Zaim  Ćimić 2
   
   

 

Gacko moje, moja rano ljuta...

 

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

...

 

Čitaoče napiši knjigu i koristi ovu evidenciju. Ako ti ne budeš pisao, pisaće ... neki drugi... Sasvim nakaradno i neistinito.

Nudim svakome onom dobronamjernom, nudim svojim nasljednicima da imaju ovu evidenciju i da pišu. Ako niko ne htjedne, ostavljam amanet onome ko me spusti u kabur. I ovaj rukopis neka uzame metne. Da nas zajedno nestaje.

A do tada biće rukopis pričuvan kod mene. Kroz pisanje izbjegavao sam navodjenje imena, ako se o nečemu konkretno radi. To sam izostavio radi porodica. Čitaoče, ako te budu pojedine ličnosti interesovale, obratite se, to mi je poznato.  Da još napomenem da je evidencija tačna.

Iskreno sam pristupio ovome pisanju, jer nijesam podlac, nijesam opterećen ničim lošim, nijesam prebjeg. Ostao sam dosljedan vaspitanju od malih noga.

Ostajem u nadi da će Bosna i Hercegovina postojati. Da je više nikada neće iznenaditi nekakvi zlikovački generali i (ponovo neka) agresivna armija. Za suživot sam Muslimana i drugih naroda, pa bi završio sa mojom devizom:

            „Raj na zemlji je društveni mir."

            Šta nam drugo predstoji, nego -  liječiti mržnju i rane rata“.

 

                                                                             Zaim Ćimić 

 

 

Odvojili smo, za vas, dio Zaimovih bilješki koje se odnose na opis načina življenja u Gacku izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata.

 

STOČARSTVO

Ljudi su se na prostoru Gacka bavili i stočarstvom, jer to im je bila glavna ishrana pored poljoprivrede.

Domaćinstva su držala dobru stoku goveda, ovce, koze, konje. Bilo je dosta domaćina pa je imalo i po 300 komada ovaca i koza. Po 30 govedi, po nekoliko konja. Čak je bilo domaćina, dobro stojećih, koji bi držao «alašu konja», i po koju kobilu za priplod. Neki su imali čak i po 15 krava,  neki i manje. Kvalitet gatačkog govečeta bio je dobar, a naročito dolaskom austro-ugarske vladavine koja je rasne bikove uvezla  iz Austrije i tako ukrštanjem uveženog bika i gatačke krave dobila se „Gatačka buša“. Austrija je sagradila i objekte za stoku u Gacku. Formirala «Stočarsku stanicu». A i Jugoslavija na ovom planu učinila je dosta i nije prekidala taj intezivni rad poslije Austrije. U priplodu i odgoju Gatačkog govečeta, davali su bikove po selima. Tako da je svako selo imalo priplodne bikove. Ako bi čovjek ostavio pojedinog rasnog bika za kućni teret, on bi dostigao od 500 – 700 kg. žive vage. Bili su dobri tegljači tako da je jedan jaram, tj. par mogao potegnuti i 1000 kg tereta.

Za rad zaprežnih /radnih/ volova koji bi se podgajali, izvršilo bi se njihovo škopljenje, što se reče „uhasulit“. Bilo je domaćina koji su to usavršili i imali zato odredjene sprave. To je jedan drveni „Klip“ debljine do 10 cm., a dužine do 0,30 cm. Na dva kraja privezan konopčić ne baš debeo, koji je dug 0,30 cm. Te drveni čekić. Tako se «muškost» bika proturi kroz taj konop, nasloni na klip tj. u gornjem dijelu «bika» pri samom tijelu.  Udara drvenim čekićem po jednoj žilici, pa po drugoj dok neomekšaju. Zaljeva pri udaranju «surutkom i razmućenom soli». Tako se isto radi kod ovnova.  Čuva se izvjesno vrijeme u štali, jer mu na tome dijelu tijelo otječe i tako ostaje nesposoban za priplod. Od tada vo počne rasti i širiti. Čak promijeni i dlaku od sivaste postane skoro bijela. A i ovan počne rasti, naročito rogovi, pa dostiže i po 50 kg. težine i vrlo je sposoban za nošenje zvona zvanog. «lubarda» sa  dobrim «okrljakom» koji mu se ostavlja oko vrata. Čuo sam da se ovaj način radio još odavnina. Čak pojedinci pričaju da su gledali ovaj «takum» koji je imao izvjesne otiske, star preko 200 godina. I prelazio sa koljena na koljeno. Medjutim, ova je sprava svoju funkciju završila negdje 1930 godine, kada se ovo počelo obavljati putem veterinara /doktora/. Čak bi i u najudaljenijim selima pozivali veterinara. Ni ovaj čin ne bi prošao bez  izvjesne gozbe.

