Izet Skobalj

   
Salko  Čampara - Hako 2
 
   

 

Privredne karakteristike 

 

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

            Stari  turski agrarni zakon  iz 1540. godine, za Bosnu I Hercegovinu  Sandžak i Zvornik, kaže da šuma nije bila ničije vlasništvo. Onaj ko šumu iskrči i krčevinu  privede  zemljoradnji posataje novi vlasnik tog zemljišta.

            Poslije  prestanka spahiluka u kasnije tursko vrijeme,  krčevine su najpogodnije  za stvaranje većih imanja. Begovi i age dovode iz Crne Gore, Srbije , Like i Dalmacije  ljude koji će za njih krčiti šumu i proširivati obradivo zemljište svojim  gospodarima, i na njima  ostajati ako mustedžiri gdje im vlasnik omogući da žive na njegovom  imanju. Veći broj stanovnika gatačke opštine , a naročito hrišćani bili su “čivčije”. Bilo je i Bošnjaka mustedžira  ali malo. 

Najviše zemlje su posjedovali: begovi Hasanbegovići, Tanovići i Zvizdići. Od 1878 do 1919. godine begovima  su nazivani svi krupniji zemljoposjednici, a agama imaoci  manjeg broja čifluka. Begovi su postali  nasljednici nekadašnjih paša i begova  vojničkog reda. Zemlja je uglavnom postajala beginska ili aginska. Od zemljoradnje beg ili aga  negi uzimao hak. Prve tri godine  a neke parcele su davane na trogodišnji zakup. Ako je zemlja davana pod zakup onda  hak nije davan u žitu već u novcu ili maslu.

            Tek agrarnom reformom 1919. godine, ukinuti su čivčijski odnosi jer je  zemlja Bošnjacima oteta u Kraljevini Jugoslaviji (Bosnjacima  je oduzeto 12.862. km˛ u ovoj otimačini, tj.  jedna četvrtina BiH.)

            Što se tiče obradivog zemljišta ono je uglavnom nastalo krčenjem šuma , a što se  naročito odnosi na Površ, Borač i sva sela oko Polja.

            Zbog svog geografskog položaja, Gacku su bile uskraćene mnoge privredne prednosti. Zato se stanovništvo od novijeg vremena i boljih mogućnosti nastavilo prvenstveno baviti stočarstvom , a tek onda  zemljoradnjom.

            Skoro svu obradivu zemlju  u Gacku je imalo bošnjačko stanovništvo. Pravoslavci su u polju raspolagali  sa neznatnim  prostorom samo oko 3%. Tako nisu bili u mogućnosti da se bave ni stočarstvom ni zemljoradnjom. Ni u doba Austro-Ugarske agrarni odnosi u Gacku se nisu mijenjali. Istina  u doba Turske, vlast su stanovništvu odvajale novčanu pomoć, koja nije dolazila u ruke onima kojima je bila namijenjena, već su je  za sebe zadržavali oni  koji su  bili određeni da tu pomoć podijele (knezovi). Zbog ove pomoći, Gačani su  nazvani državnim penzionerima.

            Kad je Austro-Ugarska došla i zavela vlast na prostoru Gacka, izvršila je popis stanovništva (1879) Iz koga se može zaključiti, da se  stanovništvo izrazito bavilo stočarstvom . Prema  pomenutom popisu u Gacku je  živjelo 9295. stanovnika.

            Neka austrougarska dokumenta govore, da je vlast davala pomoć stanovništvu. Da je to tačno, govori nam izreka starih ljudi da su najbolje živjeli u doba cara Franja.

            Pomoć je dopremana u vidu novca, žita, braša i odjeće. U vremenu  od 1879. do 1882. godine narodu Gacka je  datio na ime pomoći 60.000 forinti.

            Kakav je bio rod, govori nam jedan izvještaj poreskih organa iz 1880/81. godine, u kome stoji da je  na jednu osobu od cjelokupnog godišnjeg roda, dolazilo 58 kg. žita, 24. kg. krompira i 4 kg. kupusa.

