Povod za ovaj osvrt nije fotografija. Na žalost nemam nijednu od brojnih koje snimih prateći svojim kamerama Gacko i dogadjaje u njemu.Povod ovom pisanju je sudbina jednog naroda koji je živeći skoro neprimjetno tu pored nas, svojim postojanjem obilježio mjesto i njegovu istoriju. Na nesreću našu nismo još dosegli taj nivo demokracije da svakome omogućimo iste uslove pod zajedničkim na nebom, pa iskoristih netom prošli Dan Roma da ih se sjetim

       Romi u Gacku

Gacko je , oduvijek, bilo na vjetrometini dogadjanja, koja su ga čas doticala , ovlašt, a nerijetko i direktno udarala. Prolazili su tuda ranije, mnogo važniji nego danas, putevi sa krajnjeg juga, kojima su na krajnji sjever Bosne putovale karavane sa solju, maslinama, južnim voćem...Nekako od Foče na istok prema Turskoj odvajao se je isti put, kojim su dovožene druge robe na ove prostore. Odkad postoji ono je bilo raskrsnica puteva sto su sa krajnjeg sjevera išli ka Dubrovniku, ili iz Mostara prolazili ka Nikšiću i dalje. Tim putevima u Gacko su svraćali znani i neznani emisari, putopisci,trgovci svim i svačim, muzičari i umjetnici svih fela... Neki bi svraćali jednom , da se više nikada ne pojave, a drugi bi  dolazili opet, iz samo njima poznatih razloga. Neki su , opet, dolazili redovno. Bilo poslom ili bez njega , svejedno. Najuporniji i svakogodišnji gosti gatačke kotline, uz stočare nomade iz Rudina što se dizahu put Zelengore, bili su Romi.[1]

Čim bi kukurijek ispod još ne otopljenog snijega, svoj vrijesak podigao, sa prvim toplim vjetrovima u Gacko su stizale brojne romske porodice, koje su na tim prostorima živjele od sakupljanja sirovina, otpadnih materijala, vune , ali i od prošenja, gatanja...

Vijekovima je bilo  uobičajeno da njihova staništa budu na istom mjestu: oko Klaonice, na lokalitetu bivšeg Mrcinjaka (prije nego ga pretvoriše u stambeno naselje), na par lokacija pod Avtovcem…

Kako bi u maju došli, tako bi sa prvim zahladjenjima u septembru, nestajali iz Gacka, da se dogodine , opet, pojave na istom mjestu. Zbog načina življenja pod čergom[2], najčešće smo ih i zvali upravo tako  -  Čergarima. Još kao djeca išli smo gledati kako živi taj čudni svijet, čiji nas je način života podsjećao na Indijance.

Za mladje čitaoce podjećanje da je to vrijeme kad je većinu izbora u lokalnom bioskopu činila američka produkcija vesterna, u kojima je trajala vječita borba Indijanaca i kauboja, u kojoj su , gle čuda, ovi drugi uvijek pobjedjivali. Nas je čerga neodoljivo podsjecala na indijanske vigmane, a vatre oko nje i radost i skakanje romske djece, na ratničke igre Indijanaca.

Odlazeći u ta naselja sticali smo medju Romima poznanike, često i prijatelje. Kasnije rado odlazih u ta naselja praveći fotografije života tog čudno veselog naroda. Pamtim bar nekoliko starina ispod čergi, čija je priča a i zanat kojim su se bavili vukao kao magnet.

Uz pomenute aktivnosti, ovi ljudi su se bavili i kalajisanjem bakarnog posudja, koje je u to doba u Gacku, posebno na selima, bilo veoma rašireno.Bakarni kotlovi su koristeni za varenje mlijeka, a većina domaćinstava je , još uvijek, imala u upotrebi kuhinjsko posudje izradjeno od bakra, koje je trebalo povremeno kalaisati.Svoj posao su radili na način da bi , zajedno sa svojom priručnom radionicom, obilazili gatačka sela i na licu mjesta radili što je trebalo. Kako civilizacija učini svoje, pa bakarne posude završiše na smetljištu istorije (rijetko u kolekcijama unikatnih starina, kako to radi normalan svijet), tako ovi ljudi “promijeniše” zanat i postadoše popravljači i prepravljači svega što je jedna porodica koristila. No najčešće čusmo , sa njihove strane uzvike, “popravljamo kišobrane”.

Nekako, na kraju sedamdesetih godina, vraćajući se iz ribolova u Vranjači, put me nanese pored čergi što bijahu postavljene sa lijeve strane, nešto sjevernije od staničkog voćnjaka pored rijeke Gračanice.Mnoštvo male , polugole, djece je skakalo izmedju čergi, uz sveopštu graju.Iz jedne od čergi , neko me imenom zovnu. Stadoh i vidjeh starinu kako leži pod pokrovom od platna i maše rukom . Pridjoh I prepoznah čovjeka kojeg  nisam vidio, valjda cijelih deset godina.

Upoznah ga nekom, davnom prilikom u njihovom naselju pod Avtovcem, mislim i taj put idući u ribolov, ili vraćajući se iz njega.

Reče mi, da ima problema sa zdravljem , da je to razlog što godinama nije “izlazio” u Gacko, iz Titograda gdje je imao  kuću u kojoj je živio zimski ciklus vremena.Požali se da ga u gatačkoj bolnici nisu htjeli pregledati, jer nema dokaza da je  osiguran…

Obećah mu da ću zamoliti poznanika ljekara da ga pogleda. U jednom momentu izvadi ispod jastuka “Partizansku spomenicu” i još nekoliko ratnih odlikovanja. Ispriča mi da je u Gacko dolazio i prije II Sv. rata, zajedno sa ocem i porodicom, da se je preko Gacka spasio vraćajući se sa Sutjeske, nakon V ofanzive , te da se , evo , Gacku vraća i pod stare dane.

