije; zajedno podijelili toliko radosnih, sjetnih i tužnih trenutaka, kao što to biva u životu drugova i prijatelja. A onda, potkraj pedesetih, Arif je, vođen svojom željom iz studentskih dana, otišao na Univerzitet, da bi se posvetio svojoj filozofiji perenis, koja "više voli pitanja nego odgovore, odnosno voli odgovore koja postavljaju nova pitanja", kako to jednom reče Jaspers.

Kasnije ćemo opet biti zajedno u društvenom radu, u raznim savjetima i u prijateljskom druženju. Arif je bio član Savjeta i autor brojnih eseja u "Odjeku", u kome sam bio profesionalni urednik, a zatim on je i predsjedik Savjeta Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, u kome sam radio šest godina. Višestruk i dragocjen je Arifov doprinos, autorski i savjetodavni, institucijama koje spomenuh.

U dugom druženju sa Arifom, u razgovoru o mnogim temama, o svemu i svačemu što život donosi i što čovjeka preokupira, mogao sam često čuti njegove riječi poštovanja i pohvale za djelo i pojedine priloge njegovih kolega, starijih i mladih i ljudi koje je poznavao. I kad je izricao svoje nedoumice, ili rezerve, ili neslaganja sa nekima, nikad nije zaboravljao istaći dobre strane i osobine svakog od njih i ono što je vrijedno i značajno u njihovu doprinosu i djelu, niti je podlijegao netoleranciji i isključivostima. To je u ovom današnjem nemirnom i neurotičnom, često i netolerantnom svijetu, na žalost, sve rjeđa pojava.

Zaista je radost biti danas na ovom skupu i slušati vrsna izlaganja naših poznatih i cijenjenih filozofa, sociologa, kulturologa, teologa i politikologa o djelu njihovog kolege. Poslije nedavnog vrlo zapaženog skupa o djelu akademika prof. Muhameda Filipovića i skupa posvećenog jubileju akademika Envera Redžića, evo i ovaj simpozij o djelu akademika prof. Arifa Tanovića impresionira odzivom učesnika i novom referata i diskusije kao i srdačnošću atmosfere. Doći će i novi jubileji, i novi simpoziji za druge žaslužne ljude, s visokim nivoom organizacije, kakav smo i danas vidjeli, zahvaljujući posebno akademiku prof. dr. Vladimiru Premecu, čija je dostojanstvena i umna riječ, često obojena i ozračena mišlju i mudrošću antičkih mislilaca ­ istinski filozofski, estetski i ljudski ukras mnogih književnih, umjetničkih i naučnih skupova u ovom gradu. Znak i ukras inteligencije Sarajeva.


 

 

Raif Dizdarević
”Charshija” Danila Bilanovic'a

Poshtovani prijatelji i poshtovaoci Danila Bilanovic'a,

Knjiga ”Charshija”, koju danas promoviramo je sjec'anje na nasheg Danila Bilanovic'a. Ona nije samo ozhivljavanje uspomene na Danila. Ona je djelic' svjedochenja o Danilovim vishestranim vrijednostima. Ona, je samo jedan – ali izuzetno vrijedan – isjechak iz mnoshtva onoga vishestranog i dobrog shto je Danilo uchinio i ostavio – da se pamti i brani od zaborava.

Knjiga ”Charshija” nije velikog obima. Ali, njen tekst podsjec'a i kazuje o istoriji nastanka i postojanja charshije, njenom ekonomskom i drushtvenom znachaju i uticaju u razlichitim vremenima, preobrazhajima i raslojavanjima koje je dozhivljavala, o mentalitetu koji je proizvodila. Knjiga sadrzhi mnoshtvo svjezhih ocjena i misli, preciznih i vrijednih opservacija, identifikovanja i vrijednosti shto ih je charshija proizvodila, ali i pojava i uticaja koji to nisu. Ona puno kazuje, ali i podstiche na razmishljanja i dalja istrazhivanja. Dakle, ako je obimom skromna, sadrzhajem je bogata.

Affan Ramic': Stari most, kombinovana-ulje, 2004.

I u ovom radu, kao i u chitavom Danilovom drushtvenom angazhovanju i politichkom djelovanju, prisutna je njemu svojstvena temeljitost, sagledavanje pojava u shirem drushtvenom i istorijskom kontekstu.

O ovom Danilovom djelu je vec' bilo govora. O njemu govore kompetentni recenzenti. O njemu mogu danas neuporedivo kompetentnije govoriti promotori akademik dr. Nikola Kovach i profesor dr Zdravko Grebo.

Zbog toga c'u, uz vec' recheno, pomenuti samo jedan detalj iz knjige u kome je rijech o socioloshko politichkoj analizi gdje se govori, citiram – ”o mentalitetu i nachinu ponashanja koje je stvorila charshija i koji traje duzhe od njenog trajanja”, o charshinliji kao tom produktu. U knjizi je recheno: ”U narodu i politichkoj terminologiji odomac'io se pojam charshinlija koji obiljezhava individuu uskih i egoistichkih pogleda, koja zakulisno radi i mnogo ne bira sredstva da bi doshla do nekog svog cilja”. To je onaj charshinlijski mentalitet koji se bavio shirenjem lazhnih glasina, ogovaranjem, sijanjem sumnji u ljude i sl., koji je time nadomjeshtao svoju uskost i ogranichenost, ostvarivao sebichnost i karijeristichke pretenzije.

Taj proizvod charshije izlazio je iz nje i osjec'ao se van nje. Stigao je i u svojevremenu, da tako kazhem, nashu ”politichku charshiju”. Charshinlija je uvijek bilo u izobilju. Takve smo imali i mi u svojim redovima. Ne bih rekao malobrojne. Bili su u onom eshalonu shic'ardzhija koji se politichki presvukao i prodao, izdali su ono u shta smo vjerovali i shto smo ostvarivali – a oni to nikad nisu iskreno chinili. Njihovo je vrijeme doshlo 1990. godine. I, nazhalost traje. I ko zna do kada.