            Iste ove godine  jedna dubrovačka trgovina je  gatačkom stanovništvu, uz garanciju vijećnika dala pozajmicu na ime prehrane 1875 kvintala žita. Nevolje su takodje bile nešto ublažene (1880/81.) otvaranjem radova u (na) Gradcu i polju, kad se pružila prilika stanovništvu da zaradi  nadničeći u tim radovima. Uz pomenute radove, istovremeno su izvođeni radovi na gradnji ceste Havtovac-Gacko-Nevesinje, Havtovac- Plana i radovi na izgradnji vojnih uporišta u Havtovcu i na Miholjačama.

            Melioracijom polja, svakako su postignuti bolji prinosi livada. Kako je ista izvršena o trošku države , tretirana je kao akcija pomoći i spasa. U sklopu tih radova, trebalo je odvesti vodu iz močvarnih dijelova polja, dovesti vodu u polje u vrijeme suše sistemom kanala, regulisati protok jesenjih i proljećnjih voda, te tako spriječiti poplave i iskorijeniti močvarnu vegetaciju. U cilju navodnjavanja polja u sušno doba godine, na Mušnici ( u austrougarskim dokumentima  stoji  Mušica ) su napravljene tri brane kojima su  stvorene male akumulacije, od kojih se u ljetno doba napajaju kanali koji se račvaju po polju.

            Najvažniji objekt melioracije  je bila akumulaciona građevina Gradac-Klinje. Shodno mogućnostima gradnje i plana objekta, poduhvat je bio kolosalan i dostiže domet svjetskih onovremenih akumulacionih uređaja. Izveden je u vidu dolinske brane, iza koje je poplavljena Umlinska  dolina.Od ove akumulacije do polja , voda prelazi put od 6,8 km i to kroz stjenoviti kanjon koji se  zove Strugovi.

Odmah na islasku iz Strugova, oticanje vode je regulisano sistemom kanala sa ustavljačicama. Melioracioni projekt je bio širi, ali zbog nedostatka novčanih sredstava nije realizovan. Dužina izgrađenog sistema kanala u sklopu  ovih radova je bila 29,1 km glavnog kanala i 16 jahaćih mostova. Kanalska mreža u ovom sistemu je imala povrđinu 757 ha, a oko nje su bile uređene pješačke staze. Nadzor nad melioracijom su vršili državni organi, a rukovanje sistemom posebno osposobljeni ljudi.

       Sistem  melioracije je bio planiran i u Malom Polju. U tom cilju je zatvoren ponor Kučine.Dalje poslove nas ovom planu je trebalo početi po završetku melioracionih radova, nije se trebalo čekati dugo vremena, pa da se pokaže da su prihodi sa poljskih livada bili znatno veći i kvalitetniji.

             Radovi na gradnji objekta Gradac, su počeli 1891. godine i koštali su 350.000 forinti. U jednom izvještaju Ota Ligera stoji, kako su sve ove radove  mještani posmatrali sa nepovjerenjem, da bi kasnije promijenili mišljenje, ne samo o tome već i o moharhiji.

            U polju je bio određen i pašnjački prostor, na kome su pasla stada ovaca i goveda. Ista su trebala imati ispašu  s proljeća, do zabrane, u kosaničkim livadama. Vremenom je zabrana ispaše u livadama, kao mjera očuvanja melioracionog sistema, opadala, tako da danas postoje samo njegovi ostaci. Kraljevina Jugoslavija, a i nova komunistička vlast nisu znali cijeniti ovu blagodat, koja im je ostavila Austrija, sve su ovo upropastili.

            Pred stanovništvom , sve ono što je činila na području Gacka, Austro-Ugarska monarhija je pravdala kao poduhvate odgojnog i stvaralčkog karaktera države, te željom da kod Gačana probudi uspavane snage.

            U sastavu daljih “dobročiniteljskih” mjera Austro-Ugarska je osnovala u Gacku poljoprivrednu uzornu stanicu, preko koje će otpočeti uzgoj rasnih grla stoke, poboljšanje stočne njege, poboljšanje prihoda sa livada, oranica i vrtova. Prema podacima ove stanice, u 1895. godini broj grla se učetvorostručio u odnosu na prošla vremena.

            O daljem istorijskom razvoju ovog poljoprivrednog dobra, biće riječi posebno.

Uporedo sa ovim privrednim napretkom u zemljoradnji i stočarstvu nova vlast je stvorila mogućnost I za razvoj još nekih vidova privrede. Domaćim ljudima će biti dozvoljeno da otvaraju svoje trgovine i kafane. Standard naroda je u odnosu na pređašnji bio neuporediv.

