Lebrsnik
   
Vranjača
   
                                                     Gacko iz sna

 

 

 Tamo gdje se carice mrijeste

 

 

                                              

 

Vranjačka sunovratija

 

Praskozorje će, otprilike, kad dodje do Krvave gomile, ostataka nekog švapskog bunkera iz onog rata, a vremenom ili nekim davnim bombama sada samo zbrčkane hrpe manjeg i većeg kamenja, negdje  baš nasuprot Donjem Kravarevu. Pravac se zna: Vranjača, poviše samih Kotlova, pravo na onaj “njegov” prolaz.

Popeše mu se sinoć na glavu gosti, Dalmatinci, pričajući bajke o svojim predivnim morskim ribama. Čudna li čuda – morske ribe i njihov neviđeni ukus. Naravno da tako misle, kad nikad nisu ni pomislili da na nekoj tački ove zemlje postoji jedna Vranjača, a u njoj riba, nemjerljiva sa drugim ribama jer joj te druge ne mogu ni prići, ni u čemu, pogotovo ne u tom, sinoć toliko hvaljenom i prehvaljenom ukusu njihovih morskih, ih… Pokazaće on njima šta je Vranjača, šta ona krije u svom krilu. Zarekao se u sebi jos sinoć da će ih za doručak probuditi miris Vranjačke Pastrmke, pa neka onda kažu neku, bilo koju da zucnu o tim svojim morskim…

Zato je jutros poranio, ne paleći svjetlo da ne probudi majku, po mrklom se mraku spremio, obukao i nazuo one svoje jedine već iznošene čizmetine. Lijeva je na dva mjesta šuplja, a desna “samo” na jednom. Nema veze, šta ako se malo noge i pokvase, samo da se što prije dokopa “svog” prolaza poviše Kotlova. Tu mu je cilj. Tu su virovi koje treba. I brzaci i razvodi. Tu je i ona koju će ovog dana da traži, najbolja, Vranjačka Pastrmka. Carica. Zaslužna da joj se ime piše velikim slovima…

Za tili čas se ispeo na Ponikve, noge prosto same idu, lete. Raspoložen je, u sebi se osmjehuje, pjevao bi sada, samo da ne žuri…Svježina sa Ponikava fino ga hladi, nakon uspona kroz čarsiju i Demira bašču. Prskaju ga kapljice rose po rukama i licu, odvaljene sa vrhova čizama. Napamet zna raspored svakog kamena pred sobom. Ma, šta kamena, siguran je da zna i svaki veći kamičak… nema spoticanja, opružio je korak sasvim slobodno. Ništa brže ni asfaltom ne bi išao. Udari malo ulijevo, ka  “svom” prolazu.

Kroz crnilo noći, a mračna je da odavno mračnija nije bila, nazire kupu Krvave gomile, pa se definitivno upravi prema njoj. Dugo nije ovdje bio, sad se sjeti, već su i godine od kad je zadnji put išao ovim putem…Ali, kako odjednom ne može da se sjeti sa koje strane Krvave gomile počinje taj “njegov” prolaz u rijeku?  Sjeća se samo da je strmina prema kanjonu mnogo oštra, jedna od najoštrijih u Vranjači. Ako promaši stranu, neće naći prolaz. A  bez njega neće na vodi biti u planirani cik zore niti napraviti ulov kojim će izvrnuti na pleća, prepune sebe i svog mora, Dalmatince…

U glavi sve jači košmar: s koje je strane gomile taj prolaz? Nije valjda zaboravio? Siguran je da se može potrefiti samo sa jedne strane. Ili desne ili lijeve, a nije svejedno. Pogriješi li stranu biće nevolje. Siguran je i u to. Potpuno. Kao sto je siguran da će, dočepa li se prolaza, imati pravi ulov.

Odluči se, krenu nizbrdo. Sumnjičavo nabada. Ne raspoznaje raspored ljeskovine još od početka spuštanja sa vrha, drukčije to ima u pamćenju. Opet, umiruje sebe, nije zakrčeno neprohodnim grmljem, lako silazi, iako je oprezniji. Učini mu se da će uskoro nabasati na onaj poznati špic hrbata litice, koji sakriva prolaz.

Ama, šta je sada ovo? Nekako prerano i prejako, pravo ispod sebe, čuje šum rijeke, sa svakom stopom naniže glasniji. Iznenada, pobjegoše noge ispod njega, strmoglavo propadanje kroz neko pregusto spleteno granje i grmlje. Propada i ne može da se zaustavi, toliko je strmo, neće valjda propadati sve do dolje, u kanjon? Ovo je gadno, pravi slomivrat…

Ruke mu ostaše podignute uvis. U desnoj čvrsto drži štap, da mu ne ispadne, lijevom pokriva lice i oči jer ga granje nemilosrdno šiba i grebe… samo da se više jednom zaustavi. Da se pošteno osovi na sopstvene noge. Zaustavi se, konačno, a već se dobro zabrinuo. Ma, nema razloga. Nikakvog. Pa rijeka se čuje tu blizu, sasvim jasno, kao da je već na samu vodu stigao.

Nego, mrak baš smeta. Ništa ne vidi. Mračno, davno je rečeno, kao u rogu . I to je stvarno to: kao u rogu. Odluči da mu je najbolje da se po ovoj mrklini ne miče s mjesta. Dok ne svane, moraće da vidi gdje je. Drukčije ne ide. Napipa rukom, pa sjede na neki kamen, zapali cigaretu, prvu od kako je pošao od kuće. Pri bljesku upaljača vidi vrhove svojih prsta i vrh cigarete kako se žari. Povuče prvi dim, zatim drugi…, mora da čeka. Nema sat, ali ocijeni da do praskozorja ima jos dobrih dvadesetak minuta. Nije važno. Strpljiv je - ribarska osobina… Izduvani i drugu, pa treću… promeškolji se malo na onom nazubljenom kamenu, podiže glavu na pravac gdje bi, otprilike, trebalo da se pojavi linija praskozorja.

Ili mu se učini, ili se stvarno ovo crnilo pred njim razdvaja nekom malom svijetlom crticom. Ne, ne čini mu se. Sada sasvim jasno vidi usku, kao konac tanku nit svjetla, zore. Nije više konac, vec sledeći treptaj oka i to je sve šira i šira, a svjetlija traka. Dobro je. Konačno će saznati gdje, u šta je to upao.

 

 

Vranjača nad Okruglašima*

 

Svanu. Okolo je sve vidno, ali samo malo naprijed, pravo ispred njega i dalje se crnim crnilom crni mrak. Ama, šta li je ovo, gdje je? Nikad mu se ovako nešto nije desilo. Prokrstario je gatačku valu uzduž i poprijeko, ovim istim nogama, stvarno ih je malo koji je poznaju kao on, a bolje od njega pitanje je da li ima ko? Cijele Ponikve, pa sve ulijevo, sjeverno i desno od njih. Dokle god oko doseže. Sve je prošao. I ne samo jednom. Ništa mu nema nepoznato. A sada ovo? Ne zna da se snadje. Baš fizički  osjeća kako mu se misli kotrljaju, valjda neki instinkt praiskonski, šta li? Ne, ne, ne smije dalje naprijed, iako se huk vode sasvim jasno čuje, tu blizu,  mora čekati da se dobro razdani. Ajd’ još jedan duvan da izdimi. Zapali, čeka…

Sasvim se razdanilo. Podje naprijed, pažljivo razgledajući naokolo. Sad mu je tek jasno. Na zaravnjenom je vrhu nepristupačne stijene, liči na neki maleni proplanak. Iza ledja ima skoro okomitu šumu umršene ljeskovine, grabovine, cerovine, glogovine… sve protkano svakakvim povijušama I trnjem. Nerazmrsivo. I da nije toliko užasno strmo, ni za tri dana ne bi mogao da se tuda vrati nazad, ma sjekiru da ima, a kamo li samo mali perorez u desnom džepu pantalona. On je, to sada dobro vidi, prosto proletio kroz sav taj splet i zaustavio se ovdje, dolje…

