Zaim  Ćimić
   
   

 

Gacko moje, moja rano ljuta...

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

...

 

Čitaoče napiši knjigu i koristi ovu evidenciju. Ako ti ne budeš pisao, pisaće ... neki drugi... Sasvim nakaradno i neistinito.

Nudim svakome onom dobronamjernom, nudim svojim nasljednicima da imaju ovu evidenciju i da pišu. Ako niko ne htjedne, ostavljam amanet onome ko me spusti u kabur. I ovaj rukopis neka uzame metne. Da nas zajedno nestaje.

A do tada biće rukopis pričuvan kod mene. Kroz pisanje izbjegavao sam navodjenje imena, ako se o nečemu konkretno radi. To sam izostavio radi porodica. Čitaoče, ako te budu pojedine ličnosti interesovale, obratite se, to mi je poznato.  Da još napomenem da je evidencija tačna.

Iskreno sam pristupio ovome pisanju, jer nijesam podlac, nijesam opterećen ničim lošim, nijesam prebjeg. Ostao sam dosljedan vaspitanju od malih noga.

Ostajem u nadi da će Bosna i Hercegovina postojati. Da je više nikada neće iznenaditi nekakvi zlikovački generali i (ponovo neka) agresivna armija. Za suživot sam Muslimana i drugih naroda, pa bi završio sa mojom devizom:

„Raj na zemlji je društveni mir.

Šta nam drugo predstoji, nego -  liječiti mržnju i rane rata“.

 

                                                                             Zaim Ćimić 

 

 

Odvojili smo, za vas, dio Zaimovih bilješki koje se odnose na opis načina življenja u Gacku izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata.

 

...

RATARSTVO 

Dolaskom Karadjordjeve Jugoslavije ljudi su se i dalje bavili poljoprivredom i stočarstvom. Od kojih su prihoda živjeli vjekovima. A koji su još bolje intenzivirani za vrijeme vladavine Austrije. Kao jare usjeve tj. u proljeće, sijali su ječam, zob, jaru pšenicu, krupnik, sadili krompir, luk, kupus i ostale zerzovate. A kao ozime usjeve sijali su pšenicu i raž, koji se siju u jesen, a na dobro nadjubrene njive. Trsku od raži koristili su za pošivanje kao pokrov za štale, kolibe, pa i za kuće.

To je trebalo uredno i dobro požnjeti prilikom obrade. Kada usjev sazre, ne kosi se kosom ili žanje srpom.  Trska odraste preko jedan metar. Poveže se u snopove veličine, koliko može obuhvatiti jedan čovjek. Prije toga dotjeraju se šavice za povezivanje. Onda se tjera na guvno i slaže u kladnje. Poslije se dotjeraju sonice na koje se postavi ljesa i onda se uzimaju rukoveti koliko može stati u dvije šake. Mlati po ljesi i tako se odvaja zrnevlje od mlaćavine, slame. Kasnije se pridje razvijanju. Od izmlaćene mlaćavine prave se snopovi koji se ostavljaju za pokrivanje.

 

Ostale žitarice, kako koja sazrijeva skupljaju, se na guvno (jedan ravan prostor, posebno odredjen za tu namjenu).

Prije žetve tj. u rano proljeće, negdje u aprilu domaćin priprema alat, uhranjuje volove.

Fâta volove, na saonice meće plug, branu i drljaču. Malo sijena za volove, njaševaču za sijanje i druge potrepštine.

 

  Polazi prvi dan na oranje žena ga ispraća: «Hajde moj Salko, hajirli ti bila prva brazda».  Doziva Salku: «Salko, metla sam ti u njaeševaču jaje, pa ga metni u prvu brazdu kada ubrazdiš sa bismilom i prouči Fatihu. Svezala sam onu crvenu predju Zekonji oko desnog roga, i moj Salko nemoj da ti ko prolazi ispred volova». To se misli na žene koje su znale «uroke». Vraća  se, sreće komšinicu Fatu koja joj govori: «Ode li ono Salko na oranje?». Te priča čeljadi: «Vala mi nije mio Fatin susret, neka je vrag nosi».