Nedugo zatim umrije i sahranjen je , svojom voljom, u gatačkom haremu.Žena za života podiže pored njega i sebi spomenik.

Od početka osamdesetih se ne sjećam tih romskih nastambi u Gacku. Ne bar na lokacijama koje pomenuh.

          Pored pomenutih Roma, istorija Gacka pamti nekoliko porodica koje su živjele u samoj Čaršiji. Za razliku od pomenutih čergara , ovi gatački Romi se nisu bavili prosjačenjem i čergarenjem, nego su živjeli cijele godine tu i obavljali  svoje zanate. Najčešći  bio je kovački zanat, za kojim je u Gacku, u tom vremenu , postojala velika potreba. U vremenu u kojem nije bilo drzavnih radionica, sve zanatske usluge su obavljali privatnici. A naša sela su imala potreba za izradom kovanih alata, njihovim oštrenjem i opravkom .

            Istočno od Stare bolnice, zgrade prve bolnice u Gacku, koja danas ne postoji, nalazila se kuća porodice Avdić (kasnije je kupio Vidak Drašković i na tom mjestu napravio svoju kuću). Halil Avdić, vlasnik te kuće i njegova žena , porijeklom iz Dabra, pa su je zvali Dabranka, imađahu sina Safeta, koji odseli u Mostar.

Njegov brat Avdo Avdić je imao kuću u Šurutovini, koju je kasnije kupio i u njoj stanovao Juso Džubur sa porodicom.Nisam uspio saznati čime su se bavila ova dvojica Avdića.

Na izlazu iz Gacka, prema Mostaru, sa desne strane odmah iza kuća Zvizdića, prije izgradnje naselja “Vrta”bila je kuća Omera Avdića. Na Bloku, rekli bi Čaršijani, što bi trebalo da znači da je tu kraj naselja gatačkog. Kuća se je sastojala od kovačke radionice i jedne sobe za stanovanje.Omer je imao četiri sina od kojih su dvojica, Ahmet i Arif, živjeli u Gacku, a Hamid i Mehmed u Brčkom i Sarajevu. Ne znam da li je imao kćeri.

            Kuća Avdića nije prodata, nego je srušena zbog gradnje jedne od zgrada naselja “Vrta”.

Negdje pri kraju strane što se od Pašića kuće diže ka Brgatu, do šezdesetih godina prošlog vijeka , živjela je porodica Tosum. Smajo Tosum i njegovi nasljednici imali su u kući kovačku radionicu. I po tome bilo poznati do kraja II Svjetskog rata.

Generacijama iza pomenutog rata poznatiji je Alija Tosum zvani “Nuna”, nekada i “Bimba”, lero gatački. Imao je sina Safeta, brijača, što kasnih šezdesetih odseli u Mostar.

Čovjek oštrog uma, vrckavog duha, uvijek spreman na šalu.Pripadao je u Gacku veoma širokoj koloniji ljubitelja kapljice. No ono po čemu ga pamte je veoma oštro i direktno kazivanje, sa ne malom dozom humora. Od brojnih anegdota koje su za ovim lerom ostale za pamćenje, ne mogu a da ne pomenem dvije:

            Nekoliko nedjelja pred smrt, kad vidješe da je vrag odnio šalu, bratija po piću predvođena Dulom Kovačevićem – Ćikom odvede Nunu kod  dr. Kovačevića, da ga pregleda.Doktor uradi svoje i reče Nuni sve što, u vezi sa stanjem njegovog srca, treba reći, a ono je bilo zaista teško. Nuna ga pogleda i upita “ More li ,doktore ono , koliko i ja?

            Pedesetih godina onog vijeka rodi jedna Gačanka dijete, izvan braka.Čovjek na koga je ukazala kao oca djeteta, ne prihvataše odgovornost.Lokalni sudija  Kasim Hasanbegović nekako “iskopa” da bi Nuna nešto mogao znati oko toga, jer je spavajući po mahalskim sijenima jednom bio svjedokom sastajanja toga para, a o tome je , pri piću, izgleda negdje progovorio.Nuna se opirao svjedočenju, no na kraju ipak morade reći šta zna.

Dugo ga je bratija, po alkoholu, čikala da im kaže detalje koje je svjedočio. Nije pristajao, ali kad mu  dojadiše odgovori im pjesmom: 

                                                "Kad je vuna , gdje si Nuna,

                                                Kad je.... Nunu ne zovete!"

            Kad je umro, u skladu sa načinom na koji je živio, sahranjen je u gatačkom haremu, a mladost što ga sahrani vratila se , na kamionu pjevajući pjesme o njemu.

            Sjevero od Vrta Suljage Tanovića, preko puta kuće što je napravi Suljagin sin Džemal, živjela je porodica Hajdarević. Kuća bi Ibrova, a iza njega ostadoše Edo, Avdo, Nafa i Samija. Kasnije se raseliše iz Gacka. Edo i Samija su živjeli u Trebinju.Edo je radio kao RTG tehničar u trebinjskoj bolnici.

            Kuću od Hajdarevića kupi Biser Osmanagić i na tom mjestu napravi svoj dom