Zelengora 2
   
Zelengora 2
   
 
1*
Home
Up
Zelengora
Zelengora 2
Cemerno
Lebrsnik
Razglednice Gacka
Maglic-Lebrsnik
Vranjaca

 

Kraška zaravan Zelengore između Lelije (2032 m), Kalelije (1975), Dumoša (1879 m) je gola kraškim procesom jako razorena. Površina zemljišta je prekrivena mnogobrojnim škrapama, vrtačama i manjim uvalama, mjestimice poredanim u nizove. Sva uzvišenja, vrhovi i grebeni su od krečnjaka jurske starosti, kome osnovu čine škriljasti pješčari razne boje, jako trošni, često poremećeni, trijaske starosti. Oni čine dno riječnih dolina i kraških ulegnuća, od kojih su najveća pretvorena u jezera.

 Lelija (2032 m). Na prostranoj krečnjačkoj visoravni diže se, kao nasađen, greben sa pet golih šiljatih vrhova, od kojih se najviši zove Velika Lelija (2032 m). Ovi visovi svojom pojavom razbijaju teške utiske, koje na posmatrača ostavlja kamenita golet ove planine. Glomazni krečnjački vr­hovi, koji su jedni na druge nalik, siva, zelenilom klekovine prošarana, koja je pritisla sivi kamen.

Vrtače između vrhova ljeti su ispunjene snježanici­ma, te bijele sniježne zakrpe, između sivog kamenja i klekovine zelene, iz­gledaju romantično, kao i strme padine i široka točila, u kojima se u toku ljeta nalaze snježanici. Između sivih litica, tu i tamo, izbijaju rijetka stabla četinara i po kamenim točilima ponosno se dižu u vis sa svojim krošnjama.

Lelija

 Lelija ima tipičan visokoplaninski pejzaž. Njeni vrhovi slični su nekoj bajci s kojih se pružaju na sve strane jedinstveno lijepi i daleki vidici. Ova krečnjačka planina, ispod vrhova, prema sjeveru ima strme odsjeke po 50-100 m, koji su slični cirkovima. Površina planine prekrivena je vrtačama, prečagama, strmim odsjecima. Ispod strmih litica i po vrtačama su sipari sa­stavljeni od lomljenog kamena, koji se odronjava. Tu ima jama i pećina. Okomite litice, vrtače, prečage, klekovina čine Leliju slabo prohodnom planinom. Ispod stjenovitih odsjeka, prema istoku, nalaze se bukove, jelo­ve i borove šume. Od vrha prema zapadu nema šume, nego goli krš.

 

U pod­nožju Lelije su pašnjaci, a niže livade sa bujnom travom. Na leliji nema izvora vode. Ona je bezvodna planina. Najbliži izvori u podnožju planine su: Mali Javić, Studeno vrelo, Javorak-vrelo, Muratovac itd. Inače, na Leliji ima mnogo snježanika preko cijelog ljeta, koji se nalaze ispod vrhova i strmih litica u cirkovima, ogromnim vrtačama, iz kojih se dobivala sočnica

Kalelija- istočna vizura

. Zelena klekovina po vrhovima i strmim sivim liticama, bijeli snježanici - ukras su ove planine. Pogotovo krda divokoza, koje se pentraju po vrhovima i strmim strugovima; jata orlova što kruže iznad planine daju posjetiocu utisak visoke planine i planinske divljine, koja nas privlači da ostanemo u ovoj prirodi i posmatramo njene čari.

 Kladovo polje je u podnožju Lelije, na njemu su prostrani pašnjaci, livade kosanice sa bujnom travom. Tu su Čengić-bara i Masna bara, niz iz­vora i potočića sa Kladopoljskim jezerom. Ovom valovitom uvalom, u pro­ljeće i rano ljeto poteče sočnica i pjevajući kroz pukotine zemlje postepeno nestaje. Sve to pripada Poljoprivrednom dobru »Miro Popara«. Sjevernije je Bukova ravan, sa gustom bukovom šumom. U čitavom prostoru je raz­novrsna divljač, a na Kladovu polju srne. Ova divljač čini prirodu ljepšom i privlačnijom.

Na Rukavu se nalaze dvije jame kroz koje teče voda od samog izvora. Junakov do je ravna dolina iznad koje je strmi odsjek, pa je samo sa jedne strane pristupačan prilaz.

Mokra bara, Kriva bara, Mala bara, Elezova bara je od Studene vode do Štirina i Zelengore (pod Stog) - Todora i Kalelije. Na površini je bara, ledina, kosanice sa zelenom travom. Izvorčići i potočići na sve strane.

Kladpoljsko jezero

. Tamo gdje se ne kosi sijeno je pitomi pašnjak. Ima i šume bukve i četinara. Iz­vanredna prirodna ljepota. Kladovo polje ima žive vode, šume i prostrane pašnjake. Ono je za stočare vrlo povoljno mjesto.

 Glečerska dolina od Štirinskog jezera do Džafer-potoka.

Štirinsko jezero (1766 m) smješteno je u manjoj kraškoj uvali bijelih krečnjačkih strana pravca SZ-JI, dugoj 600, a širokoj 350 m. Prvobitni mu je oblik manja kraška uvala.

Štirinsko jezero
 

Od Štirinskog jezera (1766 m) počinje kao jedna dolina, pa se oko Osretka (1832 m) račva u dva kraka. Istočni krak je do 50 m širok, strmih strana, stupnjevit sa krečnjačkom prečagom u začelju i sa malim abradiranim glavičicama od stanca kamena po dnu. Ispod odsjeka, u začelju, ošt­ro se ističu na desnoj strani doline veoma fino polirane, prema dnu doline nagnute, često 50-60 m2 velike krečnjačke površine, izbrazdane paralel­nim pravim, žljebovima, prosječno 7 m dugim, 1 cm širokim i 6 cm dubo­kim; pri vrhu tanjim i jako oštrim ivicama. Pravac poliranih površina i pra­vac žljebova je u pravcu pada vode, poprečan na pravac doline. Ova dolina od Štirinskog jezera (1766 m) silazi ispod kote (1602 m) i pored Mrkog dola (1545 m) u Džafer-potok na oko 1400 m visine. Ove uglačane površine vide se na više mjesta od Džafer-potoka uz ovu dolinu do Štirinskog jezera, a nestaje ih prema Kotlaničkoih jezeru. Uvijek su nagnute u pravcu pada vode.

