Spiro Zivkovic
   
Špiro Živković
 
   

 

Priče iz Žutilovine

 

 

 

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.
 

 

Jovan robija

Bilećki garnizon, zima 1939. godine.

- Lele, lele, lele, leleeeeee!

Nije urodilo, izgleda da je novi stražar pa malo oštrije gazi. Mora i Bajo sad ili ikad. Čuje se izgleda žamor, stražar lupa jednom o drugu cokulu. Jeste, on je.

- Ok dovijekaaaaaa!

- Šta je ovo? - čuje se Bajov oštar glas

- Vojnik zatvorenik! - odgovara na brzinu stražar.

- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik taj i taj - deklamuje nezadovoljan Bajo.

- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik Jovan Gajović.

- Zašto je i kada je zatvoren?

- Zatvoren prije dva , gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik Jovan Gajović zatvoren prije dva dana zato što je bacio kraljev lebac.

- Otvaraj!

Uspjelo je, samo da izguram do kraja. Moj si, majore. Neću ustajati.

- Ustaj, vojniče! - grmi iznad mene komandant garnizona

_ Lele, lele, leleeeee - i kada, kao prepoznadoh ko je, malo se prenuh i polako, raspojasan, bez kaiša i vezica, neobrijan već dva dana, ispravih se ispred Baja Stanišića, gospodina pukovnika, komandanta garnizona.

- Jesi li ti, vojniče, bacio kraljev lebac?

- Ne, gospodine pukovniče.

- Ko te zatvorio vojniče?

- Ustaški sin, a kraljev major Josip Strižić, gospodine pukovniče.

- Ko je tvoj prvi pretpostavljeni, vojniče?

- Podnarednik Jevtić, gospodine pukovniče.

-Straža, podnarednika Jevtića i majora Strižića na lice mjesta!

- Razumem, gospodine pukovniče.

Razumio je stražar šta treba da uradi, ali ga oprečnost naredbi ukopala, pa ni da mrdne. Usceptio, pritegao tandžaru uz rame i premješta se sa noge na nogu.

- Vojniče, majora Strižića i podnarednika Jevtića na lice mjesta!

- Razumem, gospodine pukovniče.

- Pa kad razumeš, izvršavaj naredbu!

- Gospodine pukovniče, ja sam na straži.

- Kako bi, vojniče, da je namjesto mene neprijatelj, obavijestio toga tvoga majora Josipa?

- Pucao bih, gospodine pukovniče.

- E sada nećeš pucati, a ja ću ići da pozovem majora.

Žustrim korakom Bajo je otišao prema komandnoj zgradi i vrlo brzo se iz istog pravca vratio u društvu majora Strižića i podnarednika Jevtića. Mračan i ljut u licu.

- Gospodine majore, ko je vojnik i zašto je zatvoren?

- Gospodine pukovniče, rezervista Jovan Gajović pod noge bacio kraljev lebac, a meni svom pretpostavljenom, vikao: "Ovo ti jedi, ustaški sine!"

- Laže, gospodine pukovniče! - proderao sam se igrajući na zadnju kartu.

- Podnaredniče, da li je sve bilo ovako kao što kaže major Strižić?

Strižiću je prkosno igrala lijeva nausnica, a ja sam još jednom potegao istu kartu:

- Laže ustaški sin, gospodine pukovniče. Ja nijesam bacio kraljev lebac. Otkako sam ja u garnizonu, mi lebac nijesmo ni sledovali. Ja jesam bacio, ali cibuk, i to zato što je bio crvljiv.

Major poblijedio kao krpa, a komandant podigao obrve i svodi račune.

- Gospodine majore, da li je spornoga obroka sledovan lebac ili cibuk?

- Cibuk, gospodine pukovniče!

- Gospodine podnaredniče - prvi put u toku razgovora, Bajo podnarednika počasti gospodstvom - da li je cibuk bio crvljav?

Zatečen pred visokim činom, a od istog počastvovan gospodstvom, podnarednik na moju veliku radost, nenaviknut da visokim činovima odrečno odgovara, odvali kao iz zapete puške:

- Jeste, gospodine pukovniče!

- Majore - ovaj put Bajo izostavi gospodine - vojnika zatvorenika osloboditi i uz sledovanje vanrednog obroka sve vratiti u pređašnje stanje. Vojniku stražaru, za odlično obavljenu dužnost, nagrada od komandanta garnizona - osam dana dopusta, a po obavljenim naredbama neizostavno se javiti na raport.

***

Gacko, zima 1941. godine.