 

Tako se uz dobre napore obavi oranje. Na oranje obično se nosi pita sirnica dobro začinjena sa maslom i kajmakom, sa gustom kišeljinom. Iza oranja sadi se krompir, kupus, grah, repa, blitva, spanać, tikva i ostali zerzovati. Sve polako niče. U tome medjuvremenu, domaćin pribavlja drva. Bilo je jako teško u Kuli i Metohiji za drva. Kao i u Gračanici, dok je to lakše bilo u gatačkoj površi. Ljudi su vrijedno radili. Bilo je dobro bogatih domaćina koji se nijesu stidjeli rada. Nego su voljeli raditi. Zatim dolazi izlazak na kolibe, koje ću vam naknadno opisati.

 

Iza toga, dan po dan, a konak po konak dolazi koševina, sijena. Za koševinu ljudi su od davnina imali kose kovanice koje su radjene u Varcar Vakufu. (sada Kulen Vakuf.) Kasnije su postale fabrične kose Popadića iz Foče. Kosišta su domaće izrade na području Borča.

 

Prije kosidbe i žetve ljudi se bave baščama i dogonom drva, koji je vrlo veliki teret u Kuli. Odeš izjutra oko  8 sati sa dvoje ili jednim tovarnim konjčetom, a vraćaš se tek u 2 sata poslije podne. Pošto se ruča i malo odmori domaćin ide u bašču  okopavati krupir i ostalu zelen, dok žena nešto devera oko lijeha luka i sitnih zerzovata u bašči.

 

KOSIDBA

Kosi se pojedinačno, u dvoje ili po nekolika se udruže, tj. medjusobno se uzajmljuju. Ali posebna atrakcija su kosačke mobe.

 

Bilo je ljudi, pa je imalo veliki posjed, veliki sjenokos, pa nije lako bilo to obraditi. A u selu je imao i veliki ugled. Domaćin sakuplja mobu. Čak i do 30 kosaca. Kada se izjutra iskupe na bari /livadi/, svaki ima u otkanoj torbi sa opletenim povrazom od predje, svoj pribor za koševinu, čekić, nakovan, vodijer, nož, ako bude trebalo zaglaviti kosu. Vodijer od volunskog roga, biledjiju i mazalicu za kvašenje kose da bi oštrenje sa biledjijom išlo bolje. Kad  se završi koševina i žetva, taj alat u torbici ostavljaju u odjeljenje zvano Ostava, gdje je ostali alat.

 

Ljudi naslonjeni na jedan lakat otkivaju kose i pripremaju za koševinu.  Domaćin nosi veliku kutiju cigareta od 100 komada Drave“, „Drine“ ili „Save“, koje su se prodavale u to vrijeme. Baca koscima da zapale. Ovo bacanje nije neko ponižavanje, ima nešto tradicionalno u  tome. Ujedno, domaćin donosi poveliku kesu duvana „Trebinjca“. Žut kao limun, a iskrižan, izrezan, na mravinjsku nogu. Puni svakome kutije ko puši i meće još po jedan ćat cigar-papir, talijanski na kome je pisalo «Napuši se gedjo».

 

Odredjeni su dvojica vodonoša sa dva konja i četiri žbana, koji će dogoniti vodu. Kosci odredjuju sa koga izvora će dogoniti vodu. Pošto je bilo toliko bistrih izvora da nijesi se mogao odlučiti.

 

 

Tu se odredi mladji momak koji nije vješt koševini i jedan iz porodice postariji zakržljao koji je svoj vijek proveo ogrnut strukom. Kome su govorili «Vidi kakav je ko da ga je majka udarila kravljačom u glavu, kada je bio mali», što znači slabo ga majka odhranila. Taj delija od 1,30 metara visine,dušu je dao za ove poslove. Pa nije ga se toliko ni familija stidila. Kaže domaćica «Bog ga takvog dao».

 

 

...

Kada su otkovali kose i ustali da kose, nastaje ono najteže za domaćina. Treba odrediti „kozbašu», prvjenca koji će ići pred koscima. Nije lako, tu su Bašić Osman, Bašić Sabit, Habul Zulfo, Habul Hajdar, Čustović Ahmo i Tanović Abid. To su bili pravi lavovi, ljudi, nije ni jedan bio ispod dva metra, a širok od 85 – 100 cm. A i domaćin, domuz, pozvao sve vrijedne ljude.