Dolje? Koje, crno, dolje? Pa on je još previsoko gore. Ova litica, na kojoj je  proplanak i on, zakucana je prosto u rijeku, sa tri strane je rijeka obilazi. Visoko, preko dvadeset metara, možda ima više, ali je dvadeset najmanje do vode. Uzvodna desna i prednja strana prosto nadvučene nad vodom, vidio je to jer se puzeći nageo preko ivice, oprezno, da ne strmekne dolje. Preostaje jedina mogućnost, a to je da pokuša da se spusti niz nizvodnu lijevu liticu, skoro okomitu, jedva malo iskošenu. Vidi uzak rasjed, silazi do same vode, ama ga do njega dijeli više od četiri metra okomite kamene ploče. Računa: ako se ispruži, to su dva metra. Znači, trebalo bi da doskoči jedno dva metra još.  Nije to mnogo, sportista je, ima dovoljno elastičnosti, snage… Mada je vrlo opasno. To mu je potpuno jasno, kao što je jasno da je sasvim svanulo, da se već svuda sasvim vidi, osim po neke sjenke dolje u dubini kanjona. Šta ako nezgodno doskoči? Pa, proletiće pored litice, tih dvadesetak metara, pravo dolje na ono silno kamenje. I sigurno poginuti. Ni vran’ kosti da ne nađe, što no kažu… Da bar u vodu pada, ali tok rijeke je na suprotnoj strani,  pod njim je  golo kamenje…

Da čeka još, šta da čeka? Spas? Pa niko živi ne zna da se ovamo uputio, niko ga neće ni tražiti… Nema više šta da se čeka, mora poći dolje. Prvi korak, pa spuštanje tijela niz glatku liticu…, oči zvjeraju brzo, vidi ispod sebe jednu tanku grančicu, iz gole stijene “bije”. Na vrhu njenom sedam-osam malih zelenih listova. To je sve.

Torbak kliznu, ispriječi izmedju ledja i stijene, odbaci ga, poleti glavačke, užas… Grčevito, u propadanju, sklopiše se prsti oko one tanjušne grančice, ona se savi… Visi na ta tri stegnuta prsta, gleda gore u grančicu  i misli samo jedno: ako počne da krcka, slomiće se. I to je onda sigurno kraj. Pad odavde  se ne može preživiti…

Održa ga. Onako tanka. Izdrža svih njegovih osamdeset kila plus opremu na njemu, bar još deset, a nije deblja od dva centa u prečniku. Zato što raste iz golog kamena i nije mladica. Mladica bi sigurno pukla, ali ovo je staro, žilavo drvo, ko zna koliko godina staro. A samo je dva centa debelo. I dugo jedva pedeset. Brzo, bez najmanjeg trzaja tijelom, da ne uznemiri staru strukturu malog stabla, spuza se nizanj’do onog rasjeda, dotače ga tabanima, ama koljena ne izdržaše. Prosto, pade na obadva, istovremeno i na dlanove. Kleči na sve četiri, kao da prosi, ili kao da kući riba drveni pod…

Tijelom luduju talasi… Straha! Zna on odranije šta je strah, ali ovo? Ovo nije strah, ovo je nešto mnogo jače, ovo je paraliza mišića, ligamenata, čitavog tijela... Led, pravi mokri, hladni, led u valovima prolazi ledjima, da li uz kičmu, ili niz kičmu, nebitan je pravac, samo je svjestan da se trese… Kao prut…

Nemoguće, je li još i  poludio? Sasvim jasno čuje samog sebe kako govori naglas. Ma, ne govori, dere se, onako, sam sebi: budalo, smiri se, prošlo je, spasio si se… Oproba na noge da stane, skoro je sasvim ustao, ali koljena opet popustiše. Opet pade na njih i na ruke… Riješio je da sačeka da se tijelo sasvim smiri, da trešnja prestane… Osjeća kako su talasi sve slabiji, mirniji je…

Konačno, ustade. Osovi se sasvim na noge. Proba snagu jednog, pa drugog koljena. Dobro je. Može. Započe silazak rasjedom ka rijeci, podno onog buka, u koji se još odozgo s vrha zagledao…Osvrnu se, samo jednom, na liticu kojom siđe. Dere pravo uvis, para nebo…

Na nekoliko metara od vode namontira svoj stari, jeftini, blinkeraš. Provuče najlon 0,25 kroz ringle, zaveza malu crno-bijelu švedsku “nulicu”, koju godinama čuva kao nesto najvrijednije, zabaci. Ma, nije čestito ni pala u vodu, riba bljesnu ispod ploče, brzi trzaj štapom, na obali je već. Presijava se divno na jutarnjem blještavilu, onako mokra od vode. Zabaci ponovo, opet udari, napolju je i ta. Divnih li boja… Nema vremena da joj se divi, izgubio je previše vremena, a i onako nije nista ispalo po planu. Baca ponovo, vadi treću. Pomiče se uzvodno sve po desetak koraka, neprekidno bacajuci “nulicu”. Riba udara, u nevidjenom je pokretu, halapljiva je. Kako samo udara, prosto nasrće. I to fini komadi, kao da ih je posebno naručio za danas, izgleda one su baš sada u pokretu. Sa svakim njenim udarom krv mu be uskola, kao da ga neka lagana struja pecne… Dovoljno je ulovio. Sigurno, sasvim dovoljno, za sve one raskokodakane Dalmatince, uh, kad im se samo priče  sjeti…

Zbog njih je ovamo i krenuo. A tek kad bi znali koliko je skup ovaj jutrošnji mali tovar u torbi. Moraće pošteno i ljudski da priznaju ono što je pravo, da je Vranjačka Ljepotica nedostižna. Da pravo i iskreno kažu da joj meso ima nevidjeni ukus, ali i to da nema milion koščurina, k’o one njihove morske…

Brzi uspon uza strmen, Ponikve, pa smandrljavanje niz čaršiju, kući… Na kućnom satu vidi da je devet. Preračunavajuci u mislima vrijeme za pjesačenje do vode i nazad, te koliko je izgubio čekajući da svane, ispada da je lovio samo pola sata… kakav uspjeh i brzina.

Samo da nije morao da doživi onaj stres, onoliku količinu užasnog straha, ali, šta sad? Ništa, kao da se nije ništa ni desilo. Ovo ne smije nikome pričati, majci pogotovo. Kad bi saznala, siguran je, srce bi joj puklo, odjednom. Vidi je. Ode da očisti i ispeče ribu, za Dalmatince…Teško da je neko jutrom budjen  (jutrom, u dvan’es sati – hm!?) mirisom tek pečenih Vranjačkih Ljepotica, a ovi Dalmatinci su tako probudjeni… I morali su, naravno da su morali, priznati istinu: nisu u životu jeli nešto tako ukusno… Ostavi ih da u slasti jedu, tiho se izvuče, iskrade u čaršiju. Da na miru “prežvaka” jutrošnje…

 

Ka Kanjonu

 

Stalno misli na “svoj” promašeni prolaz? Pa to nije bilo kakav  prolaz, nego prava-pravcijata staza, baš pogodna i pristupačna. Sa svojih jedno trista pedeset metara dužine, a prava kao strijela, kao da ju je neki dobronamjerni klesar baš za tu svrhu pravio, spušta se dolje do dva divna buka zapjenjene, blještave vode, što pravo sa sjevera udara stijeni u tabane, zaričući se svakog narednog trena kako će je tu potkopati, ili čak probušiti, kao što je vec učinila nizvodno u Kotlovima, na onoliko mjesta na koliko joj se prohtjelo.