U vremenu koje prozhivljavamo evo vishe od jedne decenije svjedoci smo koliko je danas aktuelan negativan tip charshinlije, koliko su se razmnozhili i uzeli maha, koliko je eksplozivno narastanje njihovog broja i snage, svega onoga losheg shto oni znache i chine. Oni su dio povampirenog ozhivljavanja nacionalnih charshija, dio primitivizma koga su donijeli nacionalizmi i koji plavi sve oblasti nasheg zhivota, dio su narastanja shic'ardzhijskog politikanstva, bogac'enja neposhtenjem i pljachkom.

A pravi dio charshije, onaj koji chuva zanate, sitne usluzhne djelatnosti, istrajava na pozitivnom duhu i tradiciji i muku muchi branec'i se od nasrtaja onih koji im otimaju duc'ane i poslovne prostore shto su ih s koljena na koljeno koristili, obnavljali i chuvali – oni su zhrtva pljachkashkog duha.

Nije teshko zamisliti shta bi Danilo morao dodati svojoj studiji o ovim godinama charshijanerskog harachenja, zloupotrebe i rushenja svega dobrog shto je kroz vijekove postojalo u charshiji, politichkog manipulisanja charshijom primitivne nacional-stranachke svrhe. Koliko bi u tom smislu znachila Danilova temeljitost, pronicljivost, istrazhivachki duh i objektivnost. Mozhemo samo pozheliti da neko u tom smislu nastavi Danilovu studiju.

Kad mi, Danilovi drugovi, govorimo o ovom, rekao sam isjechku njegovog svestranog angazhovanja, naviru sjec'anja o tom dragom drugu i dobrom chovjeku. O prvoborcu, hrabrom partizanu, mladom partizanskom pomoc'niku komandanta bataljona, ratnom omladinskom rukovodiocu koji je to nastavio biti poslije rata u oblasti, republici i Federaciji – u omladinskoj organizaciji zaista obljubljenom; o rukovodiocu u partijskim organima i u vrhu Saveza komunista BiH kao sekretar Izvrshnog komiteta, o narodnom poslaniku, o ambasadoru SFRJ u Nigeriji i Indiji. Nabrajanje funkcija govori o vrijednostima Danilovim, o vishestranosti, sposobnosti shto ih je posjedovao. Medjutim, ovo pobrajanje ne mozhe iskazati svu onu ljudskost koju je Danilo posjedovao. Funkcije su se mijenjale, ali Danilo nije. Ostajao je isti – skroman, pristupachan, pazhljiv u odnosima, pun razumijevanja za ljude, pogotovo one u nevolji prema kojima je chinjena nepravda. Odbojan prema birokratskim odnosima i devijacijama. Danila nije nigdje i ni u chemu mogla nagrizati birokratska hrdja. Poshtenje i chestitost, pravdoljubivost i pravednost, postojanost i dosljednost uvjerenjima komuniste i partizanskoj etici i moralu – takav je bio i takav je ostao u nashim sjec'anjima.

Imao sam srec'u da budem sa njim u cheshc'em kontaktu i na njegovoj posljednjoj duzhnosti pred penziju – dok je bio ambasador SFRJ u velikoj Indiji. Bio sam svjedok njegove uspjeshnosti u ovoj misiji. Bio sam svjedok koliko su ga domac'ini i diplomatske kolege cijenili i rado primali, sretali i slushali. Uz tako uspjeshno obavljan posao mi se u sjec'anje urezao i njegov ljudski odnos prema indijskoj posluzi u Ambasadi i rezidenciji. Za te siromashne ljude neobichna i vishe nego rijetka pazhnja. Oni su Danilu bili neizmjerno zahvalni – volili su ga. Jedan stari Indus, koji je promijenio i sluzhio vishe nashih ambasadora u Indiji, obozhavao je Danilovu pazhnju i nije prebolio Danilov odlazak. Umro je od tuge dan nakon Danilovog odlaska.

Treba sa zahvalnoshc'u pamtiti ljude koji su toliko uchinili i koji su bili takvi kakav je bio nash drug Danilo Bilanovic'.

(Rijech na predstavljanju knjige Danila Bilanovic'a 17.12.2004. u svechanom salonu Kantona Sarajevo)

 

 

   Prof. dr. Ismet Dizdarevic

    VREMENA SUMRAKA I LJUDSKOG SUNOVRATA

    (Lutvo Dzubur: Gatacka krvava zbilja, Sarajevo 2004)

Pojava svake, naučno ili literarno vrijedne knjige, je važan kulturni događaj. Iz takvih knjiga saznajemo realne tokove zbivanja i stvarna doživljavanja sudionika u njima i to ne samo onih koji su u različitim osobnim, grupnim ili općedruštvenim okolnostima imali važne, a ne rijetko, i presudne uloge, već doživljaje ”malih”, običnih ljudi. Ponekad u takvim djelima, iz vjerodostojnih i atraktivnim jezikom opisanih ranijih ili sadašnjih životnih tokova, spoznajemo zašto se nešto desilo i zašto se baš tako dogodilo i, posebno, da li se moglo unaprijed znati šta će se desiti. Neke knjige nose i druge, podsticajno emotivne vrijednosti, vrijednosti koje duže žive u memoriji čitatelja i koje ga ispunjavaju, obogaćuju i ljudski oplemenjuju.

Knjiga Lutve Džubura ”Gatačka krvava zbilja” sadržava sve te vrijednosti. Sadržajno je bogata, izvorno autentična i duboko prožeta osudom nosilaca zla. Knjiga je zanimljiv i vjerodostojan opis tokova života i ponašanja Gačana u period od 1941. do početka novog milenijuma. ”Gatačka krvava zbilja” govori o iskonu i prolaznosti, o onom što je bilo i što bi moglo biti, o narastanju i padanju mračnih talasa zla i čemera, o četničkoj ili ustaškoj kami na golim vratovima nedužnih, umom bistrih, osećajnih i vrijednih žitelja Gacka, posebno žitelja Fazlagića Kule.