          Žene bi priredile nešto za pojes i popit „Sevap je moj sinko, kako one kažu, pa neka je životinja“.

Konji su «hasuljeni» putem veterinara ili dobro priučenog domaćina. Ovo je običaj i potreba kao sve drugo.

... Krave su se telile jednom godišnje, a breme su nosile 9 mjeseci. Kada bi ostale «ozimašne» ,kako se kaže za ne oteljenu kravu te godine, to bi domaćicama bilo veliko zadovoljstvo da imaju mlijeka preko zime. Toliko su bile čiste da je rijedak slučaj da krava /povadja/, tj. da dva puta ili više vodi. Telad su ...se počela prodavati kada su ojačali putevi prema Dubrovniku ili Mostaru.

 

Ovca «Pramenka» krupna, koja je dostizala težinu i preko 30 kg., a davala po 1 kg. vune godišnje na jedno šišanje. Bile su dobro mliječne. Obzirom da je bila «Stočarska stanica» u Gacku, a držali su sjeničke ovce, davali su pojedinim domaćinima ovnove za osjemenjavanje i tako bi se dobio «Križanac» jedna ljepota od ovce. A što se tiče krupne stoke govedi, postignut je kvalitet na taj način, što je Austro-ugarska počela uvoziti klasne bikove za priplod i tako se vršilo križanje, pa je dobijena «Gatačka buša». Kako smo i naveli vrlo dobrog kvaliteta, sive boje. Što se tiče priplodne stoke, dobar stočar nikada nije ostavljao, recimo ovna koji je rodjen u njegovu toru za priplod. Ljudi su gledali i medju stokom neko svojatanje. Ovako je nešto i sa kozama, kako smo pisali o ovcama. Isto su domaćinstva držala i po koju kokoš. O ovome su obično žene radile. Punice, čim dodje zet začvrste jaja u tavi, a odvrne se i glava pokojoj dobroj kokoši, koja slabije nosi, a nekada bi pala i dobra cicvara.

          Punica dodaje «Da kome ću, ako neću svome zetu».

Za spremanja mlijeka kojega su domaćinstva imala u većim količinama, postojali su bakreni kazani i do 50 litara u kojima bi se varilo mlijeko. Veći kazani su imali sa strane halke radi lakšeg rukovanja, a manji su imali «veriž».

 

Kada bi se mlijeko uzvarilo, pa ta pjena, pa ta greba. Domaćica bi rekla «Hajde ko će opjeniti i grebati». Obično bi to radili muškarci mladji, jer djevojkama nije valjalo grebati kotlove. Ono se kaže: «Biće joj nevrijeme kada je budu vodili svatovi».

 

 

Mlijeko se ražljeva na drvene posude «škipe» koji sadrže do 4 litra i tako ostane po 24 časa. Uhvati se na vrhu kajmak i taj se kajmak pokupi u jedan sud i stavlja u kace. Od ostataka mlijeka pravi se sir zvani «Puškar» ili „Troto“, „Torotan“... Taj sir nije imao nikakve  masnoće, ali je bio prijatan jesti i omiljen naročito kod  Gačana. Nekada bi se otjeralo u južnu Hercegovinu i pazarilo. Za piće, smokve suhe, rogače, pa čak za koji limun i narandžu. A nekada bi se donijelo kolača dubrovačkih. Sir se meće u mješine. Kao i kajmak, tako ostaje nekoliko mjeseci dok, kako ono kažu domaćice: «Bog ti dao, sazrio je više». Ostavi se za vlastite potrebe koliko je dosta, ostatak se proda. 