Eeee, neda se ni stijena. Nije, zna ona, ni ta voda toliko svemoćna, pa da joj sve, što poželi, podje za rukom, maticom… Ili će taj huk i tutnjava da je uplaše? Nije se ona za džaba sa svoja čitava tri metra nakrivila baš na tu stranu, pa se onako, sa visoka, grozi toj vodenoj pjeni da se smiri, inače će umah da se preturi na bok i sasvim joj tok prekine, pa nek onda teče kud joj volja, neka bira sebi drugo mjesto za prolaz, ali tuda neće više…

U vječitoj svadji to dvoje, zahuktale vode i namrgodjeno nakrivljene stijene,  šuma se prikrala uz stijenu, pa je prati sve do dolje. Nad vodu se dobro nadnijela, bacajući u nju čas latice, čas lišće, otresajuci pokatkad sa sebe kakvu mušicu, larvu ili crvića da se njima okoriste stalno izgladnjele ribe, a ne obazirući se nimalo na to što joj ta ista voda žile potkopava, probajući da joj otme bar malo dragocjenog, životnog soka. Od čelika su te žile, neće vodi pomoći nikakva lupnjava i tutnjava, prosto su se splele i zgrčile jedna oko druge, ljubomorno čuvajući u zagrljaju onu mrvicu životne zemlje da ne odluta sa vodom u neznan…

Zagrlili se stijena i šuma glavama, šuma krošnjom, a stijena k’o sječivo oštrim hrbatom i sasvim sakrile od neželjena pogleda široki rasjed, taj “njegov” prolaz, da je prava milina, bez proklizavanja i saplitanja, spustiti se dolje na vodu.

Sasvim je slučajno nabazao na tu stazu. Svojim očima se uvjerio da je niko ne koristi, vidili bi se neki otisci stopala, od svega se da viditi samo po koji otisak papaka, nije stručnjak da procijeni: srneći li su, ili čiji već. Nije htjeo da provjerava tražeći neke ostatke runa ili drugog, zvjerajući po granama iznad sebe, dok je ranije silazio, onako zguren, da ga neka od tih umršenih grana ne bi možda i švićnula po očima.

Zašto ljubomorno drugima ćuti o stazi? Nikome nije pričao detalje o njoj. Vjerovatno je neki put u društvu, onako uopšteno, napominjao da tako nešto postoji i da vodi u srce Vranjače. Iz bludećih pogleda sagovornika shvatio je da o tome nemaju pojma, ama nikakvog. A nije da baš oni nisu počesti posjetioci Vranjače. Valjda zato  što je oduvijek osjećao da je tim “mesarima” samo važno da što više one svoje torbetine, prućem pletene široke i duboke korpetine, ili čak i oveće rance, već šta ko od njih vucara po Vranjači, napune pastrmkom.

Možda najviše zbog toga što je uvjeren da nisu nikad zastali na vrhu nekog kiljana ili ćuvika, bilo koga od mnogih, sa kojih se rijeka ispod dolje lijepo vidi. Pa da okrijepe dušu pogledom na Meki Do, na Jelovce, ili da im se oko zalijepi na ona tri vira Okruglaša i dugački široki razljev iznad njih, oivičen sa lijeve strane izduženom i od bujne trave zelenom lukom, ravnom k’o ploha. Ili da osjete šumni, prigušeni, tutanj klokotanja vode u Badnju, koga niti vidi niti može viditi iko dok se sasvim nadanj’ ne nadnese. Ne daju litice. Suzile se tu i okružile, stijesnile toliko da vodi ništa drugo nije preostalo nego da srlja u dubinu, da tamo rovi i kopa.

I prokopala je. U strmoglavom i krivom kanalu, kroz koji se sunovraćuje u Badanj, čitav metar visokim slapom. Onako bijela, od silne pjene, k’o da se prkosno ponosi što je tu izdubila pravu kamenicu, veće dubine nego igdje drugo na gatačkim rijekama. Pažljivo je mjerio, spuštajući teško olovo na dnu najlona, a na površini vežući čvor – kući je premjerio: sedam metara i dvadeset centimetara. Nema to više nigdje, ni u Strugovima nema, svukuda je provjeravao. Čak ni blizu.

Da se zna, jedan je Badanj. I ako su ga litice u gornjem dijelu skučile i zarobile, tako da je i usred ljeta, u podne, lako naći duboku hladovinu u jednom od onih pripećaka, kad sunce svukud po rijeci žari i pali, u donjem dijelu Badanj kao da je razmak’o stijene, razbacio ih lijevo i desno, pa otvorio sebi široki izlaz u slobodu, oplićavajući sve više i više, pretvarajuci se u prostrano žalo. U početku žalo je, još u dubini providne vode, posuto sitnim pijeskom, koji se nastavlja bijelim šljunkom orahovske veličine i završava na ivici vode krupnijim, ovalnim i dobro isplakanim kamenom. Na suvom, i dalje u koritu rijeke, ostaju zgomilane ili razbacane k’o stanac tvrde gromade, kojima ni najjače vode ne mogu ništa. Možda će im sledeće dolazeće kiše dati toliko snage da ponekom od tog kamenja jedva promjene mjesto, gurnuvši ga nizvodno korak-dva.

 

 

Vjetrnjak

 

Malo je sumorna suprotna, zapadna strana rijeke i njenog kanjona. Siva i žuta, pa žuta i siva. Smjenjuju se te dvije boje u nizovima, zavisno od toga da li pogled padne na red pješčara, koji stalno polako klize k’vodi, a završavaju u mirnim i zelenim lukama pored vode, ili na hrbate izlokanih stijena, dugačkih po kilometar i više, koje se uklinjuju svojim oštrim zubima pravo u vodu rijeke, da bi im voda, te iste zube, čim joj dodju na dohvat, istupila, zaoblila i ispolirala.

Pod površinom, tu gdje joj je kamenje stalno dostupno, a davi je i smeta joj, buši ga voda i svrdla stalno. Vidi se dno okom golim, kad se sasvim izbistri, ako odavno nije pala kiša. Ili ako čobani nisu poviše, uzvodno, natjerivali ovce u rijeku da im isperu sjeru iz vune, ili ako nije neki razbukani vo rogovima razvaljivao okrajak zelene mirne luke, bacajući komade busenja i zemlje u vodu, u svom bukanju  pokazujući svijetu nadošlu a nepotrošenu snagu…

 

Carica

 

Dubokom vodom su prelivene tajne pećine i pripećci, skriveni od pogleda bilo koga spolja. Da zaštite i sačuvaju  jedno carstvo. Carstvo Carice, Njenog Veličanstva stare domaće potočare Vranjačke Pastrmke. Autohtone u gatačkoj vali, ni jedna druga sa svih ostalih revira ne može joj prići. Ni do ledjnog peraja, a kamo li do glave da se porede. Ne zato što one iz Vrbe, Dramešinske i Jaseničke utoke, sa Klinja, Strugova, iz Polja…, nisu lijepe. Ma, ne! Prosto, Caricu je iznjedrila Vranjača, oblikovala je svojom vodom, neprestano bogaćenom sijasetom izvora sa obje strane svojih obala, svejedno da li uzvodno ili nizvodno od Bahorskih vrela, koja se šumoreći, kroz zbijenu i duboko zelenu nisku mahovinu, preko prostrane zaovaljene kamene stijene, cijede u rijeku.

Vranjačka Pastrmka je ovalnija od drugih, izduženija i srazmjernije skrojena, kako bi se bolje provlačila i probijala silnim razljevima, brzacima, slapovima i virovima, pred svaku kišu u visokom letu kupeći mušice (vodeni cvijet), možda u onom viru Vjetrenjaku, ili na Ovčaku,  prije nego vodu dodirnu… Kako kazati koje je ona boje?  Ma, nije to boja. To je čisti spektar. Direktno sa Sunca na njenu kožu preslikani odraz, sa pravilnim razmakom zlatno-narandžastih pjega duz bočne linije i samo su tu, u liniji: velike, krupne, upečatljive. Iznad njih su i crne pjege zadržale pravilnost u rasporedu. I providna  peraja imaju zlato u sebi, a dovoljno su snažna da vretenasto tijelo protjeraju virom ili brzakom brzinom bljeska, čak umaknu i strašnim vidrama kojima je domovina okolina Mekog Dola i uzvodnog vira Pod Kiljanom. Mnogo su joj puta vidrine oštre kandže švićnule po repu, ali im je utekla. Zalijetala se na udicu, samo da bi pokazala svoju snagu, plahovitost, ljepotu, brzinu…, lukavost - kad se otkači sa smrtonosno oštre udice.