Autor opisuje sve ono što vjerno odslikava uvjete u kojima su stoljećima živjeli Gačani, govori o njihovim potrebama i ostvarenjima, o strahovanjima i nadanjima, o radostima i tugovanjima zapravo o svemu onome što Gačane čini onim što jesu. Piše o njima na načine koji pokazuju da je izabran najbolji put u iskazivanju, onoga što je za Lutvu Džubura najvažnije: da kaže istinu o prohujalim, povjesni važnim vremenima, posebno o događajima i ponašanjima većine ili pojedinaca u njima. Autor, u svom kazivanju, otkriva i ono što je do sada bilo manje poznato ili nepoznato a što je usko povezano za zbivanja u Gacku i šire od 1941. do 1945. i 1992. do 1995. U tim danima, mirni i životu odani žitelji Gacka, posebno Kule Fazlagića su bili izloženi grozomornom nasilju, mučeni, klani, ubijani, .proganjani i ponižavani. To su, kaže autor, ”vremena sumraka i ljudskog sunovrata”

Jadranka Marić: Bez naziva, detalj

Jadranka Marić: Bez naziva, detalj

Izreći istinu o naravima Gačana i okolnostima u kojima su nalazili u toku burnih, bremenitih i životno pogibeljnih vremena nije lahko. Nije lahko ali ne zbog straha od izricanja istine, već najviše zbog potrebe pravednog govorenja u uvjetima traganja i otkrivanja niti složenog spleta osobnih poimanja i osjećanja i neočekivanih i neželjenih zbivanja. Proniknuti i vjerno opisati ne samo što je viđeno, već i ono što stoji iza viđenog, ne samo ono što se natura presijom moći već naziranjem u toj moći nemoći, ne samo onim što se proglašava pravednim i dobronamjernim a, u svojoj nakani i svrhi je rušilačko, smrtonosno, genocidno, podrazumijeva umješno korištenje autentičnih dokumenata, pouzdanih iskaza očevidaca događaja i nepristrasnih ocjena vlastitih doživljaja pisca knjige ”Gatačka krvava zbilja”. U autorove opise ličnosti i događaje sadržanih u knjizi sumnja nije opravdana, jer Lutvo Džubur svoje sudove o svojim doživljajima i doživljajima drugih, temelji na brojnim autentičnim, izvornim argumentima. Dosljedni slijed istinitog kazivanja o mirnim, prelomnim i genocidnim zbivanjima u prelijepim i povjesno znamenitim predjelima Gacka i njegovih okolnih sela i zaselaka je i misaono i osjećajno kompleksno, suptilno i naporno a, naročito, ako se u sklopu kazivanja ponire istovremeno i u intimna, unutrašnja doživljavanja sudionika zbivanja i u njihova emotivna prenapeta i zlom slutnjom ispunjena okruženja. Takav tok kazivanja može slijediti samo osoba sklona istini, osoba koja je očuvala duh ljudskog dostojanstva i koja nije izgubila povjerenje u ljude druge narodnosti i vjeroispovijesti nakon neposredno doživljenih i (ili) posredno spoznatih korijena i posljedica genocida nad Bošnjacima u Gacku i nakon trnovitog, antifašističkog puta kojim je hodio i na kojem su njegova dva brata, dva hrabra partizana, ubijena od izroda srpskog naroda, od četnika. Detalji opisanih osobnih doživljaja i doživljaja svojih sugrađana govore i osobinama ličnosti autora, o Lutvi Džuburu onakvim kakav on stvarno jeste: častan čovjek, istinski humanista i antifašista, hrabri partizan, čovjek koji je nepravednim mjerama drugih slaman ali nikad nije slomljen, čovjek široke i ljudskošću obdarene prirode.

Lutvo Džubur argumentirano, hronološki i stilski umješno piše o općim, psihološkim atmosferama jako zasićenim emotivnim nabojem, o bremenitim okolnostima i burnim događajima posebno u početnim danima Drugog svjetskog rata i u prvim mjesecima agresije na Bosnu i Hercegovinu. U početnim, kao i u kasnijim, dramatskim i prelomnim zbivanjima djelovali su pojedinci različitih shvatanja i ponašanja. Iz autorovih opisa struktura ličnosti i ponašanja pojedinaca u vidljivi su dijametralno suprotni porivi i ponašanja aktera događaja o kojima autor plastično i reljefno piše. Lutvo piše o Gačanima, kao i drugim pojedincima ili grupama pojedinaca koji su se namjerno ili sticajem okolnosti našli u vrtlogu zbivanja u Gacku od 1941. do 1995. U finom nijansiranju naravi ljudi, Lutvo Džubur posebno i analizira strukture ličnosti dva ”tipa” ljudi: ljudi koji su izabrali put dostojan čovjeka, put antifašizma i onih koji su se odlučili za suprotan put, za put fašizma, za put progona, mučenja i ubijanja drugih samo zato što su druge vjere i (ili) nacije. U opisima autentičnih izjava i ponašanja ideologiji fašizma sklonih pojedinaca, Lutvo Džubur otkriva u njima njima svojstvenu unutrašnju inferiornost i dugo, pritajeno njegovanu mržnju i osvetničku strast. Ohrabreni propagandnim porukama moći i obećanjima njihovih gospodara a i naziranjem mogućnosti pljačke, ti pojedinci su samovoljno ili po nagovoru ”autoriteta” oblačili četničke ili ustaške odore u oba vremenski različita perioda (1941.-1945. i 1992.-1995.). Razmak od pedeset godina između događaja koji su imali kobne posljedice za žitelje Gacka jeste veliki, ali način i ishod vršenja zločina nad nevinim žiteljima grada, sela i zaselaka Gacka su nosili u sebi istu sadržinu, skoro identičnu destruktivnu, ljudski pogibeljnu nit. Karakteristični lik jednog, od vrlo rijetkih gatačkih Bošnjaka koji su prihvatili logiku progona Srba ili ubijanja antifašista, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest, je lik kočijaša ”dvometraša, štrkljavog, grubih crta lica, krupnih zubi, a uz to još i ćelav koji dobi naziv ”Zuban” i ”Ćelo”. Vođa i istaknuti propagator i ustaških zločina u Gacku Tonogal koristi ”Ćelinu” korpulentnost, nepismenost i zastrašujuću pojavu pa ga uzima za pratioca i vodi sa sobom zbog vlastite sigurnosti.”