I u zapadnom kraku ove doline, između Osretka (1832 m) i Todore (1949 m) imaju dvije gotovo isto onako uglačane stijene i to opet obje na Osretku (1832 m). I ovi žljebovi idu u pravcu pada vode. Gornji dio ove do­line je horizontalan, ispod Todore pada vrlo strmo u Džafer-potok. Dno ovog kraka je, u donjim partijama, od sitnijih, a u gornjim od krupnijih krečnjaka i pješčarskih oblutaka. Iako je ovaj krak mnogo plići od prvog, ipak u prvoga je dno od krečnjaka, a u ovog od pješčara. Prema tome, iz­gleda da je ovaj pješčar utisnut među krečnjačke slojeve, kao kod Bijelog jezera. Ove polirane površine iste su kao zarubljen komčić Stanine grede na Volujaku. Ovo je glečerski trag. Po obliku i abradiranim glavičicama u istočnom kraku vidi se da je i ovuda nekad tekla voda.

 Gornja Kotlanica (1799 m) i Donja Kotlanica (1700 m) okružena je grebenima sa sjevera Zimovicom (1738 m), Klekom (1810 m), Mokrinama (1844 m); sa sjeveroistoka Todorcom (1906 m), Kalelijom (1975 m); sa istoka Borovno brdo (1835 m); sa jugoistoka Dubravom (1828 m), Klekom (1896 m); s juga Prutačom (1813 m), Dobrom Božijem (1870 m); Koturom (1762 m), Javorjem (1781 m); sa jugozapada Zlatac (1795 m); sa zapada Dumošem (1879 m) itd. Ovi vrhovi ne služe samo kao izazov razbješnjelom nadmetanju munja, već kao poligon stremljenja odakle se vidik daleko pruža u beskrajno plavetnilo neba. Glomazni grebeni prekriveni klekovi­nom po zaobljenim vrhovima i planinskim kosama, strmim odsjecima, kotlastim udubljenjima, dubokim vrtačama koje kriju brojne prirodne rijet­kosti. I takav reljef najrazličitijih boja i sastava ukrašen stotinama metara visokim, golim i kamenitim liticama, koje posjećuju samo orlovi, stražari vječnog mira u ovim planinskim prostorima.

 Ispod strmih litica i odsjeka su ogromne gomile sipara, haotično razbacanih blokova, more kamenja na sve strane. Strše ostenjaci kao ostaci mraznog raspadanja opkoljeni usit­njenim odronom. Vide se točila i klanci sa pokretnim siparima. U tim, is­pod tih strugova ima pećina i jama, iz kojih izlaze čavke i golubovi.

Kotlaničko jezero

Između vrhova na visoravni su uvale, dolovi i bregovi od usitenjenog materijala, prekrivenog gustom planinskom travom. Tu je i izvor voda Hercegovo vrelo i Javić. Ove prostrane oaze zelenila, na visoravni opkolje­noj sivim kamenim grebenima, atrakcija su planine. To sivilo stijena i ze­lenila trave ukrasilo je Kotlaničko jezero (1514 m), smješteno u kotlini, u svojoj zanosnoj ljepoti i raskošnom bogatstvu. Čudna je i zemlja huma iz Todore, koju ovdje domaćice koriste za pranje vune i liječenje mujasila.

Kotlanica-južna vizura

Zeleni vrhovi prekriveni klekovinom, duboka udubljenja Sniježnice, Kalelije i Todore, ispunjena vječnim snježanicima; strme litice, ogromni sipari, zeleni bregovi prekriveni travom, izvorčići sa bistracima i Kotlanič­ko jezero su prirodne vrijednosti ove planine, koje predstavljaju poseban kuriozitet. Kad se tome dodaju brojne divokoze Todore, srne Kotlanice, or­lovi strmih strugova i pećina, onda se vide ljepote ove planine. Todora i Todorac, Dumoška planina su, u pravom smislu, stanište divljači, a naročito divokoza. Nekoliko lovaca iz Borca, koji dobro poznaju ovo područje, isp­ričali su mi interesantne pojedinosti o divokozama i njihovom životu u Dumošu, Todori i Todorcu. Vele da ih u vrijeme parenja, u mjesecu novembru, izađe po 30 iz skrivenih i zaštićenih mjesta. Poredaju se po strmim padi­nama i tu očekuju jarce. Tu nastaje divlje gonjenje i dreka. Polni nagon i kod koza i kod jaraca toliko je jak, da ih ni pucanj iz puške ne straši. Lovci produžavaju svoju priču s mnogo interesantnih momenata i jezivih detalja o lovu na divljač u ovim terenima.

Videž

Tu i tamo ima po koja pećina, u kojoj od njih životinje, vjerni čuvari planine, prespavaju zimski san - hibernaciju. Na ovim planinama ima jama ledenica, u kojima postoji vječiti led. Ko zna koliko tu ima jama kroz koje voda teče, koliko podzemnih vodopada; ko zna koliko izvora odatle crpi vodu, pa izviru na podnožju planine i ulijevaju se u rijeke. Te pećine i jame interesantene su za speleologe i ostale ljubitelje prirodnih ljepota podzemlja.