Vranjača je zadojila. I sačuvala takvu vijekovima, milenijumima. Da živi, da raste, slobodna i prelijepa. Da je stalno ima sve više i više, a ne obrnuto. Vranjača je ta koja se pobrinula da joj stvori tolike razljeve i brzake, slapove i tjesnace, virove sa podvodnim pećinama, kamene podvodne ploče, podlokala žile tolikih vrbovih žbunova uz obalu, da se pod njih Carica Pastrmka zavlači i odmara daleko od nepozvanih, nakon obilnog obroka nabrzinu pokupljenog u izobilju neposredne okoline: rakova, mušica, kamenjara…

Vranjača je nezadovoljna. Ljudima, a kim bi drugo? Ušla je poodavno njihova ruka sa divizmom, poslije s dinamitom, potonja bombom… U ime civilizacije, rekoše da se put pravi, rasparaše bokove kanjona za put i vodovod, uzeše njenu prelijepu vodu, pa koritom rijeke teče samo ono što može kroz grlić obične boce da prodje. Presušuje, jadna, tamo gdje nikad prije nije – kao da nije bilo drugog načina da se Gacko napije i napoji. A voda pitka, jeftinija, ionako stiže tunelom u Gračanicu…

Nemilosrdno se, zarad jadne fajde, rovi staro korito i krade pijesak, najidealnije, zamislivo, prirodno mrijestilište za Caricu Vranjačku Pastrmku. I sve ostale pastrmke,  koje iz Polja, na Boan i Vranjevinu, pa kroz Kotlove, svakog 15-tog novembra nagrnu Mekom Dolu, Pod Kiljanom, Jelovcima, Badnju, Okruglašima, Vjetrenjaku, Ovčaku, razdjevenim jažama nekadašnjih mlinova, Bahorskim vrelima… Do pod sami Živanj. Da na mirna pjeskovita žala, skrajnuta od tutnja razornih matica jesenjih voda, prospu zrnca zlatne ikre, njihovo obecanje nastavka novog života, na proljeće…

 

                                                                                                                  M.J

         

                                                                                                    

                                                                                               

 

Vranjača je ime kanjona rijeke Gračanice koja ima svoje početke na izvoru pod Živnjem. U godinama koje pamtimo mi njeni zaljubljenici, bijaše to uistinu rijeka. Po svim ondašnjim mjerilima i kriterijima. Za razliku od dana današnjih kad bi joj potok bilo priličnije ime.Razloga za ovu promjenu je sijaset: Najvažniji je u činjenici da joj neki u ime viših ciljeva, oduzeše vodu, pa od ljepotice postade to što danas jeste-potokom.A onda se u njenu devastaciju ukljuciše lokalni mediokriteti, koji uz pomoć mašina izvodjača Rudnika i termoelektrane Gacko, na njenom tijelu zločin načiniše. Sve u ime neke više potrebe, a bez ikakvog projekta i stučnog nadzora, rovili su njeno korito da putevima spoje, nespojivo. Osta , tako, na mjestu nekadašnje ljepotice ruglo u kojem i danas ćare oni malo promućurniji, otimajući ovom istinskom rezervatu pijesak. Ne shvatajući da time potpisuju smrtnu presudu najvećoj vrijednosti tog kanjoja, autohtonoj vrsti pastrmke, koju vjerujem više nigdje u BiH nema.Samo zahvaljujući hiljadugodišnjem trajanju optimalnih uslova za njen razvoj , ona tu bi opstala. Davno negdje pedesetih godina onoga stoljeća pokrenuše pametni u Gacku projekat ribogojilišta iznad Džanovog mlina, svjesni vrijednosti te autohtone vrste pastrmke.Vrijeme i ljudi razgradiše i to ribogojilište, nakon toga Elektrana uništi njen južni silaz u polje, a seljani gornjih sela gradnjom puteva i kradjom pijeska dovršiše posao.

Osta tako sjećanje na neka vremena, kad se na ovoj rijeci moglo uživati i u onome što je oko moglo registrovati, a i u ljepoti ulovljene pastrmke. Ali ne samo ulovljene. U ljepoti one što se je u sumrak, u stotinama primjeraka neumorno bacala za mušicama, kojima vrijeme da iznad vode svoj ples izvode, bi.

        

         Vranjača, danas

Zamolih starog znanca i dugogodišnjeg majstora ovih terena da za Vas napiše sjećanje o Vranjači.Vjerovao sam da će to biti reportažni zapis o ljepotama Vranjače. No dobih uspio pripovjedački opus, trilogiju koja na jedan poseban način osvjetljava Vranjaču i sjećanje na nju. Mislio sam tada, a mislim i danas da je ovom tekstu prije mjesto u literarnom odjeljku „Slovo o Gacku“, no autor ne pristade da mu objavljujem pune podatke, nego samo inicijale.

Tako ova uspjela priča završi na odjeljku , na kojem je i čitate. No i ovdje u „Kamenim ljepotama“ ona ostvaruje svoj cilj.

Homogeceka

 

 

 
* Sve fotografije Vranjače rad su M.J.
Home
Up
Zelengora
Zelengora 2
Cemerno
Lebrsnik
Razglednice Gacka
Maglic-Lebrsnik
Vranjaca

 

 

 

KRIVODO

 

Aaa,  za Krivodo pitas?

Pa, eto ga, odma', tu! Poviše samog Gacka, pravo, gore, iznad staničkih štala. Ime mu i samo kazuje da je iskrivljen, ko grčki hijeroglif, ko oboreno  "S", pružen pravcem istok-zapad, skoljen strmim stijenama, osobito sa sjevera, samo dva prilaza za ulaz-izlaz ima.

Onaj sa juga, bliži zapadnom kraja Dola, što izvire iz iskrivljenog i strmim ivicama omedjenog Crvenog klanca, vječito je u službi gatačkim čobanima, privatnim ili staničkim, jer je najkraći put za izgon stoke na Ponikve i dalje Čemernu, Zelengori, Volujaku. A, s' jeseni, najviše gatačkim ženama i djeci, kad hrpimice podju u lješnike., poslije u šipure.

Drugi je zapadni prilaz sa Ponikava, u kome dno Krivodola prestaje da bude ravna ploča, nego se izdiže pod kosinom i praktično sjedinjuje sa nivoom brda. Jedino tuda u nj' može ući zaprega, konjska ili volovska, svejedno, a vjerovatno i neko terensko vozilo.

Bolje od prilaza iz Male Gračanice, kao i onog sa Brgata, izgon stoke na Ponikve je najlakši i najjednostavniji baš kroz Crveni Klanac i Krivodo. Vijekovima ti  je to tako, o čemu svjedoče, milionima papaka i kopita, uglancane i zaobljene kamene ploče po dnu Crvenog Klanca.

Sa svih ostalih strana Krivodo okružuju strme litice, u podnožju obrasle gustim lijeskama, grabom i cerom, skroz isprepletenim lijanama i šipurovim trnjacima. Prilično neprohodno. Možda, uz rizik, da se negdje kroz to čovjek i provuče, ali će onda ostati izrešetanih gaća. O ogrebotinama po rukama, nogama, ili po licu, kad postane kao iskaišano, ne vrijedi ni pričati. To mu ga dodje "k'o s' poslom"!

Kažu, na moru je toplo, vruće., ma, kome to kažu?  Vruće je u Gacku, brajko moj! Šta vruće? Nije vruće, u Polju je vrelo!!! Ja! Kuva u njemu k'o u loncu, od sredine jula do sredine avgusta. Vrela jara pa'ne na Gatačko polje, blješti od nje ravnica i titra pred očima, po metar visine., najlonska kesa prislonjena uz naviljak sva se prvo skvrči, pa onda stopi - plastika postane tečna - k'o ulje iscuri u otkos. E, to je vrućina!!! Da nije, možebit, neko tada mjerio temperaturu u Polju, kolika je? A? Jes', kenjca! Nije niko i nikad, sigurno! Niti je kome na um padalo. Mjerilo se vazda  i mjeri u samom Gacku, tamo kod škole, ali to nije ni blizu. Ali, zato, kad prodješ Crveni Klanac, pa u Krivodo udješ, u novi si svijet ušao.