 Od 1912. godine, Gacko je izraslo u organizovanu gradsku opštinu, sreza Gacko, okruga Mostar. Centar sreza se zvao Metohija, koja je pomenute godine brojala 1324 stanovnika, uglavnom Bošnjaka. Iste godine ovdje je postojalo sresko načelstvo i sud, te komanda žandarmerijskog voda i žadarmerijska stanica i rudnik lignita.

             a.)    Zemljoradnja

Razlike u geološkom sastavu i geomorfologiji zemljišta kao, i razlika u klimi i nadmorskoj visini su uzrok, da je poljoprivreda bila raznovrsna. Obrada zemljišta je bila primitivna sve do dolaska Austro-Ugarske i pojave željeznih plugova.. Opšta osobina privrede je, da je agrarna proizvodnja izrazito ekstezivna.

Prinosi od zemljoradnje često nisu dovoljni da prehrane većinu domaćinstava , pa su rijetka domaćinstva, koja ne dokupljuju žito. Od žitarica uglavnom su zastupljeni: ječam , raž,  kao osnovni prehrambeni artikli, još se sije u manjim količinama; pšenica, krupnik i zob. Povrće je uglavnom zastupljeno sa : krompirom, kupusom i lukom, a manje sa repom, blitvom,  pasuljem i tikvom, žitarice su uglavnom sijane u ravnici, a povrće u pristrancima i na ocjeditom zemljištu.

 Ovdje je zemljoradnja dosta ovisna od stočara, jer ova zemlja bez đubrenja daje veoma male prinose.Za đubrenje se upotrebljavalo samo stočno đubre, razapinjanjem torova za njive u ljetnom periodu i razbacivanjem po istim iz grudina koje su se gomolale u toku zime izđubravanjem štala i izbi. Sprave za obradu zemljišta bile su ralo, drljača, brana, a kasnije i gvozdeni plug.

Žito se žanje srpom i kosom, a često ako bi bila sušna godina, pa bi ostalo sitno žito moralo se čupati rukama. Sva žita, sem raži , vrhla su se konjima na guvnu, raž se uglavnom , mlatila ručno, jer se morala čuvati njena slama za pokrivanje krovova ( kuća, štala, koliba) punjenje stelja za samare. Žetva žita počinje krajem jula i traje do kraja avgusta u površi, a vršidba do kraja septembra. I pored ovakve primitivne obrade zemljišta, obrađivan je svaki pedalj koji je mogao dati bilo kakav doprinos, čak se išlo i po planinama da se obrade i zasiju dolovi (kraške uvale) žitom ili posadi krompir. Nedostatak žita se dopunjavao sirom , kajmakom i mesom.

            Naslijeđeni sitni posjedi i ostaci feudalnog veleposjeda davali su nisku poljoprivrednu proizvodnju koja nije mogla zadovoljiti rastuće potrebe stanovništva. Zbog toga se u procesu preobražaja poljoprivredne proizvodnje 1948. godine pristupilo formiranju seljačkih radnih zadruga, što je bilo kardinalna greška za ove pasivne krajeve, kao što je Gacko. Ove zadruge su uništile i stočarstvo i poljoprivredu, pa su ubrzo propale 1952. godine .

            1. Povrće: pored svake kuće postoje vrtovi ili kupusnjaci u kojima se sadi povrće: krompir, luk, kupus, grah, repa, blitva i tikva. Povrće je davalo dobre prinose  tamo gdje bila bluzu voda za navodnjavanje. Rijetko je  ko stvarao neke tržne viškove, rijetki poljoprivrednici su imali krompir za prodati.

            2. Livade su u proljeće čuvaju od ispaše da bi se sijeno pokosilo i uskladištilo za zimsku ishranu stoke. Obično se polje zabrani  za ispašu  od Blagovijesti, a koševina se vrši u prvoj polovici ljeta. Sijeno se stavlja u štale ili se slaže u plastove do zime, dok padnu snjegovi, a onda se počinje stoci davati “kaže se  pala stoka na metala” , ova obično traje od novembra do aprila iduće godine.