Po naređenju ili nagovoru Talijana, ustaško cvijeće privremeno obustavi divljačko uništavanje nedužnog življa. Obustavi se samo klanje, a lov, odabir i zatvaranja se nastaviše.

Nemogućnost da učinim išta značajnog osim da spasem svoju glavu, a još uveliko prisutno razočarenje zbog proljetošnjeg neslavnog sloma slavne vojske, bacili su me u opštu ravnodušnost prema svemu.

Šta sam sve kao seoski učitelj govorio generacijama i generacijama mladih ljudi. Koliko sam se mučio da i zadnju trunku ljubavi prema otadžbini usadim u njihova mlada srca. Da ih naučim radu, poštenju i poštovanju, a da ih sada u ovim ludim vremenima, zbog moje nauke, privode na klanje kao jaganjce. Bolje bi bilo da nikada ni jednu narodnu pjesmu ne pročitah. Koje koristi što navaljivah da Staroga Vujadina svi napamet moraju znati?

U popodnevnim časovima ustaše banuše na školska vrata. Njih pet. Bijesni zbog kiše, a vjerovatno i zbog slabog lova, jer sve što ne pobježe bilo je već ili poklano ili privedeno. Razgalamiše se na mene: ko sam, šta sam, šta radim, ko je sa mnom i mnogo još pitanja koje ne uspjedoh pohvatati. Rekoh im smireno da sam ja Jovan Gajović, seoski učitelj, te da u školi osim mene nema nikoga, a da u selu tokom čitavog dana nijesam nikoga ni čuo ni vidio.

Začudo, nijesu me udarali i nijesu premetali u mojoj prisutnosti. Jedan od njih, pokazavši mi kundakom, izvede me u dvorište, a ostala četvorica ostadoše da izvrše premetačinu po mom stanu.

Bio je mrak kada smo stigli u Gatačku satniju, gdje me uguraše među ostale zatvorenike.

Kome se te nesretne noći još spavalo? Mnogi su ispodtija razgovarali, neki plakali u osami, a svi očekivali sudnji momenat kada će se otvoriti vrata i početi da sijeva ludačka "ujakova" kama.

Do mene je sjedao stari Bilećanin Stojan Babić. Nekako ohol i nerazgovorljiv, vjerovatno primijetivši da i ja ni sa kim ne razgovaram, a da njega povremeno ispitivački pogledam, prignuo se prema meni i šapnuo mi: "Moglo bi sve izać’ na dobro. Mene su u’vatili popodne. Svi bilećki Turci zbijeni u logor; ili puštanje ili klanje i tamo i ’amo."

Kasnije mi je rekao ko je i odakle, pitao isto mene i više nijesmo progovorili.

Čim se razdanilo, istjerali su nas u dvorište i oko nas postavili jake straže. Poslije puna dva sata muklog iščekivanja - na kapiji se pojaviše talijanski oficir i utegnuti ustaški časnik. Prvi put od jučerašnjeg hapšenja do danas podsjekoše mi se koljena. "Jovane, svoje si pozobao", pomislih kada u ustaškom časniku prepoznah majora Josipa Strižića.

Nije se osvrtao ni obazirao na pojedince već sa sredine, od koje sam srećom bio udaljen, održa kraći govor, sličan i naredbi i propovijedi, kako se velečasni nadbiskup čitavu noć u Zagrebačkoj katedrali za naše duše molio, a doktor Pavelić, po milosti Božjoj poglavnik, razmišljao o svetogrđu njegovih pred ljudima nevinih podajnika i odlučio da ih jutros uputi svojim domovima uz preporuku da se do daljnjeg iz istih ne udaljavaju.

Iz dvorišta sam izišao među posljednjim, čekajući da major Strižić sa talijanskim oficirom umakne iza kule.

Uprkos poglavnikove preporuke, ja u selo više nijesam svraćao. Pored sve moje ravnodušnosti, u mene se uvukao silan strah.

Odlučio sam da se što prije hvatam Čemernog i priključim se prvome na kojeg naiđem, a koji se bori protiv majora Josipa Strižića.

***

Rogatica, zima 1944. godine.

Poslije ulaska u Rogaticu moj vod bude određen da radi partizanskih potreba, a zbog neprijateljskog djelovanja stanovništva, izvrši konfiskaciju pokretne imovine, to jest odjeće, obuće, hrane i stoke, po svim, a naročito viđenijim kućama, te da sa zaplijenjenim stvarima sačekamo jednu od novoformiranih romanijskih četa, da joj predamo plijen, pomognemo u formiranju mjesnog odbora i u njenom sastavu nastavimo nastupanje.

Pored najbolje volje da ispunim zadati mi nalog, ja od već opljačkane rogatičke sirotinje nijesam imao šta zaplijeniti.