Cirk pod Stogom (1821 m). Između Bregoča (2015 m), Kozje strane (2014 m), Orlovače (1960 m), Orlovca (1958 m, 1966 m), Videža (1889 m), Ljeljena (1763 m), Kalelije (1975 m) i Borovna (1835 m) je najveći i najdublji cirk u Zelengori. Na sredini cirka nalazi se sedlasto uzvišenje, sa vr­hom u obliku konusa, koji se zove Stog (1821 m). Cio cirk podijeljen je na dva manja blizanačka udubljenja, od kojih je sjeverno šire i dublje. Ivice sjevernog udubljenja čine odsjeci Ljeljena (1763 m), Orlovca (1958 m), Stoga (1821 m), i Bregoča (2015 m).

Najviše površine sjevernog udubljenja su stjenovite, idući naniže obrasle su gustom oštrom travom, još niže bu­kovom šumom i u najnižem dijelu je Orlovačko jezero (1500 m), u obliku polumjeseca konkavnom stranom okrenutom sjeveru, dugo oko 250 m, ši­roko oko 120 m, prosječne dubine oko 4 m. Boja vode je zelenkasta.

Orlovačko jezero

  Jezero je zagrađeno bedemom, visokim do 10 m sastavljenim pri dnu od komada crvenih, sivih i zelenih pješčara, metalnog svjetlucanja i škriljaste struk­ture. Po vrhu su uglačani ćoškasti komadi krečnjaka, uloženi u pjeskušu. Cio materijal leži na jurskim krečnjacima - pravca sjeverozapad - jugois­tok, pada jugozapad. Krečnjački obluci su morene, a toga je porijekla i pješčani materijal u bedemu. Bedem je na apsolutnoj visini oko 1500 m.

Jugozapadno ulegnuće je uže, znatno pliće, stupnjevito, sa malim se­kundarnim ulegnućima u obliku vrtača po ivici, od kojih su dvije ispunjene bistrim jezercima, okrugla oblika, površine 30-50 m2 dubokim do 2 m. Ove male bazene u stijeni hrane mali, hladni, stalni izvori, koji se u svome toku, dugom do 100 m, više puta gube u krečnjačke pukotine i pred jezercima izbijaju opet. Neka od ovih ulegnuća su sniježne rupe u kojim ima snijega zimi i u proljeće. Niz cirk pruža se niz uzdužnih bedema, visokih 2-3 m, sa­stavljenih od crnice pomiješane s glinom, u koju su, mjestimice, uloženi ćoškasti komadi krečnjaka. Osnovu im čini silificiran krečnjak, pravca SSZ-JJI, pada zapadu s čistim navlakama tvrdocementovanog pijeska i modrikastog kremena, išaran snopovima veoma tankih, potpuno paralel­nih linija, koje se mjestimice sijeku i opominju na paralelopipedno raspa­danje kvarca. Cio taj materijal obrastao je gustom oštrom planinskom tra­vom, te se prava njegova sadržina ne može detaljno vidjeti. Po ovoj travi razbacani su, ovdje - ondje, krečnjački komadi od morena. Ovi obluci su razbacani po svemu cirku i na znatnim visinama. Na sastavu oba cirka, kod zgrade nekadašnje žandarske kasarne, a sada vlasništva zadruge, u pravcu Stoga, uzdužni bedem visine 15—20 m sastavljen je od oblutaka, među ko­jima, mjestimice, preovlađuju kolik orah veliki, ćoškasti komadi uloženi u crnicu, pomiješani s ostacima istinjena krečnjaka. Ovaj bedem je materi­jal staložen od oba glečera. Leži na visini od 1520 m. Dakle, od glečera se vide ostaci morene na sastavu oba cirka, jezero, padinski bedemi u zapad­nom i poprečni u sjevernom cirku (38, 170).

Udaljena 400 m ispod Orlovačkog jezera nalazi se niska široka kupa, nagnuta prema dolini Džafer-potoka, koja zahvata prostor velik 100-200 m2, sastavljena je od uobljenih komada krečnjaka u kojim se raspoznaju ćoškaste ivice.

I dalje, desnom stranom doline Džafer-potoka rasuti su pojedini uobljeni komadi istog krečnjaka u kojim se još raspoznaju ćoškaste ivice. Dno donjeg Paleža, s oblikom manje uvale, sastavljeno je od uobljenih komada zelengorskih pješčara u kojim je Džafer-potok udubio svoje korito. U za­čelju te uvale je viša Džaferova terasa, u donjim partijama od sitnijih, a u gornjim od krupnijih krečnjaka i pješčarskih oblutaka. Ova terasa odgo­vara nižoj terasi u Govzi, a dno Paleža manjoj terasi.

Iz ovog se vidi da još u početku doline Džafer-potoka ima masa ćoškastih oblutaka. Jačina Džafer-potoka, na tim mjestima, nikada nije mogla biti tolika da uglača i staloži ovaj šljunak. Ovo je prvobitni glečerski ma­terijal. Ovdje ga nije mogao donijeti sam led, već jedino potoci od rastop­ljena glečera. To je fluvio-glacijalni materijal. Ovim materijalom morenama kod Orlovačkog jezera, cirkovima i samim jezerom nesumnjivo se do­kazuje jedna glečerska perioda pod Stogom. Pod Stogom smo imali dva blizanačka cirkna glečera, koji su po svojoj intenzivnosti i veličini nadmašili sve zelengorske glečere, ali su manji od onih na Maglicu i Volujaku. Diluvijalna sniježna linija pod Stogom, izračunata prema dnu cirka i visini Bregoča je 1782 m. Pod Stogom nema stalnih snježanika. Rijetko koje godine stari snijeg zateče novi. Jezera su se obrazovala radi vododržive pješčane podloge.

S prevoja Borovna brda (1835 m) brojni izvorčići i izvori žubore na sve strane, protiču ćurci i slijevaju se jarugama u male potočiće, koji meandriraju koritom dna plitkih vrtača između brežuljaka i slijevaju se u dolinu cirka pod Stogom, okrenutog prema zapadu.