 

Od prvog dana, po završetku školske godine, čaršijski kilini bježali su svako jutro pravo u Krivodo. Uvijek ista ekipa, najčešće njih 10-15, nekad i više, svi iz Donje Čaršije: Coja, Kiklop, Stuha, Kolut, Kuljo, Škit, Talijan, Klempo, Kicoš, Ščačalo, Plačo, Njornja, Guta,  Joma… , uvijek bosonogi. Ako je ko i stizao obuven, odmah bi se izuo, pa  obuću  zavuk'o u prvu ljeskovinu, u hladovinu. Svi isti: u kratkim šorcevima, većinom goli do pasa, ili sa kakvom starom košuljetinom ili majičetinom na ramenima. Kod svakog u džepovima, a to je obavezni pribor: kutija šibica, paketić sitne kuhinjske soli i britvica. Hrabriji, zapravo oni na koje kod kuće neće baš mnogo galamiti, nosili su i prave, velike noževe (dobro naoštrene). I malu sjekiricu, po nekad i sataru. Ali, to su mogli samo dvojica-trojica. Ostali su bili sretni sa britvicama.

Šibicama se vatra palila, so služila za osoljavanje pečuraka, krtole i jos ponečega, a sjekiricom, noževima i britvicama su se sjekli ljeskovi štapovi, čitave grane, pa pravile odlične kolibe, ali to samo u krajnjem istočnom ćošku Krivodola. Prvo, zato što je Krivodo tu sužen a ravan, ko tepsija, bez kamenja, sa bujnom travom. Drugo, što je sa svih strana okružen gustom šumom ljeskovine, grabovine i cerovine - materijala za izradu koliba do mile volje, a sve pod rukom.  Treće, taj je ćošak uvijek bio nekako sklonjen od pogleda sa zapada, gdje je, ne mnogo daleko,  Demira bašča sa okolinom, "teritorija" onih iz Gornje Čaršije . Što je sigurno-sigurno:  daleko od oči, daleko od srca (male šanse za eventualni sukob i rat sa njima - dovoljno je, čak previše, toga na Čaršiji).

Znaš li šta je to sloboda? Teško da znaš, ako nikad nisi bio u Krivom Dolu. Samo je tamo sloboda, ona puna i stvarna. Zato što nema nikog pod ovom nebeskom kapom da ti sjedi na glavi, jaše za vratom, stalno gurka i opominje: ne ovo, ajd' ono - ne 'vamo, moraš tamo! Tih gluposti u Krivodolu nema.

Pa, ja, kad je to prava sloboda. Ako ti se ide - ideš, ako ti se skače - skačeš, ako ti se ćuti - ćutiš, ako ti se smije - smiješ se (baš da plačeš to nećeš, sramota je - muško si). Ako ćeš da se družiš, ti se onda družis, a ako ti nije ni do toga, jednostavno ledja svima okreneš - gledaš svoja posla. Nema nikog da ti bilo šta zamjeri, na nešto natjera, cima, vuče za rukav.

 

  

 

Ljeto počelo, još malo od škole ima. Odavno su zelene i planine i Polje, dolovi po Ponikvama i brda što ih okružuju. Dogovoreno je okupljanje u prostranom dvorištu pod Stambenom, najboljem dvorištu u Gacku, boljem za komad  i od onog pod Kekića kućom. Ma, to se zna da je tu uvijek zborno mjesto. Kad god da dodješ, naćeš nekoga za laprdanje ili igru. Volja ti klikera, klisa i klibače, odbojke (ali bi morao loptu sa sobom da poneseš), ili proste jurnjave do trafostanice i oko nje.

Baš, ako si zaintačio da vješaš mačku i prebacuješ je, sa onim komadom užeta zavezanog joj ispod vrata, kao kladivo preko krova trafostanice sa jedne na drugu stranu, teško da ćeš više naći kompanjona za to. Zadnji put kad se to radilo svima ogadilo. Obradovali su se jednako kad se, praktično mrtva mačka, bačena u jedan mali jarak podno trafostanice, opet pojavila nakon 4 dana, živa. Ali jedva, sva olinjala i k'o oglodana. E, tad su se svi zarekli da to više neće raditi nikad. Otad je, stvarno, svi samo maze i  paze i hrane. Mačka procvjetala, eno se i udebljala.

Dakle, društvo stoji skupljeno pod Stambenom, pored mreže za odbojku, koju su lani sami svojim rukama pleli i rastegli. Pred onim velikim dvokrilnim vratima, iza kojih su Lazarev, Milanov i Jelin podrum, a na dnu dvorišta Lazareva koliba pokrivena debelim slojem nove-novcijate slame. Izmedju je baš ravno dvorište, otvoreno ka dvorištu prve u Gacku Rudničke zgrade, u koje se puno ne zalazi. (Malo-malo, pa ozgo zvirne Rajna, nastavnica matematike, da vidi svoga sina Saška, a od toga svi zaziru - ma, ne zaziru od Rajne, nego od matematike!)

Dogovor je pao u tri riječi! Sutra je subota, pa nju, a i nedelju, treba provesti u Krivodolu. Po cijeli dan, od ujutro do mraka. Znači, biti u Krivodolu u 8 ujutro. Povratak je kad se smrkne. Ko je za? Svi su za. Naravno. Tako se to radi. Kratko i jasno, šta tu ima da se razglaba i diskutuje.

Svako ljeto gradile su se u tom Dolu po dvije kolibe. Vazda veća i manja. Za veću, za one malo starije, jače, "iskusnije i hrabrije", moralo se dobro zapeti i oznojiti. Ako bi se započela u subotu, tek bi u nedelju uveče mogla biti gotova, nikad prije. Po gajevima i okolnim dolovima prvo nasijeći iha-haj ljeskovih grana, bar pola otrijebiti od grančica i lišća, da ostanu samo pritke koje će moći da se pletu, pa sve to na ramenima  dovući u Krivodo.Pored onoga što bi, odmah na početku majstorisanja, trojica-četvorica  "majstora" već nasijekli u samom Krivodolu, tu u blizini, jer su morali voditi računa da previše ne sijeku. Ogolili bi prostor i šta onda da čuva kolibe od neželjnih pogleda, čime ih sakriti? Ne, sječa je u Dolu zbog toga minimalna.

U iskopane rupe u livadi, na četiri ćoška, na medju-odstojanju od oko dva metra, zabijali su se najjači i najdeblji ljeskovi štapovi, visine., a tako., po metar i pedeset-šezdeset cenata, od trave do vrha - sasvim dovoljno. Medju njih su stavljana  još po dva jača  vertikalna štapa, a onda se, vodoravno položenim,  tankim ljeskovim pritkama, za svaki zid plela prava ljesa. Na zapadnoj strani ostavljao se ulaz, prekriven kakvom starom krpom, kao zavjesom (nečija je majka redovno ostajala bez stare haljine). Zlu ne trebalo, da se vazda može ćuriti u pravcu Gornjočaršijana - djavo nikad ne spava.  Krov se pravio slično, samo se šiblje manje plelo. Više se, kompletno sa grančicama i širokim ljeskovim lisćem, gusto nabacivalo jedno preko drugog, paralelno i unakrs - da ni trun svjetla u podne nije smio probiti, niti kap kiše, koja zna pikirati na Ponikve pravo sa Bjelasnice, sad-pa-sad.

Manja koliba se pravila brže. Dovoljno je samo jedan dan. Od ujutro do uveče. Dva zida su prianjala na okolnu gustu ljeskovinu, samo su se malo ušuškavali čitavim granama, dok se treći pleo, isto kao i za veliku. Četvrti nije ni trebao, služio je kao ulaz. I krov se pravio, isto da ne prokišnjava. Najviše su je koristili oni najmladji i najmanji., samo vrlo rijetko bi neko u njoj odslužo zaradjenu kaznu na samovanje, zabranjeno druženje i igranje sa ostalima, ali i to samo na kratko vrijeme.

Daleko se išlo, u kradju sijena, čak blizu Staničkih štala, svak po naramak, koliko ko može ponijeti. Rasprostrto sijeno u kolibi je stvaralo utisak bogatog komfora i udobnosti. Ih, kad se, nakon jurcanja brdima i škrapama Ponikava, oznojen i umoran, zaletiš u onu mekotu. Raj!!! Ništa drugo, do pravi raj!