Posebno se radi cijeli sir. Kada se vari mlijeko, ne uzvari se potpuno samo se malo više zagrije. Ostane na škipima 24 časa, a onda se metne u kazan i na vatru. Uspe se sirišta koje je proizvedeno od dijela, unutarnjeg, ovce i to se osuši. Metne u jedan kablić i takvu kiselinu napravi da udara u oči. Te tekućine uspe se u kazan sa tim mlijekom. Domaćica to miješa i odvoji se sir od tekućine, zeleno modre boje,koja se zove surutka. Surutka je jako zdrava, čak za nju znadu i doktori. To je ta surutka, koju sam opisao kod škopljenja muške stoke koja se upotrebljava kao lijek. Često majka natjera dečka da se napije.  Ostatak se daje mladoj teladi.

Kako kažu, radi debljanja.

Sir se dobro ocijedi u kazanu, prikupi, metne u sirnjaču, posebna sprava za tu upotrebu. To je od vrlo tanke botane koja se mora vrlo čisto držati. Zatim ta gruda, kako je nazivaju, sira metne se pod kamen. Domaćica ispod police gdje stoje škipi drži jednu pločicu 30x30 i jedan kamen bijel i čist oko jedan kg.tažak. Sir metne na pločicu da se cijedi, a pritisne kamenom. Kada se to dobro iscijedi, meće se u posebne kace. A kada se kaca napuni meće se u jedan manji mijeh. To je taj cijeli sir, ta cicvara kako kažu, koji se sa dodatkom masla topi za  mila gosta. Za zetove obavezno.Rasteže se  „od sinije do šiše“. Taj sir se meće u dobar prijesnac, koristi za pravljnje čuvene gatačke cicvare, sa pšeničnim ili kukuruznim brašnom. A i sam sir se zove «cijeli». To je taj cijeli sir koji je siru «Puškaru» gatačkom, odnio svu masnoću.

 

Maslo

Za maslo, mlijeko se priprema na sljedeći način: Isto kao i za sir, razljeva se na posebne škipove. I sve to i kajmak i mlijeko ispod njega, skupa, sipa se u jednu posudu, zv. «Stap». Ta je posuda visoka, nešto oko 1,5 metar, širine u dnu nešto oko 0,25 cm, u vrhu oko 0,20 cm. Napravljen je od posebnog drveta - grab, drenovina. Jedan stap sadrži 4-5 dijelova obradjenih na «kupu» i sastavljenih sa nabijenim obručima okolo. Obruči su od lima, a može i od šipkova drveta. Posebno drvo je mećaica dugo oko 2 metra, tako da bude iznad stapa. Onaj dio koji ide u stap, ima na vrhu mećaice, jednu dasku okruglu, koja doseže do dna i tako muti to mlijeko.

Kada se budu počele hvatati iskrice masla, to se ta tekućina izruči u sud zvani kablić i žena uzme drvenu kašiku i razdvaja maslo od mlijeka. Izvadi maslo, malo ga  metne da se ocijedi, a onda stavlja u ćupove gdje se maslo ranije stavljalo(čuvalo). To mlijeko, ostalo nakon odvajanja masla, se zove mlaćanica. Šta ću Vam govoriti kad je iz nje izvučena svaka mrva masla. Znači da je sestra gatačkog sira «Puškara». Ta mlaćanicu koja je porijetka, ali ipak ukusna, koristi se za ishranu.

...

 Gatačka kiselina (kišjelina) je jedan od boljih sahana za gosta, Kiselina se obično «srka»[1] uz ostala jela, pitu, pilav, maslanicu, drobu, cicvaru i dr., a može i sa hljebom. Kakva slas. Naspeš u ćasu kiselinu i udrobiš gatačkog hljeba «Ječmenice».

 A za grušavinu domaćice kažu: «Moj sinko, grušavina je za mile goste». Spravlja se, na taj način što se mlijeko (samo od ovaca) naspe u kotlić i metne na vatru, sasvim se malo uspe soli i tako domaćica, miješa da se tekućina ne zgusne. Ponekad malo i lizne da vidi je li se ugrušalo. Kako smo naveli   grušavina se spravlja samo od ovčijeg mlijeka, i to, ne može u svako doba godine. To može samo kada padne «žetva», kako domaćini kažu. Samo kada se pokose žita, i ovce pasu po požnji. Inače u druga vremena ne može, npr. proljeće, i sve dok se ne obavi kosidba žitarica.