Jedan potočić je pregradio zemljanom branom lovočuvar Jusuf Jugo i proširio jezero na plitku prostranu vrtaču. Prema tom su ovo malo neka­dašnje jezero, kroz koje je tekao potočić, neki nazvali Jugino jezero. Ovdje se može stvoriti više takvih jezera. Inače, čitava prostrana uvala, leglo ne­kadašnjeg cirka, išarana brežuljcima, vrtačama i jarugama, prekrivena ze­lenom planinskom travom, pa izgleda kao livada na kojoj se može kositi trava. Tu je i glacijalno Orlovačko jezero, biser prirode, čija površina izgleda kao ogledalo, sa zapada i istoka okruženo bukovom šumom, a dalje niz Džafer-potok su četinari.

Od orlovačkog jezera (1502 m), prema jugoisto­ku, izdiže se uzvišenje blago strmih padina oblika Stog (1821 m). Gdje je čvrsti krečnjak, okružen trošnim dolomitom, vrhovi imaju osobit oblik kao visoka piramida ili stog. Na raspadanju dolomita ne može biti škrapa. To su plitke vrtače i hrpe od stijena koje predstavljaju zaseban tip karsta. Takva je ova njegova padina od dna do vrha prekrivena zelenom travom. Ovdje se mogu izraditi skijaške staze i produžiti niz dolinu od 2 do 3 km dužine.

Cvijece sa Lelije

Iznad 1750 m po Kaleliji (1979 m) i Orlovači (1960 m) je išarana zelena klekovina. Jezera, potočići i izvori hladne zdrave planinske vode, ze­lenilo livada i šuma - slika ovog pejzaža je ravna bajci. Kad se čovjek napije dobre hladne vode na izvoru iz bukova panja, kod kasarne, otvara mu se apetit za jelo. Čovjek koji je sad jeo, odmah može jesti. Planina je zdravlje.

Onima koji ovdje žive nije potreban ljekar. To mogu najbolje reći članovi porodica Jugo, Jusuf, i Hana, koji tu vodu piju punih 19 godina. Tu prirod­nu ljepotu krasi divljač, srne po livadama, divokoze po vrhovima, a jata or­lova neprestano kruže iznad planine i posjetiocu kazuju čari njihove postoj­bine. Ribe u jezerima i divljač u planini privlače ribolovce i lovce, koji se mogu smjestiti u lovačku kuću »Zelengora«, kod jezera Orlovac.

Jugovo jezero

 Ovdje u srcu Zelengore, pitome i nadaleko čuvene planine, je idealno mjesto za rek­reaciju u toku cijele godine. Može se doći cestom s Čemerna do Orlovačkog jezera (25 km) ili od Kalinovika (24 km). Od Orlovačkog jezera i pod Stoga preko Gornjih i Donjih Bara - Stoca i Tjentišta je 15 km. Ovim pravcem kroz srce Zelengore do Tjentišta, je najbliže. Od Orlovačkog jezera do vrha Bregoča (2015 m) ima 2 sata hoda, do Ljubina groba 4 sata hoda.

 Cirk pod Orlovcem (1966 m) i cirk kod Bijelog jezera (1632 m)

Na sjeveru, od najviših vrhova Zelengore, zemljište je znatno niže, blagih oblika, obraslo gustom planinskom travom po kojoj izviru mali izvori hlad­ne planinske vode. Ima i ljetnih katuna rudinjana od Bileće. U najnižim slojevima izmjenjuju se sivi, sitnozrni, škriljasti pješčari posuti kao srebro sjajnim tačkama sa sitnozrnim škriljastim, u prelomu sivim, a po strana­ma metalno zelenim pješčarima. Na površini prevlađuju jako crveni, troš­ni, škriljasti pješčari. Svima su slojevi jako poremećeni, često promjenjljiva pravca.

Na njima se sporadično dižu krečnjačke glavice, koje sliče školjima u moru.

Orlovac (1966 m), Orlovača (1960 m) i Klekova brda, koja s juga za­tvaraju ovo zemljište, imaju na sjeveroistočnoj strani strme odsjeke sa ka­rakterističnim ulegnućima cirkova.

 

 

Vegetacija Zelengore

Cirk pod Orlovcem. To je plići cirk pod Orlovcem (1966 m) okrenut je sjeveroistoku s ostalih strana zatvoren orlovačkim odsjecima, u začelju zasut osulinama, koje su u obliku veoma izdužene kupe složene uz Orlovac. I po položaju i po jednolikosti oblika od ovoga materijala, razlikuje se ćoškasti, donekle uglačani, kao šaka veliki krečnjački obluci, sa muljevitom crnicom staloženi u male, jedva 1,5 visoke, do 3 m široke, znatno izdvojene kupe. I sa istoka i sa zapada materijal je oivičen od 1 m dubokom, do 2 m širokom brazdom, bez tragova svježe erozije. Na tim kupama, znatno od od­sjeka udaljeno, stoje tri »lava«, velika koliko planinska koliba. Ovaj ma­terijal stoji na visini između 1700 i 1750 m. Ovdje je bio firmski glečer. Krečnjačkom prečagom, pravca jugozapad-sjeveroistok, visokom do 200 m, ovaj je cirk odvojen od bližeg istočnog cirka kod Bijelog jezera. Pod njom, gotovo jednako udaljena od oba cirka, je do 250 m veliko, u pješča­rima izdubljeno ulegnuće, u kom je na dnu veoma lijepo Crno jezero, dugo do 80 m i 60 m široko. Jezero je veoma bistre vode, sa muljevitim crnim dnom, obraslim jezerskom travom u plićem priobalnom pojasu. Jezero se hrani priticanjem vode iz izvora okolo i sublakustrijskih na dnu.