3. Voćarstvo u Gacku nema nikakve tradicije, a uglavnom ga i nema.

b.) Stočarstvo: O ovoj vrsti privrede pisaćemo zbog  toga, što je ono jedna od glavnih privrednih grana. Stočarstvo ima veliki privredni značaj za stanovništvo. U cjelini posmatrano Gacko je stočarski kraj. Ovdje su izgon stoke na planinu i nomadski život čobana počinjali od Blagovijesti do Mitrova dana i bili su obavezni na ovaj vid ispaše, a ponegdje se i dans zadržao taj običaj. Ovo je uglavnom uslovljeno  klimatskim prilikama i konfiguracijom terena. Na planini svako domaćinstvo ima svoj lokalitet gdje izgoni stoku i to se prenosilo s koljena na koljeno , to su kasnije po nekom nepisanom zakonu postajala vlasništva koja svako poštuje.

            Bogatstvo u vodi, pašnjacima i blaža ljetna klima glavni su činilac što je područje pogodno za dobro stočarenje, a ovo podneblje je bilo uvijek bogato dobrom  i  količinski velikim brojem stoke.Gatačkom seljaku stoka je donosima najveće prihode. Većina domaćinstava ima zemlju daleko od kuće, pa se onda stoka izgoni na kolibe povožnjače, gdje su smješteni ljudi, a stoci se razapnu torovi da se zemlja đubri. Kako se kretalo stočarenje za njim su se kretali i trgovci stokom. Mnoga sela u površi nastala su od katuna i krčevina.Kao uzorci naseljavanja sa drugih terena van Gacka pominju se krvne osvete i nomadski život. U XV vijeku naseljavaju se mnogi muslimani na ivicu polja zaposjedaju bolju zemlju, a hrišćani su zaposjeli brda. Kao stočari u vrijeme u koje pamte stari ljudi bilo je domaćinstava koja su imala pom 500 ovaca i koza i po 50 do 60 goveda, zatim 7-8 konja. Stoka koja pase u planini i suhim livadama je zdravija od one koja pase u polju, jer ova posljednja strada od metilja. Nekada su znala uginuti čitava stada ovaca od metilja, a sada je toga sve manje zahvaljujući organizovanoj veterinarskoj službi koja djeluje u opštini.Broj stoke je veoma kolebljiv jer zavisi od roda sijena. Čim sijeno ne rodi, koje je glavna stočna hrana , broj stoke se smanji. Najviše stoke se držalo, a i danas se drži u površi.

            Pored volova i konja koji su nekad služili za vuču i nošenje tereta najviše su se držale: ovce , koze, krave i perad, a kod pravoslavnog  naroda i svinje.

            Po službenim  podacima u Gacku je stočni fond izgledao ovako od 1912. do 1981. godine:

 

Godina            Ovce               Koze                Goveda           Svinje              Konji

 

1912.               53.000             19.125             11.000             1.600               2.600

 

1941.               89.000             23.100             14.100             1.780               3.100

 

1945.               22.000               5.000               5.600                530               1.125

 

1981.               57.909                 320                9.127                115               1.225

 

 

            Iz gore navedenih  podataka se vidi da je 1941. godine bila najbrojnija , a 1945. godine najsiromašnija po broju stoke. Gacko imalo i rasnu stoku. Čuveno je danas gatačko goveče u cijeloj Evropi po svojoj dobroj mliječnosti, a malim izdacima za hranu.

            Još 1885. godine prije već se pristupilo melioraciji polja, Gacko nije imalo ni 10.000 ovaca, jer ih nije imalo čime prehraniti. Poslije izvršene melioracije polja od 1888-1890. godine i izgradnjom puta Havtovac-Nevesinje od 1880-1887. godine dolazi do naglog povećanja stočnog fonda. Polje je  prije melioracije davalo 8Q po jednom hektaru sijena, a poslije melioracije se penje na 19Q. Iz ovoga se da vidjeti povećanje stočnog fonda, koje je proizašlo iz povećanja prinosa sijena po hektaru.