 

On izlazi iz toga obruča. Govori. «Ljudi moji, ja mislim da ovu mobu danas vodi Habul Zulfo. Ne bi rad bio da se toliko zamori zet Sabit, ni prijatelj Osman Bašić. Mi znamo da je Tanović Abid medju prvim koscima u Kuli. Dosta toga čovjeka razvlače po tim mobama. A Omer Džeko je moj ratni drug ne mogu ni njega opterećavati. Što se tiče Hajdara i Ahma nema smisla da mi bliski rodjaci vode ove kosce.“ Znao je domaćin da će se lakše sporazumiti sa svima, sa Zulfom nikako. To je bio jedan div, od čovjeka. Ali, čovjek tabijasuz. Svi se slažu i tako se Zulfu Habulu daje titula «kozbaše».

 

 Dolazi ručak sa «trticom» pri kojoj ima 1 kg. mesa. Uz to se daje kozbaši još jedan dobar komad mesa, jer su znali da će Zulfo ponijeti «trticu» kući, jer je bio takv običaj. Ono što kažu - da budu i djeca dobri kosci, kao babo.

A Zulfo je imao nekolika muškarca razvijenih kao «Hrtovi». Mladji bi za vrijeme odmora i prelaska sa livada na livade zapjevali. Bilo je divota čuti te gatačke glasove  kojima nije bilo ravna nigdje. Taj glas kada bi čuli u okolici svi bi stali da slušaju. Oni pjevaju: „Oj đevojko džidžo moje, džidžala te majka tvoja“ ili “Gacko polje niđe hlada nema, dva borića više Nadanića“

 

O mobi se moglo pisati dosta. Bilo je još drugačijih moba naprimjer moba za dogon japije iz planine. Pa moba za dogon drva, moba na žetvi raži i druge. I tako se završava kosidba sijena. Na isti način teče i kosidba žita. Samo nešto malo kasnije.

 

Počinje gonidba sijena. Obično se udruže po dva domaćinstva koji imaju po jedan jaram volova. U posljednje vrijeme hvatali su se i konji, ispred volova koji su imali neke sklepane «hamove» napravljene na brzinu od neke stare kože. Ili od debljih vreća, čuvála.  Sa strangama od konopa i vagirima od bukova izdanka. Sijeno bi se vozilo na drvenim kolima, koja su radila pojedini domaćini koji su bili óbučeni za to. Drvena kola su bila bez ijednog željeznog predmeta. Čak nije zakucan ni jedan ekser. Sve se to pravilo od drveta.

Najprije dolaze četiri kola /točka/, koja su sastavljena od trupina koje su izradjene u oblo. Probijene kroz srijedu kuda će naići rukavac. Trupine su nešto oko 30 cm., a debljina isto toliko. Kako smo i naveli koje su kroz srijedu probijene u dimenziji od 15. cm. Zatim dodju «gobelje», koje se sastoje od četiri drvena luka. Te kada se sastave čine jedan spojeni krug. Gobelje su u promjeru 1 metar, a širine do 20 centimetara. Tako se povežu trupine sa gobeljama sa četiri prečage, te ispada kolo /točak/. Zatim se prave dvije osovine koje su na krajevima fino zatesane i obradjene. Dužine trupina, nešto više 15 cm, te obradjene dijelove na osnovima zovu rukavci. A na dijelu osovina što izlaze iz gobelja 15 cm, pritvrdi se klinovima. Kada se spoje osobine sa dva točka čiji je promjer 1,5 metar dobivamo dvije osovine po dva točka. Da bi to spojili prave se takozvane «mačke» koje na vrhu imaju manju glavu, a duge su oko 2 metra. Prokopaju se četiri rupe na osovinama i uvlače mačke u razmaku oko 25 cm. I tako dobijemo u jednom komadu točkove.  Sastavljaju se stupci u osovine na svaku osovinu po dva stupca, a koji su drugi i po 2,5 metra okrenuti prema gore, ovo radi držanja tereta. Stupci se povežu poprijeko sa dvoje prečage, tj. «stravnice» i tako dobijemo drvena kola 1,5 metar široka nešto tako duga, a nešto oko metar izmedju točkova. Zatim, dolazi produžetak za hvatanje tegleće snage. To je procijep koja je utvrdjena sa klinovima na vrhu «mačaka» čija je dužina nešto oko 2,5 metra. Na sredini dolazi «langara» za oslanjanje procijepi da olakšaju teret volovima. Na završetku stavlja se jaram sa «zagrama» koje  služe sa prednje zaprege. To su ta drvena kola izradjena od drvenih predmeta, a svi dijelove koje sam nabrojio vezani su sa drvenim klinovima.