 Cirk kod Bijelog jezera je znatno manji, ali dublji od onog pod Or­lovcem, okrenut sjeveroistoku, izdubljen u dolomitima, zagaćen bedemom od sitnog sivkastog pijeska i dolomitskih komada, poprečnim na pravac cirka, na zapadu iskidanim u male glavice. S visinom od 50 m iznad cirkovog dna, u najdonjim partijama, do 30 m visine prevlađuje bijelosiv pijesak sa komadima dolomita, a pri vrhu crven pijesak s komadima pješčara. Na dnu cirka je Bijelo jezero gotovo okruglo, s prečnikom od 40 m, znatno plit­ko, obraslo jezerskom travom, sa dnom posutim pijeskom od dolomita.

Jezero dobiva vodu od stalnog potočića koji izbija u začelju i utiče pod­zemno. Oko njega ima pet dolomitičnih »valova«. Klekovac, pod kojim je ovo jezero, sastavljen je pri dnu od tvrdog krečnjaka pravca sjeverozapad — jugoistok, pada jugozapad. U te slojeve utisnut je sloj cr­venog pješčara

Bijelo jezero

. Izgleda da su ovo vengenski pješčari vjerovatno je i onaj materijal, u gornjim partijama bedema od ovih pješčara. Po cijeloj plastici, po jezeru i po rasporedu materijala, ovdje imamo tragove malog cirknog glečera. Uslijed raspadanja komada pješčara, sastavljenog od do­lomita, od kojih je bedem - morene nisu mogle biti uglačane. Bedem je na visini između 1720-1770 m. Diluvijalna sniježna linija, izračunata po Heferovoj metodi, visoka je 1800 m (38, 179).

Zaobljene travnate padine Zelengore su sve od Orlovačkog jezera do samog Bregoča (2015 m), jednog od najviših vrhova srca Zelengore. Sa Bregoča su oborena točila prema sjeveru, na kojim se može doživjeti vrlo rijedak doživljaj.

Kako je priroda nadarila ovaj kraj svojom umješnošću i stvorila ga za izvrsno stanište divokoza, koje se tu osjećaju gospodarima prirode. Od svih prizora, u toku godine, ljeti je najinteresantnije posmatrati kako neka di­vokoza (majka) uvježbava svoje mlado divojare da se pentra po strmim od­sjecima, uz njene skute. Ako divojare zaostane, još nemoćno i nenaviknuto, čuje se plač, a majka se vraća, i radnja se ponavlja. Tako se čini ko zna po koji put, dok se na kraju igre ne vidi desetine mlade divojaradi, kako ide jedno za drugim u koloni, smjelo i radosno se utrkujući po strmim li­ticama, klancima i bogazima. Ponašaju se tako kao da znaju da im priroda pruža sigurnu zaštitu u ovom jedinstvenom i vrletnom kraju. Tu se mogu vidjeti na bliskom odstojanju stada divokoza koja pasu. Kad primijete čovjeka, onda se kroz kamenjar dadu u vratoloman, munjevit trk. To je zaista rijetka slika. Stado ima do 50 divokoza, koje kao vihor zviždi poprijeko ispred posjetioca. Začas se iznad njih stvore orlovi i nekakve druge grabljivice. Orlovi se u zaletu spuštaju vrlo nisko, pokušavajući da dohvate mladun­če, dok su ih matori usko opkoljavali ne dozvoljavajući im pristup. Ljeti to je za posjetioca nezaboravna slika.

Uprkos prirodnim bogatstvima, razigranosti reljefa, zelenom pokrivaču i obilju divljači, pejzaž Zelengore je jednoličan, jer se pejzaži naizmjenično smjenjuju i ponavljaju.

 

Pašina poljana se prostire ispod Videža, Oteši rječice i Balinovca. Ovdje se nalaze lijepe livade i izvanredno bogati planinski pašnjaci prekriveni travom, izvorima vode, šumama, proplancima, stadima srna i divokoza - rajem prirode.

Pašina poljana

 

 

Područje Trebave planine, Velika Košuta (1871 m), Mala Košuta (1801 m), Ljubin grob (1627 m), Lučke kolibe (156 m), Vrbničke kolibe (1622 m) sve do Balinovca (1417 m), smjenjuju se bregovi, grebeni, vrtače, doline, uvale, poljane, livade, prostrani pašnjaci, guste šume i proplanci, vide se i tetrijebi i srne, biseri prirode.

 

 U šumi i pašnjaku žubore izvorčići dobre vode i teku potočići, slijevajući se u Vrbničku rijeku. Ovdje vlada istinski »šumski mir« - ljepota izdašne planinske prirode, divne Zelengore, lijepe planine i njene pitomine.

Cirk pod Klekom je sa istoka ograničen Bregočem (2015 m), (1916 m); sa sjevera Borovno brdo (1835 m i 1846 m); sa zapada Dubroba (1828 m), Klekom (1896 m); s juga Munjasom (1892 m) i sa jugoistoka pod Klancem (1517 m) i otvorenom dolinom prema Jabušnici. Ovaj cirk pod Klekom je kao okrugla vrtača, prečnika oko 200 m; sa strane je opkoljen grebenima visokih vrhova dok je samo ka jugoistoku, preko prečage, otvoren. Ispod grebena pružaju se sipari do dna cirka. Na dnu cirka bilo je jezero, kojim danas meandrira mali potočić i nastaje od nekoliko izvora u vrhu cirka pod Klekom. Visina dna ovog cirka iznosi oko 1750 m. Jezero je s vremenom oteklo, probijajući krečnjačku prečagu, visine oko 10 m, koja izgleda kao klanac ili manja sutjeska, od nekoliko metara širine, dužine i dubine. Na toj prečagi, koja zatvara cirk prema jugoistoku, vide se uglačane mutonirane stijene potpuno bez rastresitog materijala, preko kojih je lednik prelazio i nastavljao dalje u dva kraka. Jednim krakom kretao se kroz Bljušture, a drugim krakom kroz pod Klanac. Upravo tu gdje se lednik razdvaja u dva kraka, dotle je prirodne vrtače ispunjavao led, a prečage između njih uglačao, pa izgledaju kao mutonirane stijene bez morenskog materijala. Niže krakom pod Klanac nalaze se ogromne količine morenskog materija­la, složenog u bedeme od ćoškastih i zaobljenih krečnjačkih komada, krup­nijeg materijala na visini od oko 1600 m. Pa onda dalje dolinom šljunak i pijesak i niže dolje, sve do visine 1517 m, sitna zemlja sa zrncima pijeska, kog su donijeli lednici i ovdje ostavili. Ovaj glečerski materijal je na visini od 1500 m, kao i pod Stogom. Bedemi su do 10 m visoki, prekriveni bukovom šumom, iz njih izviru izvorčići i teku potočići, meandriraju svojim ma­lim koritom, kroz zatrpana glacijalna jezera i nastavlja dalje prema izvoru Jabušnice. Ovdje se lijepo vidi daje bilo glacijalno jezero, koje je sad u barskoj fazi iščezavanja. Ovo jezero moglo bi se očistiti; prosječena obala bedemom zemlje zagraditi i veće površine ujezeriti. Obalom prolazi cesta presijecajući potočiće i bukove šume. Divna priroda za rekreaciju.