Autor opisuje strukture, motive i ponašanja pojedinaca koji su izabrali drugi put, put ljudskosti i nenasilja, put kojim idu oni kojima je ideologija fašizma strana. Ko su oni? Autor piše o njihovom djelovanjima u teškim i neizvjesnim ratnim vremenima u Gacku, o njihovoj predanosti pravdi i pravičnosti, o njihovoj neustrašivosti. Imena i prezimena poginulih gatačkih partizana u toku Drugog svjetskog rata i imena i prezimena poginulih branilaca nezavisne i međunarodne priznate države Bosne i Hercegovine (1992.-1995.) uvjerljivo govore o spremnosti žrtvovanja vlastitih života u okolnostima, u kojima odbrana ljudskog od neljudskog, čestitog od nečestitog, dobra od zla doživljena plemenitim i uzvišenim činom. Autor ne zaboravlja i one pojedince koji su, u uvjetima brojnih poteškoća i prijetnji vlastitim životima, sklanjali i spašavali pripadnike drugih naroda. U prvim danima ustanka, u partizanskim redovima su bili četnici koji su, pod parolom borbe protiv ustaša, ubijali nevine Bošnjake.

Dokumentarni opisi događaja govore istinu o ”Koritskoj jami” (”Dizdaruša”), o Kuli Fazlagiću o kojoj se dugo šire neistine kao ”ustaškom leglu”, ”Alkazaru”, ”Toledu”, o ”braniku ustaške države” i o zločinima ”partizana” u Borču i Kuli Fazlagić. Zločini nad Srbima, mučenim i bačenim u ”Koritsku jamu” se stalno pripisivalo Bošnjacima iako stvarni dokumenti govore suprotno. U širenju neistine uvijek se zanemarivala činjenica da su ustaški povjerenici i ustaše sa strane ”zločin organizovali i po njihovim nalozima realizovali. Za svako djelo, pa i za ubistvo, postoje nalogodavci i izvršioci. U jednom ustaškom dokumentu se navodi da je ”noću 4. i 5. lipnja pobijeno od strane ustaškog povjerenika g. Hermana Tonogola 140 ljudi sela Korita, kotara Gacko kod Golubinje jame više sela, a 9. lipnja ubijeno je po ustašama i bačeno u tu jamu 27 ljudi iz Stepana, Avtovca i Gacka, te je u istoj 167 leševa…” Autor ukazuje na neutemeljenost shvatanja o Kuli Fazlagiću kao ”ustaškom leglu”. Njihov otpor je bio usmjeren prema četnicima, a ne prema partizanima. Doduše, napad na Kulu 13. novembra 1943. godine, partizani, ustvari četnici u partizanskim redovima, su i ”pored, takoreći, mirne predaje sela stradali su mještani i jedna broj milicionera iz kulskih sela, a odmazdu su izvršili ostrašćeni i revanšisti koji su se inflitirali u partizanske redove i izabrali metod odmazde”. Lutvo Džubur otkriva dugo skrivani masakr i ubijanje od ”190 do 320 žitelja od djeteta do starca” žitelja Borča. Autor pokazuje činjenicama da je ubijanje nevinih žitelja Borča je ishod partizansko-četničke operacije.

Tradicija otpora prema fašističkim i nacionalističkim namjerama i ponašanjima nastavljena je i u periodu 1992-1995. Genocid nad Bošnjacima Gacka je ponovljen. Ubijeni su mnogi Gačani. Mnogi su protjerani sa svojih ognjišta. Međutim i organizirani otpor je stalno rastao. Autor opisuje puteve i hrabrost boraca Gacka koji su, u borbi sa četnicima a, kasnije, i sa ustašama izvojevali mnoge pobjede. U odbrani Mostara udio gatačkih jedinica je velik.

Ukazali smo samo na neke detalje sadržane u vrlo dokumentiranoj, zanimljivo pisanoj i humanim porukama ispunjenoj knjizi ”Gatačka krvava zbilja”. Knjiga Lutve Džubura nije samo uvjerljiv povjesni dokument o mirnim i ratnim zbivanjima u Gacku u periodu od 1941. do 1995., već i slikovita psihosocijalna studija o ljudima, njihovim naravima, stradanjima i otporima. Knjiga je hronologija događaja i ponašanja ljudi u njima, ona otkriva istina o zbivanjima koji su dugi niz godina sakrivani. Autor uvjerljivo piše i o korijenima zločinačkih poriva pojedinaca – nosilaca i izvršilaca genocida nad Bošnjacima, ali i o korijenima poriva i ponašanja onih koji su borili protiv zločinaca, protiv zla. Izbor pravednog puta se mogao i očekivati, jer su ponosni i čestiti žitelji Gacka osjećali da je to put kojim su od iskona išli njihovi predci. Tokovi i ishodi događaja koji su argumentirano, znalački i reljefno opisani u knjizi ”Gatačka krvava zbilja” su i uvjerljiv pokazatelj puteva kojima savremena društva mogu ići. Jedan je destruktivan, rušilački i smrtonosan. Drugi je human, pravedan i za svakog normalnog čovjeka poželjan. Vjerni opisi događaja i ponašanja ljudi u grozomornim vremenima, u vremenima gatačke krvave zbilje govore o ishodima oba puta. Iz sadržaja cijele knjige je vidljivo koji put pisac knjige zagovara. To je put kojim je i sam išao i koji jedino vodi opstanku i sreći čovjeka. To je put humanosti i optimalne nacionalne i vjerske tolerancije.

Ljubaznoscu redakcije casopisa "Most" Mostar, prenosimo ovu recenziju.