Ispred veće kolibe je oduvijek ognjište: četvrtasto kamenje poslagano u dva paralelna reda, razmaknutih jedan od drugog oko četer'es cenata, pokriveno tankom kamenom pločom, na kojoj su se pekle pečurke. A pod pločom krtola, zapretana u pepelu. Ako je  uopšte nabaviš, a "nabavka" znači:  "kupuj kad gazda spava"!  Preopasno je da se iz kuće ponese, vidiće te majka - ne ginu bubotci u ledja. Lakše je ono prvo!   

Oko ognjišta je glavni život. Od ujutro je zapaljena vatra, samo se sasvim suvo drvo uzima, ako je i malo sirovo daje previše dima, koji se onda vidi izdaleka. Svi su to shvatili još iz kaubojskih filmova, koji se u kinu obavezno gledaju. I nastoje se lukovi i strijele napraviti što sličnije onima na filmu. Ali,uspjeh je sumnjiv, jedino je Coja napravio luk koji izbaci strijelu skoro s kraja na kraj Krivodola. Našao drenovu krivu granu..., pa od nje... Vrlo snažan trzaj...

Zbog lukova se po Čaršiji išlo u "lov" na gumene trake starih šlaufa od kamiona ili špeditera, koje su se spajale kanapom, pa služile kao tetive za odapinjanje stijela. Nečija su dupeta dobro stradala kad je otkriveno da za istu svrhu mogu još i bolje da posluže gumeni dihtunzi staklenih tegla u kojima su majke ostavljale džem od šljiva, koji se, inače, bez toga, brzo kvario u dodiru sa vazduhom...

Za strelice ima materijala na sve strane. Ljeskovina često raste pravo - "ko strijela". Zavisno od veličine luka, otkidaju se duži ili kraći prutovi, pa se onda ljušte od kore, djeljaju britvicama i glačaju komadima stakla. Pažljivo se obradi vrh, da sam špic bude strogo u centru presjeka, kako stijela ne bi imala neželjeno krivudavu putanju. Često se na vrh ubode naoštrena čivija, a onda to postaje ubojna sprava, koja se, prećutno, ne smije koristiti u medjusobnim "ratnim okršajima". Jedino za lov na zeca, koga, usput rečeno, nikad niko nije ni ulovio. Preoprezan i prebrz zekan...

Prije nekoliko dana, na velikom odmoru,  u školu je došao Hadžir i dao nešto učitelju Nikoli. Zajedno su bili i kod direktora škole. Počeo čas, učitelj Nikola ulazi u razred sav ozbiljan (mada mu oni brkovi nekako sumnjivo poskakuju, više zblanutom osmijehu naginju). Ni riječ da kaže, stade na sred razreda, izvadi iz džepa kutiju od šibica, otvori je i pokaza svima neki mali trougao - original vrh indijanske strijele! Vrti rukom ukrug po razredu, da svi dobro vide, a na kraju objasni da je taj tajanstveni predmet stvarno vrh stijele, ali ne indijanske, nego strijele koju je svojom rukom napravio naš drugar Ahmo, pa u želji da joj isproba ubitačnost naciljao Hadžirovu ovcu.

 Jedan od svjedoka dogadjaja ispričao nam je, slikovito, kasnije na školskom dvorištu, kako je Ahmo prvo umetnuo strelicu u luk, zatim čučnuo na jedno koljeno, zategao i nanišanio, odapeo strijelu. Pogodio ovcu u "vita rebra", a ona, usljed te akcije, nije uspjela da kaže ni "bleee". Samo se izvrnula na ledja, vidio joj se vrh strijele, provirio na suprotnu stranu, toliko je jak udar bio. Ovca , veli on, samo dva-triput trznula zadnjim nogama i umirila se, definitivno.

 Naravno, Ahmov je otac Sjedo Hadžiru za ovcu nešto platio. Ostala je tajna da li je i Ahmo dobio kakvu "naknadu", pošto je dotični odbio da se o tome izjasni..., samo je poslije dolazio u školu skroz obučen i zakopčan do grla...

      

U prvi sumrak svi posjedaju ukrug, prije nego što oni najmanji, uz obaveznu pratnju nekog "odgovornog", starijeg,  morovoljno*  budu otpremljeni kući. Ispričaju se dnevni doživljaji o tome ko je koga pobijedio u rvanju i skakanju, smijehom začinjenoj jurnjavi..., dogovor o sljedećem danu, a naročito o tome ko će i šta, za punjenje gladnih stomaka, od kuće da ponese.

Uopšte, briga o stomacima, pored izgradnje "krova nad glavom", najvažnija je aktivnost. Čim se željeni "krov" napravi, svi se daju u strijelce, prvo po samom Krivodolu, a poslije i po ostalim dolovima, brdima i šumarcima, za pečurkama i kraljevcima najviše.

Sjeverozapadna strana Krivodola stalno daje puno pečuraka, baš onaj dio koji je iskošen i uzdignut. Tu nema ni mnogo trave, kao na drugim dijelovima, ali zato uvijek ima pečuraka, pogotovo poslije kiše ta strana kao da sasvim pobijeli. I budu jako krupne, jednom je jedna u prečniku imala više od 30 cenata - divovska je bila.

Prva glad se "ubija" na licu mjesta: onako "žive" pečurke nestaju u ustima, dok stariji i "odgovorniji" ne zagalame i ne priprijete (nije dobro da dan počne sa stomačnim nezgodama od prežderavanja prijesnim pečurkama) da se pečurke moraju skupiti na gomilu i što prije odnijeti do logora, na vatru, na pečenje. Ako je skoro padala kiša, "ulov" je bogat, za tili čas, u protivnom društvo se razbija u manje grupice, koje u potrazi dugo lutaju brdima i dolovima...

Sakupljene pečurke pripadaju svima. U serijama se slažu po vreloj kamenoj ploči nad ognjištem, dnom šešira okrenute uvis, iz čije su sredine isčupane peteljke, a u rupe koje su ostavile stavljeno po nekoliko zrna soli. I onda počinje da se pije. Ne jede se, nego se pije! Sok koji ispuštaju je gust, kao da je masan, a ukusan, gorko-slatko-kiselkast. I kad se ispije taj sok, opet se vraća pečurka na ploču, ponovo daje sok, ponovo se pije...,  i tako puno puta, dok od šešira pečurke ne ostane bezlična iscijedjena masa, kao sasvim tanka krpa, koja sad može i da se baci, a umjesto nje uzme druga svježa pečurka i postupak ponavlja.

Neko ne voli tako, prosto sačeka da se ona rupa ispuni sokom prvi put i onda pojede kompletnu pečurku, pa se prihvati druge. Stomaci se pune, kombinacijom pečuraka i pod ljuskom pečene krtole... Kandidati polako napuštaju "bojno polje", standardni gladnovi (a uvijek su jedni te isti) još neko vrijeme ne odustaju, a onda se i oni priključuju potrazi za dodatkom.

Ljutika (naglasak je na "i") je  prava prirodna salata, kojoj ne treba ni so, ni ulje ni sirće. Sve ona to ima već u sebi. Razbacana ovim brdima, raste u malim bokorima. Lišće, duguljasto, nalik vrbovom, ali mnogo duže, pa njezno i tanko, oštro kiselo, skoro ljuto, valjda mu otud i taj naziv: ljutika. Prosto svako legne pored izabranog bokora ljutike, čupka lišće i brzo žvaće, ili pak zabode nos u taj bokor i otkida listove direktno zubima. Pase! Kao ovca. Bukvalno. Zapravo, uživa..., prija baš stomaku.

Kraljevac je po hrbatima brežuljaka, izmedju raštrkanih i kao zakržljalih grmova ljeskovine, gdje je sloj zemlje sasvim tanak, jedva pokriva kamene ploče koje vire na sve strane kroz neveliku, gustu i oštru brdsku travu, što rijetko uspije da sasvim poraste zbog nebrojenih ovaca. Ušuškan u svoju trnovitu kraljevsku krunu, bodljama držeći ne samo ovce na dovoljnom odstojanju, prijetnja je i za ruke. Samo dugački nož pomaže, zaboden direktno u njegov korjen, da ga presiječe i izvadi van. Onda ga je, okrenuta naopako, lako osloboditi od zašiljenih špiceva i doći mu do srca, od šećera sačinjenog. Kakav dezert, kakva poslastica! Ni jedan kolač uvaženog Redža u njegovoj slastičarni u Čaršiji nije mu ni blizu. Toliko sočan i sladak.