Drugi krak lednika kroz Bljušture ostavio je svoj materijal unize do 1517 m visine. I tako u ovom pojasu, po Vitim barama, svud se vidi morenski materijal u obliku drumlina, brežuljaka i vrtača prekriven visokom bu­kovom šumom, travnatim pašnjacima, livadama, malim potočićima, pri­rodnim dubokim vrtačama, u kojima su nekada bila jezera. Oko vrtača, prekrivenih zelenom travom, vide se katuni s kolibama seljaka iz Ivice kod Ljubinja i Dabra kod Stoca, u Hercegovini.

I ovi prekrasni pejzaži - koji počinju iznad izvora Jabušnice i dnu Vitih bara (1517 m), gdje se topio lednik, i smjenjuju se morenski bedemi, vr­tače, šume, livade, izvori i potočići - završavaju iznad cirka pod Klekom (1750 m) na vrh prevoja Borovno brdo (1835 m). Prevoj Borovno brdo (1835 m) podijelio je cirk pod Klekom od cirka pod Stogom. Diluvijalna sniježna linija pod Klekom, izračunata prema dnu cirka i visini Bregoča, bila je oko 1780 m.

Po prevoju Borovno brdo (1835 m) izbijaju izvori i od njih neki ćurci teku prema jugoistoku niz cirk pod Klekom (1750 m) i glacijalno jezero u Vitoj bari (1517 m), ka izvoru Jabušnice. Drugi teku s prevoja Borovno ka sjeveru, niz cirk pod Stogom (1700 m) i glacijalno jezero Orlovac (1502 m), prema zapadu i Džafer-potoku. Tako se s prevoja Borovno brdo (1835 m) pruža lijepa panorama niz oba cirka u suprotnim pravcima. Iznad nas se izdižu planinski vrhovi pokriveni zelenom travom. Ti prostrani pejzaži i ze­leni pašnjaci u srcu su Zelengore, pitome planine, jedinstvene kod nas i u Evropi.

 Tovarnicom (1722, 1725, 1795, 1858 i 1714 m) se zovu grebeni i vi­soka zaravan između kanjona Sutjeske i presedline Javorka (1714 m) pravca pružanja SZ-JI. Njeni grebeni, presječeni dubokim kanjonom Sut­jeske (1722-738-1928 m), čine cjelinu s Volujakom (2294 m), a Zaravan čini cjelinu s ulegnućem, koje počinje pod Studencom (1856 m, 1640 m) na Volujaku. Zaravan je sastavljena od zelengorskih pješčara, greben od krečnjaka, pri dnu trijaskih, a pri vrhu jurskih.

Lelija

Južna i jugozapadna strana Tovarnice zove se Jabučke stijene, koje se pružaju od sedla Javorka (1714 m), Ugljašina vrha (1858 m) do Prosječenice u kanjonu Sutjeske (1722 m). Jabučke stijene se strmo spuštaju u korito rijeke Jabušnice, na izvoru 1151 m i na ušću 857 m nadmorske visine. Niz okomite padine, od vrha do dna, bijele se točila i sipari po 800 m dužine, kojim se ruši rastresiti materijal i klizaju divokoze tražeći vode. Između to­čila su izdignuta rebra prekrivena šumom i zelenom travom. Ima dugačkih klanaca koji su duboko zašli u odsjeke iznad sklopova Jabušnice, pa izgleda kao da su stijene najednom odsjeku povučene. Tu su i gorostasne litice isprekidane travnatim bankovima i bogazima, kojima se slobodno kreću divojarci-samci i stada divokoza, jedini gospodari ovog područja. Ovdje ne može doći medvjed, vuk ni druga četveronoga divljač sem divokoze, te pla­ninske antilope, koja odvažno i smjelo skače ovim travnatim pojasevima, između strmih i okomitih litica prekrivenih zelenom travom i klekovinom iznad kojih visoko kruže jata orlova krstaša. Dakle, ispod strmih litica Jabučkih stijena, u dubokoj dolini, nalazi se vrelo rijeke Jabušnice,koja vi­juga koritom i teče rasjedom prema jugoistoku i kao zelena traka nestaje u dalekoj šumi prema Sutjesci. Upravo, tu iznad ušća Jabušnice u Sutjesku, diže se litica vertikalno preko 1000 m i završava u šiljatom vrhu iskidanog grebena. To je Prosječenica Sutjeske, koja je kao prorezana razdvojila Jabučke stijene i Tovarnicu od Volujaka. Ovo je jedinstven prirodan ambijent neprohodne planine i divljači u njoj. Veličanstven je pogled na Jabučke stijene i vrhove njene.