Ne mogu da ne spomenem po drugi put te gatačke «Pehlivan» atove sa ukrašenim sedlima  i otkanim serdžadama, te ukrašenim uzdama. Da ne govorimo o gatačkim trkaćim konjima koje su vodili na «Obdulje» trke koje su stare i preko 200 godina. Obzirom na veliku proizvodnju stoke, pokazali su se viškovi, pa negdje tridesetihtih godina, prošlog vijeka, iako je išlo vrlo teško, pojavili su se neki trgovci koji bi dolazili iz Bileće. A onda, oni preprodaju u Trebinje i tek iz Trebinja ide za Dubrovnik. Ovakav slučaj je bio i prema Mostaru.Konje bi se grupno otkupljivalo na taj način, što bi neki trgovci ispred neke firme ili države sa vremena na vrijeme dolazio u Gacku i na stočnoj pijaci otkupljivali konje. Narednih godina vrijeme se popravilo, pa su neki Gačani preuzeli trgovinu stokom i oni su direktno gonili za Dubrovnik, Mostar i u druga mjesta. Na način, što bi otkupili oko 50 komada krupne stoke i 500 komada sitne stoke, uzeli bi čobane koji su gonili stoku.

Ovolika proizvodnja u stočarstvu uslijedila je zato što Gacko ima jako dobre pašnjake i velike sjenokose. A plus što su Kuljani imali posjede u Vučijoj bari planini svoje «Katune». To je tradicija od ranije. Tamo su uredjene pojedine pećine u koju se stoka zatvarala. Pa je moglo stati i po 500 komada stoke. Čobani su prislanjali grede uz stijene. Pokrivali travom koja je dobro odrasla. Pravo da kažem, ne može mi pas′ na um kako se zove ta trava. Uglavnom nije propuštala kišu, a mogla se i naložiti vatra, pa bi se u jednom krugu smjestila stoka, bilo je odjeljenje za «katunaše» čobane, a bilo je i mjesta za mlijeko. Takva pećinu je nekada davno napravljena na mjestu «Čista strana» gdje je kasnije podignuta i čatrnja. Ovakvih nazovimo ih objekata bilo je dosta i oni datiraju vrlo rano.

Čuo sam od domaćina koji su imali svoje čajre, u katunima kako je to bilo, kako su im djedovi pričali ranije.

 

Slušao sam kada bi se zapričali Džubur Mehmed, Džubur Mujo, Ćimić Murat i Čampara Murat, rodjeni  polovinom pretprošlog vijeka, koji su imali svoje «katune», da su im očevi, pričali. Kada je neko od njihovih djedova došao iz Turske vojske da su oni napravili kamenice u ovom kršu iz kojih su koristili vodu, još prije nego su podignute čatrnje po planini. To su bile vrlo velike kamenice koje su im kroz čitavu godinu služile za pojenje stoke.

 

Takodjer na jednom dijelu planine, zvanom Vukodola, nalazi se mjesto «Bašče». To je jedna manja ravnica, sa tragovima nekih koliba, u dubini nešto oko 40 metara. Onda je blagi pad dok se dodje do jednog bazena, nevelikog, iz kojeg se ranije u drvenim sudovima, kasnije, u kantama zahvaćala voda i iznosila. Sipala se u korito i tako se napaja stoka. Te katune, to čobansko naselje, ne bi znao reći na koji su način pojedinci dobivali ta zemljišta. Možda kao dobri stočari ili vojnici. Oni su vlasništvo na katunima zadržali sve do 1945. godine, koje im je otpalo od vlasništva, jer po Zakonu o agrarnoj reformi nije se moglo dobiti pravo vlasništva na šumskom zemljištu.

Činjenica je da je gatačko stočarstvo od uvijek bilo dobro razvijeno, čemu su  doprinijeli dobri pašnjaci, voda, klima i stajska ishrana sa vrlo kvalitetnim sijenom.