c.) Pčelarstvo. Za ovu granu ne bi se moglo reći da ima neku veću tradiciju, iako skoro svako domaćinstvo drži po neku košnicu, ali još uvijek na primitivan način.U posljednje vrijeme iz južnih krajeva , u ljetnom periodu, dogone pčelari svoje pčele na pašu, tako da se u pčelinjacima može vidjeti i po sto košnica. Iako Gacko ima izvanredne uslove (cvijetne livade i čistu vodu) još stanovnici ne shvataju kakve sve koristi donosi uzgoj pčela kako zdravstvene, tako i materijalne.

d.) Lov ovdje je uvijek bio dosta razvijen. Ova grana privrede ima sportsko-rekreativni značaj, a istovremeno i privredni.Ovdje se love zečevi, lisice, jarebice, vukovi i druga divljač, a u zadnje vrijeme naročito divlje svinje. Skoro svako selo ima po nekog lovca. Lov se ovdje obavlja uglavnom zimi kada ljudi nemaju mnogo posla, a divljač ostavlja svoje tragove na snijegu. Ponekad se lovi i na gvožđa. Obično se na gvožđa se lovi: kuna, lisica i jazavac. Kada se lovi pomoću gvožđa onda se u njih stavi komad mesa, ali se uglavnom postavljaju ispred jazbine. Interesantan je lov na kunu zlaticu, kada lovac vidi da se kuna uvukla u kakvo šuplje stablo zatvori rupu za njom, a zatim potpali krpu, smrad omami kunu i ona padne na dno tako da je lovac uhvati živu.

e.) Zanatstvo ovdje nema neke tradicije, ali zato svaki seljak zna po nekoliko zanatskih poslova sam da uradi.Ovdje seljaci sami izgrađuju kuće (zidaju, porezuju, izrađuju prozore i vrata), sve potrebne alate za poljoprivredne radove, drveno posuđe (žbanove, burila, kace, kravljače, kablove, čankove, drvene kašike i ostalo) namještaj i ostale potrepštine od drveta. Od zanatskih radionica nekada su postojale: kovačnica, stolarija, šusteraj i opančar, brico, vunovlačar, vodeničar i valjar sukna. Danas postoji stolar, mehaničar, bravar, šnajder, fotograf, brico, šuster i druge savremene zanatlije.

Dolaskom osmanlija u naše krajeve, drveno posudje zamjenjuje bakarno, ali ga je trebalo održavati, svake godine se moralo kalajisati. Ovaj posao su uglavnom obavljali cigani čergari, što i čine u  ovo moderno doba. Vodeničari su mljeli žito uz najam (ušor) od 2-5%. Za bojadisanje sukna korištena je jasenova kora ili rujevina, a neko je  dodavao i “karaboju” (zelenu galicu). Od jasenove kore sukno je bojeno u crno, a od rujevine  u crveno.Interesantno je da ove boje nisu nikada blijedile. Još i sada izvjestan broj seljaka pravi oputu od bravlje kože i izređuje opanke (oputaše). Nekada su opanci pravljeni isključivo od goveđe kože i opute. Čuveni su bili majstori za izradu samara i poljskih alata u Borču. Danas u selima Gacka (uglavnom kod Bošnjaka) tkaju ćilime, ćenare, srdžade i druge stvari prodavali su kao suvenire u Dubrovniku, Mostaru i drugim turističkim mjestima.

     

 Kod žena ovog kraja razvijen je smisao za ručnim radom : predenje, pletenje, tkanje, vezenje, i heklanje, tako da u svakoj kući ima obilja ovih radova sa vrlo različitim motivima. Ovo je rijetko područje gdje je seljak  mogao za sebe da izradi od drvenog eksera do gotove kuće, od vune do gotove odjeće, od drvenog eksera do kola i saonica. Nekada je imao potrebu da kupi samo: so, šećer, petrolej i s vremena na vrijeme pomalo kahve, sve ostalo je sam proizvodio.

      f.) Kiridžijanje I odlazak na rad u druga mjesta

U turski vakat neki Gačani su se bavili kiridžijskim poslom , imali su po nekoliko  konja sa kojima su obavljali ovaj posao. Oni su za svoj ili tuđi račun , za plaću, tovarili vunu, kostret, sir, kajmak, maslo, suho meso, med, vosak i drugo, gonili iz Gacka, a dogonili platno, so , šećer, petrolej, konac i drugu industrijsku robu, od kiridžija su prerasli u moćne trgovce (zelenaše), pa čak postajali i bankari.Kiridžluk se obavljao od proljeća do prvih snjegova, a onda bi preko zime  mirovali. Kiridžijski posao je bio vrlo težak jer se putovalo po nekoliko dana, ako su velike vrućine putovalo se i po mjesečini.