Ovi dijelovi Tovarnice od Javorka (1714 m) su prostrane plećate kose, mjestimice prave visoravni, prekrivene skoro cijele bukvom i klekom, gdjegdje pašnjacima prošarane. Na padinama ima strmih sipara i travna­tih bregova. Najviši vrh Tovarnice, koji se izdiže poput klina, je Uglješin vrh, visok 1858 m; nešto su niži vrhovi Dobra (1795 m), Ardov (1725 m), Planinica (1722 m). Na njima ima oštrih oblika pretežno ograničenih na istočnu i sjevernu ivicu plećatih grebena, ondje gdje je uslijed riječne ero­zije najjače potkopavanje - oko kanjona Sutjeske i izvora potoka Kotača, izvornog kraka Hrčavke. Ardov se izdiže iznad Prosječenice. Ovo su šiljati vrhovi iskidanog grebena. Pogledanjem sa Čemerna, izgleda kao da pruža ruku Volujaku, od koga ga rastavlja kanjon Sutjeske u Vrataru. To je greben - kao izbačen posljednjim izdahom kamene pustinje. Ovi klinasti vr­hovi visokih grebena pristupačni su sjedne strane od Tovarnice, prekriveni travom ili džbunom klekovine. S druge strane, u kanjon Sutjeske se spuštaju strašne litice i karpe, u kojim je ponegdje izniklo usamljeno stab­lo crnog bora. Između klinastih vrhova nalaze se točila prekrivena siparima. Strše glave otpornih krečnjačkih slojeva, ponegdje u vidu stubova ob­razuju uske vratnice išarane žljebovima. Tamo gdje su zaobljeni grebeni, između njih se nalaze sedla, skriveni prolazi. Na ovoj visini to nas podsjeća na ostatke razrušene tvrđave. Na sjevernoj i sjeveroistočnoj strani Tovarnice nalaze se cirkovi. To područje zove se Gornje i Donje Bare.

 Cirk pod Uglješinim vrhom. Na Gornjim Barama, pod Uglješinim vrhom (1858 m), je cirk s odsjekom u začelju - visokim 100 m, zasut je ogromnom masom osulina, okrenut sjeveroistoku, zagaćen nizom samostal­nih humaka, s osnovom od slojeva zelengorskih pješčara; u gornjem dijelu sastavljenih od veoma uglačanih krečnjačkih oblutaka, uloženih u muljevitu crnicu. Ovim humkama, koje čine bedem - poprečan na cirk, zagaćeno je gotovo okruglo jezero, s prečnikom 80 m, bistre vode, po dnu posuto pijeskom i osulinama, obraslim sitnom travom, koja ne izbija na površinu jezerske vode. Tragovi tih humčića mogu se pratiti do 150 m od jezera, ali što su dalje od cirka, sve su jače razoreni. I sa istočne i sa zapadne strane ovi su bedemi oivičeni uzdužnim ulegnućem. U istočnom ulegnuću obraz­ovala su se dva manja, do 1,5 m duboka jezera, čije dno čine pješčari, a ivicu muljevita crnica. Ova jezera presuše za vrijeme velikih suša. Isto takva tri jezerca imaju i u zapadnom udubljenju. Ova jezera su se obrazovala u vododrživoj pješčarskoj podlozi. Visina bedema je između izohipse 1500 i 1600 m, a najniži obluci su na visini oko 1530 m. Dakle, po visini ovi bedemi odgovaraju morenskom bedemu pod Stogom i pod Klekom.

Ulegnuće ovoga cirka može se smatrati kao blizanački cirk, s ulegnu­ćem na zapadu od vrha Tovarnice (1795 m), odakle se ono spušta prema jezeru pod Uglješinim vrhom; zasuto je ogromnom masom, kao kuće, ve­likih krečnjačkih blokova, koji pokrivaju sitniji krečnjački materijal. Te su stijene tako pretrpale cijelo ulegnuće, da se nikako ne može odrediti sa­stav njegovog dna. Okresine od ovih veoma hrapavih stijena mjestimice su zastrle one partije dna, koje se ukazu u malim dimenzijama između ovih stijena. Izgleda da se među njima pokatkad vidi i koji uglačan komad, ali su ti komadi tako neznatni da se na osnovu njih ne može ništa utvrditi (38, 180).

Donje Bare

 

Jezero na Donjim Barama nalazi se pod strmim odsjekom Tovarnice kojim je zatvoreno sa dvije strane, a trećom stranom otvoreno prema pro­stranim livadama. Jezero je na visini 1550 m, izduženo u pravcu istok - za­pad, oko 200 m dužine i 140 m širine, izdubljeno u pješčarima. Voda je bistra. Hrane ga izvori koji izviru na zapadnoj obali. Dno mu se ne vidi ima zatvorenoplavu boju. Oko jezera nema vidnih bedema od nanosa.

Po jako uglačanim morenskim oblucima kod jezera na Gornjim Bara­ma i po plastici cijelog terena, samo se na tome mjestu mogu konstatovati sigurni tragovi malog diluvijalnog glečera. Ovdje najviše iznenađuje mala visina cijelog grebena i morena. Pitanje je da li su glečerski tragovi mor­fološki oblici na ostalim mjestima Tovarnice. Diluvijalna sniježna linija bila je visoka 1700 m.