Sunce u Krivodolu nesmetano grije, nema ni povjetarca koji po čitav dan vršlja ostalim dijelovima Ponikava, a uvijek prelijeće šumom obloženi istočni dio Krivodola, tik iznad glava i guste hladovine koliba.  Omamljene noge uskaču u kolibe, a njihovi se vlasnici opružaju na ono meko sijeno, u polusanjivom drijemežu čekajući kasno poslijepodne, kad će opet početi budjenje "ratničkog" nadmetanja u svemu i svačemu, već prema trenutnoj ideji, slobodi većoj nego igdje, pronadjenoj u Krivodolu.

U kinu se cesto vidi, ali najviše čuje od djece Gačana koji žive po gradovima kao sto su Mostar, Sarajevo, Beograd, o izvidjačkim četama i nekakvim vještinama koje djeca tamo nauče i savladaju. Ali, zar mogu biti bolji izvidjači od ove Krivodolske bratije? Da neko bolje rukuje praćkom, nožem, bacačem, sjekiricom? Ma, nema šanse. A i kako bi, kad svaki put, bar po pola dana, utroše na vježbanje.

Praćke su, eto tako, uobičajen i normalan pribor, koji stoji u svakom zadnjem džepu šorca, jednostavne za upotrebu. Ali, ručni bacač kamena je prava i ubojita sprava. Traži mnogo vremena za vježbanje. Sigurnu i čvrstu ruku, a posebno osjećaj kad treba osloboditi uzicu da kamen izleti u naciljanom pravcu. Bacač je, zapravo, jedan malo veći kvadratni komad debele kože (kod praćke je pravougaoni), na koji je na svaki ćošak zavezano po parče kanapa, a onda po dva suprotna kraja medjusobno svezani, te odatle izlazi po jedna uzica kanapa srednje debljine. Dužine po oko 50-60 cenata. Ovo zbog toga da ne bi kamen, pri okretanju, ispao iz svog kožnog ležišta

Jedna uzica se odmah čvrsto obmota oko kažiprsta, a druga se stisne palcem preko tog istog kažiprsta, tako da kožna površina, savijena kao neka polu-torbica,  visi nadolje. Drugom rukom se u nju umetne poveći kamen, dužine, širine i visine od po 5-6 cenata  (sto je ujednačeniji to je bolji za gadjanje), a može i veći, zavisno od lične snage onoga koji baca. Onda se kamen vertikalno zarotira i kad dostigne najveću brzinu rotacije naglo se zaustavi pokret rukom, otpusti ona uzica koju je pritiskao palac, a kamen izleti velikom brzinom. Ubojno.

Oni stariji ne dozvoljavaju previše maloj djeci ni da dodirnu bacač. Preopasno je. Svi koji rukuju sa njim moraju proći dobar trening, a mjesto treniranja je ona okomita litica na zapadnoj strani Krivodola, gdje je crnilom sa drvenog ugarka nacrtan krug, kao meta. Dobro uvježban strijelac pogadja "sto puta od sto" u sami centar. Bez promašaja.

Gadjanje nožem i sjekiricom se, takodje, mnogo trenira. Zanimljivo je da je Kuljo, onako debeo, nedostižan u preciznom gadjanju sjekiricom. Može pogoditi "šta poželiš", sa odstojanja od 30 koraka...

Zmije su Gačanima dosta zla nanosile. Uvijek...  A grani sunce Ponikvama - a zvekni šargan... Ja li čobana, ja li ovcu, ja prolaznika, ja one što beru lješnike ili šipure... Niko zmije ne voli, od malih se noga djeci ušpricava strah od njih, pa i oni koji kažu da ga nemaju, samo na pola govore istinu. Jer je druga polovina strah. Ukorijenjeni.

Odmah iznad Krivodola ima jedan mali do, vrtača. Okrugao je, kao dubok lonac.  Nedavno se otud začula piska, visokih tonova, kao udružena cika.  Pogled dolje sa nadsvodjene stijene otkri zmijsko leglo: desetine, stotine (ko bi mogao prebrojati) u živo klupko umotanih zmija migolji na dnu vrtače. Tanke, deblje, duže i kraće zmije i sasvim male zmijice..., sve poskok uz poskoka.  Punim trkom  sa Ravnih Ponikava je dovučeno je skoro pola naviljka sijena, zapaljeno i preko one litice gurnuto  na to zmijsko leglo. Plamen odozdo liznuo uz liticu, zasmrdio je vazduh nagorjelim mesom, a hiljadostruki pisak umirućih zmija  je vrisnuo u nebo (sveukupno zadovoljstvo definitivno je pokvario nastavnik biologije sledeći dan u školi izjavom da to nije bilo nikakvo junačko djelo, nego da  je zapravo napravljen zločin prema prirodi: štetne zmije su umrle, živili korisni miševi i pacovi – društvo ostade posramljeno).

Neki dan, baš blizu pečuraka, na sjeverozapadnoj strani, ispod najviše stijene u Krivodolu, sto se okomito nadnijela nad poljanu, bi primijećena velika zmija. Svi su pošli u potjeru, naoružani štapovima i savitljivim ljeskovim šipkama - ničim se lakše zmija ne ubije nego baš tim elastičnim mladicama. Gdje god da je takne, kao da je parališe, umeluni i dovoljno je nekoliko puta švićnuti preko nje da bude mrtva.

      

U dnu stijene nabacana velika gomila kamenja. Oprezno razmičući ono kamenje, jedan po jedan, pojavi se prvo nešto kao komad stare trule krpe, sve veći i veći, što se kamenje više skida i razmiče. Postade jasno da je to nekakvo parče šatora. Svi zaboraviše na zmiju i dadoše se u rasčišćavanje one kamene gomile, koja je, zapravo, sakrivala veliki pripećak - udubljenje podno one stijene.

Ukaza se nešto kao golem zavežljaj, duži od metra, umotan u čitavo šatorsko krilo. Oprezno i polako poče odmotavanje, a onda se pojaviše masne crne krpe, kao da su uvaljane u kolomast..., pojavi se oružje! Pravo, pravcato oružje! Svi zablenuti gledaju kako Coja i Kiklop vade iz onih krpa pravi puškomitraljez, pa 4 puške, pa 2 pištolja, pa 1 raketni pištolj, pa torbu punu ručnih bombi, pa 2 velike municijske kutije pune redenika sa mecima... Auuu!!!  Sve ganjc-novo! Žute se čaure, sa crvenkastim mecima na vrhu, bljeska sunce i poskaskuje na velikoj cijevi puškomitraljeza, vidi se da je pravi njemački, original...

Svi posjedali po travi, ukrug oko "plijena" i započe vijećanje - šta sad. Ma, nije vijećanje, nego graja i nadvikivanje, svak ima ideju šta bi i kako bi učinio sa nadjenim, neko hoće pištolj za sebe, neko raketni, mnoge ruke se pružaju prema torbi sa bombama..., a onda neko viknu da se sve mora odnijeti u miliciju! I to odmah!

Galama presta, diskusije više nema, Kiklop zgrabi puškomitraljez, natovari sebi na rame i podje prvi, Coja uze jednu pušku, podijeli ostale, kao i pištolje i torbu sa bombama, nadjoše se dvije debele sohe, podvukoše ispod ručki kutija sa municijom i po dvojica ponesoše i to. Ostaviše iza sebe samo one umašćene krpe i natrulo šatorsko krilo. Krenu kolona niz Crveni klanac. Pravo u Gacko!

Od ulaza u Gacko namjerno idu dužim putem, da se prodje kroz svu Čaršiju, da svi vide... Iz kafane Slavljan baš izadjoše milicajci Pašan i Lazar, pa kad vidiše djecu u koloni i šta sve nose, ostaše zabezeknuti. Prvo im Lazar reče da stanu, da sve poture odmah tu na zemlju, ali kad mu Coja odgovori da se sve ovo nosi pravo u miliciju, Lazar i Pašan pristadoše da budu pratnja.