 

Dolaskom Austo-ugarske vlasti, za unapredjenje stočarstva učinjeno je mnogo. Uvedeni su «Alpinski bikovi» i križanjem sa gatačkim kravama dobila se vrlo kvalitetna „Gatačka buša“. Takodjer i Kraljevina Jugoslavija je dosta učinila na unapredjenja stočarstva u Gacku. Putem Stočne stanice koja je postojala u Gacku uvedene su „Sjeničke“ ovce i domaćini su koristili ovnove za priplod sa gatačkom pramenkom. Tako da su se radjali «Križanci». Ovce koje su davale dosta mlijeka čvrste na vremenske nepogode i jednim šišanjem godišnje davale su po 2 kg. vune. Na gatačke pašnjake u polju, bez pašnjaka planinskih otpada nešto oko 50% prostora, pa je i to doprinijelo razvoju tako dobrog stočarstva.

Recimo na području sela Ravni imaju dobre pašnjake na visoravni, na kojima je trava dosta odrasla. Kroz čitavu godinu imaju paše tako da je dosta u jesen pokrije snijeg. Ta visoravan ima mnogo vrela na kojima stoka pije vodu.

Vratnica, Dobro polje, Medanići i Ravni imaju vrlo pitome pašnjake obrasle raznim cvijetnicama travama, ispresjecane sa desetinama potočića.

Selo Bahori odmah više kuća imaju čuvenu planinu Živanj. Domaćini Bahori i Mrdjenovića sa puna srca dočekuju gosta, sa vrlo starim običajima starim koliko i njihove Bahori. Oni su držali mnogo sitne stoke. Bilo je domaćina koj su imali i preko 300 glava, ovaca. Svaki je u stoci imao po jednog odabranog ovna koji se zvao «Vilaš». Od janjeta nije mu se šišao ogrljak, jer je nosio zvono zvano «Lubarda», a imao je rogove kao u srndaća. Po nekoliko godina takvi ovnovi bi prehodili. Ispod planine  Živanj,  ispod stijena izvire vrelo «Vratlo» čija voda teče prema Gatačkom polju, te u svom donjem dijelu čini rijeku Gračanicu koja se ulijeva u Mušnicu. Pričao mi je stariji domaćin, iz Mrdjenovića da se od Vratla do Gračanice, u rijeku ulijeva čak 22 vrela. Nekada podavno na izvoru «Vratlo» bilo je 5 milinica i jedna stupa za sukno, pa su iz pripoljskih sela u toku ljeta dogonili na meljavinu žita u «Vratlo».

Područje Borča, ne samo da ima dobre pašnjake. Oni imaju veliku šumu po pašnjacima, pa stoka brsti. Stoka navikla na šumu, savija grane i jede. To su grane od bagrema, ljeskovine, jasen, drijen, grab i drugo. Selo Pridvorica ima nešto poljica. To je nadmorska visina nešto manja od Gacka. Ljudi pričaju da bi tu uspijevao paradajz. Odmah sa sjeverne strane diže se visoravan. Prutača. Na vrhu je nadmorska visina i do 1500 metara. Visoravan je obrasla travom. Šume nema. Tu i tamo pomalo kamena. Tu samo stoku treba ispuštati iz staje i okrenuti je prema vrhu visoravni. Ovdje ne trebaju čovani, a sa sjeverne strane Poljica nalazi se bukova šuma zvana Počelje. Tu su ljudi odvajdaka držali pčele, jer ima velika pčelinja paša. Lipa, drijen i drugo. Tu ima razne vrste prirodnih plodova.

Sa istočne strane se diže visoravan, ne baš velika, koja se obradjuje i nadovezuje se na ostala sela Borča. Rijeka Pridvorka izvire odmah do sela i ide prema jugu, da bi se na koncu ulijevala u krivudavu i opjevanu rijeku Neretvu, koja teče ispod samog polja pridvoričkog. Na izvoru Pridvorke je bilo nekoliko mlinova za žito i jednu stupu za sukno. Cijelom njenom dužinom do polovine obrasla je vrbama, topolama i jablanovima. Selo Pridvorica poznato po voćnim sadnicama. Tu ima zasadjenih oraha, krušaka jeribasma, krušaka mrkaljuša, jabuka  starinskih „Senabija“. A u okolini ima drijena, trnjina i kupina. Što se tiče Poljica sijalo se žito, krumpir, kupus i dr. Podje li  se prema istoku nešto oko 700 metara nalazi se čuveno mjesto Igran Brdo.  Poznato je po održavanju teferiča na «Vidov Dan». Tu ima dosta hlada i podine za šetnju. A iskupljalo se sviijeta se iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Nije bilo saobraćaja u prvo vrijeme, pa su ljudi dolazili pješke. Došao bi po koji slastičar, Abid Greljo bi priredio pečenje i kuhanje mesa. Bilo bi voća dovoljno, koga su mjerili na neke stare terezije sa dva tasa pričvršćena tanjim lancem.