      Dolaskom Austro-Ugarske izgradnjom puteva i željezničkih pruga kiridžijski posao se  ugasio. Opadanjem ovoga posla mnogi počinju odlaziti na rad u druga mjesta.Ovaj odlazak na rad postaje potreba ljudi, a radovi su uglavnom na putevima, željezničkim prugama , obali na istovaru i utovaru brodova u Dubrovniku. Ovi poslovi se rade od mraka do mraka. Gazde koriste ovu skoro besplatnu radnu snagu za minimalnu dnevnicu tako da je za takvu dnevnicu nisu mogli radnici ni da se prehrane.

      Često puta ako se hranio radnik kod gazde, a istovremeno radio za njega i po 16 časova dnevno, na kraju mjeseca on je bio dužan gazdi za hranu. Odlazak na rad u Dubrovnik naročito je razijen između dva svjestka rata , a samo se mogu zaposliti kao obalski radnici, a to je najteži posao jer se sve radi ručno i prenosi na leđima.

      Poslije Drugog svjestkog rata počinje nagla izgradnja. Velike su potrebe za radnom snagom. Omladina odlazi u fabrike, na kurseve, u škole, tako da počinje naglo osipanje i prelijevanje poiljoprivredne radne snage u industrijsku. Na radove se odlazi širom zemlje, a najviše u Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Zenicu i Banja Luku. Izgradnja i industrije apsorbuje višak radne snage sa sela, doprinose poboljšanju životnih uslova i stabilnosti seoskih domaćinstava. Poslije rata postaje za Gačane nepisano pravilo čim u kući postoje dva muškarca, jedan od njih ide u grad i ostaje. Ovo čine osobiti ljudi koji završavaju zanate i škole.Neki dolaze u Njemačku i Austriju na rad. Sem ekonomskih ima i drugih koristi, utiče na podizanje kulturnog stanja, kao i unošenje raznih novina u sela odnosno domaćinstva.

g.) Trgovina.

Na terenu Gacka još u osmanlijsko vrijeme  bila je razvijena trgovina.Ljudi su se uz zemljoradnju bavili i tgovinom , dućane su držali u svojim  rukama.Ovih dućana je bilo i u vrijeme Austro-Ugarske pa sve do Drugog svjetskog rata. To su bile male trgovine snabdjevene onom robom koju su seljaci najviše trebali. Neki od takvih trgovaca su držali hanove i kafane gdje se kockalo iako je bilo zabranjeno kockanje. U hanovima su odsjedale kiridžije i putnici iz daleka, a u kafani je moga da popije kahvu onaj ko je došao nešto da kupi  u trgovinu. U dućanima se moglo od svega ponešto naći: so, šećer, kahva, petrolej, svijeće, duhana , pirinča, basme (tekstil), ploče, čavli za potkivanje konje i poljoprivredne alatke. Malo je sela bilo da nisu imali neki dućančić, a veći dućani su bili smješteni uz cestu.

      Po jednom austrougarskom popisu iz 1912, godine, u Gacku i Havtovcu trgovine su držali: Bijedić Hrusto (1911), Bilić J. Risto (1903), Bukvić Spasoje, Govedarica Jakova Đorđe (1899), Govedarica Vidak (1901), Miletić Mićo (1885), Pičeta Jeftan (1899), Popović Lazar (1899), Sarić Arif (1899), Srpska štedionica, akcionarsko društvo (1911), Srdin Alba (1886), Tanović Efendija Salih (1899), Vareščić i Vukadinović (1901), Zvizdić Osman (1899),Omer Hasanbegović (1900).

      Štedionica je osnovana 1906. godine za družni kapital je iznosio 40.000 kruna. Predsjednik zadruge  Arif eff. Sarić, direktor Jovan Krstić.

      Poslije Drugog svjetskog rata izvršena je promjena u trgovini na području Gacka. Ukinuta je  privatna trgovina, mjesto seoskih trgovina otvaraju se zadruge. Od 1985. g. se ponovo otvaraju privatne trgovine, pa skoro svako selo ima neku trgovinu.