 

Dragi moj čitaoče, ja te odvedo' daleko. Možda bi bolje bilo da sam rekao drvena koja se sastoje od: četiri točka, dvije osovine, četiri stupca, četiri stranice, dvije mačke i jedan procijep. Neka imaš i jedno i drugo, pa šta ti odgovara.

 

Jedna karakteristika koja je vezana za drvena kola. Kada se malo istroše. rukavci, a kada su puna kola, jer se na njima goni i po jedna tona sijena,ti točkovi daju takav glas (ton) , koji se čuje podaleko od kola, da ih je divota čuti.

 

...

 Još je ljepše čuti kada je Mušan uz kola koja, tako  prijatno „pjevaju“.  A on Mešan, jedan «ridjal» koji se samo može roditi na gatačkom prostoru. Uz pjesmu točkova, vikao bi, a imao je krupan glas: «Ća zekonja, ća Milonja kolo vam pjevalo» i još ponešto.

 

 

I tako se završava kosidba sijena i izgon, a kasnije i žita, slaganjem u plastove , a zdijevanje sijena u plastove i ubacivanje u pojate /štale/.

Počinje vršidba žita.

 

VRŠIDBA

Prvo domaćin uredjuje guvno tj. mjesto gdje će se vrijeći. To je jedna ravan bez kamenja. Prvo guvno polijeva vodom da bi ga bolje «ožuljao», kako to domaćin kaže i ostranio travu, čak i žile od trave. U  zemlju pobije bukov kolac otprilike 2 metra x 0,20 cm. Koji se zove «Stožer», oko koga će se okretati konji. Stožer ima na vrhu izvjesnu «glavu», da se nebi skidao konop. Vršidba počinje obično ponedeljkom ili četvrtkom. Razvršava se plas žita i meće se okolo stožera. To se reče jedna vršionica, i nazad uhvate se obično 2 do 4 vršača konja.  Povežu se medjusobno oko vrata pletenim konopcom od vune, da ih nebi žuljalo. Na krajeve se metnu mirniji konji koji se nebi bacili «čivtali», jer zao i nemiran konji je opasan. Znam tri  slučaja u mome vijeku, gdje su konji usmrtili ljude ili djecu,  pošto je čovjek okrenut prema konjima u guvnu.  Udari pretežno u stomak i doktori utvrde da su pokidana crijeva i čovjek za dva dana umre.  Dalje, iz ostave donese se vršidbeni konopac, priveže oko stožera, a na drugi dio priveže se drvena «kuka» koja se zapinje konju oko vrata. Čuo sam od starih ljudi da je drvena «kuka» stara koliko i vršidba. Sve ovo što povezuje konje za «stožer» zove se «hajam» i tako se počne uz  Fatihu najstarijeg u kući. Izjutra se počne mnogo rano, čak odmah iza ponoći, radi velike vrućine, a i slama se više satire na vrućini. Konji se motaju oko stožera i opet, nazad.

Poigravaju im grive, frkću od muha i vrućine. Naj interesantniji je posljednji vršaj. Onda se digne i posljednja slama, a zrnje iskupi na jednu gomilu. Ujedno, ukoliko je u blizini štala odmah se slama ubacuje. Pored ostalog alata imaju i drvene lopate za vijanje, bacanje u vis, te žito pada na jednu stranu, a pljeva na drugu. Dok jedan baca drugi smjeće sa brezovom metlom, koje su napravljene za tu priliku i zove se «umjet».