 

Kao glavni mehandžija ,star preko 60 godina, koji na tome sobetu pekao kafu bijaše Džafer Frašto, koji je imao takum za kafu. Nekoliko dževza i fildžana, koji bi takum , poslije teferiča oprao i ostavio u čekmedžu, da čeka naredni teferič. Pričao bi Džafer o starosti toga takuma, od kada peče kafu i naglasio bi da se ovaj teferič održava preko 200 godina. Sa ovim  takumom mu je dedo pekao kafu. Kako kaže, ovaj zanat ide sa koljena na koljeno. Tu bijaše i Drndo Hamid, koji prodaje šerbe - limunatu, sa posebnim sudom za mutnju  limunate. U kesi čista platna drži šećer. Sa jednom dobrom varnjačom i nekoliko  staklenih čaša. A ima i drvenu bukaru čistu i žutu kao vosak, pa ponekome uspe. Ko ima želju da iz bukare popije šerbe.

... 

Održavana su i natjecanja u bacanju kamena sa ramena, skakanju i trčanju, kao i hrvanju. Nešto slično, Pridvorici i druga sela u Borcu bogata su sa pašom za stoku i ogromnim vrelima, koji se ulijevaju u ljepoticu poznatu po pjesmama, bojevima i iskorištavanju u razne svrhe, Neretvi, koja izvire na tome prostoru u selu Luka.  

Što se tiče pašnjaka po Kuli to su ogromni pašnjaci. Pašnjak Modre Bare, se nalazi na sredini Gatačkog polja. Okružen je sa nekoliko rječica, Razbojinom, Ostrožicom i Mirkovcem i sve se ulijevaju u rijeku Mušnicu. Stoka dva puta prelazi rječice i pije frišku vodu.

Na tim pitomim barama sve do 1940. godine, održavale su se koride „bodenje bikova“. Gdje bi bikovi bili mejdandžije, a ljudi posmatrači.

 

Zapamtio sam održavanje tih korida. Posjedali bi ljudi na  meraju, posmatraju. Jedan vodi teharu. Evo ljudi zapalite pravi „Trebinjac“. A tehara je, da prostite, od ovnovskoga muda, dobro uradjena u soli pa je mekana kao platno kadifa.

 

Na Modre bare se nadovezuje pašnjak «Nova sela» poznat po izvoru Rakovik. Na ovom pašnjaku nalazi se i starinsko naselje. Neko kaže da su stajali Rimljani, Grci ili Iliri. Na naselju još ima tragova omeđina  parcela i groblja. Nedaleko je pašnjak «Zlatnice» sa izvorom «Kanovik». Na Zlatnicama ima jedan dio zemlje koja je crvena i prema pričanju ovdje postoji neka ruda. Ovu crvenu zemlju bi čovani koristili na taj način što bi je razmutili bi u vodi i bojili ovce, neke na glavi, neke na repu ili ramenima. Pusto polje je jedno prostranstvo, pašnjak na kome je svaka vojska koja je boravila u Gacku izvodila obuku i vježbe. Polje ima kojekakve manje uzvišice koje se zovu glavice. Tako da ima svih vrsta terena za vježbu. Pašnjak «Dragotine bare» koji se nalazi u Kuljskom polju, jedan je od najpitomijih pašnjaka u Gacku. Tu se krave izgone na takozvani «popas», tek se gone na mužu oko 9 sati. To je radi ravnodnevnice.

 

Selo Cernica poznato kao prvo sjedište Gacka, sa dućanima, hamamima, medresama, kaldrmisanim ulicama. Taj kaldrmisani put koji je vodio sa juga prema sjeveru, čak do Stambola, koristili su su birvaktile karavani. Na ovom predjelu klima je nešto blaža. Ovdje uspijeva i pojedino južno povrće. Polje daje dobre prinose i vrlo je pitomo, nadovezuje se na Ključko polje, vezano za planinu Babu i njen najveći vrh Đed. Ima u Gacku  još tih pašnjaka koje nisam spomenuo, tih manjih medjuprostora.