Ovi pejzaži Tovarnice slika su prave planine prekrivene zelenom pla­ninskom travom, išaranom klekovinom i borom krivuljem. Na strmim pa­dinama su točila sa siparima u podnožju, a onda se prostiru travnati bregovi, kao livade Gornjih i Donjih Bara. Ovdje je izvorište malih potočića, koji teku prema sjeveru, potoku Kotaču, i sa njim u rijeku Hrčavku. Gor­nje Bare imaju izvanredne terene za skijanje početnika, sa dovoljnim nagibom terena. Dužina skijaških staza iznosi oko 300 m, ali se staza može produžiti i do 500 m. Ovi tereni su prekriveni planinskom travom, kao prava livada bez šume i udubljenja. Unize, prema sjeveru, nalazi se bukova šuma. Donje Bare se prostiru od podnožja Tovarnice do M. Siljevca (1710 m). To su prostrane livade i pašnjaci obrasli gustom planinskom travom. Planinski pejzaži Gornjih i Donjih Bara su ljupki i privlačni. Na padinama Uglješina vrha, Dobre, Ardova, i Planinice vide se krda divokoza, a po livadama Gornjih i Donjih Bara stada srna. Jezero Donje Bare bogato je pastrmkama. Sa ovih bregova otvaraju se veličanstveni vidici na vrhove Volujka i Maglica. Ovo je divovska panorama, prirode u koju vrijedi doći, takođe na Gornje i Donje Bare, na kojim se nalaze prekrasna planinska jezera, među najljepšim na Zelengori, u kojim se ljeti može kupati, a pored njih zimi skijati. To su izvanredni centri za rekreaciju ljeti i zimi - u toku cijele godine.

Na sjeveroistoku planinski masiv Zelengore omeđen je sopstvenim reljefom kupastog oblika, čiji najviši vrh Vilinjak (visok 1764 m) nadvisuje čitavo područje Tjentišta. Sjeverno od Vilinjaka je plećati Ozren (1405 m) prekriven šumama, s kog se pruža divan pogled na Tjentište.
Tjentište

Sa Zelengore posjetilac nosi najtoplije utiske. Ovo je planina nevjestinski svečana i spada u najplemenitije planinske predjele. Ona djeluje vanredno privlačno i gostoljubivo. I planine, kao i ljudska bića, imaju svo­je specifične osobine, svoje karakterne crte, svoju narav, svoju fizionomiju kojom zrače. Fizionomija Zelengore, već na prvi pogled, čini puni kontrast sa fizionomijom Volujaka, sa kojim se dodiruje. Prva odiše tihom blagošću i nosi u sebi neku duboko lirsku notu. Dok je druga vrlo gorda, puna dramsko-epskih elemenata. Obadvije planine su na svoj način zanimljive i lijepe. 

Sa Zelengore posjetilac nosi najtoplije utiske.Ovo je planina nevjestinski svecana I spada u najplemenitije planinske predjele.Ona djeluje vanredno privlacno I gostoljubivo.I planine, kao I ljudska bica,imaju svoje specificne osobine,svoje karakterne crte,svoju narav,svoju fizionomiju kojom zrace.Fizionomija Zelengore vec na prvi pogled,cini puni contrast sa fizionomijom Volujaka, sa kojim se dodiruje.Prva odise tihom blagoscu I nosi u sebi neku duboku lirsku notu.Dok je druga vrlo gorda,puna dramsko-epskih elemenata.Obadvije planine su na svoj nacin zanimljive I lijepe.”(1)

Nacionalni park «Sutjeska» obuhvata šire područje Sutjeske, uključujući strogo zaštićeni rezervat Perućicu, kao i dijelove planina Maglića,  Volujaka i Zelengore. Proglašenjem ovog područja Nacionalnim parkom, 1962. godine, u njegove granice ušli su, može se slobodno reći, najljepši dijelovi tri hercegovačke opštine, Foče, Gacka i Kalinovika. Ukupna površina Parka iznosi 17.250 ha, od čega je preko 66% pokriveno šumama, a ostali dio čine pašnjaci, livade i goleti iznad gornje granice šuma. Pored toga, Nacionalni park «Sutjeska» gazduje i bogatim lovištem, veličine 53.700 ha.

 Željko Živanović-Nacionalni park Sutjeska

 

Planina Zelengora ograničena je sa sjevera jelečkim planinama Husadom i Radomišljom, sa sjeverozapada Zagorjem, Vučjim brdima i Obljem, sa zapada, jugozapada i juga gornjim tokom Neretve, Gredeljom, ušćem Jabušnice, Sutjeskom, sa jugoistoka i istoka kanjonom Sutjeske, rijekom Sutjeskom, planinom Volujakom i Maglićem, sa sjeveroistoka Malušom planinom, selom Velikom i Malom Ljubinom i Rudom planinom. Cijeli kompleks Zelengore obuhvata oko 150-160 km2 površine.(1)
 
Planina Zelengora predstavlja pravi dragulj među planinama ex Jugoslavije.
Sa najvišim vrhom Bregočom (2015mnv) i sa još desetak vrhova oko 2000m nv, podno kojih se nalazi deset glečerskih jezera nazvanih "Gorske oči" zbog njihove izuzetne ljepote, sa nepreglednim pašnjacima i šumama, ZELENGORA pruža ugodan, zdrav i nezaboravan boravak,
Zelengora obiluje bogastvom flore i faune, a u tome prednjači PERUĆICA jedina prašuma Evrope.
        

 

U realizaciji ove stranice koristio sam tekstove : Dr. Ljuba J. Mihica, iz knjige: Sutjeska Tjentiste 1978,Željka Živanovića-Nacionalni park Sutjeska ,dnevnike planinara i vlastite zabiljeske i fotografije.

Zahvaljujem Darku Mandicu na pomoci kod pribavljanja materijala za obradu ove teme.

Dugujem veliku zahvalnost kolegi Arminu Bajramovicu na ustupljenim fotografijama Zelengore i putokazima na stranici http://zone-2000.net/arhiv/05/082zelen/doc03.htm), koji su mi pomogli u radu.

Dio fotografija i ilustracija koristio sam sa sajta:  www.tara-raft.com/planine, koje su rad autora Ognjena Davidovića, čije fotografije možete pogledati i na sajtu  www.ogifly.com

Prelijepe fotografije Zelengore, autora Armina Bajramovica mozete pogledati na Galeriji slika

  

predhodna-Zelengora naredna-Cemerno
1) Dr.Ljubo J.Mihic-Sutjeska Tjentiste 1978.
 

Home Zelengora Zelengora 2 Cemerno Lebrsnik Razglednice Gacka Maglic-Lebrsnik Vranjaca

This site was last updated 01/26/08

e)«(