Ujedno, imaju i veće, odnosno deblje metle sa kojima se mete dok se nije počelo razvijavati. Sve se žito skupi na gomilu i sjutri dan, žene donesu istrošene ponjave i čarke na kojima se žito suši. Predveče donese se rešeto. To je jedna posuda okrugla u promjeru oko 40 cm, dubine oko 20 cm, a ispod  nalazi se pletena žica koliko može proći zrno žita, na vrhu ostaje izredine. To radi vrlo vješta žena.Dobar domaćin «kućević» u kući ima ugradjene hambarove (hambare), pa se u manje odvaja žito za sjeme, a u veće za jelo. Na guvnu su alatke. Gvozdene vile, drvene vile, grablje, metle i rešeto. Jedna vršenica se jednom prevaljiva, a dva puta pretresa. Proces vršidbe za jedan nasad traje oko 3 časa.I tako dan po dan završava se vršidba žita. Onda dodje malo kasnije do vadjenja krompira i prikupljanje ostale zeleni iz bašča. Zatim dobar domaćin dok nijesu jesenske kiše počme dogoniti drva za zimu. A potom jesenja sjetva. I tako završavamo o poljoprivredi.


 

 
 
 
Home
Up
Lutvo Dzubur
Risto Grdjic
Pisma gatacka
dr.Aleksandar Ratkovic
Nasuf Fazlagic
Novak Mandic
Hivzija Hasandedic
Berislav Sekelj
"Nacionalni" spomenici
Safet Hasanbegovic
Bozidar Tadic
Osman Saric
Mehmed Basic
Salko Campara
Dr.Aida Vidan
Cedo Bacovic
Zaim Cimic
Mr Adnan Velagic
"Gatacke novine"
Jasmina Demirovic
Dr.Radule Popovic
Zaboravljeno Gacko
Iz starih d(t)eftera
Vjekoslav Vrančić
Danilo Komnenovic, Muharem Kreso
Hamdija Kapidzic
Martin Gjurgjevic
 

BILJEŠKE O PISCU

Zaim (Mahmutov) Ćimić, rodjen je ranih dvadesetih godina, prošlog vijeka u Hodinićima. Neposredno pred II Svjetski rat otišao je na školovanje za zvanje poljoprivrednog tehnicara. Rat je prekinuo školovanje i odredio životni put Ćimića.Odlazi u partizane i prelazi sa njima dugi put, pod borbom, do italijanske granice. Poslije rata nastavlja obrazovanje u Sarajevu.

Cijeli svoj vijek živio je i radio u Gacku.Nakon lične i porodične golgote devedesetih godina, živi na relaciji Mostar-Švedska.

Poslije rata napisao je svoja sjecanja, ne sa namjerom da ih objavi kao vlastiti rad, nego da potakne nasljednike, da koristeći napisanih preko 200 stranica sjećanja, oni napišu knjigu.   

        A Zaimova sjećanja sežu daleko u prošlost  Gacka. Plod su zabilježenih pričanja njegovih predaka, komšija i suseljana, te njegovih vlastitih.

     „ Ova tema obuhvaća period od 1468 – 1992. godine. To je period vladavine Turske, Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Titove Jugoslavije do 1992. godine,  t.j. 04. jula i egzodusa gatačkih Muslimana.

        Prilikom pisanja ove ispovijesti služio sam se izvornim jezikom i riječima gatačkih Muslimana. Poslužio sam se pričama mojih predaka, koje su prenošene s koljena na koljeno.

        Tema je istinita i navedeni dogadjaji su prikazani tačno i autentično.“     

        Uz autorovo dopuštenje, za vas smo odabrali dio koji se odnosi na opis načina življenja u Gacku izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata.

        Osim neznatnih uredničkih i lektorskih intervencija, tekst smo ostavili u izvornoj verziji, sa namjerom da u njemu živi izvorni jezik koji Zaim u tekstu koristi.

  

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         

     
 

                                            
         (Naredna strana)
 
 

Home Lutvo Dzubur Risto Grdjic Pisma gatacka dr.Aleksandar Ratkovic Nasuf Fazlagic Novak Mandic Hivzija Hasandedic Berislav Sekelj "Nacionalni" spomenici Safet Hasanbegovic Bozidar Tadic Osman Saric Mehmed Basic Salko Campara Dr.Aida Vidan Cedo Bacovic Zaim Cimic Mr Adnan Velagic "Gatacke novine" Jasmina Demirovic Dr.Radule Popovic Zaboravljeno Gacko Iz starih d(t)eftera Vjekoslav Vrančić Danilo Komnenovic, Muharem Kreso Hamdija Kapidzic Martin Gjurgjevic

This site was last updated 12/13/10