Prehrana stoke preko zime bila je vrlo dobra. Domaćini bi zdjeli u plastove ili turili u pojate – štale kvalitetno sijeno. Dovoljno za ishranu stoke, koju je domaćin imao.

 

Poteškoću domaćinima u Gacku zadavao je metilj. I to isključivo u polju. Ovce bi se ometiljale, pa si mogao to mogao primjetiti: glava joj teška i ispod donje vilice otekne.

Govorilo se : ovce mi «potječu».

Za liječenje ove bolesti korištene su ampule «Distol» koji su davane ovcama izjutra na gladan stomak.nakon čega bi zadržali ovce po nekoliko sati u staji. Taj dan zabranjeno im je bilo piti vodu. Taj lijek uništava metilj i kada se ovca kojoj je dat „Distol“ zakolje na džigarici nema više nikakvih tragova metiljavosti. Domaćini bi čuvali da ne idu ovce na ispašu u polje. Većinom bi ih zadržavali u brdima, kako su nazivali pašnjake.

 

Omah poslije Ilindana domaćin razluči ovce. Tako da, ono što će zaklati ili prodati ide na ispašu u polje radi debljanja. Ono što će za hranu (uzgoj) ide na pašu u brda. Ljudi su strogo vodili računa kuda mu čoban ispaša stoku. Baš radi toga metilja.

 

Eto na taj opisani način se u Gacku odgajala stoka i tako je Gacko bogato sa tim pašnjacima, pa nije ni čudo što ima tako kvalitetnu stoku.

...

 

PČELARSTVO

Kao dopunsko zanimanje dosta domaćinstava bavilo se pčelarstvom. U prvo vrijeme bile su košnice, dubovine  sklepane od daske. Ili nadjen neki šupalj dub od drveta u planini. Kasnije su nabavljene «Đerzonke» pokrivene u vidu sljemena, a kasnije «Sandučare», zvane „Amerikanke“, a bilo ih je i na sprat. Domaćinstva su obično držala 2 komada košnica,  do 80 komada.

Dotaknuću se tri pčelara kroz koje ću prikazati pčelarstvo na terenu Gacka. Jusuf Hidović odmah ispred kuće je imao uredan pčelinjak i držao do 40 starinskih dubovina. Jusuf je imao dobre kćeri, kao malo koje u Kuli, pa se to moglo vidjeiti i u uljaniku-pčelinjaku. Zasadjeno je bilo cvijeće Kaloper, Povratić, Pčelina ljubičica, Katmer i drugo. One su pomagale Jusufu oko pčela, pošto je Jusuf bio u poizmaklim godinama.  Kada vade med obično je to poslije sunca ili rano izjutra. Ako bi naišao komšija, djevojke beru list lepuha koga su imale zasadjena u pčelinjaku. To je povelik zelen list koji obraste i po 30x30 cm. Vrlo čist i zelen.

 

Jusuf je bio jako dobar domaćin imao je veliku  zemlju, posjed i stoku, ..., ali potvrd. Bila je riječ, „hajde šta si se stvrdno i svezao hiljadu uzlova na dinaru kao Juko“. On je imao još jedan dobar običaj. Kada bi išao preko tudjih parcela, vazda bi očistio noge kada prelazi na drugu parcelu. Kada ga zapitaš – „Šta to Juko“, on bi odgovorio: «Sinko grehota je prenijeti zemlju sa jedne parcele na drugu» Inače, jako dobra i ugledna familija. Mnogo poznata po dobrim djevojkama, koje su imale mušterije na sve strane.

 

 

Zulović Sajto iz Drugovića isto je imao jedan vrlo uredjen uljanik. Preko 30 starinskih dubovina. Taj mirni Sajto, kako su ga zvali, nikada nije bio ljut kao pojedini težaci. Duša mu je bila da mu dodju musafiri. Uvijek je dočekao gosta na nogama. Dobrodošlicom, toplog ognjišta i vedrog domaćinskog čela. Negdje 1926-27. godine sagradio je dobru kuću, a u odžaku je bila velika zadruga, čak i po 25 čeljadi.