Izvornik na  http://www.most.ba/095/086.aspx

Podaci o štampanom tekstu:

Autor:   Dizdarević, prof. dr. Ismet
Naslov:   Vremena sumraka i ljudskog sunovrata (Lutvo Džubur: Gatačka krvava zbilja, Sarajevo, 2004.)
Rubrika:   Osvrti i bilješke
Pismo:   Latinica
Izdavač:   Podružnica pisaca Hercegovačko- neretvanskog kantona
Mjesto:   Mostar
Država:   Bosna i Hercegovina
Publikacija:   Most - časopis za obrazovanje, nauku i kulturu
ISSN:   0350-6517
Godina:   2005
Mjesec:   mart/ožujak
Broj:   184 (95 - nova serija)
Prva strana:   86
Zadnja strana:   88

Referense za tekst:

Dizdarević, prof. dr. Ismet (2005). Vremena sumraka i ljudskog sunovrata (Lutvo Džubur: Gatačka krvava zbilja, Sarajevo, 2004.). // Mostar : Most - časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, 184 (95 - nova serija), str. 86-88.
 

Nisvet Džanko

S Tahirom kroz vjekove

Tahir Dž. Tanović: Ključka kapetanija u Hercegovini i porodica Tanović; Udruženje građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2000. godine

Historija porodice Tanović je historija Bosne, a pogotovo Hercegovine. Sve ono što se dešavalo u zemlji nije moglo mimoići Tanoviće, a nerijetko je bivalo da ono što se dešava njima, dešava se još malo kome. Iako i sama BiH ima takozvani višak historije, koji najčešće označava krvavu košulju, porodica Tanović ima još i pride zahvaljujući najprije nepovoljnom, perifernom geografskom položaju kakav ima Gacko u BiH i cijela Stara Hercegovina. Tahir Tanović je, služeći se dostupnim relevantnim historijskim izvorima te usmenim predanjem i legendama, uspio dosta vjerno rekonstruisati bitisanje porodice Tanović od dolaska Osmanlija (pa i prije) do danas.

Centralno mjesto Tahirovog, samo po konsultovanim izvorima sudeći, opsežnog istraživanja je uloga kapetana Tanovića i Ključke kapetanije (najvjerovatnije 1705.-1835. godina) u složenim i burnim povijesnim zbivanjima i okolnostima kroz koje je narod Bosne u tom periodu prolazio.

Autor temeljito istražuje i daje podatke o svakoj vojni u kojoj su Tanovići učestvovali, bilo da se radi o pohodima na dalekim granicama carstva ili o bitkama sa hajducima pred kućnim pragom. Knjiga obiluje zanimljivim pojedinostima o tome ko je s kim mejdan dijelio, ko i kad zasjede postavljao, pa čak i kolika je plata bila farisima, azapima, mustahfizima, mortolozima, pasbanima i tobdžijama, a hajduci i crnogorski zulumćari obično imaju svoja imena i prezimena (Bajo Pivljanin, Limun harambaša…)

Ono što svakako upada u oko čitaocu je očit rivalitet među uglednim bošnjačkim porodicama gatačkog kraja. Autor će iznijeti niz navoda uglednih naučnih radnika koji potkrepljuju činjenicu da je u slučaju Tanovića riječ o porodici još iz predturskog razdoblja, da su Tanovići "od davnina plemići (kiši-zade) po rođenju", da je to "stara ugledna porodica", "poznata stara porodica" i slično, a neće se libiti da zaključi: "Za druge bošnjačke porodice iz Gacka, to se ne kaže."

Poglavlje knjige Odnosi Tanovići-Čengići takođe ilustrira rivalitet među porodicama, ali pošto se među Čengićima našao jedan Smail-aga, u čiju je slavu bespredmetno sumnjati, autor na svjetlo dana iznosi vrijedne podatke o Smail-aginim savremenicima i saradnicima iz porodice Tanović.

Knjiga obuhvata i porodicu u periodu vladavine Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i SFRJ. Poglavlje o Drugom svjetskom ratu i organiziranom otporu Fazlagića kule je svakako nezaobilazan, svjetliji dio bošnjačke novije historije koju svim dolazećim pokoljenjima treba predočiti na način na koji je to uradio Tahir Tanović, a njegovu knjigu svakako preporučiti široj čitalačkoj publici. Ne samo onoj porijeklom iz Stare Hercegovine.

                                   

 

 

Bosnjaci Gacka u prostoru i vremenu

 

Knjiga "Bosnjaci Gacka u prostoru i vremenu" Mehmeda Basica predstavljena je sarajevskoj javnosti u petak uvecer u amfiteatru “Raguza”. Kako je kazao recenzent Enver Fazlagic, ova knjiga se sastoji od cetiri dijela. U prvom dijelu autor govori o ambijentu i povijesti Gacka, a u drugom nudi popis naselja i sela. Treci dio donosi popis ljudi iz Gacka koji su dali veliki dorinos BiH. Na kraju autor govori o tragicnom ratu koji nas je zadesio i daje popis zlatnih ljiljana iz Gacka. S obzirom na to da je autor po profesiji biolog, u knjizi je dao i opis flore i faune Gacka. Za moto knjige autor je uzeo, kako je i sam kazao, rijeci Mula Mustafe Baseskije: "Sto se pamti, zaboravi se; sto se pise, ostaje". Kako je u recenziji za ovu knjigu zapisao prof. dr. Husein Serdarevic, ova monografija predstavlja vrijedan vidikovac u proslost. 

 A. Z

 

Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo - Kontakt info@oslobodjenje.com.ba  <mailto:info@oslobodjenje.com.ba > Stranice su optimirane za rezoluciju 800x600 pixela, True Color

 

Asim Bajramović  - Promocija knjige poezije " Amanet Bosne"

 


 
 

 
Promocija zbirka poezije „Amanet Bosne“
autora Asima Bajramovića (USA) u Sarajevu
 
 
Promocija zbirka poezije „Amanet Bosne“ autora Asima Bajramovića (USA) održana je  u Sarajevu 20.08.2010. godine, prostoru „Art kuće sevdaha“, u organizaciji Udruženja za kulturu-Novo Sarajevo i udruženja „Promokultura“. Ovaj kulturni događaj je izazvao interesovanja i dobio medijski prostor u BiH, što govori da je objavljivanje knjige „Amanet Bosne“ prepoznat kao činjenica znatne specifične težine koja zavrijeđuje javnu pažnju.
 