      U jednom  austrijskom zapisu iz  1912. godine stoji da su se panađuri vašari održavali u: Gacku, Fojnici, Stepenu I Čemernu da je tadsa na panađur dovedeno po 600 volova, 700 krava, 400 junadi, 8.000 ovaca, 500 koza I po 100 konja. U pijačne dane sva bi sela živnula. Petkom se slije na pazarni dan jedna trećina stanovništva opštine. Taj dan ugostitelji naprave najveći pazar, jer sve kahvane su pune. Nekada su trgovci stokom išli po selima, pa čak I planinama da bi od seljaka kupiliu što jeftinije stoku.

h.) Ugostiteljstvo  Ova grana privrede ima u GAcku dugu tradiciju, jer u tursko vrijeme postojali su hanovi i mehane, gdje su odsjedale kiridžije. U nekim turskim zapisima pominje se mehana na Čemernu koju je držala neka Boljka, smatra se da je to prva žena na Balkanu koja se bavila ugostiteljstvom. Ugostiteljstvo dobija  na značaju posebno dolaskom Austro-Ugarske. Otvaraju se nove gostionice i kahvane, to posebno važi za Havtovac i Gacko. Austrijsku vojsku prate uvije ljudi željni lahke zarade, a ovo je najlakši način da se dođe do nje. U Havtovcu , u blizini vojnog logora se otvara javna kuća u kojoj su žene iz Austrije, Mađarske I Hrvatske.

 

g.) Saobraćaj  Gacko ima odlične cestovne veze, sa njima je povezano sa čitavim svijetom.Raskrsnica je magistralnih puteva koji povezuju Srbiju, Hrvatsku, Makedoniju i Bosnu sa južnim Jadranom. Drugi krak isto tako južni Jadran povezuje Gacko sa Nevesinjem preko Mostara i Prozora sa Bosanskom Krajinom i Hrvatskom. Treći krak je regionalni put preko Krstaca povezuje Gacko sa Crnom Gorom.

Savremeni put od Dubrovnika prema Sarajevu preko: Trebinja, Bileće, Gacka i Foče.

Ovdje su nekada značajni karavanski putevi koji su povezivali Dubrovnik sa kontinentalnim zaleđem, pa sve do Carigrada. Drugi karavanski put išao je od Mostara preko Gacka za Crnu Goru. I danas se mogu vidjeti kaldrmisani karavanski putevi, ljudi ih koriste kao konjske i pješačke jer su kraći od današnjih savremenih. Rimskih puteva ima skoro u svim selima, naročito se zapažaju  na prilazima starih gradina, današnjih gomila mna uzvišenjima i planinskim predjelima.

Svako selo ima put kojim se može doći. Ima i seoskih lokalnih puteva koji su asfaltirani.Možda u ovoj grani privrede da se otišlo najviše naprijed, kad se zna da je do prije par godina sav teret pregonjen na samaru, a rijetka su bila sela koja su mogla koristiti saonice i kola. To su bila privilegovana sela ona koja su smještena u polju i uz njega…

        

 

 
  

    

               
              ... Zato ovu knjigu, kao spomenik,
 namjenjujem svim pomenutim rahmetlijama
                uz moju plemenitu majku i oca.
 
Home
Up
Salko Campara 2
Salko Campara 3

BILJEŠKE O PISCU*

ČAMPARA SALKO – HAKO, mr.sci.geologije i prof. geografije. Rodjen 9.11.1935. godine u Branilovićima. Roditelji Ramo i Šefika. Oženjen.

            Obrazovanje: Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, postdiplomski studij, magisterij.

            Karijera: kao dipl. prof. geografije radio u više srednjih škola. Na Rudarsko-geološkom fakultetu u Tuyli predavač geologije.

Djela: napisao “Bošnjački memorandum”, “Nepoznati Dalmati”, “Zemljišna karta BiH”, “Geologioja BiH u manuskriptama Mehmeda Ramovića”, “Monografija Gacko” I dr.

 

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

 *Biografski podaci o autoru - iz knjige Mehmeda Bašića "Bošnjaci Gacka u vremenu i prostoru"        

                                            
         (Naredna strana)                  ( Predhodna strana)
 

Home Salko Campara 2 Salko Campara 3

This site was last updated 06/26/06