 

Čustović Nasuf iz Ključa. Uljanik pri jednom kršu. Svukuda razbacane dubovine po strani. Ogradjene sa nekoliko sklepanih dasaka. Ljudi su računali da ima i do 100 komada pčela. To niko nikada nije znao, pa ni njegova čeljad. Kada bi se pčele rojile sigurno dalje iz uljanika nebi išle. Ljudi su govorili da «zna nešto». A što se tiče zasada po uljanjiku bilo je samo nekolike zofike, glog i šipur. Bio je jako škrt na riječi. Morao si „kliještima čupati“ iz njega riječi. Potiče iz jedne vrlo stare i ugledne porodice. Tu bi musafir uvijek mogao naći mjesta. Inače nije bio veliki «Škrto». Takodjer, nije znao koliko ima stoke, toliko je imao koza i ovaca , broj  je prelazilo i po 300 komada. Bog mu dao brata Hajdara,kao stvorena za čuvanje koza. Kao stara porodica (odžaković) imao je jako vidjene i vrijedne sinove. Njegov sin Ahmet, bi jedan medju najvidjenijim momcima u Kuli. Bio je jedan od najboljih bacača kamena s ramena. Nasuf je  mnogo znao pričati o prošlosti, o Ključu jednom od prvih gradova u Hercegovini, a nekada glavnom sjedište Gacka. Ključkoj kuli koja je još uzgor te o ključkim kapetanima.

Ne mogu da ne spomenem dobre pčelare Sariće u Medanićima i u Počelju kod Pridvorice čuvenog dobrog domaćina Fržinu Adema , te Tanović Aliju Mahmutovice, kako smo ga zvali, iz Međulića.

 

Bilo je još pčelara, ali kroz ova nekolika čovjeka prikazali smo pčelarstvo u Kuli. Poslije su ljudi dobavljali moderne košnice, mašine za med i ostali pribor. Masovnija prodaja meda počela je kada se počelo izvoziti van Gacka, a do tada bi se prodavalo tek do 5 kg meda.

Što bi rekle dobre domaćice „Neka se nadje, nedo Bog valjaće, i za lijeka“. 

Med se uglavnom držao u zemljenim ćupovima.


 

[1] Srče, pripija


 

 
 
 
Home
Up
Zaim Cimic 2
Zaim Cimic 3
 

BILJEŠKE O PISCU

Zaim (Mahmutov) Ćimić, rodjen je ranih dvadesetih godina, prošlog vijeka u Hodinićima. Neposredno pred II Svjetski rat otišao je na školovanje za zvanje poljoprivrednog tehnicara. Rat je prekinuo školovanje i odredio životni put Ćimića.Odlazi u partizane i prelazi sa njima dugi put, pod borbom, do italijanske granice. Poslije rata nastavlja obrazovanje u Sarajevu.

Cijeli svoj vijek živio je i radio u Gacku.Nakon lične i porodične golgote devedesetih godina, živi na relaciji Mostar-Švedska.

Poslije rata napisao je svoja sjecanja, ne sa namjerom da ih objavi kao vlastiti rad, nego da potakne nasljednike, da koristeći napisanih preko 200 stranica sjećanja, oni napišu knjigu.   

        A Zaimova sjećanja sežu daleko u prošlost  Gacka. Plod su zabilježenih pričanja njegovih predaka, komšija i suseljana, te njegovih vlastitih.

     „ Ova tema obuhvaća period od 1468 – 1992. godine. To je period vladavine Turske, Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Titove Jugoslavije do 1992. godine,  t.j. 04. jula i egzodusa gatačkih Muslimana.

        Prilikom pisanja ove ispovijesti služio sam se izvornim jezikom i riječima gatačkih Muslimana. Poslužio sam se pričama mojih predaka, koje su prenošene s koljena na koljeno.

        Tema je istinita i navedeni dogadjaji su prikazani tačno i autentično.“     

        Uz autorovo dopuštenje, za vas smo odabrali dio koji se odnosi na opis načina življenja u Gacku izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata.

        Osim neznatnih uredničkih i lektorskih intervencija, tekst smo ostavili u izvornoj verziji, sa namjerom da u njemu živi izvorni jezik koji Zaim u tekstu koristi.

  

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         

     
 

                                            
         (Naredna strana)                   (Predhodna stranica)
 
 

Home Zaim Cimic 2 Zaim Cimic 3

This site was last updated 12/16/06