 

"Amanet Bosne"- zbirka poezije, autor: Asim Bajramović / Sarajevo-2010.


 





 
 
RECENZIJA

ASIM BAJRAMOVIĆ - PJESNIK KOJI BOSNU I HERCEGOVINU NOSI U SRCU
 
Pred nama je knjiga o kojoj će se pričati!  Knjiga „Amanet  Bosne“  u kojoj Asim Bajramović pjeva o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, tog bosanskohercegovačkog odgovora na pitanje ljudske, porodične i društvene egzistencije. A toj su ideji, praksi, životu, društvenom i državnom ustrojstvu od kad se pamti, mnogi radili o glavi. Asim pjeva o onoj Bosni i Hercegovini iz snova i budućnosti, o Bosni i Hercegovini bez gnjeva, u kojoj svakom čovjeku dobre volje ima taman mjesta. Kolika je koja knjiga, ne vidi se po broju stranica u njoj, nego po veličini onoga s čime se u koštac uhvatila; da ispriča ono važno, veliko, ono zbog čega se živi i bez čega se mrije; da istinu potraži, makar je i ne našla, jer svakom čovjeku je dato da traži svoju istinu. A samo je Bog dragi zna. Velika knjiga ne sudi, nego se otvori svima, pusti svakoga da kaže svoje. Jer samo je jedan Sudija koji sudi za sve na ovom svijetu. A, Asim se uhvatio u koštac sa idejom Bosne i bosanskim duhom, ispjevao je ono najvrijednije u i oko Bosne i Hercegovine, potražio istinu u bosanskohercegovačkom odgovoru na pitanje ljudske i društvene sudbine i pustio je svakom čitaocu da za sebe izvuče nit bitnosti ideje Bosne i bosanskog duha.
Žal za bosanskohercegovačkim žuborima smiruje Asim kroz poeziju. Našavši privremeno utočište u Chicagu, svojom knjigom “Amanet Bosne” u izdanju Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo, pjesnik razgaljuje ranjenu bosanskohercegovačku dušu i oživljava uspomene na vrijeme kada smo rasli sa idejom Bosne i bosanskim duhom. On nas nostalgično vraća  Bosni i Hercegovini, našoj radosti i tuzi. “Amanet Bosne” je antologija bola i patnje bosanskohercegovačkog čovjeka u tuđini, bol za domovinom i bol za svojim bosanskoherce-govačkim izvorima, korijenima, tradicijama.
Mnogo se nepravde nabralo, mnogo zla naplastilo, mnogo otrova stočilo u bosanskohercegovačko srce. Ono što se nigdje ne može ni zamisliti, u Bosni i Hercegovini može se i zamisliti i dogoditi. Asim zna prepoznati i opjevati veličinu bosanskoherce-govačke duše oličene u neuporedivosti bosanskohercegovačkog  karaktera, ljutine i merhameta. Ta istinska veličina duše je ukorjenjena i opstala u Bosni i Hercegovini i sigurno je da još ima svoje vrelo u srcima njenih ljudi. Pjesme su ispjevane  jasno i britko, kao istinite povijesti bosanskohercegovačkog zla i dobrote, mržnje i praštanja. Višeslojne i mnogoznačne, pjesme narastaju u jedan rijedak - Amanet Bosne, prijeko potreban bosanskohercegovačkoj matici i dijaspori, dobrodošao svijetu, dragocjen književnosti.
Asim dotiče Bosnu i Hercegovinu  iz prošlog, sadašnjeg i budućeg iskustva. Njegovo bosanskohercegovačko historijsko  doticanje, izraženo u najljepšoj knjževnoj formi - poeziji - proizvod je traganja za idejom Bosne i bosanskim duhom, historijskim tekovinama čovjeka, porodice i društva u Bosni i Hercegovini. To je neiscrpna pjesnikova inspiracija koja čitaoca vodi putem burne historije bosansko-hercegovačke civilizacije.


 
Asim Bajramović i Emir Ramić / Čikago-2010
 
Želja za povratkom ideje Bosne i bosanskim duhom, kao temeljna inspiracija pjesnika iskazana sa historijskom tematikom u kojoj se očituje duh narodnog–epskog stvaralaštva, produkuje poruku čitaocu da bosanskohercegovačka bitnost i bitisanje u sklopu evropske i svjetske civiliazacije je istina koja ne zna za zaborov una-toč mnogim pokušajima kroz historiju da se poništi bosanskoherce-govačko biće, čovjek, porodica i društvo.  Svojom porukom da sa Bosnom i Hercegovinom, sa idejom Bosne i bosanskohercegovačkim duhom ništa nije mjerljivo, pjesnik šalje poruku svijetu da su pokušaji za uništenjem bosanskohercegovačke civilizacije, historije, kulture, tradicije osuđeni na propast.
Asim Bajramović je od malih nogu zaljubljen u narodno, epsko pjevanje. Još dok je bio dijete babo mu je kazivao mnoga usmena predanja koja su se prenosila s koljena na koljeno preko mnogih  članova njegove familije. Babo je govorio, a Asim pamtio i tako snažio svoju dušu. Uzimajući historijsku tematiku u svom orginalnom duhu i stilu narodnog – epskog stvaralaštva, pjesnik koristi i tako oživljava, pomalo zaboravljene riječi u bosanskom jeziku. Tako čuva od zaborava bogatstvo izvorne bosanskohe-rcegovačke riječi, kao najboljeg simbola bosansko-hercegovačke bitnosti.
Poseban vid Asimovog pjesničkog stvaralaštva je sevdah. Sevdah je simbol ideje Bosne i bosanskog duha, koji prati historijski hod Bosne i Hercegovine. Ako želite naučiti historiju Bosne i Hercegovine samo se okrenute sevdahu. Sevdah je pjesmom zapisao to bogastvo bosanske tradicije, neuništivost bosanskog čovjeka i trajnost ideje Bosne i bosanskog duha. Kao zaljubljenik Bosne i Hercegovine, Asim je prihvatio sevdah jer nije moguće odvojiti pjesmu o Bosni i Hercegovini od sevdaha.
Uz zahvalnost izdavaču, Udruženju za kulturu – Novo Sarajevo, za sve što je ta izvanredno važna i vrijedna institucija uradila na planu očuvanja i jačanja kulturnog blaga Bosne i Hercegovine i posebno povezivanja matice i dijaspore na kulturnom i svakom drugom planu, toplo preporučujem knjigu Asima Bajra-movića „Amanet Bosne“ za štampanje uz napomenu da tu knjiga treba imati svako bosansko-hercegovačko domaćinstvo - ma gdje bilo.