Komesaru novoprispjele čete predao sam raport o naređenju, o njegovom neizvršenju i o razlozima za neizvršenje. Komesar, mlad čovjek, na sve to klimnuo je glavom i rekao da se sa svim objašnjenjima koje sam njemu dao obratim komandiru čete. Otpozdravio sam i pošao da potražim komandira čete. Našao sam ga, a moje srce u tom momentu, učinilo mi se, prestade da kuca. Stajao sam potčinjen majoru Josipu Strižiću, komandiru partizanske čete. Pribrah se i polako mu izdeklamovah unaprijed sročen raport.

- Dobro, druže, a kako se ti zoveš? - upita me pronicljivo Strižić.

- Druže komandire, borac Jovan Gajović.

- Jovan Gajović, učo, otadžbinaš, mitoman, zelenaš, neprijatelj. Sad ćeš da vidiš kako se bori i radi za narodnu državu.

Poslije toga odredio je desetinu, dao im posebne instrukcije i poslao ih po rogatičkim kućama. Nakon nekoliko vremena, vratili su se sa osam mršavih krava i tri šarena ćilima.

- Vidiš, Gajoviću, kako se može ako se ne sarađuje sa neprijateljem.

Oduzeo mi je naoružanje, odredio dvojicu junoša koji će me sprovesti do Štaba bataljona i predati odgovarajućim uz napomenu:"neprijatelj revolucije".

Moje ratovanje nije završilo u Štabu bataljona već sam upućen u specijalnu jedinicu i dalje radio na oslobađanju naše prelijepe otadžbine. Na Sremskom frontu kroz list desne noge prošao mi je puščani metak i, što se mene tiče, zaustavio daljnje gonjenje neprijatelja.

***

Bilećki logor, zima 1949. godine.

Udba me naveče privela i bez ikakvih objašnjenja ubacila u donje prostorije logora. Ne znam što sam kriv ni vlasti, a ni robijašima koje sam zatekao, a koji su me primili kao da sam svakome oca ubio. Sljedeći dan, uz urlike stražara i bobotanje, više ni sam ne znam od koga, izvedeni smo na jutarnju smotru, a nju je vršio upravnik donjih prostorija logora - major Josip Strižić.

Prepoznao me i naredio da dođem u njegovu kancelariju. Na stolu je već bio podeblji ukoričen dosije. Držao mi je podugačko predavanje o idealu, o partiji, o ideji revolucije, o mojim prethodnim greškama, pri kraju o tome kako sam već u godinama, kako sam ja ipak ranjen na račun revolucije, te da se nada da ću se zato odužiti partiji, prevaspitati se i sarađivati lično sa njime.

Na čitav njegov govor ja sam blago odgovorio da, bez obzira na ateističke predrasude, svaki čovjek ima ili svog anđela ili svog đavola. Mene je zakačio ovaj drugi, i to u kameleonskom liku kraljevog majora, ustaškog časnika, partizanskog komandira i partijskog prevaspitača Josipa Strižića.

Udarajući bezobzirno po meni i vrišteći od bijesa, izbacio me iz svoje kancelarije.

Narednih osamnaest mjeseci u Bilećkom logoru moje svakodnevno zanimanje bilo je zagaziti u septičku jamu i šuplju kantu govana dodavati drugom zatvoreniku iznad sebe da bi se jama tobože iscrpila i očistila.

Između ostalih, zatvoreniku koji je prihvatao kantu - zadatak je bio da svaku trinaestu iskrene meni na glavu.

 

 

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Republike

Crne Gore „Đurđe Crnojević", Cetinje

886.1/.2-32

Živković, Špiro

Priče iz Žutilovine / Špiro Živković-Bura - Banja Luka, Beograd: Zadužbina Petar Kočić, 1999 (Igalo, Birokonto). - 146 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Mrguda)

Tiraž 500. - Pogovor; str. 139. - Riječnik manje poznatih riječi i izraza; str. 121-138.

ISBN 86-7250-030-X

 

Izvorni tekst linkovan sa:
http://www.rastko.org.yu/rastko-bo/umetnost/szivkovic-zutilovina_l.html#_Toc52596739

 
Home
Up
Biljeg vremena
Dzevad Drljevic 1
Camil Sijaric
Refik Dzubur
Branko Gojkovic
Fuad Kovac
Recenzije knjiga o Gacku
Husnija Grebovic
Veljko Mucibabic
Darko Mandic
Dzevad Drljevic-2
Darko Mandic-2
Izet Skobalj
Spiro Zivkovic
Ivo Andric
Danilo Maric
Slobodan Mandic
Asim Peco
Petar Pjescic
Slobodan Bjelogrlic
Asim Bajramovic

BILJEŠKE O PISCU

Biografija

Špiro Živković - Bura rođen 1958. godine - Kruševice, Herceg-Novi. Živi u Herceg-Novom. Član je udruženja književnika Crne Gore i samostalni umjetnik. Do sada objavljene knjige: Suza, 1985. Troskotova sjetva, 1988. i Pomrav, 1990. - poezija Vele, 1991. Žalosna vrba, 1999.