Skuplja se svijet, zaimbrećeno gleda djecu i ono oružje, a oni uštapljeni u ledjima, visoko dignutih noseva, počeše marš kroz cijelu Čarsiju, baš onako kako to vojska čini kad prolazi ukorak, mlatarajući slobodnom lijevom rukom. Sve do ulaznih vrata Milicije, pa kroz njih u sobu drežurnog, a onda, uredno, po podu, slaganje svega oružja. I detaljna priča šta i kako i gdje je nadjeno. Dežurni piše zapisnik...

Narednih dana Čaršijom su mandali, puni sebe od ponosa, ko punjeni paunovi, osluškivali odlomke komentara iza ledja: oružje..., škripari..., Krivodo..., djeca našla...

Ponikve i Krivodo su uvijek tu, ali nema vazda pečuraka, kraljevaca i drugog. Mora se, po nekad, od kuće ponijeti štogod za jelo. A za to, treba stati pred majku, uvijek opreznu i nakostriješenu kad joj prijeti kakav "vanredan izdatak" i zatražiti koji dinar da se u "Šestici" kupi konzerva mesnog nareska ili ribe (slovenačke "Mirna" sardine iz Rovinja).

Zaš'će ti pare,- uvijek to prvo pita majka. Na odgovor da je za izlet na Ponikve, da idu i djeca toga i toga, na cijeli dan, odmah upozorava na lijepo ponašanje, da ne bude što ne treba, značajnim pogledom okrznuvši kuhinjski kredenac i na njemu tri tanke, u pletenicu spletene, vrbove mladice, njeno kazneno "oružje", koje tako ubjedljivo oštro zaboli i ljuto opeče kad švićne po golim gnjatima, za poduže pamćenje… A onda pruža dlan sa onih par dinara:  - Evo, na!

U dvorištu, pod Stambenom, sve se pare skupe na gomilu, isplanira šta se i koliko može kupiti, odrede oni koji će ići u kupovinu, a onda trk u Šesticu po konzerve i vruće štruce hljeba, tek ispečene u pekari,  lijevo od Šestice, u Miletića kući.  Ostali, iza bašte Hotela, gdje konobari odlažu gajbe od pića,  pokupe staklene boce, najbolje ako ima dvolitarke od Žilavke, jer se časkom isperu od mirisa vina na česmi ispod Stambene. Boce od rakije se ne uzimaju,  ne valjaju, dugo smrde na nju.

Daleko ukrug Krivodola nema vode. Ima jedan izvor na Ravnim Ponikvama, sjeveroistočno od Krivodola, udaljen malo manje od po' sata hoda (ne računajući na zapadnoj strani Blace i izvor i jezero tamo, to je već teritorija Gornjočaršijana -  nije baš dobro, bez prijeke potrebe, tuda zalaziti.). Na izvoru će se boce napuniti vodom,  donijeti u logor u Krivodolu i zašuškati u staro lišće i granje, u najdublju sjenku, da voda što duže sačuva svježinu i ukus.

Ponikvama stalno pirka neki vjetrić, nikako pravac da mu odrediš. Taman pomisliš da je sa sjevera, okreneš se tamo da provjeriš, a on ti se naruga, zaobidje te i zvekne u ledja, ili sa boka u rame. I donese sa sobom uvijek novi miris nekog cvijeća, što je okolo tebe, čitavo ljeto.

Divlji karanfil je svukuda. Mali cvijetak, sa samo jednim krugom latica, nježno ljubičastim, sa jarko crvenom crtom po samom nazubljenom obodu, ne veći od 3 centa u prečniku, miriše jače nego čitav buket onih umjetnih karanfila što ih Ruža švercerka donosi mostarskom prugom iz Blagaja i prodaje na pijaci gatačkim ženama, za skupe pare.

Čak i onoliki Kiklop nije odolio, legao na zemlju i prislonio nos uz jedan cvijet karanfila, miriše i diše duboko. Što ga ne ubereš i uzmeš u ruku,  - pitali ga, a on odgovara  - da mu je žao da mu uzme život - ljepše je ovako...

      

Jednog dana, baš je prošlo podne, Coja se pojavi u logor i reče da je pronašao pećinu, treće brdo iznad Krivodola. Nezgodan je ulaz, kaže, moraju se nabaviti baterijske lampe. Dogovoreno je za sutra, da svak ponese bateriju, ali da u nju stavi novi "uložak".

Sami ulazak u pećinu na to ni ne liči, obična vertikalna i uska pukotina u stijeni, nikad ne bi rekao da se tu krije prava pećina. Toliko je usko da jedva glava sa ušima promine, pa se mora ulaziti postrance, glavom nadolje, u dužini duplo većoj od dužine ljudskog tijela, a sve što se dalje zavlačiš, pukotina se po malo širi, ali i spušta naniže. Baš nezgodno. Fizički je teško ući!  Ipak svi ulaze, samo Kuljo mora ostati napolju (furda mu ne mogaše proći kroz onu ulaznu pukotinu, umalo da se zaglavi u njoj, jedva ga, na njegovu veliku žalost što neće i on viditi pećinu, povukoše nazad).

Iznenada se ulaz otvara u poveliku dvoranu, 5-6 metara široku i desetak dugačku, sa nepravilnim svodom visine preko 3 metra. Kameni zidovi su glatki i sivi, nikakve izbočine ni pećinskih ukrasa na njima, a pod nogama je čista, kao da je prosijavana, fina zemlja crnica. Toliko crna da izgleda masna. Na njenom dnu ima dosta ogoljelih kostiju, nekih sitnih, možda od zeca, ali malo dalje i neke krupne kao da su od lisice...

Dvorana se nastavlja u vrlo prostran krivudavi hodnik, dvojica komotno mogu paralelno hodati, tu je svod visok oko 2 metra. Sami hodnik je dugačak preko 20 metara, a onda se pri svjetlu baterija pojavljuje nova dvorana.

Odjednom je pred očima spektar boja, zasljepljujući oči odbljeskom od iskristalizovanog velikog kamenog slapa u dnu dvorane, što se penje pod sami svod, visoko gore i nestaje u sasvim maloj pukotini. Neprekinuti stalaktit i stalagmit istovremeno. Predivan. I samo ga tu ima, sve ostalo su zidovi iste sive boje kao i u prethodnoj dvorani.

Ova dvorana je skoro okrugla, preko 10 metara u prečniku, a svod je visočiji od 5 metara. Ravne kamene ploce ispod noga. Vojnička četa može unutra komotno da stane. Ovdje se gubi onaj osjećaj tjeskobe i skučenosti, može kolo da se zaigra u ovolikom prostoru..., društvo već počelo da se ludira, kad jedna baterija pade na kameni pod i razbi se..., otriježnjeni od prvog zanosa počeše se vraćati ka izlazu.

Kasnija priča po čaršiji o ovoj pećini nije dala očekivani rezultat, jer niko od starijih nije mogao u nju da se uvuče i potvrdi ovu dječiju pricu..., ali pećina, ipak, stoji tu i čeka svoj momenat!

U povratku u logor društvo naleti na proplanak prepun divljih jagoda, što onako divno mirišu, ne u nosu - u ustima. Gozba!!!

Eto, sad znaš šta je i gdje je Krivi Do, zvani Krivodo!

M.J.

 

* Kad ne znaš kako jednom riječju reći kad neko nešto mora, a protiv svoje volje,

 Mozda taj izraz najbolje objašnjava pjesma iz Gacka:

Ko je ono na alatu uletio u pojatu?

Nije stio, no je moro, to je bio Mali Boro 

Bi to kad je Stanica nabavila čistokrvnog arapskog pastuva, a mali Boro ga pojahao, konj izletio van i niz polje, a Boro se uhvatio za grivu, legao po njemu ni mrtav ni živ . Bio je metar i žilet visine  Álat jurio i nazad u štalu kroz otvorena vrata uletio, dovratnik visok taman koliko i álat, a Boro kičmom ogulio dovratnik. Poslije ga cijela Stanica zezala i otuda nasta ova pjesmica. 

 

 

 

Prethodna-Maglic-Lebrsnik Naredna -
 
 

Home Zelengora Zelengora 2 Cemerno Lebrsnik Razglednice Gacka Maglic-Lebrsnik Vranjaca

This site was last updated 12/09/10