 
Emir Ramić, prof.
Hamilton, 30. juni, 2010.
Kanada
 
 

Sarajevo - avgust,2010.
 
 

Recenzije na rukopis „Amanet Bosne“, autora Asima Bajramovića.
 
BOSNA – I NA NEBU I NA ZEMLJI
 

Knjiga „Amanet Bosne“, autora Asima Bajramovića, specifična je iz niza fundamentalnih književno-stvaralačkih ele-menata, te svojim sadržajem aplicira na brojne adrese iz sferi interesovanja i aktivnog angažmana u domenu bosanskoherce-govačke pisane riječ - u rasponu od umjetničkog do kulturološkog - od čitalačke publike do kulturnih institucija. Razloge i osnovu za tako široku lepezu potencijalnog zanimanja za ovo književno djelo nalazimo u činjenicama:

1. forma djela - izražena kroz poetski koncept knjige reflektuje duboku duhovnu poruku koju autor artikuliše sintagmom AMANET BOSNE, kao generacijsku baštinu pjesničkog nadahnuća koja seže u visoke-visine i duboke-dubine, oslanjajući se na najbistriji bosanskohercegovački pjesnički izvor: usmenu, epsku književnost, koja je klesana kroz burna stoljeća - prenošenjem sa koljena na koljeno, u formi ŽIVE RIJEČI – i-kao-takva dosegla sam zenit u kulturno-umjetničkoj sferi pisane riječi čovječanstva; a sama konceptualna struktuiranost djela odražava osoben autorov doživljaj REALITETA BOSNE I SVIJETA: gdje je BOSNA - svijet za sebe, a istovremeno U SVIJETU – kao globalnoj pozornici čovječanstva, gdje je, faktički, za sve otvorena mogućnost – od fascinantnog magnetizma imaginacije do nezamislivog i nepojmljivog za–određen-ljudski-profil. Ideja ovog književnog djela Asima Bajramovića dotiče krajnosti materijalne egzistencije čovjeka i duhovne harmonije paralelnih svjetova – što je samo-po-sebi – jedinstvo proturječnosti, dakle, spoznatljive naravi, čovjeku prirođeno – ali otvoreno dijalektičko pitanje gdje se sintetizuju i razlažu ljudske dileme – promišljanja i osjećaji; dakle, intuitivna sfera gdje je kreativni duh svjetionik, u prostoru kompresovanog vremena sa staništem u čovjekovoj memoriji, te stoga - vječni izvor svjetlosti – na osnovu čega saznajemo i razlikujemo, rezonujemo i poimamo – a tiče se genetskog afiniteta;

2. sadržaj djela – pjesmama i poemama, epovima i baladama autor briše čvrsto-pojmljive-granice-vremena i uvodi nas u osoben doživljaj TRAJANJA, kontinuiteta duhovne egzistencije koji TRENUTAK inspiracije ovjekovjećuje proživljenim stihom, koji podjednako obuhvata i prošlost i budućnost - treperenjem u stvarnosti; podjednako egzistiranje autorovih riječi u tri vremena, dakle, u sferi vječnosti, umjetnička kreacija to ostvaruje aktueliziranjem pređačke pjesničke forme i jezika što neposredno tretira BOSANSKI DUH – u njegovom korijenu – sežući u sferu njegove višestoljetne geneze. Taj inicijalni fluid pjesničkog nadahnjuća ima MOĆ BUĐENJA ČOVJEKA iz najdubljeg sna i zanesenosti, iz zaborava i zastranjenosti, iz samozaborava i beznađa – kako u individualnom, isto tako i u kolektivnom kontekstu. Svaki ep, a i balada, svaka pjesma, a i poema – imaju svoju zasebnu vrijednost i govore nam o pojedinačnim likovima i događajima; a isto tako, sva ta poezija i poetika sa svojim mjestom u originalnom pjesničkom mozaiku – čine galaktičko sazvježđe koje treperi na nebu kolektivne sudbine bosanskog čovjeka i bosanskohercegovačkog naroda;

3. motivi – koji pokreću pjesnika Asima Bajramovića da se lati pera i zabilježi stihove na papir su širokog spektra, a autor ima sposobnost da kroz pojedine likove i događaje pošalje univerzalne poruke općeg karaktera – da kroz pojedinačne sudbine oslika opće stanje svoga naroda, bez uljepšavanja stvarnosti i favorizovanjem vrline nad kolektivnim nemarom. Baš u naglašavanju kolektivnog nemara, samodovoljnosti i otuđivanja sunarodnika jedni od drugih - tamo u dalekom svijetu, u tuđini gdje je teško naći i sresti nekog svog – autor nam kroz socijalno angažovano pjesništvo suptilno oslikava emotivno i duhovno stanje bosanskohercegovačke dijaspore, iz čega proizilaze odgovori na sudbonosne dileme u pogledu duhovne egzistencije – a što se takođe odnosi i na stanje u domovini, s obzirom da matica i dijaspora funkcionišu po zakonitosti spojenih posuda.
Epski motivi vraćaju nas u vrijeme kada je Bosna bila dio osmanskog/turskog carstva, oživljavajući zaboravljene historijske likove, događaje, mjesta, sela i gradove sa područja Hercegovine. Asimovo pjevanje je identično sa epskim usmenim predanjima što je  blago bosanskohercegovačke književnosti. Ovom prilikom istaknuće se spjevovi „Amanet Fazlagića-kule“ i „Planjske buljuk-baše“ koji se mogu svrstati rame uz rame sa najglasovitijim epskim spjevovima narodnog predanja ovog podneblja – čime se potvrđuje probuđeni genij pjesnika Asima Bajramovića, koji se u ovom vremenu, dakle u XXI stoljeću, može shvatiti i objasniti samo kao reinkarnacija, narodnog, pjesničkog fenomena.
* * *