 

    

I

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         
 

RECENZIJA

  

Umjetniku je kao usud zavještan nemir i sloboda stvaranja da bi se kroz umjetničke svjetove nadrasla prolaznost realnog.

Špiro Živković pripovijedanjem nadigrava pragmatiku vremena i uvodi nas u svijet svoje priče. U Živkovićevoj priči i siže i likovi koji su nekad u kontrastu, a nekad u saglasju, rasvjetljavaju onu stranu života gdje se turobno prožima sa humornim. U toj situaciji "pripovjedačka slika" postaje arhetipska slika jednog mentaliteta i njegovog jezika. Zato ponekad Živkovićev pripovjedački jezik zazvuči tako arhaično, a junaci priče tako poznati, kao da su baš nama nekada o njima pričali. Iza tog lako prepoznatljivog kazivanja leži ironija kao osnovno uporište i putokaz Živkovićevih pripovjedačkih svjetova.

A onaj teški umjetnički nemir - on je uvijek i na početku i na kraju skaza.

Višnja Kosović

Medaljoni sočne proze

Ovo je sočna proza izvornog narodnog života sa vrela koje je kao suza čisto i iz. koga je pisac uzimao i posuđivao dijelove za svoje priče što se, dotjerane i izglačane, iskre i ljeskaju kao da su smaragdi posuti po tepihu života. Iz svake priče, čak iz svake rečenice snažno pulsira život koji nas nosi i oduševljava istinitošću, ljepotom i sočnošću izraza koji je izbrušen i funkcionalan. Lokalna obojenost samo je jezička virtuoznost u slikanju i karakterizaciji likova. To su priče o ljudima i krajevima nedovoljno poznatim u književnosti što im, istovremeno, daje posebnu draž i vrijednost, a autor zbog uspješne prezentacije i transponovanja dobija više na značaju.

Svježina i punoća fragmenata, regionalnost i predstavljanje tih ljudi njihovim jezikom, stvorili su koloritne obrasce života, teško uhvatljivog i rijetkog, što mu daje obilježje naročite vrijednosti i ljepote... Ta regija i njeni ljudi, obuhvaćeni pričama iz Žutilovine, njihov život i njihova shvatanja, neprepoznatljivi su i rijetko originalni, izvajani" i obrađeni kao ispod skulptorskog dlijeta.

Autor ovih priča je sav nepredvidiv i neobičan, i sam samosvoj i izvoran kao i lepeza čvorišnih tokova životne matice koja meandrira predjelima Žutilovine sa mnoštvom rukavaca koji čine rijeku života. Tek na kraju priča, koje su u kompozicionom pogledu na mahove i dosta razuđene, izbijaju na površinu rješenja tih čvorova i rukavaca.

To je knjiga priča u kojoj je život kondezovan i sabijen do usijanja, u pripovjedačkoj formi, što se od punoće i sažetosti pretvara u medaljone istrgnutog života, često sa primjesama humora, ironije i groteske. Jezička i stilska obojenost, ponekad i preko uobičajenog, prvenstveno su u funkciji plastičnosti i životnosti prikazivanja. U ovim pričama upoznajemo život ubrzanog ritma, nabijen dramatikom koja je posljedica shvatanja tih ljudi i njihove antropološko - geografske usmjerenosti i poimanja života.

Ukratko, ovo je proza koja plijeni čitaoca i svojim kvalitetom uspješno će prokrčiti put do njegovog srca, jer pisac ima šta da kaže i zna kako to treba iskazati.

Slobodan Petrović

 

 

                                            
        
 

Home Biljeg vremena Dzevad Drljevic 1 Camil Sijaric Refik Dzubur Branko Gojkovic Fuad Kovac Recenzije knjiga o Gacku Husnija Grebovic Veljko Mucibabic Darko Mandic Dzevad Drljevic-2 Darko Mandic-2 Izet Skobalj Spiro Zivkovic Ivo Andric Danilo Maric Slobodan Mandic Asim Peco Petar Pjescic Slobodan Bjelogrlic Asim Bajramovic

This site was last updated 09/11/10                                                                                                      

 
 
     
É q