Uloga i značaj Bajramovićevog pjesničkog stvaralaštva ne može se u ovom momentu odrediti – ali je sigurno da ovo djelo ima potencijal REGENERATIVNOG KREATIVNOG IMPLUSA u sferi bosanske duhovnosti – univerzalnog spektra – kako u domenu umjetnosti, isto tako i u domenu kulture. „Amanet Bosne“ – je kreativan odgovor na sve duhovne dileme u pogledu kontinuiteta kulturološke egzistencije – gdje su u fokusu duhovne strukture bosanskog čovjeka etički elementi; dakle, fundamentalna supstanca koja Bosnu čini Bosnom, a bosansko-hercegovački narod – narod koji drži do ljudskih vrlina i dostojanstva, te civilizacijskih humanističkih obzira. Temeljna poruka Bajramovićevog pjesništva je: ZLO SE OSUĐUJE - DODRO JE AFIRMATIVNO! Taj pjesnikov stav, ili ŽIVOTNI MOTO, kontinuirano je prisutan u cjelokupnom stvaralačkom opusu, a čime se stvara pozitivno ljudsko ozračje kome je pobjeda DOBRA NAD ZLOM imperativ – što je van sjenki sumnji i duhovne dezorijentacije; dok su dileme usmjerene ka iznalaženju vremena, mjesta i načina da se dosegne ono što je neminovno, sudbonosne i neupitno – a to je čast i sloboda, te, istina i pravda. Nedostajuće na zemlji nadomjestuje se nebeskim obećanjem – NADOM - koja kroz vjerovanje postaje sudbina. Zato, u Asimovom pjesništvu je BOSNA - I NA NEBU I NA ZEMLJI – jeste  i biva u vremenu i prostoru kao rijeka ponornica; dakle, društvo neustra-šivog i plemenitog naroda što svoje kolektivne konfuzije i historijske diskontinuitete nadomješćuje realitetima ČUDA – što postaju predmet marginalizacije, a isto tako i podvala. Falsifikovana povijest protkana iracionalnom mitologijom sunovraćuje se u bezdan licemjerstva pred BOSANSKIM ČUDOM što se javlja u kontinuitetu civilizacijskog trvenja preko leđa i krvi ovog neagresivnog i plemenitog naroda – kome se imputiraju laži, a osporava istina; kome se nameću duhovni okovi, a oduzima ljudska sloboda; kome se slabosti gledaju kroz mikroskop, a vrline prekrivaju koprenama obmane.



Svo to sofisticirano spletkarenje biva obznanjeno – na velika zvona i pred licem Vječnosti - objelodanjivanjem djela „Amanet Bosne“ Asima Bajramovića –gdje svi gladni istine i pravde, žedni časne Bosne i Hercegovine, oboreni bolom i tugom, kao i svi oni kojima je razvučena pamet veličinom i težinom zločina koji se krajem XX stoljeća sručio na goloruk i nepripremljen bosanskohercegovački narod na okeansku manifestaciju mržnje i zla – ma gdje bili – mogu naći UTOČIŠTE za ranjenu bosansku dušu – gdje su širom otvorena vrata krucijalne spoznaje Bosne i Hercegovine: da je postojanje i opstanak SAMA BIT POBJEDE – kako u duhovnom strukturalnom smislu sa utemeljenjem na historijsko-kulturnoj baštini, te, isto tako u egzistenciji na ovom –pradjedovskom prostoru!

Povratak korijenima – potiče inventuru samorespekta – podjednako u individualnom i kolektivnom smislu, od čega se može bježati a i negirati – ali od čega se ne može sakriti, niti se da prekriti velom zaborava – jer SUDBINA BOSNE JESTE ŽIVA MISTERIJA SVIJETA - koja drijema u sjenci civilizacijskog iskustva i mudrosti.

Toplo preporučujem čitalačkoj publici na čitanje ovo vanserijsko književno djelo, a i srdačno pozdravljam objavljivanje knjige „Amanet Bosne“, pjesnika Asima Bajramovića – što pjeva kolosalnim bosanskim duhom, lebdeći vječnošću nad ambisom iskušenja; knjige koja dajući odgovore otvara krucijalna pitanja SUDBINE BOSNE; knjige koja čudesnom kreativnom translacijom DOBRO postavlja na imperativni tron ljudske vrline; knjige o kojoj će svjedočiti i voda i kamen ako zašute ljudske usne; knjige koja nije slučajno preletjela Atlantik da bi sletjela u svoju postojbinu – u vidu opomene čije poruke tek treba dešifrovati.
 
Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo; 02.07.2010. godine.


 
 
 
Asim Bajramović i Ibrahim Osmanbašić / Sarajevo-2010
 







 

 

 

Home Biljeg vremena Dzevad Drljevic 1 Camil Sijaric Refik Dzubur Branko Gojkovic Fuad Kovac Recenzije knjiga o Gacku Husnija Grebovic Veljko Mucibabic Darko Mandic Dzevad Drljevic-2 Darko Mandic-2 Izet Skobalj Spiro Zivkovic Ivo Andric Danilo Maric Slobodan Mandic Asim Peco Petar Pjescic Slobodan Bjelogrlic Asim Bajramovic

This site was last updated 09/12/10